Iz stare štampe: Nemar na pošti, 1906.

U časopisu Musavat, broj 2 iz 1906. godine objavljen je slijedeči tekst:

“Nemar na našoj pošti.

I na inozemnim poštama slučajno se dogodi da koji list zaluta pa se drugome uruči, ali česti slučajevi kao što je to ovdje na našoj mostarskoj pošti, nijesu više „slučajevi”, nego proste neurednosti. Mnogi nam se tuže da im je pismo uručeno i poslije mjesec dana. Nas poledjini pisma je „Amtsvorstand” njemačkim jezikom napisao da je to i to pismo odnio ovaj i ovaj poslužitelj i zaboravio ga negdje u – kavani. I to pismo poslije tolikog vremena uručuje se pravom naslovu! Kako se docnije moglo pronaći čije je pismo? Taj slučaj se desio i nekima s anovinama. Po neki put ne dobiju ni jedan broj, a po neki put i šest!! ... Neke dopisnice stigle su na vrijeme i poštanski muhur je udaren tačno, no naslovu je uručeno tek poslije pet-šest dana, a datum na muhuru je olovkom ispravljen! Zar ovo nije neurednost? Ili neko je naručio što sa strane, a to se pošiljaču vraća da: „ne prima.” Megjutim naslovu nije dostavljeno! Pa onda još nešto! Svakoga mjeseca mijenjaju se listonoše i tom prilikom imade toliko zbrka i zabuna da je to – unicum! Ništa novo? Zar se valjda i ovijem postupkom želi da neurednost bude što veća?!! Listonoši se za svako pismo mora platiti po dva helera. Zašto? Zar onom markom nije naplaćeno sve? Kamo ide taj novac koji se poštarima daje? Ako je to „Trinkgeld”, onda našto da plaćaju i oni koji jedva hljeba imaju u kući. Neka se „Trinkgeld” ostavlja na volju imućnijima a ne ovako: nema šolde, nema pisma! U našem uredništvu imade takvih exemplara ovake vajne tačnosti i prednosti. Pokazaćemo svakome na zahtijevanje, a ujedno molimo svakoga kome se slično desi, da nas tačno izvijesti. A upravu, ili ti „Vorstanderei”, molimo da odsele bolje pripazi na ovake stvari”.

Fotografija: Mostar, razglednica 1900.tih

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: Milenijska izložba, 1896.

Te je godine Mađarska slavila 1.000 godina od dolaska Mađara na obale Tise i Dunava pa je povodom toga jubileja održana i Milenijska izložba u Pešti. Izložba je otvorena 1. maja 1896. godine i trajala je punih šest mjeseci, a na njoj je zapaženo učešće zabilježila Bosna i Hercegovina. U posebno izgrađenom paviljonu nazvanoj Bosanska kuća, predstavila se svojim proizvodima, koje je Evropa bila u prilici upoznati po prvi put. Vođa delegacije je bio naš poznati arheolog Ćiro Truhelka, inače upravnik Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, a od 1926. do 1931. godine i profesor na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Bosanska je kuća bila izvrsno posjećena i izazvala ogroman odjek u Europi.

Tako se na toj izložbi našla i „zbirka ljetnog povrća domaćih baštovana…pak izlošci voćarskih i vinarskih stanica u Derventi i Mostaru”, s kojima „se mnogi posjetioci nisu mogli naglasiti do sita.” Posebice su se posjetioci „divili gorostasnim tikvama, silnim krastavcima, prekrasnim patlidžanima (jabučicama), vanredno zanimljivim dinjama, karpuzi, luku i zelju…Tridesetsedam vrsta raznolika grožđa uzbugjuje naprosto ne samo apetit, nego i malu zavist susjednih izlagača s preobilja naše vinorodne Hercegovine. Bosna i Hercegovina odnješe i na ovoj povremenoj izložbi prve nagrade…”

Ovi izvadci su uzeti iz knjige BiH na milenijskoj izložbi prigodno izdatoj tim povodom, a u cjelosti se može pronaći u arhivi knjiga na www.cidom.org

Donosimo i fotografiju Bosanske kuće kao i veliko izvještaj iz tadašnjih mađarskih novina Vásarnapi ujság (nedjeljne novine).

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Sjećanje na Mostar koga više nema

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 6. januara 2020. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović-Sjećanja: Letovi za Beograd i Zagreb, povrijeđen Hadžiabdić, uručene Majske nagrade, gradi se Fabrika sokova, tri nove škole

Nastavljam serijal tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi i življenja u njemu.

Danas objavljujem tekstove iz aprila 1977. godine – nova avio linija za Beograd i Zagreb, povrijeđen Džemal Hadžiabdić, uručene Majske nagrade, gradi se Fabrika sokova, tri nove škole.

Avionima za Beograd i Zagreb

Poslije dužeg vremena, Mostar će ponovo dobiti avio liniju. JAT će, u saradnji sa PAN-Adrijom, otvoriti avio liniju Mostar-Zagreb-Beograd, koja će startovati 17. maja.

Avioni tipa “Foker 7”, sa 50 sjedišta, letjeće na ovoj linij utorkom, četvrtom i petkom.

Iz Mostara avion će za Zagreb letjeti u 16 sati, gdje će stići u 17,25 sati. Iz Zagreba ujutro u 6,30 sati, polijeće za Mostar, gdje stiže u 8,05 sati.

Dvadeset minuta kasnije, avion nastavlja let za Beograd, a istog dana, u 15,10 sati, avion se vraća u Mostar, gdje stiže u 16,20 sati.

Avionska karta za Beograd koštaće 240, a za Zagreb 246 dinara. (14.4.1977. godine)

Hadžiabdić teže povrijeđen

Standarni lijevi bek Veleža i reprezentacije Džemal Hadžiabdić neće igrati u kvalifikacionoj utakmici protiv Rumunije i to će donijeti dosta glavobolje saveznom kapitenu Ivanu Toplaku.

Na prekjučerašnjoj utakmici protiv zeničkog Čelika, prilikom jednog požrtvovanog pada, Hadžiabdić je povrijedio skočni zglob desne noge, a poslije pregleda, noga je stavljena u gips.

“Povreda našeg standarnog beka donijeće nam dosta glavobolje, jer nam je došla u najnezgodnijem trenutku”, rekao nam je trener Muhamed Mujić.

Hadžiabdić stvarno ima veliki peh. Uoči finala Evrope, on se povrijedio i nije igrao protiv Nijemaca i Holanđana.

Hadžiabdić će najmanje dvadesetak dana morati nositi gips na nozi, a poslije pregleda, započeće rehabilitacija, a potom lagani trening. (22.4.1977.)

Dodijeljene Majske nagrade

Na svečanopj sjednici Izvršnog odbora Osnovne Privredne komore Mostar, juče su uručene tradicionalne Majske nagrade radnim organizacijama i pojedincima za postignute rezultate na unapređenju i razvoju privrednih i društvemo-političkih odnosa.

Povelje su dobili Aktiv pronalazača, inovatora i realizatora Industrije alata iz Trebinja, HEPOK OOUR Cvijeće iz Mostara, RO Hidroelekrane na Neretvi, OOUR Hidrolektrana Jablanica i Građevbinsko-industriojsko-montažno preduzeće Neimarstvo iz Trebinja.

Novčane nagrade u iznosu od 10.000 dinara dobili su Oton Sabo iz Fabrike vazduhoplova “SOKO” iz Mostara, Halid Sarić iz RO Elektro Hercegovina iz Mostara, Vesna Šunjić iz OOUR-a “Zlatka Vuković”, Srećko Trlin iz OOUR-a “Igman” iz Konjica i Šimun Zovko, poljoprivrednik iz Čitluika. (25.4.1977. godine)

Sokovi iz Mostara

Mostar će u toku ove godine dobiti još jedan privredni objekat. Riječ je o Fabrici sokova, koju će otvoriti HEPOK.

Predračunska vrijednost nove fabrike iznosiće oko milion dinara, a u njoj će se godišnje proizvoditi četiri miliona flaša bistrih i mutnih sokova, zatim sedam miliona flaša gaziranih sokova i tri miliona flaša voćnih sokova. (30. april 1977. godine)

Tri nove škole

Ovih dana, Mostarci će se izjasniti za zavođenje mjesnog samodoprinosa za potrebe zdravstva, obrazovanja, kulture i fizičke kultuire. Samodoprinos će se zavesti za period od oktobra ove do oktobra 1982. godine.

U tom vremenu, grad na Neretvi dobiće nekoliko značajnih objekata. Pored ostalog, izgradiće se osnovne škole u mjesnim zajednicama Rondo-Zgoni i Luka i u naselju Buna.

Osim toga, izvršiće se adaptacija osnovnih škola u Potocima, Vrapčićima i Gornjoj Drežnici. (6.5.1977. godine)

Mostar, 6. januara 2020.

(NovaSloboda.ba)

Prije deset godina: Američka priča, ali naša...

(priču, koja slijedi, pokupio sam sa nekog foruma i stavio na moj blog prije tačno deset godina. Za istinitost ne garantujem. Pošto kupio, po to prod'o)

Američka priča, ali naša…

Sastajala se naša raja, mostarci, redovno nedjeljom na kafi u nekom mjestu tamo oko Chicaga, zaboravio sam kako se zove. Sastajali se, izjadavali se jedni drugima, jedna vrsta grupne psihoterapije, prepričavali novosti, ili mljeli stare price po stoti put. Počelo bi se sa kafom, pa sa pivom, pa sa viskijem, dok se ne bi smirili, a onda kućama na spavanje i u susret sa new week. Sa tim društvom je često sjedio jedan stariji covjek. Bio je odnekle iz Bosne. Popio bi jednu kafu kad dođe i još jednu kasnije. Ništa alkoholno nije pio, a ponekad bi mu neko vikno kafu od raje, ono kad se naručuje tura, pa kaže, daj i starom šta pije. Stari nikad nije zvao turu, vjerovatno nije ni imao previse, ali eto dolazio bi tu, da čuje našu riječ. A nije puno ni pričao o sebi. Neko je rekao da je u Ameriku pristigao sa dvije kćeri i da one već negdje rade…

Međutim, jedne nedjelje sakupila se raja, nisu jos ni poručili piće, a stari zove konobara i kaže:

- Svima kahvu od mene!

Raja se zgledaše, ali vele kad časti, ima razlog. A stari ništa ne govori. I pijuckaju raja tako piće po piće, kad u neko doba stari opet zavika:

- Još po jednu kahvu svima na moj račun!

Pogledaše ga tad svi ponovo, ono malo značajnije, a jedan ga upita:

- Bogati šta je. Ima li štogod novo kad se ovoliko trošiš?

- Ima, veli, dobio sam unuka .

- Pa što odmah ne kažeš, Haj nek je sa srećom.

Jedan odmah zovnu jos jednu turu u to ime.

- Ali ima jos nešto – veli stari – volim vam ja to reći, nego da se čuje.

- Šta je govori – raja već nestrpljiva.

- Crnče!

- Ma šta ima veze, nek je živo i zdravo

- Ali znate šta? – reče stari - daću mu ime u mog babe, rahmetli. Ragiba.

Čini se ko da mu malo lahnu.

- Nek ti je živ i zdrav Ragib iz Chicaga.

(spagos)

(objavljeno na blogu spagosmail.blogger.ba u januaru 2010.)

http://spagosmail.blogger.ba/arhiva/2010/01/10/2402533

Podsjećanje na Treću osnovnu školu Mostar, 1968/69

Jedna slika postavljena na facebook prethodnih dana pobudila je niz sjećanja na školske dana iz osnovne škole. Išao sam u Treću osnovnu školu od prvog do osmog razreda, tj. od 1957. do 1965. godine. Treća osnovna škola je tih godina bila smještena u zgradi nekadašnje i današnje gimnazije, a Gimnazija je bila smještena u današnjoj zgradi Vjećnice, na Bulevaru. Za tih osam godina kroz klupe su prodefilovali mnogi đaci, od kojih se do danas poimenice sjećam nekih, a nekih je nestalo iz sjećanja, i tek po neka zalutala fotografija, ili usputni događaj, otvori sjećanja. U vrijeme školovanja u osnovnoj školi slikanje nije bilo uobičajena stvar, jednostavno nije bio običaj. Na početku godine bi u razred navratio neki fotograf, napravio jednu sliku čitavog razreda, koju bi kasnije uz nadoknadu dobio svaki đak. Po toj računici, trebalo bi da imam barem osam slika iz osnovne škole. Ne znam ni sam, da li smo se slikali u svakom razredu, i da li sam ih inače imao toliko, a uz ove, sjećaam se jedne slike sa ekskurzije iz Dubrovnika 1965. Međutim, svega toga je nestalo u vihoru rata. Tokom prošle godine sam od Sude dobio jednu sliku iz prvog razreda osnovne škole putem interneta. Drugih nemam, ustvari, još ih nema, a ostaje nada da će se pojaviti odnekle, od nekuda, od nekoga. Vidićemo.

Stoga me je neobično obradovala ova slika, koju sam našao na facebooku. Postavila je kćerka od profesorice ruskog jezika Vere Milosavljević. Prigoda, dolazak i posjeta pisca Branka Ćopića Mostaru i Trećoj osnovnoj školi. Na slici se vide nastavnici koji su nam predavali samo nekoliko godina prije nastanka ove slike, pogotovo u zadnje četiri godine osnovne škole, i direktor Mahmut Puzić, koji je bio direktor škole svih osam godina, koliko sam išao u tu školu.

Ovdje ću, svakako napomenuti imena nastavnika, koji se nalaze na slici, a predavali su na,m tokom školovanja. Prije svih, pominjem Enisu Topuzović, koa nam je bila razrednica u sedmom i osmom razredu, i predavala matematiku i fiziku, i slobodno mogu reći, dala mi osnovu za daljnje školovanje i studiranje. Zatim su tu Vera Milosavljević, ruski jezik, Mustafa Pezo likovno, Marija Zelenika, muzičko, Asija Behlilović, istoriju. Ostali nastavnici na slici su mi poznati, ali su nam povremeno predavali, najčešće kao zamjena. Posebno mi je drago da se na slici nalazi i moj učitelj iz trećeg razreda osnovne Alija Hasanefendić.

Slika i opis uz sliku: III osnovna škola, zbornica 1968-69. - Branko Ćopić došao u posjetu.

Gornj red s lijeva na desno: Borika Miljak (rođena Simić), predavala srpskohrvatski, Nada Topuzović, mislim da je biologiju predavala, ali nisam sigurna, direktor škole Maha Puzić, Asija -Sija Behlilović, predavala istoriju, onaj mladi ne znam ko je, Alija Hasanefendić, Dedo – jer su ga izvukli iz penzije da radi, ucitelj.

Donji red s desna na lijevo: moja mama Vera Milosavljević (rođena Trbulin), predavala ruski i srpskohrvatski, iza nje malo udesno viri Mustafa Pezo, slikar, predavao likovno i krstio se kad mu ja donesem crtež, Nada Milavić, predavala biologiju, Neda Nastić, rano je umrla, ne sjećam se šta je predavala, Enisa -Nisa Topuzović, predavala matematiku, Maruška Baća, predavala engleski (a njen muž Niko hor i orkestar u Muzičkoj školi), teta Marija Zelenika (rođena Lasić), predavala srpskohrvatski i muzičko, vodila hor, Branko Ćopić, Mirjana Sudar, predavala engleski, a ova poslednja, mislim da je bila defektolog, ali ne znam.

Slika i opis: Gordana Milosavljević/facebook/cidom 20191228)

Zahvaljujemo!

(spagos)

Iz stare štampe: Stanje opštinskih ulica – 1906. g

U časopisu Musavat broj 6 iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:

“Opštinske ulice. 

Naša gradska opština uvodeći vodovodnu cijev u Tenzinu ulicu na Luci pokvarila je sokak, tako da mahaljani rizikuju životom kad noću tom ulicom dolaze kući. Osobito pri dnu ulice taki su hendeci i vratolomije da prolaznici i danju moraju paziti i pipati gdje će nogu spustiti. U kuću Šerif ef. Arnautovića ne može se apsolutno ni ući, što ne bi najprije preko one provalije pred vratima bile postavljene trenice ili merdevine. To je i uzrok da sad Šerif. Ef. kuća stoji evo prazna bez kirajdžije već 6 mjeseci. Tako izgleda ulica u kojoj stanuju naši urogjenici, dočim su ostale ulice u kojima obitava makar jedan stranac, doseljenik, uregjene jednako kao i glavna ulica”.

Fotografije: Luka 1941. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Podsjećanje na jedan doček

Nova godina prije 50 godina

Zadnjih dana 1969. godine pristizali smo u Mostar, tada već kao studenti, iz mjesta studiranja, sa namjerom proslave dočeka Nove godine negdje u Mostaru. Uoči Nove godine sastali smo se na Korzu, negdje oko Petice, onako spontano, bez nekih velikih ideje gdje za doček. Obzirom da smo tada, kako se to danas kaže, svi bili singl, doček negdje u hotelu, restoranu, pa čak ni u Abraševiću, nije dolazio u obzir. I onda je nekom na um pala ideja, a zašto ne bismo napravili novogodišnji đir, od kuće do kuće, posjetiti svoje, svugdje onako s nogu, popiti po koju, malo zameziti, zapjevati, napraviti malo atmosfere, i put pod noge, dalje. Neko je odmah svratio u zdravljak i prva boca “nečega” je bila otvorena, onako, samo za zagrijavanje. Svi smo bili tu negdje, oko 19.

U jednom mom sjećanju od ljetos, napisao sam kako su nam se nakon mature razredi a i b stopili jedan u drugi. Niko više nije ni vodio računa, skoro ni bez malo napora, sjetiti se ko je iz kojeg razreda.

U tome društvu našli smo se Peda Ćorda, Zdena Pehar, i ja i elektro tehnike, pa Milorad Matrak i Slavko Simić iz mašinske tehnike i Zlatko Zagorčić iz ekonomske. Svi studenti, u Sarajevu i u Mostaru. Pokojni Zdena je tada bio počeo studirati mašinstvo u Mostaru, a naredne jeseni je otišao u Zagreb da studira saobraćaj.

Uglevnom, našao se i jedan gramofon na baterije, koji je svirao dok baterije nisu iscurile, a tadašnji hit je bila “Krčmarice daj vina natoči” od Ace Matića i još nekoliko pjevnih, aktuelnih hitova iz toga vremena.

Od kuće do kuće, od stana do stana, popili bi piće ili dva, opuhali mezu sa stola i tako do nekih doba. Naravno, mješanje različitih pića i neiskustvo u tome učinili su svoje

Da bi došli sebi, otišli smo do Starog mosta, usput susrećući mnoge koji su se vraćali kućama sa dočeka, čestitanja na ulici, pjesma. Kako koga, ali hladan zrak nas je malo rastrijeznio, i pravac kućama.

Godinama kasnije sjećanja još uvijek naviru, a pogotovo, nakon što mi je Peda proslijedio ovu sliku proljetos, nakon prvih kontakata za proslavu maturue.

I još jedno sjećanje na Dan poslije, (sa bloga prije 6 godina):

Dan poslije:...buđenje, mahmuranje, glava ko rondo, bečki koncert, šetnja do na partizansko, na čisti zrak, onda skokovi iz garmisch-partenkirchena, pa sarma, pa sahatak dospavati...a uvečer, sve ponovo, još jednom...nekad bilo...

A danas: ...mahmurluk ne, šetnja da, partizansko daleko, sarma ne, sve ono što je čovjek volio...ne...a večeras: isto kao i sinoć, ali kao nekad...ne...

Šta je tu je. Idemo dalje...

(spagos)