Podsjećanje na Treću osnovnu školu Mostar, 1968/69

Jedna slika postavljena na facebook prethodnih dana pobudila je niz sjećanja na školske dana iz osnovne škole. Išao sam u Treću osnovnu školu od prvog do osmog razreda, tj. od 1957. do 1965. godine. Treća osnovna škola je tih godina bila smještena u zgradi nekadašnje i današnje gimnazije, a Gimnazija je bila smještena u današnjoj zgradi Vjećnice, na Bulevaru. Za tih osam godina kroz klupe su prodefilovali mnogi đaci, od kojih se do danas poimenice sjećam nekih, a nekih je nestalo iz sjećanja, i tek po neka zalutala fotografija, ili usputni događaj, otvori sjećanja. U vrijeme školovanja u osnovnoj školi slikanje nije bilo uobičajena stvar, jednostavno nije bio običaj. Na početku godine bi u razred navratio neki fotograf, napravio jednu sliku čitavog razreda, koju bi kasnije uz nadoknadu dobio svaki đak. Po toj računici, trebalo bi da imam barem osam slika iz osnovne škole. Ne znam ni sam, da li smo se slikali u svakom razredu, i da li sam ih inače imao toliko, a uz ove, sjećaam se jedne slike sa ekskurzije iz Dubrovnika 1965. Međutim, svega toga je nestalo u vihoru rata. Tokom prošle godine sam od Sude dobio jednu sliku iz prvog razreda osnovne škole putem interneta. Drugih nemam, ustvari, još ih nema, a ostaje nada da će se pojaviti odnekle, od nekuda, od nekoga. Vidićemo.

Stoga me je neobično obradovala ova slika, koju sam našao na facebooku. Postavila je kćerka od profesorice ruskog jezika Vere Milosavljević. Prigoda, dolazak i posjeta pisca Branka Ćopića Mostaru i Trećoj osnovnoj školi. Na slici se vide nastavnici koji su nam predavali samo nekoliko godina prije nastanka ove slike, pogotovo u zadnje četiri godine osnovne škole, i direktor Mahmut Puzić, koji je bio direktor škole svih osam godina, koliko sam išao u tu školu.

Ovdje ću, svakako napomenuti imena nastavnika, koji se nalaze na slici, a predavali su na,m tokom školovanja. Prije svih, pominjem Enisu Topuzović, koa nam je bila razrednica u sedmom i osmom razredu, i predavala matematiku i fiziku, i slobodno mogu reći, dala mi osnovu za daljnje školovanje i studiranje. Zatim su tu Vera Milosavljević, ruski jezik, Mustafa Pezo likovno, Marija Zelenika, muzičko, Asija Behlilović, istoriju. Ostali nastavnici na slici su mi poznati, ali su nam povremeno predavali, najčešće kao zamjena. Posebno mi je drago da se na slici nalazi i moj učitelj iz trećeg razreda osnovne Alija Hasanefendić.

Slika i opis uz sliku: III osnovna škola, zbornica 1968-69. - Branko Ćopić došao u posjetu.

Gornj red s lijeva na desno: Borika Miljak (rođena Simić), predavala srpskohrvatski, Nada Topuzović, mislim da je biologiju predavala, ali nisam sigurna, direktor škole Maha Puzić, Asija -Sija Behlilović, predavala istoriju, onaj mladi ne znam ko je, Alija Hasanefendić, Dedo – jer su ga izvukli iz penzije da radi, ucitelj.

Donji red s desna na lijevo: moja mama Vera Milosavljević (rođena Trbulin), predavala ruski i srpskohrvatski, iza nje malo udesno viri Mustafa Pezo, slikar, predavao likovno i krstio se kad mu ja donesem crtež, Nada Milavić, predavala biologiju, Neda Nastić, rano je umrla, ne sjećam se šta je predavala, Enisa -Nisa Topuzović, predavala matematiku, Maruška Baća, predavala engleski (a njen muž Niko hor i orkestar u Muzičkoj školi), teta Marija Zelenika (rođena Lasić), predavala srpskohrvatski i muzičko, vodila hor, Branko Ćopić, Mirjana Sudar, predavala engleski, a ova poslednja, mislim da je bila defektolog, ali ne znam.

Slika i opis: Gordana Milosavljević/facebook/cidom 20191228)

Zahvaljujemo!

(spagos)

Iz stare štampe: Stanje opštinskih ulica – 1906. g

U časopisu Musavat broj 6 iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:

“Opštinske ulice. 

Naša gradska opština uvodeći vodovodnu cijev u Tenzinu ulicu na Luci pokvarila je sokak, tako da mahaljani rizikuju životom kad noću tom ulicom dolaze kući. Osobito pri dnu ulice taki su hendeci i vratolomije da prolaznici i danju moraju paziti i pipati gdje će nogu spustiti. U kuću Šerif ef. Arnautovića ne može se apsolutno ni ući, što ne bi najprije preko one provalije pred vratima bile postavljene trenice ili merdevine. To je i uzrok da sad Šerif. Ef. kuća stoji evo prazna bez kirajdžije već 6 mjeseci. Tako izgleda ulica u kojoj stanuju naši urogjenici, dočim su ostale ulice u kojima obitava makar jedan stranac, doseljenik, uregjene jednako kao i glavna ulica”.

Fotografije: Luka 1941. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Podsjećanje na jedan doček

Nova godina prije 50 godina

Zadnjih dana 1969. godine pristizali smo u Mostar, tada već kao studenti, iz mjesta studiranja, sa namjerom proslave dočeka Nove godine negdje u Mostaru. Uoči Nove godine sastali smo se na Korzu, negdje oko Petice, onako spontano, bez nekih velikih ideje gdje za doček. Obzirom da smo tada, kako se to danas kaže, svi bili singl, doček negdje u hotelu, restoranu, pa čak ni u Abraševiću, nije dolazio u obzir. I onda je nekom na um pala ideja, a zašto ne bismo napravili novogodišnji đir, od kuće do kuće, posjetiti svoje, svugdje onako s nogu, popiti po koju, malo zameziti, zapjevati, napraviti malo atmosfere, i put pod noge, dalje. Neko je odmah svratio u zdravljak i prva boca “nečega” je bila otvorena, onako, samo za zagrijavanje. Svi smo bili tu negdje, oko 19.

U jednom mom sjećanju od ljetos, napisao sam kako su nam se nakon mature razredi a i b stopili jedan u drugi. Niko više nije ni vodio računa, skoro ni bez malo napora, sjetiti se ko je iz kojeg razreda.

U tome društvu našli smo se Peda Ćorda, Zdena Pehar, i ja i elektro tehnike, pa Milorad Matrak i Slavko Simić iz mašinske tehnike i Zlatko Zagorčić iz ekonomske. Svi studenti, u Sarajevu i u Mostaru. Pokojni Zdena je tada bio počeo studirati mašinstvo u Mostaru, a naredne jeseni je otišao u Zagreb da studira saobraćaj.

Uglevnom, našao se i jedan gramofon na baterije, koji je svirao dok baterije nisu iscurile, a tadašnji hit je bila “Krčmarice daj vina natoči” od Ace Matića i još nekoliko pjevnih, aktuelnih hitova iz toga vremena.

Od kuće do kuće, od stana do stana, popili bi piće ili dva, opuhali mezu sa stola i tako do nekih doba. Naravno, mješanje različitih pića i neiskustvo u tome učinili su svoje

Da bi došli sebi, otišli smo do Starog mosta, usput susrećući mnoge koji su se vraćali kućama sa dočeka, čestitanja na ulici, pjesma. Kako koga, ali hladan zrak nas je malo rastrijeznio, i pravac kućama.

Godinama kasnije sjećanja još uvijek naviru, a pogotovo, nakon što mi je Peda proslijedio ovu sliku proljetos, nakon prvih kontakata za proslavu maturue.

I još jedno sjećanje na Dan poslije, (sa bloga prije 6 godina):

Dan poslije:...buđenje, mahmuranje, glava ko rondo, bečki koncert, šetnja do na partizansko, na čisti zrak, onda skokovi iz garmisch-partenkirchena, pa sarma, pa sahatak dospavati...a uvečer, sve ponovo, još jednom...nekad bilo...

A danas: ...mahmurluk ne, šetnja da, partizansko daleko, sarma ne, sve ono što je čovjek volio...ne...a večeras: isto kao i sinoć, ali kao nekad...ne...

Šta je tu je. Idemo dalje...

(spagos)

Prohujalo s vihorom, osam decenija od prve premijere

Kada je filmski ep južnih država „Prohujalo s vihorom“ slavio svoju premijeru, milion ljudi je stajalo u špaliru na ulicama Atlante, kako bi vidjeli zvijezde ovog filma uživo. Čak je guverner savezne države Georgia 15. decembar 1939. godine proglasio praznikom. A kada je Clark Gable sišao iz aviona, državna policija je morala požuriti da ga zaštiti od histeričnih obožavatelja.

Osam decenija kasnije, film i dalje stvara čaroliju kod miliona gledalaca. Nema ozbiljnijeg ljubitelja filmske umjetnosti, koji barem jedanput nije odgledao ovaj film.

Prohujalo s vihorom (engleski: Gone with the Wind), poznat i pod imenom Zameo ih vjetar je slavna američka ljubavna historijska drama iz 1939. godine koju je režirao Victor Fleming prema istoimenom romanu Margaret Mitchell. Radnja se vrti oko razmažene južnjačke ljepotice Scarlett O'Hare, koja odrasta tokom i nakon Američkog građanskog rata, te se zaljubi u Rhetta Butlera.

Film je vremenom postao jako slavan i hvaljen, a preračunato, najkomercijalniji je film svih vremena. Također se nalazi i na listi 250 najboljih filmova kinematografije na IMDb.com. Godine 1989. zbog "kulturnog značaja" uključen je u Državni filmski registar SAD-a, dok ga je Američki filmski institut stavio na 4. mjesto na listi "100 godina... 100 filmova" te na 4. mjesto na listi "10 najboljih epskih filmova".

Glavne uloge su igrali: Clark Gable, Vivien Leigh, Leslie Howard. Olivia de Havilland, Hattie McDaniel, Buterfly McQueen. Film traje 224 minute

Pored onoga što film svojom rednjom nudi gledaocima, pojedini detalje iz, i oko filma, i danas su ponovo interesantni ljubiteljima filmske umjestnosti. Ovdje neki od njih:

Knjiga autorke Margaret Mitchell, po kojoj je snimljen film, prodata je u skoro 30 miliona primjeraka.

Legendarni filmski par Clark Gable i Vivien Leigh ne može se kod pravih ljubitelja filmna ni zamisliti, niti ide jedno bez drugog. Uzdasi, mirisi, porazi iz ovog filma ušli su u legendu, koja traje sve do danas.

Gary Cooper je odbio ulogu Rhetta Butlera. Čak je prognozirao da će taj film "biti najveći neuspjeh u historiji Hollywooda".

Zbog posljednje rečenice Clarka Gablea u filmu, "Frankly, my dear, I don’t give a damn", studio je morao platiti kaznu zbog psovanja u visini od 50.000 dolara. Riječ "damn" ("prokletstvo") pokušali su presinhronizirati, ali nije išlo.

Čak 1.400 glumica se prijavilo za ulogu Scarlett O'Har, a među njima i Olivia de Havilland, koja je u filmu dobila ulogu Melanie.

Hattie McDaniel postala je prva crnkinja koja je nominirana te čak i osvojila Oscar za ulogu u filmu. Bila je prva afroamerička glumica koja je osvojila ovu nagradu u kategoriji najbolja sporedna uloga. Za vrijeme ceremonije dodjele Oscara, morala je sjediti odvojeno od ostalih nominiranih iz istog filma, za svojim stolom, zajedno sa svojim afroameričkim pratiteljem.

Tek na dodjeli Oscara 1964. godine jedan afroamerikanac je ponovo osvojio je Oscara, bio je to Sidney Poitier.

Film je osvojio ukupno deset Oscara: najbolji film, režija, scenario, glavna glumica - Vivien Leigh, sporedna glumica - Hattie McDaniel, scenografija, fotografija i posebne nagrade za revolucionarnu upotrebu produkcijske ekipe i boje. Pored toga imao je još 5 nominacija, najbolji glavni glumac , Clark Gable, sporedna glumica, Olivia de Havilland, te specijalni efekti, muzika, zvuk.

Glumica iz ovog filma Olivia de Havilland živa je i danas, i ima 103. godine

Holivud je na svoj način svečano obilježio 80 godina od premijere filma “Prohujalo s vihorom”, tako što je 28. februara prikazivan u svim gradovima širom SAD, koji imaju kino sale. Pošto je to bio radni dan, film je ponovo bio na repertoaru i u nedelju 3. marta.

(express)

(NovaSloboda.ba)

Opet dvadesete

Umjetnost, ponovo postati mlad

Početak godine je poput okreta bubnja: Dvadesete, Roaring Twenties, burne dvadesete - divlje godine koje su počele 1920. i promijenile i svijet i Evropu. Eksplozija umjetnosti, literature, slikarstva, arhitekture, muzike, ideja.

Zlatne dvadesete imaju konjukturu: plesne revije, „Babylon Berlin“ nove sezone, pogled na sve što je tada započeto i nastavlja fascinirati sve do danas.

I sada, gotovo tačno u dan, opet smo na početku novog desetljeća, opet dvadesete. Naravno, ne znamo kakve će biti sljedeće godine: uzbudljive, smirene, zastrašujuće? Na kraju će se ipak moći reći: kakva decenija, kako lijepo da smo joj mogli biti prisutvovati! Ili, nažalost: mogli smo vala i bez nje.

Nije to samo promjena kalendara, doček Nove godine, kada se sat nepovratno okrene naprijed, i samo tek tako, imamo novu deceniju.

Ovog puta ima još nešto što zvuči drugačije, kad samo i razmišljate o Novoj godini. To je njeno samo ime: dvadeset - dvadeset.

Ime koje samo od sebe zvuči kao nešto posebno. Nešto što nismo imali nikad ranije. Dvadesete - to je i dio vlastitog život: Kakav sam samo tada bio? Ili za mlađe: kakav ću tada biti? Hoće li to zaista biti poput osvajanja novih obala? Je li to, kao kod gore već spomenutog okretanja bubnja? Da li će to biti početak nove magije? Ono, kao kad se malo stariji sjećaju, pa kažu: "Čovječe, dvadesete, to bih želio ponovno doživjeti!"

Postoji li način da se ostane mlad. ili čak da se ponovo postane mlad?

Glumac Curd Jürgens pronašao je za to vrlo jednostavne riječi: "Sve što vam je zabavno, čini vas mladim." Na internetu je negdje bio postavljen jedan savjet: "Trebali bi ponekad raditi samo ono što nas usrećuje, a ne ono što je najbolje."

Sve mudro i istinito. To pokazuje i fenomen, kada je riječ o starosti, naročito kod mladih.

Ponekad se čovjek puno brine o stvarima, i kada su one prilično daleko od njega.

Pogledajte djecu, ili čak i unuke, koji su oko 20 godina, i što je tipično za njih, kažu: “Dvadeset, pa šta onda”, kaže jedan, a.drugi dopunjava: "Nisam ni razmišljao o tome..“ Ili: "Nije uopšte važno da li naprijed stoji jedna dvojka. Isti sam kao i prije. "

Kada započne novo desetljeće, a to smo, mi malo stariji iskusili već nekoliko puta, malo starijim osobama dolaze malo drugačija razmišljanja: Da li ćemo doživjeti kraj dolazeće, slijedeće decenije?

Ili onu slijedeću, jo iza?

Ne kažu to suzama (nadati se!), ili sa posebnom melanholijom.To je upravo tako, i ne mora nužno biti jednostavnije.

Utjehu može dati Picasso, koji je neka od svojih najboljih djela stvorio u starosti. I dao nam jednu divnu rečenicu: "Potrebno vam je jako mnogo vremena da se postanete mladi."

To bi baš mogla biti rečenica za sve nas - i moto nove, uspješne i sretne decenije.

I želimo vam to od sveg srca!

(spagos)

Iz stare štampe: Eškija u Zahumu, 1907. g.

U časopisu Musavat broj 1 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:

“Eškija u Zahumu. Prijatelj iz Zahuma šalje nam ove retke: 25/12 u 6 ½ sati u veče pošao sam iz dućana kući. Na domaku žandarske kasarne čujem neki pucanj i pomislih da se nije ko ubio u žadarskoj kasarni. Ali boš. Nekoliko katolika nakresani pucaju ispred žandarske kasarne kao da su u eškiji (odmetništvu, hajdučiji op.a.). Onaj prizor vidjela i žandarska patrola, ali je ostala nepomična. Bože moj, da je ko od nas Muslimana glasno viknuo izpred velike žandarske gospode, uhapsili bi ga, a njima baš ništa. Nama Zahumljanima Muslimanima nije moguće kroz Zahum proći čim se smrkne, jer bi inače mogli glavom platiti. Za istinitost ovoga jamčim ja i moja dva prijatelja svojim potpisom. R”.

Fotografija: Zahum 1900.tih

priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Bilo je i prije baraža...

...samo ih nismo tako zvali

Onim malo starijim ljubiteljima fudbala, čija fudbalska sjećanja još dosežu do polovine prošlog stoljeća, neizbrisivo su u sjećanju igre tadašnje reprezentacije i uzbuđenje koja je ta igra donosila.

Jedno od tih uzbudljivih sjećanja je svakako plasman na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, i put do plasmana, koji je izboren tek nakon pobjede u majstorici protiv Španije. A da bi se došlo do majstorice, valjalo je u zadnjoj utakmici kvalifikacija pobijediti Grke u Atini i to barem sa dva gola razlike. Na kraju je sve ispalo kako treba, ali su se do plasmana odvijale prave drame, od junaštva do tragedije, a onda od tragedije do blitsavog junaštva.

Jedan od junaka i tragičara bio je novoizabrani selektor reprezentacije BiH Duško Bajević. Zbog toga su odjednom tako visoko izbila i sjećanja na te dane, sa kraja 1973. i proljeća 1974. godine.

U utakmici u Grčkoj odigranoj 19. decembra 1973. godine nije se moralo dugo čekati da reprezentacija dođe do dva gola razlike, koliko je minimalno trebalo. Bila je ustvari poželjna pobjeda od tri gola. Ali o tom po tom. Bilo je 0:2 već u 15 minuti. Golove su postigli Bajević u 12. i Karasi u 15. minuti. Grčka smanjuje na 1:2 u 30. minuti, a u 37. minuti Duško Bajević dobija crveni karton. Tada je bilo jasno da će se do pobjede od tri gola teško doći. Do kraja poluvremena, jedna bezazlena akcija. Lopta od golmana Marića dolazi do centarhalfa Katalionskog, koji htijući dobiti u vremenu, loptu vraća ka Mariću, ni ne gledajući gdje se on nalazi. Marić je bio izašao na šesnaesterc, a lopta vraćena od Katalinskog bila je visoka, prelazi preko njega. On trči za njom, a lopta završava u mreži. 2:2! Tragedija. Prvo Duško crveni karton, a zatim autogol. U drugom poluvremenu u igru ulazi Šurjak, koji u 63. minuti ipak postiže gol za 2:3. Drama se nastavlja do samog kraja, ili kako se danas kaže u 90+ minuti Karasi, na stadionu Karaiskaki, postiže gol za 2:4.

Majsrorica! Wald stadion u Frankurtu. 63 hiljade gledalaca, od toga više od polovine naših. Tragičar iz Atine postaje junak. Katalinski u 13. minuti postiže gol za 1:0. Tim rezultatom završava majstorica. Vrata Svjetskog prvnestva su bila širom otvorena.

Povratak u sadašnjost:

Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine tri puta je igrala dodatne kvalifikacije za plasman na neko veliko takmičenje.

Martovski baraž slijedeće godine je četvrti, kada ćemo se boriti za plasman na Evropskom prvenstvu naredne godine.

Ranije smo u svakom baražu eliminisani. Dva puta koban je bio Portugal, a jednom Republika Irska.

Fudbalska selekcija BiH će 26. marta na svom terenu igrati polufinale baraža UEFA B Lige nacija protiv Sjeverne Irske (igra se jedna utakmica).

U drugom polufinalnom duelu baraža UEFA B Lige nacija, sastaće se Slovačka i Republika Irska.

Pobjednici ova dva meča igraće finale za odlazak na EURO.

Ovdje statištički pregled podataka sa dvije utakmice iz 1973. i 1974. godine.

I poruka: Nikad nije gotovo do zadnjeg zvižduka sudije.

Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1974.

Athenai (Gre), 19.12.1973. Stadion: Karaiskaki, Gledalaca: 20.000,

Sudija: Kurt Tschenscher (GFR)

Grčka – Jugoslavija 2:4 (2:2)

Strijelci: 0:1 Dušan Bajević (12.) (21. gol), 0:2 Stanislav Karasi (15.) (1. gol), 1:2 Eleftherakis (30.), Jospi Katalinski (44. autogol), 2:3 Ivica Šurjak (63.) (1. gol), 2:4 Stanislav Karasi (90 +), (2.gol)

Crveni karton: Dušan Bajević 37.

Jugoslavija: Enver Marić 19 (Vel), Ivan Buljan 2 (Haj), Enver Hadžiabdić 2 (Želj), Miroslav Pavlović 44 (Czv), Josip Katalinski 16 (Želj), Jure Jerković 22 (Haj), Ilija Petković 36 (Tro. Fra.), Stanislav Karasi 4 (Czv), Dušan Bajević 27 (Vel), Jovan Aćimović 39 (Czv), Dragan Džajić 69 (Czv)

Zamjene: Ivica Šurjak za Juru Jerkovića (46.) i Vladimir Petrović za Dragana Džajića (46.)

Selektori: Miljan Miljanić 17, Milan Ribar 1, Sulejman Rebac 1, Tomislav Ivić 1, Milovan Ćirić 1,

Grčka: Kelesidis, Dimitrou, Siokos, Glezos, Angelis, Eleftherakos, Domazos, Terzanadis, Paridis, Delikaris, Kristikopulos

a onda je slijedila majstorica, samo jedna utakmica sa Španijom, na neutralnom terenu:

Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1974.

Frankfurt (Ger), 13.04.1974. Waldstadion, Gledalaca: 63000

Sudija: Vital Loraux (Bel)

Jugoslavija - Španija 1:0 (1:0)

Strijelac: Katalinski 13.

Jugoslavija: Enver Marić 20 (Vel), Ivan Buljan 3 (Haj), Enver Hadžiabdić 3 (Zel), Brane Oblak 25 (Haj), Josip Katalinski 17 (Zel), Vladislav Bogićević 7 (Czv), Ilija Petković 37 (Tro; Fra), Stanislav Karasi 5 (Czv), Ivica Šurjak 3 (Haj), Jovan Aćimović 40 (Czv), Dragan Džajić 70 (Czv)

Selektori: Miljan Miljanić (18), Milan Ribar (2), Sulejman Rebac (2), Tomislav Ivić (2), Milovan Ćirić (2)

Španija: Iribar, Sol, Benito, Uria, Juan Carlos, Jesus Martinez, Amancio, Claramunt, Garate, Asensi, Valdez

Selektor: Ladislav Kubala

(spagos)