Narodni običaji: Đurđevdan

 

Đurđevdan/ Herdelezi - Proljetni praznik
Romi na Balkanu proslavljaju praznik proljeća 6. maja. Kod hrišćana se naziva Đurđev dan, Đurđevdan, kod muslimana Herdelezi (takođe Ederlezi). Neromi takođe slave ovaj praznik.

U Šuto Orizari, romskom predgrađu Skoplja, Makedonija, slavi se ovako:
U danima uoči festivala sve kuće se temeljito očiste iznutra i izvana. Tepisi se peru i trljaju ispred kuća, a kuća i ograde se po mogućnosti prefarbaju. Kamioni dovoze ovce na prodaju, a svaka porodica kupi barem jagnje, a neke tele.
5. maja Romi posećuju sveti izvor na drugom kraju grada, iza crkve Svetog Jovana Krstitelja. Oni koji piju s izvora, a nakon toga bi trebali bi imati sreće tokom cijele godine. Mladi piju s izvora i pale svijeće da bi pronašli ženu ili muža.
Na ovaj dan se kolju ovce, a zaklane se izlažu ispred kuće.
Porodice slave kod kuće 6. maja. Sutradan posjećuju prijatelje i rođake. Djeca pozdravljaju starije i žele im: Bahtalo Herdelezi!, Sretan proljetni praznik! i ljube im ruku.
Četvrti dan Herdelezija je javna proslava. Porodice roštiljaju ispred svojih kuća, svi ispred kuće postavljaju zvučnike, ili muzičke sisteme, ulice su prepune glasne muzike. Limeni orkestar ide od kuće do kuće, a ljudi muzičarima daju novac. Porodice posjećuju Lunapark, a navečer je veliki koncert na otvorenom.

(https://roma-und-sinti.kwikk.info/?page_id=702)

Ederlezi

Sa me amala oro khelena
Oro khelena, dive kerena
Sa o Roma daje
Sa o Roma babo babo
Sa o Roma o daje
Sa o Roma babo babo
Ederlezi, Ederlezi
Sa o Roma daje

Sa o Roma babo, e bakren chinen
A me, chorro, dural beshava
Romano dive, amaro dive
Amaro dive, Ederlezi

E devado babo, amenge bakro
Sa o Roma babo, e bakren chinen
Sa o Roma babo babo
Sa o Roma o daje
Sa o Roma babo babo
Ederlezi, Ederlezi
Sa o Roma daje

https://www.youtube.com/watch?v=cgsJ1zS0x_4

(spagos)

Knjiga “Mahala Carina u Mostaru” može se poručiti online, preko: knjiga.ba

 

“Mada historija nije neki popularni žanr, ipak na webshop-u knjiga.ba Mahala Carina trenutno na šestom mjestu po prodaji.” (Ahmet Kurt)

Mahala Carina u Mostaru

Pisac:Ahmet Kurt

ISBN: 9789958276026

Ilustracija: Da - u boji

Izdavač: Dobra knjiga

Dostupnost: na stanju

Šifra: B3879

Broj strana: 529

Težina: 1401 g

Cijena: 60 KM

Kategorije: Monografija, BiH teme, Istorija BiH

Sadržaj:

Knjiga Mahala Carina je za sve Mostarce i ostale koji vole ovaj grad. Jednom će njihovi potomci kada dođu u ozbiljno doba osjećati žudnju da nađu svoja svijetleća ognjišta u tmini historije i zaborava. Tada će njihova probuđena čežnja početi postavljati pitanja ko su i odakle su oni, ko su njihovi preci, kako su i gdje živjeli, pod kakvim prilikama, od čega su strahovali, čemu su se nadali. Čovjeku bez vlastite prošlosti jako je teško stvoriti identitet.
Ova knjiga o pet stoljeća Mostara, njegovim mahalama i stanovnicima, će im pružiti neke elemente na temelju kojih mogu, uz ostalo, razvijati vlastiti identitet za sadašnjost i budućnost. U indeksu imena među 4.100 stanovnika mahale Carine i Mostara mnogi od njih će pronaći imena svojih zaboravljenih predaka.

Knjiga se može poručiti na:

https://www.knjiga.ba/mahala-carina-u-mostaru-b3879.html

(spagos)

Iz stare arhive: Oručevića ćuprija, fotografija nastala prije 1893 godine...

 

Jedna od rijetkih sačuvanih fotografija na kojoj se vidi stara kamena Oručevića ćuprija preko Radobolje, prije nego što su je Radobolja i udar groma oštetile. Na slici se vidi i kula Stojana Jankovića na Humu, od koje imamo samo njene ruševne ostatke, kao i Šabića kula-kapija na Šemovcu, porušena oko 1896 godine.

O Oručevića čupriji smo pisali u jednom ranijem tekstu:

"Oduvijek je postojala potreba komunikacijskih pravaca preko Neretve i Radobolje. Prvo je lančanim mostom premošćena Neretva (današnji Stari most), te tako omogućen prijelaz s istoka na zapad. Problem je predstavljao smjer jug – sjever, jer je Radobolja priječila svojim tokom takav prijelaz. Ispočetka je za to služio plićak na mjestu kasnije nazvanom Šemovac. Taj gaz je služio sve do negdje prije 1558. godine kada je kod Jusovine usječen prilaz pećinama, te na tom mjestu izgrađena Kriva ćuprija. Međutim, tek je izgradnjom kamenog mostića nazvanog Oručevića ćuprija prilaz Starom mostu sa zapadne strane potpuno skratio taj put. Nije jasno otkud ime mostu, jer neki izvori navode da ga je gradio, odnosno vršio neke popravke na njemu, pripadnik obitelji Oručević, dok drugi izvor navodi da je bio sagrađen kraj mlinice obitelji Oručević. Bio je to kameni most s kamenim korkalukom (rukohvatom) na jedan luk, veoma sličan Krivoj ćupriji. Ovaj kameni mostić na Jusovini je prilično dugo služio svrsi, sve dok ga 1893. godine bujica nije oštetila, a godinu kasnije ga je dokrajčio udar groma. Zadatak da most obnovi dobio je ing. Miloš Komadina pa je 1896. godine niknuo novi željezni most. Iste te godine je prema Komadinovom projektu i na Šemovcu sagrađen most preko Radobolje. Prilikom usvajanja prijedloga za gradnju ova dva mosta, jedan gradski vijećnik je na sjednici upitao konstruktora Miloša Komadinu može li most na Jusovini biti širi, tako da osim za pješake posluži i za kola, a da pri tom bude trajno rješenje, trajno bar onoliko „koliko ćemo mi trajati“. Nakon potvrdnog odgovora, vijećnik je zahtijevao od Komadine da odmah tu na samoj sjednici predloži novo rješenje. Uvijek spreman i spretan inženjer je na licu mjesta izradio novu skicu i troškovnik šire varijante mosta. Tako je u tih 10 minuta osmišljen most koji i danas služi svojoj namjeni. Po nacrtu Miroslava Loosea, Oručevića ćuprija je 1927. godine presvođena armirano betonskom pločom debljine 10 centimetara".

(prevod:Tibor Vrančić)

Prilog: fotografija, Oručevića ćuprija, prije 1893. godine

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

U sjećanju: Na Partizanskom 1969.

 U sjećanju: 4. maj 1980 – 4. maj 2021.

Mostar, 8. april 1969 godine:Titova posjeta Partizanskom spomen groblju, Mostar.

8. april 1969 godine:Titova posjeta Mostaru-Partizanskom spomen groblju.

Slike objavljene na cidom/facebook/Aid, preuzete od Gordana Miletić Buzaljko, iz albuma njenog pokojnog oca Karla Drage Miletić.Orginalne fotografije je 1969 godine uradio Foto Franjo, Mostar.

(spagos)

Putopisci novog doba: Uklete ruševine Mostara, prije i poslije

 

(Tekst i fotografije, koje slijede, objavljene su na portalu messynessychic.com, dana 22. augusta 2017. godine, autor je Luke J. Spencer)

Mostar je jedan od najljepših i očaravajućih gradova u Bosni i Hercegovini. Smješten je oko rijeke Neretve, stari osmanski pogranični grad ispunjen je uskim, zavojitim uličicama poznatim pod imenom Kujundžiluk, ili zlatnim uličicama, domom prodavača sitnica, natkrivenim pijačnim tezgama i kaldrmisanim ulicama koje vode do najznačajnijeg mosta na Balkanu, Starog mosta.

Grad je također bio žarište nekih od najkrvavijih i najžešćih borbi tokom rata devedesetih. Na gornjoj slici je stari Hotel Neretva, nekada jedan od najluksuznijih mostarskih hotela, s balkonima, hotelskim apartmanima i restoranima koji imaju direktan pogled na rijeku. Izgrađen je 1892. godine, nakon što je željeznica stigla u Mostar. Tokom zadnjeg rata, dvije strane su se nemilosrdno borile preko rijeke, topničkom vatrom, mitraljezima i smrtonosnim snajperima.

Nijedan grad u Bosni nije tako teško bombardiran, a Mostar je praktično uništen. Iako je velik dio starog grada mukotrpno obnovljen, mnogi ožiljci strašnog nasilja koje se ovdje dogodilo i danas su vidljivi. Zgrade oštećene bombama, betonski zidovi prošarani rupama od mitraljeza i ruševine u raspadu mogu se vidjeti posvuda.

Na nedavnoj ekspediciji u Mostar, ovdje u Messy Nessy Chicu, naišli smo na starinsku knjigu fotografija koja slavi brojne živopisne znamenitosti grada. Gledajući po modi i automobilima, čini se da datira iz ranih 1970-ih. Fotografije u knjizi snimili su Sulejman Balić, Ilijas Bešić, Zoran Dragoljević, Slobodan Krstanović i Ciril Rajić. Slikama su uhvatili su prekrasan, živahan i mladalački Mostar, prije nego što ga je rat razderao ...

Prikazuju stari grad Mostar u svoj svojoj zanosnoj ljepoti: drevne srednjovjekovne ulice, bazare i neke od najljepših džamija u Evropi.

Ali pokazao je i 'modernu' stranu Mostara iz 1970-ih: bujni parkovi, široki, prometni bulevari, tržni centri, mladi ljudi u noćnim klubovima i blistavi hoteli s pogledom na Neretvu, još dok je Mostar bio jedno od najpopularnijih turističkih odredišta u onome što je još tada bilo Jugoslavija.

Odlučili smo, da bi bilo zanimljivo pronaći ove lokacije sretnog izgleda i fotografisati ih danas, pokazujući jedan pored drugog Mostar, otprilike dvadeset godina prije i nakon stravičnog rata.

Krajnji rezultati potresno su dirljivi i prikazujuju očaravajući grad koji i dalje nosi strašne ožiljke onoga što se ovdje jednom dogodilo.

Mostar se nalazi na jugu Bosne i Hercegovine. Rijekom Neretvom je grubo podijeljen na dva dijela: podjela koja je trebala rezultirati nakon najkrvavijih borbi iz rata. Stari grad se nalazi na istočnoj obali; poznat po svojoj istorijskoj osmanskoj arhitekturi, i pripada bošnjačkim muslimanima. Niti na dobačaj kamenom preko rijeke, modernija je i uglavnom hrvatska i kršćanska strana.

Nakon što je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost od Jugoslavije 1992. godine, Bošnjaci i Hrvati uglavnom su se borili rame uz rame, dok je Mostar opkoljavala Jugoslovenska narodna armija kojom su dominirali Srbi.

Međutim, evropska religijska i politička istorija danas nigdje nije složenija nego na Balkanu, a sve veće napetosti uočene su nakon što su se Bošnjaci i Hrvati počeli nemilosrdno boriti jedni protiv drugih u oktobru 1992. godine, u onome što je postalo 'rat u ratu'.

Ove fotografije prikazuju jednu od najstrašnijih znamenitosti u Mostaru; napušteno i zaraslo Partizansko spomen groblje na zapadnoj strani grada. Izgrađeno je 1965. godine, u prikladno oštrom sovjetskom stilu, u čast jugoslovenskih partizana koji su poginuli tokom Drugog svetskog rata, a projektirao ga je srpski arhitekt Bodgan Bogdanović. Nekada je to bilo lijepo, u kamenu isklesano mjesto sjećanja; vijugava betonska stubišta koja su se poklapala s konturama tla, besprijekorno njegovano i održavanp, s cvjetnim vrtovima i drvećem, koja su okruživala ratna spomen-obilježja i grobove. Od rata je prepušteno propadanju i priroda će ga postupno prekriti. Jedva da ga neko posjećuje i mračni je podsjetnik na razarajuće posljedice rata.

Znameniti Stari most koji je stajao više od 400 godina srušen je 1993. godine, kao i veći dio grada. Most je obnovljen 2004. godine, simbol, za koji se nadam se da će ovaj očaravajući grad postupno vratiti svojoj nekadašnjoj veličini.

(Napisao: Luke J. Spencer, pisac i istraživač, koji takođe slika originalna stara ljubavna pisma iz Drugog svjetskog rata.

https://www.messynessychic.com/2017/08/22/the-haunting-ruins-of-mostar-before-after/

(prevod: spagos)

U sjećanju: 2. maj 1992

 

Na današnji dan 2. maja 1992. godine oklopne i specijalne jedinice Jugoslovenske armije pokrenule su napad na centar Sarajeva u cilju zauzimanja zgrade Predsjedništva BiH, Skupštine Opštine Centar, Skupštine Grada Sarajeva, zgrade glavne pošte te Centra službi javne bezbjednosti. Istovremeno je na sarajevskom aerodromu od strane JNA uhapšena delegacija BiH (predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, potpredsjednik Vlade BiH i lider opozicije Zlatko Lagumdžija te prevodilac Sabina Izetbegović). Jedinice Teritorijalne odbrane BIH i MUP-a uspjele su odbiti napad Jugoslovenske armije te odbraniti državne institucije i osujetiti vojni udar. 

Fotografije preuzete iz "Ranjeno Sarajevo" Miroslava Prstojevića, Biblioteka HAS, tvSa.

(Historijski arhiv Sarajevo/facebook/20210502)

Nekad bio Praznik rada: A nama roštilj je...

 

Crveni karanfil je simbol borbe radničke klase u svijetu a sve je, da se podsjetimo, počelo u Čikagu velikim radničkim demonstracijama održanim 1. maja 1886. godine. Na protestima je učestvovalo nekoliko desetina hiljada radnika, tražeći veće nadnice i bolje uslove rada. Moto tih demonstracija bile su tri 8 – 8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati kulturnog obrazovanja. U žestokim sukobima sa policijom poginulo je šest radnika uz veliki broj povrijeđenih. Petorica vođa protesta su kasnije osuđena na smrt, a troje na dugoročne kazne zatvora. Plaćena je visoka cijena, ali očigledno drugačije nije moglo. Kroz čitav devetnaesti vijek trajala je neprestana borba radnika za svoja prava, a 1. maj se od 1890. godine obilježava i slavi kao Međunarodni praznik rada. Ta borba je urodila plodom i radnici su u dobroj mjeri došli do ostvarenja svojih opravdanih zahtjeva. Posebno se to odnosi na našu nekadašnju zajedničku domovinu SFRJ, gdje se 1. maj proslavljao u istinskoj prazničnoj atmosferi promovišući uspjehe u dostignućima radničkih prava. Vrhunac tih prava ogleda se kroz Socijalističko samoupravljanje, radničke savjete, savez sindikata, a titular vlasništva nad sredstvima proizvodnje bilo je društvo, što znači, u prvom redu radnici, čime se ostvarila renesansna komunistička parola – Fabrike radnicima. Sa krvavim raspadom SFRJ mjesto, uloga i značaj radničke klase se mijenja nagore, naravno, 1. maj je još uvijek praznik rada, ali samo na simboličnoj ravni. Tako je širom bivše SFRJ, a posebno je to izraženo kod nas u Bosni i Hercegovini, gdje su uslovi rada slični onima sa početka teksta. Ali, niko se ne buni, nema protesta, crveni su ovdje karanfili odavno uveli.

Privatizacijskom pljačkom uništeno je na stotine preduzeća i fabrika, hiljade radnika je ostalo bez posla, ali niko se nije bunio, nije bilo protesta. Radnička klasa je prvo, nacionalno podijeljena, opljačkana i ponižena, a zatim od sindikata i ljevičarskih stranaka/partija izdana i prepuštena sama sebi, zbunjena i neorganizovana. Zato će i ovaj Prvi maj proteći u znaku uvelih crvenih karanfila i sjetnog prisjećanja na žrtve sa početka ovog teksta. Niko se neće buniti, neće biti protesta, kapitalisti, tajkuni, sindikalci i opozicionari mogu mirno po svjetskim mondenskim destinacijama uživati u produženom vikendu.

Radnicima ostaje roštilj sa siromašnim sadržajem i nada da će crveni karanfili opet procvjetati na reverima proletera.

( iz teksta “Umjesto prvomajske čestitke” autora Muzafera Šehovića, objavljenog na portalu tacno.net, dana 30. aprila 2021.)

https://www.tacno.net/novosti/umjesto-prvomajske-cestitke/

Danas se Prvi maj obilježava kao dan borbe za osnovna ljudska prava svakog radnika ili u slobodnom prevodu dan borbe prava na život dostojan čovjeka. Borba za radnička i ljudska prava traje još i danas i vrlo je izgledno da će i naša djeca i djeca njihove djece na svoj način voditi borbu za svoja prava.

Na našim prostorima obilježavanje Prvog maja više se veže uz roštilje i slavlje u prirodi, a manje se sjećamo historije i borbe za radnička prava, pa je zbog toga važno podsjetiti se zašto je ovaj dan bitan...

(spagos)