Sa profesorom Cezom sam stupio u kontakt mnogo prije nego što se pojavio facebook i ostale društvene mreže. Početkom 2000tih kontakt među rajom se najčešće ostvarivao direktno putem mail adresa, koje smo mjenjali međusobno, a onda i putem takozvanih foruma raje. Mostarska raja je osnovala svoj forum pod nazivom “mofo raja”, koji kao internet stranica postoji i danas, a samo rijetki i uporni tamo još nešto postavljaju. Interesantno, tada smo se na forume morali prijavljivati sa skrivenim, takozvanim “nick name” imenom, naravno, ko je želio mogao je uz takvo ime postaviti i avatara. Dobra stara vremena. Na postavljeni prilog mogli su se davati komentari, a postojao je i PP za privatne pruke. Međutim, vrlo brzo po temama i postovima, otkrivali smo ko bi se krio iza nekog sakrivenog imena, i kroz PP smo mjenjali mail adrese i sfere interesovanja.
Kroz takve aktivnosti neko od raje je jednom prilikom prenio nekoliko tekstova od našeg Ceze, koji su u međuvremenu bili objavljeni u mostarskom časopisu Most. Pojavom facebooka, sa punim imenom, jednom prilikom sam prenio jedan od tih Cezinih tekstova, i ukrasio ga sa nekoliko slika iz starog Mostara. Sliedio je kontakt, a kasnije i dopisivanje. Sjetio me se iz škole. Bilo mi je to malo čudno, ali i neobično drago. A njemu je bilo drago kad sam mu rekao da je on sa mnom obavio prvi razgovor, kada sam bio primljen da radim kao profesor u EMŠC u Mostaru. Pomenuo sam mu i onu njegovu čuvenu “ode šeping”, zgodu koju i danas prepričavamo, kad se sretnu školska raja.
Bili smo u kontaktu sve do nekoliko dana prije nego što je stigla vijest da nas je napustio. Slao mi je slike kako vozi onaj električni auto, stolica sa upravlječem, koji mu je tada bio omogućio da izađe iz kuće, i više vremena provodi vani. Zadovoljan je komentarisao kako je to njegov “mercedes”.
Pošto sam ja već tada postavljao dosta starih slika na facebook, jednom prilokom me zamolio, ako negdje imam, da mu pošaljem jednu panoramu Mostara sa Huma. Nije mi rekao, ali sam odmah znao kakvu želi. Našao sam je u poslao mu. U velikoj rezoluciji, panorama Mostara sa gotovo čitavim Brankovcem, da je može povećati, uokviriti i postaviti na zid.
Ceze nema, a ostaju nam ovakva sjećanja.
Neko od puno mlađe raje jutros je na facebook postavi Cezinu priču o ljubavi iz Brankovca.
Mene podsjeti na sve ovo gore napisano, i evo da to podjelim sa svima vama.
(spagos)
Ljubav u Brankovcu
Komšiluk i komšijska sijela prije II svjetskog rata
Moja porodica, otac Avram - trgovac, majka Sarinka - domaćica, sestra Palombika zvana Pomba i ja, stanovali smo u Brankovcu. Naša kuća bila je na uglu Ćumurijine ulice (sada Braće Ćišića ul.) i Alikalfića sokaka. Preko puta kuće bila je Alikalfića džamija, sa haremom i ogradnim zidom. Sve je bilo u zapuštenom i lošem stanju. Naravno, džamija nije bila u upotrebi. Taj prostor bio je, nama djeci, vrlo pogodan za igru. O džamiji se brinuo stari Ahmetaga Alikalfić, koji je teško hodao cotajuć sa štapom. On nas je ružio i tjerao iz džamije i harema. Na ogradnom zidu bila je javna česma, a na uglu naše kuće ulična rasvjeta. Ulica nije bila asfaltirana, nego su rupčage i neravnine povremeno zasipane šljunkom.
U dužoj prizemnoj zgradi bio je mejtef. Slušajući sricanja - učenje polaznika, ja sam mnogo toga naučio i ponekad sam, sa polaznicima izgovarao riječi i strofe. U toj zgradi stanovale su neke komšije sa mnogo djece čijih se imena ne sjećam. Zatim, bio je araluk koji je vodio u kuću sa avlijom, gdje je stanovala učiteljica Ćupina sa sinovima Draganom i Dejanom. Kasnije se tu uselila porodica Karabeg. Slijedi kuća, na sprat sa dva ulaza. U prvom dijelu stanovala je porodica Čelebić, domaćin je bio poštar. Pored žene imao je dvije kćerke - Mevlidu i Šefiku, te sina Šefku. U drugom dijelu na spratu stanovala je porodica Krulj i to Ljubo stolar, Gospava - domaćica i djeca Biljana, Smilja i sin Božo. U prizemlju stanovao je Jovo kovač sa suprugom. Prilikom šetnje držali su se za ruke pa smo ih zvali ”golub i golubica”. Zid te kuće bio je i istovremeno zid avlije Age i Aginice Ćišić. Imali su prostranu avliju, lijepu bašču i kuću na sprat. Od djece imali su tri sina, Ibru, Hilmiju i Remziju. To je bila čestita, prijazna i humana porodica. Ispričat ću dva događaja vezana za tu porodicu.
Nešto prije početka II svjetskog rata, u Mostar je došla grupa austrijskih Jevreja, koji su se bijegom spasili od nacističkih zločina. Mi smo prihvatili jedan bračni bar, na smještaj i hranu. Oni su nam pričali kakve sve strahote čine nacisti Jevrejima. Ta grupa je napustila Mostar. Čuli smo da su ih nacisti uhvatili te da su svi pobijeni. Na žalost, ne zna se gdje im je grob.
Noć kada se očekivao ulazak nacista u Mostar, sjećajući se onoga što su nam ispričali izbjeglice - Jevreji iz Austrije, mi smo osjećali smrtni strah. U neko doba noći čuli smo kucanje na ulaznim vratima. Prišunjao sam se i, vidio sam da su pred vratima Ibro i Remzija Ćišić. Kada sam im otvorio vrata, Ibro je rekao: ”Drage komšije, znamo kako vam je i šta osjećate. Mi ćemo biti sa vama. Samo preko nas mrtvih smit će neko da vas dirne.” Nemam riječi da iskažem šta je ta izjava i njihovo prisustvo značilo za nas. Taj veliki strah prešao je dijelom u želju za otpor. Probudio se ogroman osjećaj ljubavi i poštovanja pa i sreće što živimo u sredini gdje ima tako divnih, hrabrih, a nada sve tako plemenitih ljudi.
Drugo sjećanje: 1941. ustaše su kupile, odvodile i ubijale Srbe. Jedne noći su došle po Ljubu Krulja. On se nekako domogao avlije Age Ćišića, ne znajuć šta dalje da radi. Ustaše su došle, kod Age i zatražile da im Aga preda Srbina. Aga je rekao da nije kod njega nikakav Srbin! Ustaše su zaprijetile i počeli su detaljan pretres.
Slučaj a i sreća je pomogla da Ljubo nije nađen. Tako se spasio ne samo Ljubo nego i porodica Age Ćišića. Kolika je to plemenitost, hrabrost i ljudska veličina dovesti u životnu opasnost sebe i svoju porodicu, da bi spasio komšiju!
Sljedeća je porodica Muhameda i Nevjeste (tako smo je zvali, pravo ime joj ne znam) Ćišić. Imali su tri sina, Safeta, kasnije poznatog kulturnog i pozorišnog radnika Mostara; zatim Nusreta i Vahdeta. Do Ćišića je stanovao Alaga Alagić, sa suprugom i dvjema kćerkama. Alaga mi je u sjećanju kao čovjek niskog rasta, mršav strogog i ozbiljnog izgleda, dok mu je žena bila blaga mila i dobroćudna osoba. U narednoj kući, sa avlijom stanovale su porodice Dude i Ćamila Alagića, sa više djece i porodica Almase i Mehe Turković sa djecom. Do ugla ulice su zgrade porodice Šain. Sjeverno od naše kuće stanovali su: brat i sestra, Meho i Aiša Ćumurija. Zatim, Mirko Bogić, sa ženom i dvjema kćerkama. Mirko je bio trgovac kafom, posebno vrstom Moka, pa smo ga zvali Mirko Moka; bio je i veliki pčelar. Dolazi kuća gdje je stanovala porodica Antelj. Domaćin je bio željezničar, pored žene imao je dva sina. Zatim je naša Sinagoga, a do nje je veća, dosta moderna kuća, na sprat sa lijepom baščom porodice Popović. U prizemljuje bila pekara, sa uvjek svježim hljebom i kiflama. Mnogi iz Brankovca i sa Mazoljica donosili su hljeb u pekaru da im se ispeče. Komšije ka istoku put Alikalfića sokaka: Uz našu kuću bila je kuća Lujđe i Rafe Palandžić. Oni su imali sina jedinca. Rafo je radio na željeznici, a Lujđa je svaki dan tačno u isto vrijeme išla u crkvu. U sljedećoj starijoj kući je stanovala Sarićuša sa dvije kćerke. Ona je prodavala fišeke duhana, što je od vlasti bilo strogo zabranjeno. Predstavnici vlasti - financi često su detaljno pretresali njenu kuću ali nikada nisu otkrili gdje drži duhan. S druge strane ulice bila je lijepa kuća s baščom, poznatog mostarskog slastičara Štauda. Dalje u Alikalfića sokaku stanovalo je više porodica Alikalfića i jedna porodica Bajat.
Ljeti bi obično Ljubo Krulj zalio ulicu iz javne česme - zahladio bi je, onda bi došle komšije, svaki sa svojom stolicom, na ulično sijelo. Tu bi se razvezla priča o svemu i svačemu. Tada nije bilo TV pa skoro ni radija, tako se kroz priču saznavale novosti, aktuelnosti, pričali se vicevi. Na ova sijela dolazili bi isključivo muškarci... Za to vrijeme, mi djeca igrali smo se sakrivače ili lopova - stražara.
Posebno zadovoljstvo je bilo, tokom vjerskih praznika, odlazak na čestitanja. Lijepo bi se obukli i dotjerali što bi davao svečan ton posjetama. Za Bajramskih praznika prvenstveno bi išli kod Aginice i Age Ćišić. Tu bi bili počašćeni baklavom, hurmašicama, a piće je bilo himber od drenjina. Za Pravoslavni Božić išli bi kod Kruljevih. Tu bi se častilo veselicom. To je jagnjetina pečena u Popovića pekari. Zatim perutcima - posebno hljebasto pecivo i zrnasta pšenica pripremljena na poseban način. Za Katoličkog Božića posjetili bi Palandžiće. Tu se častilo kolačima a za Uskrs obojenim jajima. Za našu svetkovinu Novu Jevrejsku godinu Roš-Hašana, mama bi priremila: posebno kuhana jaja - zvali smo ih gvojvus haminadus (španjolski jaja kuhana). To su jaja kuhana najmanje 12 sati, na blagoj vatri. Vodi se dodaje dosta soli, bibera u zrnu, ulja i ljuštura od luka. Tako kuhana jaja imaju poseban prijatan ukus. Zatim burikitas, to su kiflice sa mljevenim mesom. Po ukusu su slične bureku. Čaldikjas su kolačići od ljuštenih bajama vrlo prijatnog ukusa.
Svako se držao svoje vjere i običaja, a poštovalo se tuđe. Ta raznolikost davala je poseban šarm. Svi smo bili jednaki u tome da smo se prvenstveno osjećali kao Mostarci i zaljubljenici u svoj grad. Taj osjećaj je otklanjao razlike i vezao nas u uzajamno čvrsto mostarsko i komšijsko prijateljstvo i ljubav.
Cezar-Zadik Danon
Izvor :Tekst je izvorno objavljen u časopisu Most
(facebook/damir/20220303)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen