Ko je nosi na savjesti?

 

Bila je to najveći seks simbol 20. vijeka: Marilyn Monroe bi ovih dana slavila 95. rođendan

Marilyn Monroe, već mrtva, u ruci je držala telefonsku slušalicu. Koga je glumica htjela nazvati 5. marta 1962? Gotovo 60 godina nakon njene smrti, još uvijek postoji mnogo teorija zavjere oko smrti holivudske ikone. Je li koktel od droge, jesu li mafija, ili čak predsjednik, umiješali svoje prste u njenu smrt? Ili je tada 36-godišnjakinja sama željela okončati svoj prekratak, tragičan život?

Ko to ima na savjesti?

Najveći seksualni simbol 20. stoljeća u utorak bi proslavio 95. rođendan. Danas bi sigurno bila vruća bakica.

„Ne smetaju mi godine. Sviđa mi se kako sada vidim stvari. Budućnost je moja i moram je iskoristiti najbolje, kao i svaka žena.“ Marilyn Monroe to je izdiktirala u blok, u jednom od svojih posljednjih intervjua s urednikom časopisa “Life” Richardom Merymanom.

Je li to ono što kaže jedna žena koja se spremala ubiti? Dobro, Marilyn je imala mentalnih problema. Paničan strah da ne postane šizofreničarka poput njene majke, depresivana poput bake. Bila je traumatizirana silovanjem u djetinjstvu. Sa današnje tačke gledišta, psiholozi joj potvrđuju teatralni poremećaj ličnosti, poremećaj koji karakteriše pretjerana zabrinutost za vlastiti izgled, seksualnu slobodu i strah od zanemarivanja. Ali je bila puna samopouzdanja, imala je filmske planove i željela se ponovno udati za svog bivšeg Joea DiMaggia (1914-1999). Na dan smrti razgovarala je s njim telefonom i činilo se da je "sretna, vesela i ležerna". Nekoliko minuta kasnije, navodno je pričala nevezano, a te noći je već bila mrtva, prema mrtvozorniku, Marilyn je umrla od kombinacije nembutala i kloral hidrata. On je prepoznao "rektalno unođenje sedativa i tableta za spavanje", primijenjenu kroz klistir. Dakle, ipak ubistvo?

Najčešće teze:

- Najvjerovatnije: Njena spremačica Eunice Murray mnogo kasnije je rekla kako mora zataškati smrt. Je li pokrivala njenog psihologa Ralph Greenson i njegovu pogrešnu dozu? Kasnije je on nejasno priznao: "U životu sam napravio neke greške."

- Najuzbudljivija varijanta koja i dalje postoji: predsjednik John F. Kennedy (1917-1963) i njegov brat Robert (1925-1968) trebali bi da su dala CIA da je ubije, jer bi predstojeći izbori bili u opasnosti da je afera sa Marilyn bila otkrivena. Nema dokaza, ali je njen dnevnik nestao nakon njene smrti - a Robert F. Kennedy i njegov zet Peter Lawford (1923-1984) vjerovatno su posjetili glumicu u noći njezine smrti i dan ranije.

- Izmišljeno: Privatni detektiv Milo Speriglio je imao dokaze da je šef mafije Sam Giancana (1908-1975) ubio Monroe, kako bi Kennedyjevi konačno mogli van mafijaškog posla. Tek 2019. godine dvanaestodijeljeni podcast s očevidima i policijskim izvještajima, kao i dokumenti FBI-a, istražuju okolnosti smrti. Možda su svi krivi: muškarci koji su je predavali jedan drugom kao prelazni pehar; režiseri koji su pogrešno shvatili njen talenat; ljekari koji su depresivnu ženu pumpali lijekovima; paparazzi koji su strastvenu čitateljku označili glupačom. I sama filmska industrija.

Kao što je Marilyn jednom prilikom rekla: "U Hollywoodu vam plaćaju 1000 dolara za poljubac, 50 centi za vašu dušu."

(bams)

(NovaSloboda.ba)

Mostarom nekad i sad: Sačuvani pogledi, ispred Hirurgije, ranih 50tih

 

Slika sa mostarskih ulica iz ranih 1950tih godina, koju je na Cidom ovih dana postavio Dubravko Duba Galić, u početku je svojom pozicijom bila zagonetna i zadavala dosta glavobolje sa pitanjem: Gdje je uslikano? Položaj mostarskih brda upućivao je na pravac slikanja bio prema sjeveru. Sve poznato, ali kroz maglu.

Obzirom da sam u vrijeme nastanka slike stanovao u zgradi iza Hirurgije i tadašnjeg SUPa, svakodnevni put do treće osnovne škole i nazad mi je bio tadašnjom ulicom dr. Safeta Mujića, a često mjesto igre našoj raji bio je park preko puta Hirirgije, kod Vojne bolnice, a ponekad i na igralištu, tada prekrivenim šljakom, iza Vojne bolnice, na “vojačkom” igralištu, , kako smo ga tada zvali. Taj pogled prema sjeveru mi je ostao negdje u memoriji, i u toku razmišljanja i rasprave, gdje bi mogla biti lokacija sa slike, sinulo mi je:

Ovo bi moglo biti ispred Hirurgije... Objekat na sprat, u pozadini, je zgrada u kojoj je bila nekadašnja Menza milicije... Dugi objekat koje ide lijevo od zgrade na sprat, je nekadašnja Stolarija, koje je izgorila 1961. godine, od udara groma... Tu je kasnije, u jednom dijelu bio otvoran Projektant... Bor koji se vidi na slici, nalazio se na ćoši Hatovske i ulice S. Mujića, a ovo malo skretanje je kod onog cvijetnog ostrva, u obliku trougla, ispred Hirurgije... Smjer kretanja motoriste je u pravcu hotela Mostara...

Pretragom u arhivi našao sam približne detalje na jednoj novijoj fotografiji, na kojoj je pisalo, da pada kiša... Zato se ne vidi ni jedno brdo od magle, ali pogledu smetaju i kasnije napravljene zgrade Lepa Brana i Uglovnica. Taj pogled mi je ostao u memoriji, jer sam često špartao preko ulice, baš na ovom mjestu, i tamo i ovamo... Bio sam čak i svjedok požara kada je izgorila ova Stolarija, tokom ljeznog pljuska sa udara groma. Menza milicije je bila aktivna sve do izgradnje Lepe Brene...

Kad bi se sa ovog mjesta, gdje se nalazi motorista, pošlo prema sjeveru, kad se pređe Hatovska uica, prvo je u dvorištu, kasnijeg Projektanta, sa lijeve strane bila jedna zidana trafika, a do nje buregdžinica, ustvari jedan malo dulji kiosk, a onda iza buregdžinice, bila je bašta Menze milicije, a sama gostionica je bila unutar objekta. Na ćošku te zgrade,iza bašte Menze milicije, bila je prodavnica, držao je neki Alija, i svi smo govorili, odoh u Alije da kupim nešto... Iza ovog objekta, prije izgradnje Uglovnice, bila ulica koja se zvala Nova, a tek kasnije je dobila naziv Splitska. Tu sam često išao kod neke raje koja su išla sa mnom u Treću osnovnu.

Na karti grada Mostara iz 1960tih godine, obilježio sam ovee detalje: Plavo je smjer slikanja i nekoliko objekata koje sam gore pomenuo, a zeleno je ovaj krivi bor.

Kompletnu sliku je upotpunio Tibor Vrančić, aktielnom fotografijom sa lica jesta, i potvrdio tvrdnju da je stara slika napravljena ispred Hirurgije.

Smail Špago

(cidom/20210606)

Zaboravljeni pojmovi: Kučibaba

 

Čatrnja, bunar, kanta, kova, lanac, kuka, kučibaba...

Kučibaba: Kažu da ova riječ vodi porijeklo iz Hercegovine.

Kamena bašča, poseban dar Božji i najveća vrijednost Hercegovine. Blagoslovljena radom ruku naših sgtarih, napojena jutarnjom rosom, natopljena suncem, spremna donijeti plod zemlje!

Da bi se djeca zaštitila od mogućih pogibelji na određenim mjestima i u određenim situacijama smišljen je pojam kučibabe. U nju su vjerovali samo najmlađi.

Djecu se upozoravalo da se ne primiču čatrnji, bunaru ili obali rijeke jer će ih kučibaba zakučiti, uhvatiti kukom, i privući sebi. Time se zapravo plašili djecu, kako bi se odvratiao od nepoželjnih i po život opasnih mjesta i radnji.

(Priče iz Mostara i Hercegovine/facebook/20210601)

"Graditeljska baština grada Ljubuški", knjiga Ane Tolić, dipl.ing.arh.

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 3. juna 2021. godine, autor je Kemal Mahić, by Mithad M.)

Poznati bosankohercegovački književnik Semezdin Mehmedinović, koji živi na relaciji SAD-Bosna i Hercegovina, u jednom od intervjua je izjavio:

„Sjećamo se mjesta u kojem smo nekada živjeli, ali nas se tamo ne sjećaju“

Ova rečenica pogađa sve one koji su napustili mjesto nekadašnjeg življenja i pogađa „u sridu“,“ ali nas se tamo ne sjećaju“.

Ona koja se sjeća nas, je dipl. ing arh. Ana Tolić.

Za ovu tvrdnju neka posluži knjiga:“Graditeljska baština grada Ljubuški“.

Kada prelistate ovu netom izašlu knjigu, pomisliti ćete da je ova knjiga ona koja prikazuje Firencu, Rim, Akropolis, Samarkand, Berlin, Buharu…

U knjizi se mogu naći podnaslovi:

-nastanak sela i zaselaka

-stambena arhitektura zaselaka

-gospodarski i pomoćni objekti

-spremišta za vodu

-suhozid

-ceste,staze,mostovi

-groblja

-popis svih sela ljubuške komune sa prostornom organizacijom naselja i tradicionalna arhitektura objekata

–naselja sa elementima orijentalne kulture

-arhitektonska naselja u doba Austro-Ugarske Monarhije

-arhitektura od 1918-1990.godine

-srednjovjekovno naselje Ljubuša

Sve je ilustrirano sa 415 fotografija sa detaljima, kartama, satelitskim snimcima, planovima, projektima izgradnje, pogledima itd.

Kada sve pregledate(292 stranice),onda ćete se osjećati ponosno i bogato, a pogotovo ako to pokažete svojim prijateljima iz drugih gradova ili drugih država svijeta.

Ja sam pratio „govor svoga tijela“, listajući fotografije i prigodne tekstove i zaključio da je ovo kulturni događaj 2021.godine i da se po zakonima vjerovatnoće nakon svih ovih stoljeća,morala pojaviti osoba koja je štampanjem ovakve knjige zapisala svoje ime i prezime u antologiju nečega što zovemo „praznik duše“.

A tko je ta osoba koja nam je to omogućila?

Ana je rođena 1958.godine u Kotoru (Boka Kotorska,Crna Gora). Mladost je provela u Tivtu.

Završila je klasučnu gimnaziju u Kotoru.

Arhitektonski fakultet u Sarajevu.

Od 1983.godine živi i radi u Ljubuškom (urbanizam).

Udata je za Slobodana Tolića i živi na Gredi (Gornji Proboj).

Obje knjige je izdala u vlastitoj nakladi. Iako radi u općini Ljubuški, Ana nije našla sponzora, niti joj je ponuđen za izdanja ove dvije knjige. Tužno i žalosno!

Suprotan primjer je knjiga: “Ljubuški-oaza Hercegovine“ izdata 2008.godine (monografija) - fotografije Ive Pervana, koja je finansirana od nakladnika-općina Ljubuški u štampi: Grafotisak Grude!

Razlika između ove dvije knjige je u tome što je Ana Tolić objavila i tekst sa fotografijama: “Naselja sa elementima orijentalne arhitekture“ i time afirmirala i „drugi narod“ u Ljubuškom, što monografija „Ljubuški-oaza Hercegovine“ nema ni u napomenama niti u tragovima.

Dakle, Ana je uvažila činjenice, a razlika je 2008 godina i 2021.godina. Da ne govorimo o razlici između imena autora ove dvije knjige.

Zato kažem i pišem:

Ana, ma rodila Te majka!

Njena knjiga: “Graditeljska baština grada Ljubuški“ nije pamflet, nego godine istraživanja pretočene u naučno djelo! A osnova nauke je – činjenica (istina).

Ana je „crema de la creme“!

Ana je „trešnja na torti“.

Torta su njeni roditelji, sredina koja ju je formirala (Tivat, Kotor, Sarajevo, Ljubuški), njena obitelj, njene kćerke i Slobodan, njeni prijatelji i poznanici.

A, Ana je trešnja!

Sladilo do bola!

Preporučujem nabavku knjige: “Graditeljska baština grada Ljubuški“ g-đe Ane Tolić, jer nas se Ana Tolić sjeća, svojim avangardnim djelom prepunom ljubavi prema Ljubuškom i njihovim etnicima.

Kemal Mahić

http://ljubusaci.com/2021/06/03/ana-tolic-graditeljska-bastina-grada-ljubuski/

(spagos)

Prije 111 godina – Car Franjo Josip I u posjeti BiH

 

posjeta Mostaru 3. juna. 1910.

(fotografije cidom, Muzej Hercegovine, kolor Aid)

Prije 111 godina austrougarski car Franjo Josip I posjetio je Bosnu i Hercegovinu. Historijski arhiv Bosne i Hercegovine podsjetio je da je car došao u posjet 30. maja 1910. godine.

Historijski arhiv navodi da je zasebnim vozom 30. maja Bosanskohercegovačkih željeznica iz Bosanskog Broda, car je otpočeo putovanje prema Sarajevu i Mostaru.

Franjo Josip putovao je vozom iz Bosanskog Broda, preko Doboja, Zavidovića, Zenice, Visokog stigao u Sarajevo.

Kako navode iz Arhiva poslije podne car stiže na stanicu kod Fabrike duhana u Sarajevu uz oglašavanje topova.

"U potpunom redu završen je svečani ulazak cara u grad. Sjajna pratnja u kočijama, zlatne uniforme mnoge visoke gospode, impresivne figure gardista, elegantne uniforme dvorskih funkcionera, te predivni konji iz carskih štala – sve je to ostavilo na prisutne impresivan utisak", navode.

Sutradan on je posjetio vladinu palaču, glavne vjerske objekte svih konfesija u Sarajevu i gradsku Vijećnicu, a 1. juna posjećuje Zemaljsku ždrepčanu odakle se na konju uputio na vježbalište, gdje je izvršio smotru vojnih jedinica na Čengić Vili.

Trećeg dana posjete Bosni i Hercegovini, car je posjetio Bentbašu, Mošćanicu i stigao na Pašino brdo, a kasnije preko Koševa vratio se u grad i odvezao do Konaka. Oko podneva, dvorskim vozom uputio se na Ilidžu te kasnije na Vrelo Bosne.

U posjet Mostaru Franjo se uputio 3. juna, a kratko se zadržao u Konjicu i Jablanici.

"U Mostar stiže oko 12 sati uz oglašavanje topova sa Huma. Što je bilo ćilima u Mostaru, od onih najfinijih persijskih od svile, pa do običnih narodnih tkanih, zastava, zelenila, slavoluka, Mostar je izgledao kao nikada do tada. Car se odmorio i ručao u hotelu Narenta i kasnije sjeo u kočiju i otpočeo vožnju kroz Mostar. Posjetio je Stari most koji je bio prostrt ćilimima i odvezao se prema izvoru Radobolje", navode iz Arhiva.

Dvorski voz istog dana kreće za Beč, a na željezničkoj stanici organiziran je ispraćaj. stanicu, gdje su se prisutni okupili na opraštaj uz oglašavanje topova.

Zadovoljstvo posjete Franjo Josip I iskazao je u svom telegramu, upućenom zemaljskom poglavaru Marjanu Varešaninu, u kojem navodi utiske za vrijeme boravka u Bosni i Hercegovini.

(klix)

(spagos)

Iz stare štampe: Putopis o Mostaru u dvije rečenice, 1894.

 

U časopisu “The Eclectic Magazine” iz 1894. godine objavljen je tekst autora M. De Blowitza, pod naslovom “A Trip to Bosnia-Herzegovina”, sa kratkim opisom posjete Mostaru, uz jednu gravuru Starog mosta,

Do pronalaženja ovog teksta, bili smo mišljenja, da niko nije kraće opisao Mostar kao što je to uradio William Le Queux, u samo dvije rečenice, a njemu se Mostar nije svidio.

Francuski novinar, češkog porijekla, Henri Georges de Blowitz je to uradio u jednoj rečenici, a njemu se Mostar, a izgleda i mostarsko vino, veoma svidjelo.

"Sada smo se spremali da pređemo u Hercegovinu, da posjetimo njen glavni grad Mostar.

-Vatreni Mostar, čije toplo vino prodire u srce kao radosna, gorljiva zraka sunčeve svjetlosti; Mostar, čiji se minareti dižu sa kamenitih zidova do brda koja ga okružuju, i čiji sivi most je najsmjelije, najmoćnije i karakterno djelo koju je balkanska umjetnost zavještala vremenima koja tek dolaze.“

prilog: gravura Stari most, 1894. iz časopisa"The Eclectic Magazine"

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Sačuvajmo znakove ljudi i njihovih djela

 

Sačuvajmo znakove ljudi i njihovih djela, koji karakteriziraju prošlost i prostor Mostara

(tekst koji slijedi objavio je Ahmet Kurt na facebook profilu, dana 30. maja 2021. godine)

Po gradovima Evrope na svakom koraku mogu se vidjeti na fasadama zgrada male bronzane pločice kao na ovoj slici. Njima se, bez velikih troškova, obilježavaju objekti, ili događaji koji su se tu desili i čuvaju znakove ljudi i njihovih djela koji karakteriziraju prošlost i prostor predmetnog grada. Organizuju se i šetnje za turiste i školsku djecu, od table do table, gdje vodiči ukratko objasne događaj koji je obilježen tablicom. Kako bi to bilo lijepo uraditi i u Mostaru koji zaista ima bogatu, petstogodišnju historiju! Prošla su vremena kad se značaj jednog spomenika mjerio količinom ugrađenih kubika betona u njega. Cijena ovakve jedne pločice, sa izradom i ugradnjem, ne prelazi 200 KM.

Sve mostarske ulice imaju svoju historiju, evo, ovako iz ćusteka, samo u ulici M. Balorde na Carini, koja je duga svega 430 metara bilo bi mjesta za sljedeće tablice, idući od juga prema sjeveru.

1. Tabla na kući gdje bila smještena prva mostarska radio stanica 1945. godine u Novoj Jugoslaviji.

2. Kuća u kojoj je odrastao Ilijas Izo Delić, pjevač i osnivač grupe Mostar Sevdah Reunion.

3. Rodna kuća Ahmeta Lakišića (1883-1935), jednog od osnivača Republike Turske i člana Prve velike narodne skupštine Turske (Türkiye Büyük Millet Meclisi) i ratnog saborca Kemal-paše, kasnije osnivača moderne Turske - Mustafe Kemala Atatürka.

4. Ostaci jedne od najstarijih kuća islamske arhitekture u Mostaru, u kojoj je Hasan beg Lakišić 20. juna 1888. godine ugostio prijestolonasljednika Rudolfa i brata cara Franje Josipa, nadvojvodu Otta.

5. Rodna kuća efendije Alije Ševe i njegove troje djece koji su poginuli kao pripadnici Antifašističkog pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu.

6. Mjesto na kojem se nalazila kuća imama Tere Jahjetove džamije, Huseina Brkića čije je petero djece učestvovalo u Antifašističkom pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu. Kuća je srušena u Savezničkom bombardovanju vojnih ciljeva u gradu 14. januara 1944. godine kada je poginulo preko 60 građana Mostara.

7. Kuća na kojoj još uvijek stoji kućni broj na metalnoj pločici koji je postavila austrougarska vlast. Tim metalnim brojevima zamijenjene su ranije drvene tahtice sa brojevima koje je prikucala osmanska vlast 1867. godine.

8. Mjesto na kojem je do 1951. godine stajala džamija Memi hodže, izgrađene prije 1620. godine. U periodu od 1947. do 1954. godine, na jednom malom prostoru mahale Carina dimenzija svega 430x240 metara srušene su četiri džamije! Nekoliko riječi na tabli o tom vremenu i razlozima rušenja.

9. Rodna kuća mutevelije Memi hodžinog vakufa i jedinog Bošnjaka Mostara koji bi se mogao nazvati industrijalcem u vremenu između dva svjetska rata – Ibrahima Ribice. Kao kuriozitet treba napisati da su u ovoj ulici živjela četiri potpisnika, od ukupno dvadesetak, Mostarske rezolucije koja je objavljena 21. oktobra 1941. godine i kojom se osuđuje ustaško proganjanje mostarskih Srba. Osim pomenutog Ribice, deklaraciju su potpisali stanovnici ove ulice, Omer ef Džabić, Ibrahim hadži Slipičević i Ibrahim Lakišić.

10. Kuća u kojoj je bio prvi ženski sibjan mekteb 1850. godine.

11. Rodna kuća Suada Ćupine dobitnika odlikovanja Zlatni ljiljan i prvog komandanta Mostarskog bataljona u ratu 1992-1995. godine.

12. Rodna kuća Ahmeta Pintula, Narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata.

13. Kuća Ibrahima Drljevića iz koje su tri člana porodice poginula 1993. godine, dvojica kao borci Armije BiH, a jedna članica kao medicinska sestra u Ratnoj bolnici u Higijenskom zavodu.

14. Kuća trgovca i mutevelije Memi hodžinog vakufa hadži Osmana Nove, u kojoj je stanovao njegov zet, mašinovođa parne lokomotive uskotračne pruge Hasan Behmen. Kao homage „čirinom“ vozu koji je saobraćao od 1885. do 1965. godine navesti da je u ovoj ulici stanovalo čak sedam mašinovođa parne lokomotive. Od juga ulice prema sjeveru: Omer Ševa, Husein Ćišić, Edhem Kapić, Hasan Behmen, Muhamed Repak, Bartol Sušić i Muhamed Kurt. Najpravilniji naziv ove ulice bi bio „Ulica mašinovođa“. U istoj kući je rođen i sin mašinovođe Hasana, Alija Behmen (1940-2016) koji je bio gradonačelnik Sarajeva i premijer Federacije BiH.

15. Rodna kuća Ahmeta Hadžića (1954-1992), borca Armije BiH, koji je na privremeno okupiranoj lijevoj obali Neretve od srpskih snaga, na stambenu zgradu „Razvitak“ postavio veliku zastavu BiH. Pri povlačenju četnici ga uhvatili, zvjerski mučili i ubili.

16. Rodna kuća Avde Zvonića (1925-2005), gradonačelnika Mostara i jedinog Mostarca koji je bio ministar u nekoj od Saveznih vlada socijalističke Jugoslavije.

17. Rodna kuća istaknutog borca Armije BiH, Tomice Miljasa (1956-1992) koji je poginuo u Raštanima u bliskoj borbi sa četnicima.

18. Džamija Tere Jahjetova koja je izgrađena prije 1620. godine, zapaljena 1954. godine, a obnovljena 2002. godine. U džamiji se 31. oktobra 1943. godine odigrao jedan od najhumanijih događaju u historiji Mostara. Tog dana u džamiju se iz voza koji je iz Sarajeva dovezao 600 djece, siročadi iz istočne Bosne čije su roditelje četnici poklali, smjestilo preko stotinu malih muhadžira koji su tog dana smješteni u porodice Carine i drugih mostarskih mahala.

(Ahmet Kurt/facebook/20210530)

Stvar je u svijetu već odavno poznata i primjenjena. U Njemačkoj je nazivaju Gedankschild, u engleskom govornom području Memorial Sign, a kod nas bi po tome trebala da se zove Spomen znak. Mi smo imali Spomen ploče, najčešće izrađivane od mramora, sa uklesanim tekstom, ali su takva obiježja uklanjana, kako su se mjenjale vlasti i gospodari, pod motom, uništi prethodno, sve do temelja. Što bi se u prevodu moglo shvatiti: Uništi istoriju, gdje god stigneš.

Na slici u prilogu samo nekoliko spomen znakova širom svijeta poznatim ljudima, onako kako je to naznačeno u gornjem tekstu.

(spagos)