Umijeće pripovjedanja

 

Od materijala za buduću Knjigu o Carini ostalo je dosta restlova koji nisu našli mjesto u knjizi. Evo jedne istinite pričice. (autor Ahmet Kurt)

Na Carini (mahala u Mostaru) se uvijek njegovala usmena proza, taj najstariji oblik književnosti. U mahali je u svim vremenima prije pojave televizije bilo dobrih pripovjedača. Prije Drugog svjetskog rata teme su bile mitske i religiozne. U njima je bilo mnogo čudesnog, nevjerovatnog i natprirodnog, s elementima mitologije i sujevjerja. Ti usmeni književni stvaraoci su bili pravi majstori izmišljenih i fantastičnih priča. Dječaci su ih s velikom pažnjom slušali, pa poslije dugo nisu mogli zaspati, plašeći se strašnih likova o kojima su upravo čuli.

Poslije Drugog svjetskog rata teme izmišljenih priča i legendi se mijenjaju. Mitsko-religiozne teme zamjenjuju revolucionarno-herojske. Na Carini, Mazoljicama i oko tih mahala živjelo je više majstora kratke priče, koji bi u tople ljetne večeri dječacima na trotoaru ispod drvenog stuba s uličnom lampom, dočaravali svoju borbu protiv Švaba, Talijana, herojski otpor na Sutjesci i spašavanje druga Tita od sigurne smrti. Nekad bi ih pričanje previše ponijelo, pa bi dječaci počeli pomalo sumnjati u sva ta njihova junaštva, noćna iskakanja iz aviona iznad Berlina u potrazi za Hitlerom, te preklinjanjem Eve Braun da poštedi život njenom mužu. Ljeti smo ta pripovijedanja slušali na dnu Carinskog pijeska.

Od svih tih priča i pripovjedača meni se posebno u sjećanje urezao jedan, nazovimo ga Safa, mada se on tako ne zove. To je bio istinski umjetnik koji je majstorski koristio sve tehnike pripovijedanja. U brzom slijedu mijenjao je uloge: od neutralnog naratora, do skrivenog posmatrača i direktnog učesnika događaja. Preskakanje iz prezenta u pluskvamperfekt, s odgovarajućom izmjenom lica. Pripovijedanje je pratio scenski nastup: govor tijela, kretanje, mimika, smanjivanje visine glasa do šaputanja da bi se podigla napetost, psihološka pauza, retorička pitanja slušaocima, pa imitiranje rada raznih mašina i motora.

Evo jedne njegove, meni najdraže:

Mjesto i vrijeme radnje: Carinski pijesak, vrelo mostarsko ljeto krajem 1950-ih godina. Popodne.

Učesnici: Pripovjedač „Safa“, 7-8 dječaka u dobi 7-12 godina, pokoja djevojčica. Na udaljenosti od nekoliko metara lijeno se izležava nekoliko starijih kupača. Nekima su njihova djeca donijela ručak u šerpi od kuće, pa oni polako jedu i poluzainteresovano slušaju pripovjedača.

Priča počinje.

Pet sati ujutro, zimsko doba, taman zasp’o. Čitavu noć vodio ilegalce do Dobrča. Dan prije Talijani provalili partijsku ćeliju. Otkriveni se odmah moraju evakuisati na slobodnu teritoriju! Džema uz akšam vas zadihan bahnu na avlijska vrata.

“Safa, pomagaj! Došlo do provale, moraš ih odmah izvesti iz Mostara!”

“Pa dobro, Džema, ima li iko drugi u ovom gradu da uradi nešto, osim mene, majka mu stara?” – pitam ga ja.

[„Safa“ je da bi pokazao prisnost s njim, isto kao danas Mišo Marić, upotrebljavao nadimak Džemala Bijedića.]

I tako odveo ja momke u partizane i u pet sati ujutro, mrtav-umoran leg’o da spavam.

„Safete, Safete!“ – neko me budi. Jedva otvorih oči. Majka!

„Šta je, moja majko, taman sam zasp’o!“

„Tenkovi, moj sine!“

Prenuh se iz sna, odmah mi je bilo jasno šta je posrijedi! Talijani nisu smili poslati pješadiju da me ufate, nego pošli sa tenkovima. Zgrabih šmajser ispod sećije pa na avlijska vrata. Kad tenk uza sokak – „tu, tu, tuu, tu...“

[E, na ovom mjestu priču prekida jedan od starijih, koji su ležeći na suncu kroz trepavice, poluzatvorenih očiju, posmatrali Safin scenski nastup. Svi ste vi, sigurno, mnogo puta sreli takve ljude, koji ne znaju uživati u bilo čemu, a u stanju su pokvariti najljepšu iluziju i trenutak. Oni ne razumiju umjetnost, hiperbole, alegorije, niti bilo kakve druge stilske figure, nego sa svojim pravolinijskim razmišljanjem sve žele istjerati na čistac.]

„Daj bogati, Safa, ne laži djeci! Ne može tenk ući u tvoj sokak!“ – reče bukvalista.

Safa se zaledi u kretnji. Polako se okrenu mjestu odakle je dolazio glas i sa nekoliko sporih koraka približi se ležećoj figuri. Publika je šutjela i gledala šta će se desiti. Ta činjenica koju je bukvalista izvalio pala je među publiku kao odvaljena stijena i nije se mogla zaobići. Svi su dobro znali, čak i najmlađi slušalac priče je bio svjestan da nikakav tenk, čak ni najmanji, ne može ući u Safin sokak. Safa dođe do ležeće figure i polako se sagnu da ga bolje osmotri kao da je nemaštoviti uljez u priču neki rijetki insekt.

„ Nje može tenk ući u sookakk!“ – imitira Safa njegov govor.

„Pa bezbeli da ne može!“ – potvrdi Safa nezaobilaznu činjenicu i polako se uspravi. Vrati se nazad među publiku i nastavi sa nešto izmijenjenom pričom koja na elegantan način usklađuje fizičke dimenzije sokaka i tenka:

„Ja gledam u tenk, kad imaš šta viditi. Otvoriše mu se polako naprijed vrata, kad iz tenka izađe mali tenk pa nastavi uza sokak prema mojoj kući – „tu, tu, tuu, tu...“

( Na slici sokak kuda je morao proći italijanski tenk na putu do “Safine” kuće.)

(Ahmet Kurt/facebook/20210320)