Putopisci novog doba – Na putu kroz BiH, zaplakao u Mostaru

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Anadilija dana 6. marta 2022. godine)

Azerbejdžanac biciklom na putu oko svijeta: U Bosni kao da sam rođen, zaplakao sam ugledavši Mostar

Put oko svijeta sintagma je kojom će se poslužiti skoro svaki prolaznik na ulici upitate li ga koja je njegova najveća želja.

Za mnoge potajne avanturiste putovanje oko svijeta, nažalost, ostaje samo želja ili nešto o čemu će vječito sanjariti, no u takvu priču se definitivno ne uklapa i 44-godišnji Azerbejdžanac Ramil Ziyadov, koji već devet godina na svom biciklu obilazi svijet.

Biciklom, na kojem su istaknute zastave Turske i Azerbejdžana, počeo je putovati svijetom 2013. godine, a od tada je boravio na četiri kontinenta (Afrika, Azija, Evropa i Južna Amerika), posjetio je više od 50 zemalja i “propedalao” oko 90.000 kilometara. Na tom putu bilo je lijepih ali i teških trenutaka, no za Ziyadova je to prije svega bio put na kojem je otkrio šta je sreća. Za sebe kaže kako je moderni derviš.

Trenutno putuje kroz zemlje Balkana. Nakon obilaska Sjeverne Makedonije, Albanije i Crne Gore, put ga je doveo i do Bosne i Hercegovine. Sretan je, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA), što je došao u Bosnu i Hercegovinu, zemlju koju doživljava kao bratsku i u kojoj se ne osjeća kao stranac. Malo je takvih zemalja u koje je došao a osjećao se kao kod kuće. Zahvalan je na gostoprimstvu koje mu je pokazano u svakom bh. gradu kroz koji je prošao.

Teška odluka

Govoreći o tome kako se rodila ideja da krene u ovu avanturu, koja je san mnogih a java tek ponekih, Ziyadov objašnjava kako se još od djetinjstva i momenta kada je prvi put vidio kartu svijeta u njemu probudila želja da taj svijet upozna.

Sjećam se da sam kao dječak često znao crtati kartu svijeta i tada sam na neki način mislima putovao planetom. Kako sam odrastao tako je rasla i moja želja. Trudio sam se da shvatim odakle dolazi toliko interesovanje za svijetom, razmišljao sam i pitao se da li je to meni upućena neka poruka, da li mene taj svijet sebi zove i tako sam odlučio krenuti na ovaj put – kaže za AA Ziyadov.

Jer, vi ste na putu kao vjetar, put vas nosi. Najteži dio bio je donijeti odluku za ovakav poduhvat. Uspio sam pronaći u sebi tu hrabrost, napravio sam taj korak, prodao sam sve što sam imao i danas sam sretan čovjek. Neću pogriješiti ni ako vam kažem da sam pronašao teoriju sreće – govori Ziyadov.

Moderni derviš

Svoje putovanje započeo je 2013. obilaskom zemalja azijskog kontinenta, Rusije, Uzbekistana, Kirgistana, Kazahstana.

Počeo sam putovati po zemljama Azije. Mogu kazati da je nakon toga u potpunosti promijenjen moj pogled na svijet i život. Shvatio sam da je ne živim u ovom svijetu već da on živi u meni. Na tom tragu nastavljam svoja putovanja, sebe vidim kao jednog modernog derviša – govori Ziyadov.

Posljednju deceniju svog života opisuje riječima jednog od najvećih sufijskih pjesnika i mislilaca Mevlane Dželaludina Rumija, koji je rekao: “Sve sam izgubio ali sam pronašao sebe”.

Obišao sam više od 50 zemalja, za to vrijeme prešao više od 90.000 kilometara. Posljednjih godina više i ne brojim. Jednostavno se osjećam kao vjetar, osjećam da sam vrijeme unutar vremena, i tako letim. Čovjek sam, ali sam i dio ovog svijeta – kaže Ziyadov, navodeći da je tokom boravka u Južnoj Americi posjetio Ekvador, Venecuelu, Kolumbiju, Peru i druge zemlje.

Boravak na minus 40 u Sibiru, hapšenje u Egiptu

Tokom putovanja bilo je i teških momenata, a Ziyadov posebno ističe period boravka u Sibiru na vrlo niskim temperaturama.

Dok putujem spavam u šatoru, naravno tu su kiša, vjetar, snijeg. U Sibiru sam boravio na minus 40, to su bili zaista teški trenuci. S druge strane, to je istovremeno vrlo značajno iskustvo. U cijeloj priči bitna je motivacija i to što čovjek savladava svoje strahove. U prevazilaženju neke prepreke na ovom putu čovjek pronalazi sebe i to je također značajno. Da nije prepreka i teških situacija na ovom putovanju, možda ono ne bi bilo ni zanimljivo, niti bi imalo smisla. Kada se penjete uz neko brdo, onda se počinjete spuštati i ispred vas se ukaže grad, to je jedan nevjerovatan osjećaj. Osjećate se kao pravi pobjednik, kao da letite – priča Ziyadov.

Među teškim trenucima sa putovanja ističe i august 2015. godine u Egiptu, kada je uhapšen i kratko zadržan u pritvoru. Kaže kako su to momenti koje bi najradije zaboravio, a nakon Egipta više se nije vraćao u Afriku.

O Bosni i Hercegovini govori sa velikom dozom emocije, ističući kako je mali broj zemalja u svijetu u koje je došao prvi put a osjećao se kao kod kuće. Za Bosnu i Hercegovinu kaže kako ima osjećaj da se tu rodio i odrastao.

Ovo nije nikakva fantazija, ovo je moj osjećaj. Kao da sam se vratio godine unazad i kao da sam tu rođen. Čak, šetajući ulicama, sebi postavljam pitanje kako je moguća takva emocija kod nekoga ko je došao iz Azerbejdžana koji toliko kilometara daleko od BiH – govori Ziyadov.

Tekle su mi suze kada sam ušao Mostar, toliko je jaka bila ta emocija. Kada sam izašao iznad grada i pogledao ga, osjećao sam se kao dijete kojem je majka pružila ruke i zagrlila ga. Osjetio sam toliku ljubav, ne samo grada već i ljudi. Zaista, kada prolazim ovim ulicama imam osjećaj da je to moj zavičaj, kao da sam tu odrastao. Jednostavno, imate osjećaj da vam sve u tom gradu pruža ruku, ljudi, ulica, kiša, zemlja, sve – kaže Ziyadov.

Neka rat u Ukrajini što prije stane

Ziyadov dodaje kako je imao priliku posjetiti i Ukrajinu, ističući kako je to prelijepa zemlja. Kao i ljudi širom svijeta pogođen je vijestima iz Ukrajine, koju je prije 10 dana napala Rusija. Kao Azerbejdžanac iz regije Nagorno-Karabah i sam se još tokom ranog djetinjstva upoznao s ratom i svim strahotama koje on sa sobom nosi.

Posjetio sam i Ukrajinu i Rusiju. Moja jedina želja je da rat prestane, jer cijena rata je visoka. Tamo imate djecu koja stradaju, a ja poznajem taj osjećaj jer sam na svojoj koži osjetio šta je rat. U Nagorno-Karabahu smo pobijedili u borbi protiv armenskog okupatora. Dobro znam šta je rat i zato ga nikome ne želim. Želim ponovo posjetiti Ukrajinu, to je jako lijepa zemlja i lijep narod – ističe Ziyadov.

Smatra kako ima određene simbolike u tome što se danas, u vremenu kada u Ukrajini bukti rat, kao Azerbejdžanac iz Nagorno-Karabaha nalazi u Sarajevu, koje je također s početka 90-ih godina preživjelo tešku opsadu. Podvlači i to kako je ponosan na bosanski narod, njegovu borbu i otpor koji su tada pokazali.

Zaista i sada dok razgovaramo ja sam pod velikom emocijom. Ja sam neko ko je preživio rat, danas prolazeći kroz Sarajevo na zgradama sam mogao vidjeti ožiljke rata. Stoga, kao čovjek iz Nagorno-Karabaha danas iz Sarajeva želim poslati poruku koja glasi: Neka rat u Ukrajini stane – poručio je Ziyadov.

Nakon BiH, planira posjetiti i Srbiju, a potom i Rumuniju. Na samom kraju Ziyadov govori o tome koliko čovjek mijenja svoj pogled na svijet nakon što ga više i bolje upozna.

Čovjek u potpunosti mijenja svoj pogled na svijet. Ovdje imate jednu filozofiju. Ja sam čovjek vjernik i vjerujem da je Allah stvorio ovaj svijet. Ono što sam shvatio jeste to da je ovaj svijet prazan. Moramo imati na umu da nas jednog dana čeka smrt. Vrijeme i zdravlje su nam dati na korištenje, i ja to koristim. Koristim ga za život, ljubav, molitvu, mir i sreću, a nikada za zlo, i najbogatiji sam čovjek na svijetu. Činite dobro, jer sretni su oni koji dobro čine – zaključio je Ziyadov.

(Anadolija)

Azerbejdžanac Ramil Ziyadov biciklom na putu oko svijeta: U Bosni kao da sam rođen, zaplakao sam ugledavši Mostar (aa.com.tr)

150 godina Yellowstonea

Nacionalni park Yellowstone u Sjedinjenim Državama je 1.marta 1872 godine proglađen prvim nacionalnim parkom na svijetu. Ovo područje je očaravajući svijet sa prekrasnim pejzažima, brojnim različitim životinjskim vrstama i fascinantnim prirodnim fenomenima.

U prilogu, serija fotografija povodom 150. godišnjice Nacionalnog parka Yellowstone.

Čuveni kanjon Yellowstone dubok je između 250 i 400 metara i proteže se na dužini od 32 kilometra. Obojen je u različitim bojama, a tipične boje su žuta, narandžasta, pa do crvene boje.

Sinter terase u Mammoth Hot Springsu djelimično su obojene termofilnim bakterijama. Topla voda teče preko sedrenih terasa Mammoth Hot Springsa. Posjetioci mogu doživjeti ovaj prirodni spektakl izbliza.

Jedan od najvećih termalnih izvora na svijetu, čije veličanstvene boje i mistična aura svake godine privlače bezbroj ljudi: Veliki prizmatični izvor. Ogromne količine vode izviru iz izvora svake minute. Veličine 75 × 91 metar i približno 49 metara dubine, najveći je topli izvor u Sjedinjenim Državama i treći po veličini te vrste na Zemlji. Ne preporučuje se previše se približavati izvoru, jer iz njega izlazi topla voda temperature oko 71 °C.

Bizoni žive u krdima koji slobodno lutaju u Nacionalnom parku Yellowstone. Navikli su se na ljude i ne boje ih se. Šetaju cestama bez straha.

Nacionalni park Yellowstone ima više od 10.000 geotermalnih izvora i oko 300 gejzira.

Duboke klisure i vodopadi koji oduzimaju dah, čine Nacionalni park Yellowstone jedinstvenim prirodnim područjem.

Nacionalni park Yellowstone je UNESCO-ova svjetska baština od 1978. godine. Osim čarobnih pejzaža, u parku se nalazi i veliki broj različitih životinja. Ovdje možete naći i na medvjede, a na slici se vidi i jedan divlji živi kojot u nacionalnom parku.

Magično prelijepo: Morning Glory Pool je vrelo u bazenu Gornjeg gejzira Nacionalnog parka Yellowstone. Old Faithful jedan je od najpoznatijih gejzira na zemlji i najprepoznatljivija znamenitost Nacionalnog parka Yellowstone.

Svake godine milioni posjetilaca dolaze da posmatraju vodeni stub visok 30 metara.

Tirkizna rijeka Yellowstone teče kroz Veliki kanjon Yellowstonea.

Parkirališta su prepuna automobila i kamp-prikolica. Nacionalni park Yellowstone je popularna ljetna destinacija.

(msn)

(NovaSloboda.ba)

Obiđite, dok još imate koga!

 (prenešeni prilog, uz poruku mlađima: Obiđite, dok još imate koga!)

"Pismo jedne starije žene iz staračkog doma.

Imam 82 godine, imam 4 djece, 11 unučadi, 2 praunuka i sobu od 12 kvadrata.

Nemam više ni dom ni drage stvari, ali imam nekoga tko će mi pospremiti sobu, pripremiti hranu i posteljinu, izmjeriti mi tlak i izvagati me.

Nemam više smijeha svojih unuka, ne vidim ih kako rastu, grle se i svađaju. Neki mi dolaze svakih 15 dana, neki svaka tri-četiri mjeseca, a neki nikad.

Više ne radim zimnicu, ne pečem kolače, niti okopavam vrt. Još uvijek imam hobije i volim čitati, no brzo me oči zabole.

Ne znam koliko još vremena, ali moram se naviknuti na ovu samoću. Ovdje u domu vodim rad u grupi i pomažem onima kojima je gore od mene koliko god mogu. Još do nedavno sam glasno čitala jednoj nepokretnoj susjedi u sobi do mene, nekad smo i zajedno pjevale, ali umrla je neki dan.

Kažu da je život sve duži. Čemu? Kad sam sama, mogu pogledati fotografije svoje obitelji i uspomene koje sam ponijela iz kuće. I to je sve.

Nadam se da će sljedeće generacije shvatiti da se obitelji rađaju da bi imali budućnost (s djecom) i da ne zaborave na obitelj ni u starosti.

Molim vas, nemojte ovo pokazati mojoj djeci.

Voli vas baka Marija!"

(facebook/20220302)

Ljubav u Brankovcu - Sjećanje na Cezu

 

1970.tih

Sa profesorom Cezom sam stupio u kontakt mnogo prije nego što se pojavio facebook i ostale društvene mreže. Početkom 2000tih kontakt među rajom se najčešće ostvarivao direktno putem mail adresa, koje smo mjenjali međusobno, a onda i putem takozvanih foruma raje. Mostarska raja je osnovala svoj forum pod nazivom “mofo raja”, koji kao internet stranica postoji i danas, a samo rijetki i uporni tamo još nešto postavljaju. Interesantno, tada smo se na forume morali prijavljivati sa skrivenim, takozvanim “nick name” imenom, naravno, ko je želio mogao je uz takvo ime postaviti i avatara. Dobra stara vremena. Na postavljeni prilog mogli su se davati komentari, a postojao je i PP za privatne pruke. Međutim, vrlo brzo po temama i postovima, otkrivali smo ko bi se krio iza nekog sakrivenog imena, i kroz PP smo mjenjali mail adrese i sfere interesovanja.

Kroz takve aktivnosti neko od raje je jednom prilikom prenio nekoliko tekstova od našeg Ceze, koji su u međuvremenu bili objavljeni u mostarskom časopisu Most. Pojavom facebooka, sa punim imenom, jednom prilikom sam prenio jedan od tih Cezinih tekstova, i ukrasio ga sa nekoliko slika iz starog Mostara. Sliedio je kontakt, a kasnije i dopisivanje. Sjetio me se iz škole. Bilo mi je to malo čudno, ali i neobično drago. A njemu je bilo drago kad sam mu rekao da je on sa mnom obavio prvi razgovor, kada sam bio primljen da radim kao profesor u EMŠC u Mostaru. Pomenuo sam mu i onu njegovu čuvenu “ode šeping”, zgodu koju i danas prepričavamo, kad se sretnu školska raja.

Bili smo u kontaktu sve do nekoliko dana prije nego što je stigla vijest da nas je napustio. Slao mi je slike kako vozi onaj električni auto, stolica sa upravlječem, koji mu je tada bio omogućio da izađe iz kuće, i više vremena provodi vani. Zadovoljan je komentarisao kako je to njegov “mercedes”.

Pošto sam ja već tada postavljao dosta starih slika na facebook, jednom prilokom me zamolio, ako negdje imam, da mu pošaljem jednu panoramu Mostara sa Huma. Nije mi rekao, ali sam odmah znao kakvu želi. Našao sam je u poslao mu. U velikoj rezoluciji, panorama Mostara sa gotovo čitavim Brankovcem, da je može povećati, uokviriti i postaviti na zid.

Ceze nema, a ostaju nam ovakva sjećanja.

Neko od puno mlađe raje jutros je na facebook postavi Cezinu priču o ljubavi iz Brankovca.

Mene podsjeti na sve ovo gore napisano, i evo da to podjelim sa svima vama.

(spagos)

Ljubav u Brankovcu

Komšiluk i komšijska sijela prije II svjetskog rata

Moja porodica, otac Avram - trgovac, majka Sarinka - domaćica, sestra Palombika zvana Pomba i ja, stanovali smo u Brankovcu. Naša kuća bila je na uglu Ćumurijine ulice (sada Braće Ćišića ul.) i Alikalfića sokaka. Preko puta kuće bila je Alikalfića džamija, sa haremom i ogradnim zidom. Sve je bilo u zapuštenom i lošem stanju. Naravno, džamija nije bila u upotrebi. Taj prostor bio je, nama djeci, vrlo pogodan za igru. O džamiji se brinuo stari Ahmetaga Alikalfić, koji je teško hodao cotajuć sa štapom. On nas je ružio i tjerao iz džamije i harema. Na ogradnom zidu bila je javna česma, a na uglu naše kuće ulična rasvjeta. Ulica nije bila asfaltirana, nego su rupčage i neravnine povremeno zasipane šljunkom.

U dužoj prizemnoj zgradi bio je mejtef. Slušajući sricanja - učenje polaznika, ja sam mnogo toga naučio i ponekad sam, sa polaznicima izgovarao riječi i strofe. U toj zgradi stanovale su neke komšije sa mnogo djece čijih se imena ne sjećam. Zatim, bio je araluk koji je vodio u kuću sa avlijom, gdje je stanovala učiteljica Ćupina sa sinovima Draganom i Dejanom. Kasnije se tu uselila porodica Karabeg. Slijedi kuća, na sprat sa dva ulaza. U prvom dijelu stanovala je porodica Čelebić, domaćin je bio poštar. Pored žene imao je dvije kćerke - Mevlidu i Šefiku, te sina Šefku. U drugom dijelu na spratu stanovala je porodica Krulj i to Ljubo stolar, Gospava - domaćica i djeca Biljana, Smilja i sin Božo. U prizemlju stanovao je Jovo kovač sa suprugom. Prilikom šetnje držali su se za ruke pa smo ih zvali ”golub i golubica”. Zid te kuće bio je i istovremeno zid avlije Age i Aginice Ćišić. Imali su prostranu avliju, lijepu bašču i kuću na sprat. Od djece imali su tri sina, Ibru, Hilmiju i Remziju. To je bila čestita, prijazna i humana porodica. Ispričat ću dva događaja vezana za tu porodicu.

Nešto prije početka II svjetskog rata, u Mostar je došla grupa austrijskih Jevreja, koji su se bijegom spasili od nacističkih zločina. Mi smo prihvatili jedan bračni bar, na smještaj i hranu. Oni su nam pričali kakve sve strahote čine nacisti Jevrejima. Ta grupa je napustila Mostar. Čuli smo da su ih nacisti uhvatili te da su svi pobijeni. Na žalost, ne zna se gdje im je grob.

Noć kada se očekivao ulazak nacista u Mostar, sjećajući se onoga što su nam ispričali izbjeglice - Jevreji iz Austrije, mi smo osjećali smrtni strah. U neko doba noći čuli smo kucanje na ulaznim vratima. Prišunjao sam se i, vidio sam da su pred vratima Ibro i Remzija Ćišić. Kada sam im otvorio vrata, Ibro je rekao: ”Drage komšije, znamo kako vam je i šta osjećate. Mi ćemo biti sa vama. Samo preko nas mrtvih smit će neko da vas dirne.” Nemam riječi da iskažem šta je ta izjava i njihovo prisustvo značilo za nas. Taj veliki strah prešao je dijelom u želju za otpor. Probudio se ogroman osjećaj ljubavi i poštovanja pa i sreće što živimo u sredini gdje ima tako divnih, hrabrih, a nada sve tako plemenitih ljudi.

Drugo sjećanje: 1941. ustaše su kupile, odvodile i ubijale Srbe. Jedne noći su došle po Ljubu Krulja. On se nekako domogao avlije Age Ćišića, ne znajuć šta dalje da radi. Ustaše su došle, kod Age i zatražile da im Aga preda Srbina. Aga je rekao da nije kod njega nikakav Srbin! Ustaše su zaprijetile i počeli su detaljan pretres.

Slučaj a i sreća je pomogla da Ljubo nije nađen. Tako se spasio ne samo Ljubo nego i porodica Age Ćišića. Kolika je to plemenitost, hrabrost i ljudska veličina dovesti u životnu opasnost sebe i svoju porodicu, da bi spasio komšiju!

Sljedeća je porodica Muhameda i Nevjeste (tako smo je zvali, pravo ime joj ne znam) Ćišić. Imali su tri sina, Safeta, kasnije poznatog kulturnog i pozorišnog radnika Mostara; zatim Nusreta i Vahdeta. Do Ćišića je stanovao Alaga Alagić, sa suprugom i dvjema kćerkama. Alaga mi je u sjećanju kao čovjek niskog rasta, mršav strogog i ozbiljnog izgleda, dok mu je žena bila blaga mila i dobroćudna osoba. U narednoj kući, sa avlijom stanovale su porodice Dude i Ćamila Alagića, sa više djece i porodica Almase i Mehe Turković sa djecom. Do ugla ulice su zgrade porodice Šain. Sjeverno od naše kuće stanovali su: brat i sestra, Meho i Aiša Ćumurija. Zatim, Mirko Bogić, sa ženom i dvjema kćerkama. Mirko je bio trgovac kafom, posebno vrstom Moka, pa smo ga zvali Mirko Moka; bio je i veliki pčelar. Dolazi kuća gdje je stanovala porodica Antelj. Domaćin je bio željezničar, pored žene imao je dva sina. Zatim je naša Sinagoga, a do nje je veća, dosta moderna kuća, na sprat sa lijepom baščom porodice Popović. U prizemljuje bila pekara, sa uvjek svježim hljebom i kiflama. Mnogi iz Brankovca i sa Mazoljica donosili su hljeb u pekaru da im se ispeče. Komšije ka istoku put Alikalfića sokaka: Uz našu kuću bila je kuća Lujđe i Rafe Palandžić. Oni su imali sina jedinca. Rafo je radio na željeznici, a Lujđa je svaki dan tačno u isto vrijeme išla u crkvu. U sljedećoj starijoj kući je stanovala Sarićuša sa dvije kćerke. Ona je prodavala fišeke duhana, što je od vlasti bilo strogo zabranjeno. Predstavnici vlasti - financi često su detaljno pretresali njenu kuću ali nikada nisu otkrili gdje drži duhan. S druge strane ulice bila je lijepa kuća s baščom, poznatog mostarskog slastičara Štauda. Dalje u Alikalfića sokaku stanovalo je više porodica Alikalfića i jedna porodica Bajat.

Ljeti bi obično Ljubo Krulj zalio ulicu iz javne česme - zahladio bi je, onda bi došle komšije, svaki sa svojom stolicom, na ulično sijelo. Tu bi se razvezla priča o svemu i svačemu. Tada nije bilo TV pa skoro ni radija, tako se kroz priču saznavale novosti, aktuelnosti, pričali se vicevi. Na ova sijela dolazili bi isključivo muškarci... Za to vrijeme, mi djeca igrali smo se sakrivače ili lopova - stražara.

Posebno zadovoljstvo je bilo, tokom vjerskih praznika, odlazak na čestitanja. Lijepo bi se obukli i dotjerali što bi davao svečan ton posjetama. Za Bajramskih praznika prvenstveno bi išli kod Aginice i Age Ćišić. Tu bi bili počašćeni baklavom, hurmašicama, a piće je bilo himber od drenjina. Za Pravoslavni Božić išli bi kod Kruljevih. Tu bi se častilo veselicom. To je jagnjetina pečena u Popovića pekari. Zatim perutcima - posebno hljebasto pecivo i zrnasta pšenica pripremljena na poseban način. Za Katoličkog Božića posjetili bi Palandžiće. Tu se častilo kolačima a za Uskrs obojenim jajima. Za našu svetkovinu Novu Jevrejsku godinu Roš-Hašana, mama bi priremila: posebno kuhana jaja - zvali smo ih gvojvus haminadus (španjolski jaja kuhana). To su jaja kuhana najmanje 12 sati, na blagoj vatri. Vodi se dodaje dosta soli, bibera u zrnu, ulja i ljuštura od luka. Tako kuhana jaja imaju poseban prijatan ukus. Zatim burikitas, to su kiflice sa mljevenim mesom. Po ukusu su slične bureku. Čaldikjas su kolačići od ljuštenih bajama vrlo prijatnog ukusa.

Svako se držao svoje vjere i običaja, a poštovalo se tuđe. Ta raznolikost davala je poseban šarm. Svi smo bili jednaki u tome da smo se prvenstveno osjećali kao Mostarci i zaljubljenici u svoj grad. Taj osjećaj je otklanjao razlike i vezao nas u uzajamno čvrsto mostarsko i komšijsko prijateljstvo i ljubav.

Cezar-Zadik Danon

Izvor :Tekst je izvorno objavljen u časopisu Most

(facebook/damir/20220303)

Iz stare štampe: Iz Mostara, 1910. godine

 

U novinama "Musavat“ od 03.08.1910. objavljen je tekst pod naslovom “Iz Mostara”.

"Iz Mostara

Piše nam jedan prijatelj, da je neki dan putujući kroz Mostra, svratio u kafanu "Liru“ i vidio stvari, koje ne služe na čast ni mostarskoj policiji, ni gradskom poglavarstvu.

U blizini je ove kafane bludilište i svaki dan poslije podne, kad najviše svijet ovim krajem šeta i kad vrlo ozbiljna publika sjedi u kafani, izagju bludnice pred kuću pa provagjaju orgije, kakvih bih se i najpokvarenije čovjek postidio.

Usprkos ovome svemu, usprkos, što je ova "kuća“ u muslimanskoj mahali, ipak to policija mirno gleda, ni jedne riječi ne će da progovori, da se ovome nemoralu na put stane.

A osim toga svega, tužili su mu se mostarci, da ovo bludilište ima dozvolu za prodavanje alkoholnih pića pa da upropasti mlagju mostarski naraštaj, a osobito muslimanski. Upozorujemo nadležne, da ovome s mjesta stane na kraj.“

Na slici: kafana Lira 1910. godine

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Mjesto nezavisne, suverene BiH je u Evropskoj uniji

 

(tekst koji slijedi objvljen je na portalu Novasloboda.ba, dana 1. marta 2022. godine)

Bosna i Hercegovina danas slavi 30. godišnjicu svoje nezavisnosti. Godišnjice nisu samo prilika za obilježavanje, već i prilika za osvrt. Bosna i Hercegovina je još uvijek mlada država, ali gledajući unazad, prešla je dug put i želimo je vidjeti kako dalje napreduje ka Evropskoj uniji, navodi se u saopštenju Delegacije EU u BiH.

“Ovogodišnji Dan nezavisnosti u Bosni i Hercegovini obilježava se usred nove geopolitičke realnosti. Dok BiH obilježava godišnjicu nezavisnosti, jedna druga evropska država se bori da sačuva svoju. Evropska unija čvrsto stoji uz Ukrajinu i njen narod. Duboko žalimo zbog tragičnih gubitaka ljudskih života, ali smo i inspirisani otpornošću i hrabrošću Ukrajinaca. EU je usvojila širok spektar mjera u odgovoru na invaziju. Ovakve mjere osiguravaju da predsjednik Putin plati visoku cijenu za svoje postupke, a cilj im je oslabiti mogućnosti Rusije da vodi rat.

Od onih koji teže članstvu u EU očekujemo da budu jedinstveni s nama po ovom pitanju. Da uvide kršenja međunarodnog prava, prepoznaju laži i dezinformacije i da znaju da su ovakvi postupci nečuveni. Suočeni s ovom agresijom i očiglednim podrivanjima evropskog mira i stabilnosti, jednostavno nema vremena za neutralnost ili balansiranje interesa.

EU je odlučna u očuvanju mira i stabilnost na evropskom kontinentu. U Ukrajini, jednako kao i u BiH. Upravo je iz tog razloga, EUFOR preduzeo mjere opreza i angažovao 500 dodatnih vojnika. Demokratija, mir, različitosti, jednakost i poštivanje ljudskih prava su sama suština onoga za šta se EU zalaže. Snažno ćemo braniti ove vrijednosti suočeni s zlom. Ovo je bolna, ali uvijek važna lekcija koju smo naučili devedesetih. S tugom gledamo unazad, ali smo i odlučni da ne ponovimo svoje greške.

Bh. građani se jasno identifikuju s ovim vrijednostima, što je i osnovni razlog zašto žele da vide BiH u Evropskoj uniji. Politika podjela im to uskraćuje. Nespremnost političkih lidera da interese građana stave iznad svojih znači da je zemlja gotovo u zastoju. Ne samo društveno ili ekonomski, već i na putu ka EU.

Odlučni smo podržati BiH u postizanju cilja članstva u EU, toliko željenog među mnogima u ovoj zemlji. EU je uložila stotine miliona eura za podršku reformama u cilju jačanja demokratije, vladavine prava i ekonomije. Biti dijelom EU podrazumijeva ekonomski rast, radna mjesta i sveukupno bi olakšalo svakodnevni život stanovništvu i privatnom sektoru. Pozivam političke lidere da ne odgađaju prosperitetnu budućnost u EU, već da ubrzaju reformski put fokusirajući se na reforme za bolji život građana ove zemlje.

Širom zemlje mi u razgovorima govore da se ništa ne može promijeniti i da će naslijeđe prošlosti i dalje biti prepreka boljoj budućnosti. Ali, ne zaboravite da je Evropska unija izgrađena na temeljima konkretne saradnje i solidarnosti među narodima, nekadašnjim suprotstavljenim stranama, ali čiji su lideri pokazali spremnost za pomirenje i saradnju. Na svakom svom putovanju po zemlji, isto to vidim u lokalnim zajednicama, što me samo podsjeti na razočaravajuću politiku na nacionalnom nivou. Stvari se mogu promijeniti ako postoji politička volja.

Više nego ikada ranije, danas smo svjedoci ogromne razlike u vrijednostima između onih koji žele zaštititi i promovisati demokratiju, ljudska prava i suverenitet nezavisnih nacija u Evropi, s jedne, i onih koji žele da ih unište, s druge strane. Neka ova godišnjica bude podsjetnik na ono što je postignuto i kakvu budućnost građani u BiH žele i zaslužuju. Očekuju da se njihovi lideri fokusiraju na stabilnost, ekonomski rast i vladavinu prava te BiH u EU. Evropska unija je spremna da podrži građane u ovim težnjama”, stoji na kraju saopštenja delegacije EU u BiH.

(NovaSloboda.ba)

Stari grad Blagaj - Manifestacija u povodu Dana nezavisnosti BiH

 

Javna ustanova Dom kulture Blagaj, u saradnji sa osnovnim i srednjim školama Grada Mostara u povodu 1. marta – Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, organizovala je manifestaciju “Stazom bosanskih vitezova”.

Centralna manifestacija održana je juče na Starom gradu Blagaju. Prije početka centralne anifestacije, gosti su položili cvijeće i odali počast poginulim borcima u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1955. na Šehidskom spomen obilježju u Blagaju.

Manifestaciji “Stazom bosanskih vitezova prisustvovalo je više od 500 učenika osnovnih i srednjih škola Grada Mostara, kao i brojni građani.

“Ovo je jedan od najznačajnijih datuma ne samo moderne nego i ukupne prošlosti BiH, zato što je prije tri decenije narod plebiscitarno potvrdio svoju volju da BiH egzistira kao nezavisna suverena i cjelovita država”, istakao je minister bezbjednosti BiH Selmo Cikotić.

“Ovakve manifestacije daju nam za pravo da kažemo da nikada nikome nećemo dozvoliti da dovodi u pitanje sloboda, a time i neovisnost i suverenost naše jedine domovine”, rekao je predsjedavajući Skupštine HNK-a Šerif Špago, čestitavši praznik svim građanima BiH.

“Dan nezavisnosti BiH je jedan od najvažnijih datuma u modernoj istoriji BiH i mjesto na kome se trenutno nalazimo je dokaz kontinuiteta bosanske državnosti”, kazao je istakao je istoričar Enver Imamović.

(NovaSloboda.ba)