Najveći evropski gradovi – Nekad i sad, Piza, krivi toranja 1880-2018

cca1880.

 

2018.

Pitajte bilo kog putnika zašto voli Evropu, odgovor će gotovo uvijek biti; zbog njene izvanredne i izuzetne istorije. A ko se ne bi mogao složiti s tim? Ponosi se vrhunskom arhitekturom, zadivljujućim umjetničkim djelima i fascinantnim pričama na svakom koraku.

U ovoj seriji fotografija koje prikazuju velike evropske gradove krajem 19. stoljeća i danas, može se vidjeti koliko se i kako promijenio ovaj kontinent.

Piza, Italija - Krivi toranj, cca 1880 – 2018.

Izgrađen na neadekvatnoj podlozi, toranj se od samog početka gradnje počeo naginjati, a do vremena završetka gradnje, ostao je naget, tako da je taj nagib postao njegova glavna odlika.

Iako je tokom 20. pa i 21. stoljeća bilo pokušaja da se toranj stabilizuje, i smanji njegov nagib, on je ostao nepromjenjen.

To je dio njegovog šarma: svake godine ovoj atrakciji u posjetu dođe milion posjetilaca, od koji svaki napravi barem jedan snimak, ili selfie, uživajući pogledu u njegov vrh.

(prevedeno sa web stranice „farandwide.com, autor Nikki Gloudeman, februar 1, 2019)

(spagos)

Vespa napunila 75 godina

 

Motocikl Vespa, simbol talijanskog “Dolce Vita”, "slatkog života", slavi svoj 75. rođendan i uprkos "godinama" doživljava svoju drugu mladost i prodaje se bolje nego ikad. Ovih dana se širom svijetu obilježava se njen rođendan, koji je kod mnogih ljudi probudio puno nostalgije i sjete..

Italijanski poduzetnik Enrico Piaggio je godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata patentirao jedno prevozno sredstvo, koje je za ono vrijeme bilo revolucionarno. Bio je to motocikl sa osmišljeno aranžiranim komponentama, kao što su branici i hauba, koji su pokrivali tehniku ispod. Time je bilo onemogućen dodir sa zagrijanim motorom za vrijeme vožnje, a ujedno se sprječavalo prljanje motora i vozača. Njene prednosti: bila je lagana, pokretna i vrlo jednostavna za vožnju.

Nakon skoro dvadeset godina fašizma i teškog vremena Drugog svjetskog rata ljudima je bilo potrebno više pokretljivosti, a Vespa im je upravo to omogućavala. Ljudi su nakon rata bili željni života i novih početaka.

Prve Vespe postizale su, za ono vrijeme, zadivljujućih 60 kilometara na sat, a na 100 kilometara trošile su samo dva litra goriva. Bile su brže od bicikla, manje komplikovane od motora, a štedljivije od auta. S vremenom su dolazile nove verzije sa poboljšanim karakteristikama. Vespa je lagano osvajala evropsko tržište..

Za njen 75 rođendan Vespa svojim ljubiteljima nudi nove modele, jedan je Vespa GTS, a drugi Vespa Primavera.

Pedesetih godina proškog stoljeća dobila je ulogu u mnogim filmovima. Jedan od njih je kultni film “Praznik u Rimu”, iz 1953. godine, sa Gregory Peckom i Auderex Hepburn u glavnim ulogama.

Kod nas je vespa dobila ulogu u našem kultnom filmu “Ljubav i moda”, iz 1960. godine, sa Bebom Lončar u glavnoj ulozi.

Kako se često opisuje, vožnja vespom donosi doživljaj “italijanskog načina života”.

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

"Nastupilo čudno stanje, kakvo se ne pamti"

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu radiosarajevo.ba dana 22. marta 2021., autor je Faruk Vele)

Bašeskija i pandemije

Bože, koga Si, noćas, otrgnuo gradu?

"Bože, Koji sve znaš. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?" (Bašeskija, Abdulah Sidran)

Dok iz dana u dan stižu izvještaji o stotinama mrtvih u Sarajevu i drugim bosanskohercegovačkim gradovima od posljedica koronavirusa, prisjećamo se prošlosti u kojoj su glavni grad i naša Bosna i Hercegovina, također, bili pogođeni strašnim pandemijama i teškim bolestima.

Priredio: Faruk Vele

O tome vjerodostojno svjedoči djelo čuvenog sarajevskog ljetopisca Mula Mustafe Bašeskije, "skromnog roba Božjeg" koji je punih 58 ispisivao hroniku grada na oblama Miljacke.

Bolest pomorila 15.000 duša

Bašeskija tako piše:

´acă´ib ahvăl Bosna vilăyetin - de, böyle oldıgı yokdur (U zemlji Bosni nastupilo čudno stanje kakvo se ne pamti)

Čuveni hroničar Sarajeva na čak dvadeset mjesta u svom Ljetopisu pruža podatke o epidemijama i raznim bolestima, osobito među djecom. I njegova porodica je bila teško pogođena bolestima. Naime, imao je devetero djece, a, nažalost, nadživjelo ga je samo dvoje.

Svakako, najstrašnije posljedice imala je pojava kuge.

Naime, 1762. godine ova bolest pokosila je čak 15.000 Sarajlija, a 1781. godine "umrlo je još 8.000 duša".

O širenju kuge Bašeskija piše opširno pa je sastavio i jednu pjesmu koja je slika stanja u Sarajevu u vrijeme epidemije bolesti, bilježi Mehmed Mujezinović u uvodu Bašeskijnog Ljetopisa (Sarajevo-Publishing, 1997).

U zapisu iz 1176. hidžretske godine (23. juli 1762 – 11. juli 1763.), Bašeskija navodi:

"20. temuza (jula) ove godine pojavila se i kuga u Sarajevu, i to najprije na Vratniku, gdje je okužen došao iz unutrašnjosti (Ahmed) Čabrić s Vratnika, koji je odmah i umro. Zatim je urmo i njegov brat hadži Sulejman Čabrić, kazandžija", piše Bašeskija.

Bogati vjerovali da su zaštićeni

Iza toga se, navodi, kuga pojavila na Hridu, Čekaluši, Banjskom Brijegu...

"Zapravo, poslije pojave kuge na Vratniku ona se najprije raširila u Sunbul-mahali, Pasjoj mahali, zatim na Koševu, Berkuši i Souk-Bunaru. Dakle, kuga je u početku harala po periferiji grada, među siromašnim svijetom. Zbog toga su ugledni građani smatrali i zaključivali da njih kuga neće zahvatiti. Ova bolest je pustošila tri godine i u samom gradu Sarajevu pomorila oko 15.000 duša. Kronogram o prestanku haranja kuge je ovaj: "Bože, koji si riznica svih dobrota, sačuvaj nas svega čega se plašimo", naveo je Bašeskija.

Bašeskija piše pjesmu o haranju kuge:

Pjesma o haranju kuge 1176 (1762/63)

Pogledaj, kako se jedna vijest u našem šeher Sarajevu ostvarila.

I to nenadano, uprav' na početku hiljadu stotinu sedamdeset i šeste godine.

Na dan časni, prvog muharema, avaj pomagaj,
Pojavila se kuga i to najprije na Vratniku.
Gdje je odnekud zakužen dodao i odmah umro Ahmed Čabrić,
Odmah iza njega razbolio se i kazandžaija hadži Sulejman Čabrić.
Neki rekoše da ovaj nije umro od kuge, dok drugi kažu da je istina.

Što će se kasnije dogoditi nije poznato ni ljudima ni stanovnicima neba.

Samo neznalice počeše bježati od kuge iz našeg grada.
Dok pravi vjernici ostadoše strpljivo i mirno na svojim mjestima.
Uostalom i ponos svijeta Muhamed je rekao:

"Onaj ko umre od kuge umro je smrću mučenika" (šehid).

Ko vjeruje, zna, da ne može pobjeći od sudbine,
I bježanje može samo da šteti njegovom vjerovanju.

A sve je u Božjoj moći i to sumnje nema.

Mi smo na ovom svijetu kao putnici (musafiri).

Na kojem su živjeli i umrli brojni velikani i vjerovjesnici.
Na početku su bila samo po dva - tri smrtna slučaja od kuge,
Ali se poslije jednog mjeseca smrtnost povećala.

Najprije je mnogo djevojaka na Vratniku stradalo od kuge
A isto tako je i mnogo djece pomrlo od kuge,

Neka ih Uzvišeni Allah učini našim zagovornicima na Sudnjem danu

U početku su podlegli kugi mladi, nemoćni i siromašni
Dok je među njima manji broj starijih osoba.

Nakon što je prošla godina i po dana
Ova bolest u šeher Sarajevu malo se smiri
U ovo vrijeme kuga se pomorila deset hiljada duša.
Ali se kuga opet pojavi i pomori još pet hiljada osoba.
I njezino haranje potraja tri godine dana.

Uslijed čega su svi stanovnici grada bili u tuzi, žalosti i plaču

Ej Ševki, izreci dovu i budi veseo
Allah neka zdravim i preživjelim podijeli sigurnost i zaštitu
A na umrle neka je Božja milost i pokoj.

Kako nisam u mogućnosti za ovu priliku sastaviti kronogram u ebdžedu
To smo se obratili vještaku
Da nam izrazi ebdžedu godinu hiljadu stotinu sedamdeset i šestu.

Ima jedna dova koju uvijek treba ponavljati
A koja daje tu godinu u ebdžedu, ali je i tu jedan broj suvišan

"Bože, koji si riznica svih dobrota, sačuvaj nas od onoga čega se
plašimo".

Šta znamo o Bašeskiji?

O ljetopiscu Bašeskiji, bilježi Mujezinović, znamo samo ono što je on o sebi zabilježio u svom Ljetopisu.

Puno mu je ime Mula Mustafa Bašeskija, sa pjesničkim pseudonimom Ševki.

Sin je Ahmedov, a unuk Kadri-hodže. Rođen je u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj-mahali.

Početno obrazovanje dobio je u mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta. Izučio je kazanski zanat kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama, te Mahmuta Zaimovića, kojeg spominje kao svoga drugog majstora.

Zanatom se očito nije bavio već je poslije izučavanja medrese postao mualim u Ferhadija džamiji u Sarajevu, a potom imam Buzadi Hadži-Hasanove džamije. Kako se nije zadovoljio ni mualimskom službom, postao je 1763. narodni pisar (katibi-am). Od tada je to njegovo glavno zanimanje, a hroniku Sarajeva ispisivao je skoro šest decenija.

Potkraj života postao je službenik Gazi Husrev-begova vakufa, a 1801. ga je "dohvatila kap".

Nije utvrđen tačan datum njegove smrti, a pretpostavlja se da bi to moglo biti 1805. ili 1809, prema najnovijim istraživanjima.

Divan zapis o Bašeskiji ostavio je naš književnik Abdulah Sidran u pjesmi Bašeskija, kojoj dugujemo i naslov ovog teksta.

(radiosarajevo/20210322)

Iz starih knjiga: Carski hrast kod Novog Travnika

 

Fotografija:

Iz jedne poljske knjige o BiH, štampana 1897.god.

"Dab cesarski (2000 letni) znajdujaci sie w okolici Trawnika pod nim chlopcy z konwiktu Trawnickiego"

Carski hrast (star 2000 godina) smješten u blizini Travnika ispod njega, dječaci iz Travničkog internata.

(Zoran Tarade/Favebook/BiH fotoenciklopedija/20210224)

                                                                               *****

Carski hrast (Quercus robur L) u Rankovićima kod Novog Travnika. Stanje prije konzervacije.

Carski hrast u Rankovićima. Za vrijeme izvođenja prvih konzervatorskih zahvata velika šupljina na deblu privremeno zatvorena šimlom radi sprečavanja oštećenja.

(fotografije iz teksta: Konzervacija značajnih starih stabala u Bosni i Hercegobini, Vera Brežančić)

*****

Najstariji hrast na svijetu vjekovao je u Rankovićima kod Novog Travnika.  

Najljepši, kako ga novija istorija pamti, je sa fotografija, od prije stotinjak godina.

Tada su mu zabilježene mjere: obim pri zemlji 33m., a u visini čovječjih prsa 17,5 m.

Bio je visok oko 35m.

Pri vojničkoj vježbi 1887.g.,zabilježeno je, da je u njegovu duplju ušlo 64 vojnika.

Poslije su učitelji unutra uvodili još više učenika.

Tada mu je procijenjeno da je star oko 2000 godina. 1930. godine, čuveni botaničar Karlo Maly, ustvrdio je, da je to najstariji hrast u Europi i na svijetu.

Tih godina se urušiše četiri njegove ogromne grane.

Iza I svjetskog rata, pa do 1937. g. hrast je služio i kao kapelica, jer je u njemu bio kip sv. Ante. 1956. g. stavlja se pod zaštitu države.

Kao puno oštećen, na njemu su izvedeni samo manji zaštitni radovi, dok, već pripremljeni, veliki projekt zaštite nikada nije odobren.

Pri izgradnji puta, iznad i ispod njega, namjerno su mu bagerom sasječene velike žile.

Sve teže, živio je još nekoliko godina, a onda 1987.g. prestao je listati. 1998. g. div koji je živio dva tisućljeća se srušio.

(youtube)

(Drago Slipac)

(Drago Slipac)

Linkovi:

https://www.youtube.com/watch?v=LRF679hxLIU

https://notra.ba/arhiva/2020/02/13/stari-hrast-rankovici-da-se-ne-zaboravi/

(spagos)

Iz stare štampe: Mostar, Sjeverni logor, 1882. godine

 

U austrijskim novinama "Neue Illustrierte Zeitung" od 12. februara 1882. godine objavljena je grafika Sjevernog logora u Mostaru, koju je izradio grafičar po imenu Schlegel. Bilo je to vrijeme smještanja i utvrđivanja austrougarske vojske u Mostaru i oko Mostara. O tome više iz priloga objavljenim na Cidomu:

Mostar kao upravno i vojno središte mostarskog okruga imalo je najviše utvrđenih objekata u Bosni i Hercegovini. Unutrašnju jezgru odbrane činili su odbrambena kasarna Nordlager (Sjeverni logor), te kasarna Südlager (Južni logor gdje je bila i vojna bolnica), Westlager (Zapadni logor - danas Fakultet) i Ostlager (Istočni logor – tj. Konak). Osim toga, kao logistička podrška izgrađena je golema infrastrukturna mreža u vidu puteva, željeznice, skladišta, cisterni za vodu s kolektorima (čatrnje), vodovod u urbanom dijelu Mostara, strelišta, bolnice, vojna groblja, zračna baza u Jasenici, itd.

Mostar je bio najgušće fortificiran grad u BiH, a neka područja poput Podveležja, te posebice brdo Hum iznad Mostara, čine možda najgušću skupinu fortifikacija i u svjetskim okvirima. Čovjek i danas ostaje zadivljen inventivnosti i organizaciji tadašnje Austro-Ugarske Monarhije uzimajući u obzir količinu izgrađenih materijalnih dobara i stepen tehnike i tehnologije prije više od 100 godina.

(Manuel Martinović)

Vojni grad Mostar

U gradu na Neretvi nalaze se četiri kasarne (Sjeverni, Južni, Istočni i Zapadni logor) i od 1912. godine jedan značajni vojni aerodrom. Dodatno tu su još i logorske hale, mjesto za vojnu obuku i strelište, kao i jedna vojna bolnica u gradu, odnosno u okolini. Najpoznatija jedinica stacionirana u Mostaru bila je Bosansko-hercegovačka pješadijska pukovnija Nr. 4 (BHR4). Pored nje tu su se nalazile jedinice, trupe i štabovi, od kojih je većina bila dio 16. k.u.k. Armijskog korpusa, u gradu:

- 1. eskadrila / ulanska (konjička) pukovnija 5;

- 1. bataljon / 63. pješadijska pukovnija;

- 1. bataljon / 102. pješadijska pukovnija;

- III: Bataljon i rezervni vod / Bosansko-Hercegovački pješadijski puk 4;

- Utvrđeni artiljerijski bataljon 2;

- Brdski artiljerijski puk 7;

- Željeznički division 16 (divizion za snabdijevanje i dostavu, sa tri pukovnije)

- Garnizonska bolnica 26;

(iz arhive Martinović)

Na slikama:

- Sa vojne osmatračnice, Sjeverni logor Mostar, 1882. godine, crtež Schlegel.

- Mostar vojni grad, iz arhive Martinović

- Sjeverni logor, kolor obrada Aid Ćizmić.

- karta Sjeverni logor.

Priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(Novasloboda.ba)

Prije 28 godina: Prve utakmice reprezentacije BiH

 

Na slici: Reprezentacija BiH, 1993.

stoje: Haris Karamehmedović, Faruk Hadzibegić, Safet Sušić, Predrag Jurić, Enver Lugušić, Rah.Suad Katana.

čuče:Blaž Slišković, Demir Hotić, Mehmed Baždarević, Mili Hadžiabdić i Sead Kapetanović

(fotografije Mili Toza Hadžiabdić/facebook 20210323)

*****

Utakmica u Genku, 9. marta 1993.

Davne 1993. godine 9. i 22. marta fudbalska reprezentacija BiH odigrala je svoje prve utakmice. Prvo smo slavili protiv domaćina Genka, da bi 13 dana kasnije bili poraženi sa 4:1 od njemačkog prvoligaša Kaiserslauterna u Koblencu.

U organizaciji nevladinih centara iz Dizeldorfa i dozvolu Fudbalskog saveza BiH u Koblencu su se pomenutog datuma okupili naši najbolji fudbaleri inače razasuti po cijeloj Europi kako bi odigrali utakmicu čiji će profit biti uručen za pomoć Bosni i Hercegovini.

Prva zvijezda Bosne i Hercegovine bio je današnji selektor Safet Sušić Pape, a kapitensku traku nosio je Blaž Slišković. Veliku ulogu u organizaciji ove utakmice imao je Demir Hotić tadašnji fudbaler Kaiserslauterna.

Prije utakmice njemačka televizija DSF uručila je donaciju od 10.000 tadašnjih njemačkih maraka za pomoć djeci Bosne i Hercegovine.

(18.12.2013.)

******

Utakmica u Koblenzu, 22. marta 1993.

22. marta 1993. godine, prije tačno 28 godina, u jeku stvaranja bh. nogometnog tima, odigrana je itekako bitna utakmica. Bio je to humanitarni meč između Humanih zvijezda BiH i Kaiserslauterna. Inače, meč je odigran u Koblenzu. To je bila druga utakmica Humanih zvijezda BiH, dok je prva odigrana 9. marta 1993. godine u Genku, prisjetili su se na Life.ba.

Organizator ovih utakmica bio je Informativni centar BiH iz Düsseldorfa, a uz saglasnot NSBiH. Sav prihod bio je namijenjen za pomoć BiH. FIFA je dala saglasnost za nastupe. Iako rezultat nije bitan, važno je napomenuti da smo i tada trijumfovali u Genku, a poraženi smo od Kaiserslauterna u Koblenzu.

Tada su igrači rasuti po Evropi i svijetu počeli se skupljati kako bi predstavili svoju zemlju koja je u to vrijeme bila u ratu. Nova država na evropskoj karti, bez imena i rejtinga, ali sa kvalitetnim igračkim kadrom bila je željna afirmacije. Neki su imali iskustva iz reprezentacije Jugoslavije, no sa bh. grbom to je bilo nešto posebno. Kasnije su to naglašavali.

Boje BiH tima branili su: Enver Lugušić, Merdan Ibrahimović, Anto Jakovljević, Mili Toza Hadžiabdić, Mirsad Baljić (FC Zurich), Refik Šabanadžović (PAOK Atina), Suad Katana (Genk), Faruk Hadžibegić (Sochaux), Davor Jozić (Chezena), Mehmed Baždarević (Sochaux), Demir Hotić (Kaiserslautern), Blaž Slišković (Pescara – kapiten), Safet Sušić (PSG), Haris Škoro (FC Zurich), Semir Tuce (FCLuzern), Meho Kodro (Real Sociedad) Predrag Jurić (Atletic Marabella), Husref Musemić, (Twente), Senad Merdanović, Mirza Kapetanović, Ismet Mulabdić (Šibenik), Ibrahim Duro (Šibenik) i Edim Hadžialagić.

Selektor je bio Mirsad Fazlagić, ali zbog svih dešavanja nije mogao izaći iz glavnog grada BiH u prvoj utakmici. Reprezentaciju je sa klupe vodio Enver Ališić, a još su bili prisutni potpredsjednik saveza Josip Katalinski, menadžer Namik Filipović, sekretar Nijaz Merdanović i doktor Mirhan Kapidžić.

(22.03.2021.)

(Reprezentacija.ba)

Na slici: Reprezentacija BiH, 1993.

stoje: Haris Karamehmedović, Faruk Hadzibegić, Safet Sušić, Predrag Jurić, Enver Lugušić, Rah.Suad Katana.

Čuće:Blaž Slišković, Demir Hotić, Mehmed Baždarević, Mili Hadžiabdić i Sead Kapetanović

(fotografije Mili Toza Hadžiabdić/facebook 20210323)

U tekstu objavljenom na portalu reprezentacija.ba izostavljeno je ime proslavljenog Veležovog internacionalca Milog Toze Hadžiabdića, a sa slika je očigledno (sa brojem 2 na leđima), da je igrao protiv Keiserslauterna, u Koblenzu, 22. marta 1993. godine. Njegovo ime sam naknadno ubacio u gornji tekst.

(tekst o utakmici u Genku, Belgija 18.12.2013.)

https://reprezentacija.ba/1673-video-zavirite-u-historiju-pape-baka-mesa-kodro-zaigrali-su-1993-godine-za-pomoc-bih

(tekst o utakmici u Koblenzu, Njemačka, 22.02.2021.)

https://reprezentacija.ba/321671-na-danasnji-dan-prije-28-god-odigrana-vazna-utakmica-boje-bh-tima-branili-su-bazdarevic-hadzibegic-susic-kodro-musemic-sliskovic

(spagos)

Umijeće pripovjedanja

 

Od materijala za buduću Knjigu o Carini ostalo je dosta restlova koji nisu našli mjesto u knjizi. Evo jedne istinite pričice. (autor Ahmet Kurt)

Na Carini (mahala u Mostaru) se uvijek njegovala usmena proza, taj najstariji oblik književnosti. U mahali je u svim vremenima prije pojave televizije bilo dobrih pripovjedača. Prije Drugog svjetskog rata teme su bile mitske i religiozne. U njima je bilo mnogo čudesnog, nevjerovatnog i natprirodnog, s elementima mitologije i sujevjerja. Ti usmeni književni stvaraoci su bili pravi majstori izmišljenih i fantastičnih priča. Dječaci su ih s velikom pažnjom slušali, pa poslije dugo nisu mogli zaspati, plašeći se strašnih likova o kojima su upravo čuli.

Poslije Drugog svjetskog rata teme izmišljenih priča i legendi se mijenjaju. Mitsko-religiozne teme zamjenjuju revolucionarno-herojske. Na Carini, Mazoljicama i oko tih mahala živjelo je više majstora kratke priče, koji bi u tople ljetne večeri dječacima na trotoaru ispod drvenog stuba s uličnom lampom, dočaravali svoju borbu protiv Švaba, Talijana, herojski otpor na Sutjesci i spašavanje druga Tita od sigurne smrti. Nekad bi ih pričanje previše ponijelo, pa bi dječaci počeli pomalo sumnjati u sva ta njihova junaštva, noćna iskakanja iz aviona iznad Berlina u potrazi za Hitlerom, te preklinjanjem Eve Braun da poštedi život njenom mužu. Ljeti smo ta pripovijedanja slušali na dnu Carinskog pijeska.

Od svih tih priča i pripovjedača meni se posebno u sjećanje urezao jedan, nazovimo ga Safa, mada se on tako ne zove. To je bio istinski umjetnik koji je majstorski koristio sve tehnike pripovijedanja. U brzom slijedu mijenjao je uloge: od neutralnog naratora, do skrivenog posmatrača i direktnog učesnika događaja. Preskakanje iz prezenta u pluskvamperfekt, s odgovarajućom izmjenom lica. Pripovijedanje je pratio scenski nastup: govor tijela, kretanje, mimika, smanjivanje visine glasa do šaputanja da bi se podigla napetost, psihološka pauza, retorička pitanja slušaocima, pa imitiranje rada raznih mašina i motora.

Evo jedne njegove, meni najdraže:

Mjesto i vrijeme radnje: Carinski pijesak, vrelo mostarsko ljeto krajem 1950-ih godina. Popodne.

Učesnici: Pripovjedač „Safa“, 7-8 dječaka u dobi 7-12 godina, pokoja djevojčica. Na udaljenosti od nekoliko metara lijeno se izležava nekoliko starijih kupača. Nekima su njihova djeca donijela ručak u šerpi od kuće, pa oni polako jedu i poluzainteresovano slušaju pripovjedača.

Priča počinje.

Pet sati ujutro, zimsko doba, taman zasp’o. Čitavu noć vodio ilegalce do Dobrča. Dan prije Talijani provalili partijsku ćeliju. Otkriveni se odmah moraju evakuisati na slobodnu teritoriju! Džema uz akšam vas zadihan bahnu na avlijska vrata.

“Safa, pomagaj! Došlo do provale, moraš ih odmah izvesti iz Mostara!”

“Pa dobro, Džema, ima li iko drugi u ovom gradu da uradi nešto, osim mene, majka mu stara?” – pitam ga ja.

[„Safa“ je da bi pokazao prisnost s njim, isto kao danas Mišo Marić, upotrebljavao nadimak Džemala Bijedića.]

I tako odveo ja momke u partizane i u pet sati ujutro, mrtav-umoran leg’o da spavam.

„Safete, Safete!“ – neko me budi. Jedva otvorih oči. Majka!

„Šta je, moja majko, taman sam zasp’o!“

„Tenkovi, moj sine!“

Prenuh se iz sna, odmah mi je bilo jasno šta je posrijedi! Talijani nisu smili poslati pješadiju da me ufate, nego pošli sa tenkovima. Zgrabih šmajser ispod sećije pa na avlijska vrata. Kad tenk uza sokak – „tu, tu, tuu, tu...“

[E, na ovom mjestu priču prekida jedan od starijih, koji su ležeći na suncu kroz trepavice, poluzatvorenih očiju, posmatrali Safin scenski nastup. Svi ste vi, sigurno, mnogo puta sreli takve ljude, koji ne znaju uživati u bilo čemu, a u stanju su pokvariti najljepšu iluziju i trenutak. Oni ne razumiju umjetnost, hiperbole, alegorije, niti bilo kakve druge stilske figure, nego sa svojim pravolinijskim razmišljanjem sve žele istjerati na čistac.]

„Daj bogati, Safa, ne laži djeci! Ne može tenk ući u tvoj sokak!“ – reče bukvalista.

Safa se zaledi u kretnji. Polako se okrenu mjestu odakle je dolazio glas i sa nekoliko sporih koraka približi se ležećoj figuri. Publika je šutjela i gledala šta će se desiti. Ta činjenica koju je bukvalista izvalio pala je među publiku kao odvaljena stijena i nije se mogla zaobići. Svi su dobro znali, čak i najmlađi slušalac priče je bio svjestan da nikakav tenk, čak ni najmanji, ne može ući u Safin sokak. Safa dođe do ležeće figure i polako se sagnu da ga bolje osmotri kao da je nemaštoviti uljez u priču neki rijetki insekt.

„ Nje može tenk ući u sookakk!“ – imitira Safa njegov govor.

„Pa bezbeli da ne može!“ – potvrdi Safa nezaobilaznu činjenicu i polako se uspravi. Vrati se nazad među publiku i nastavi sa nešto izmijenjenom pričom koja na elegantan način usklađuje fizičke dimenzije sokaka i tenka:

„Ja gledam u tenk, kad imaš šta viditi. Otvoriše mu se polako naprijed vrata, kad iz tenka izađe mali tenk pa nastavi uza sokak prema mojoj kući – „tu, tu, tuu, tu...“

( Na slici sokak kuda je morao proći italijanski tenk na putu do “Safine” kuće.)

(Ahmet Kurt/facebook/20210320)