Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u junu 2016. godine

29.06.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Omnibus ispred hotela po 40 hellera (1905. godine)

Još jedan izuzetno koristan vodič za ono vrijeme sačinio je Karl Baedeker 1905. g. pod nazivom „Austria-Hungary including Dalmatia and Bosnia Handbook for travellers“ (Priručnik za putnike Austrija-Mađarska uključujući Dalmaciju i Bosnu). On je, inače, radio slične vodiče za sve krajeve svijeta. U njima je u kratkim crtama opisivao najznačajnija mjesta koja je vrijedilo posjetiti. Brojni podaci su se mogli pronaći u toj vrsti vodiča – nadmorska visina pojedinih mjesta, udaljenost pojednih gradova od drugih, imena hotela, cijene noćenja, prevoza, ulaznica i sve ostalo što jednom putniku-turistu može koristiti. Koliko je bio značajan njegov vodič pokazuje i činjenica da se po njemu svi vodiči ovakve vrste širom svijeta nazivaju bedekerima. Ne znamo je li Baedeker lično posjetio svako mjesto (što je isključeno, jer je po obimu to nemoguće ostvariti), ali je svakako imao pouzdane podatke, na koje se svaki putnik mogao osloniti.

Ovdje donosimo samo dio koji se odnosi na Mostar, a cjelokupan vodič se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

84 M. Mostar. — Željeznički restoran preko puta kolodvora, sa sobama po 1 K. 60 h. — Hoteli: Neretva, 7 min. istočno od želj. postaje, na lijevoj obali Neretve; — omnibus ispred hotela po 40 h., hotel vrlo ugodan, s vrtnim restoranom; — Pošta na Rudolf-Platzu — Caffe Mikačić, Glavna ulica, Caffe Stadt Wien, Sauerwaldgasse (Srednja). — Kočije, vožnja po gradu za ½ sata po 2 K., svakih dodatnih ½ sata po 1 K.; van grada 2 K. 80 i 1 K. 40 h.

Mostar stanovnika 14.400, (pola njih Muhamedanci), i vojni garnizon s 2.000 vojnika , je poslovni centar Hercegovine, i sjedište rimokatoličke i pravoslavne biskupije. Grad se proteže u pravcu sjever – jug na obe strane rijeke Neretve između brda Hum na zapadu i Podvelež na istoku. Od 30 džamija u gradu, vrijedi razgledati jedino Karađozbegovu u Sauerwaldgasse. — Skrenuvši na desno kad se napusti željeznički kolodvor, za 3 minute stiže se na raskrsnicu. Ulica prema jugu prati željezničku prugu i za 10 minuta se stiže do rimokatoličke crkve i franjevačkog samostana; Stephanie Allèe, s vilama, vodi na zapad; na lijevo (istok) pratimo ulicu Franje Josipa, prelazi se Neretva i odmah na lijevo je hotel Neretva, a za 7 minuta iza Sauerwaldgasse stižemo na Carinu ili Glavnu ulicu. U produžetku, na desno na jug leži bazar, koji je manji od sarajevskog, mada se po prilično jeftinim cijenama mogu nabaviti orijentalni tepisi, vezovi, mozaik srebrni radovi iz Livna, itd. Pratimo Glavnu ulicu (s koje se skreće na lijevo prema grčkoj (pravoslavnoj) crkvi; (divan pogled) do trga kraj telegrafskog ureda (10 minuta), kada se ukaže Kameni Most (15. vijek), s dvije kule-kapije, koji ima jedan lučni raspon od 100 stopa, i koji premošćuje Neretvu (60 stopa visine), te dolazimo do rimokatoličke crkve (već spomenute gore) na desnoj obali. Glavna ulica vodi dalje na jug do državne Tvornice Duhana (ulaz moguć na zahtjev) i Južnog logora.

Atraktivan je izlet moguće učiniti na izvor rijeke Bune (8 milja na jugoistok, najidealnije poslijepodne; kočija za Blagaj stiže za 1 sat, po cijeni 8 K. s povratkom). Pratimo prašnjavu cestu na jug kroz plodnu dolinu okruženu stjenovitim brdima, prolazimo južni vojni garnizon i držimo se lijevo kamo se cesta račva. Sada prolazimo pokraj državne voćarsko-vinogradarske stanice i vinskog podruma Jelačić i nakon 7 ½ milja stižemo u Blagaj, nekad značajno mjesto i glavni grad, danas muhamedansko selo. Zatim pješačkom stazom dolazimo do prilično velikih ruševina tvrđave Stjepangrad. Nakon odmora, spuštamo se u podnožje brda, pored polusrušene džamije stižemo do tekije, gdje leži turski svetac, pa na drvenu verandu, s koje se pruža prekrasan pogled na grotlo i izvor rijeke Bune (cijena ulaznice 50 h.).

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:44, 0 komentar(a), print, #

22.06.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Afričko sunce u Mostaru (1903. godine)

Objavljivanje ove knjige možemo zahvaliti našem čovjeku dr. Izetu Muratspahiću, koji je, živeći i radeći u Švedskoj, sasvim slučajno saznao za postojanje knjige pod nazivom „Genom Bosnien och Hercegovina“ (Kroz Bosnu i Hercegovinu) potpuno nepoznatog autora, Šveđanina Augusta Heimera, napisanu daleke 1904. Godin e. Toliko mu se svidjela, da je odlučio prevesti i tako je predstaviti našoj javnosti. Inače dr August Heimer (1863. – 1930) je ovu svoju knjigu napisao nakon učešća na devetom međunarodnom kongresu geologa u Beču od 20 – 27 avgusta 1903. godine. Heimer je objavio svoja zapažanja iz Bosne i Hercegovine, kombinujući ih i s geografskim, geološkim, etnografskim i istorijskim činjenicama, koje je pribavio iz bečkih izvora. Heimer je, pored prelijepih predjela i neobične kulture, uočio i pregršt zanimljivih situacija koje je zapisao u svoju knjigu. Mostar ga je oduševio i vrlo detaljno ga je opisao, uz predočavanje brojnih sitnica koje su mu zapale za oko.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

Mostar je hvaljen od svih putopisaca i od turista, međutim, teško je reći gdje se ta slavljena ljepota zapravo nalazi. Čini se da nema ničeg drugog do golog stijenja, sjajnog safirskog neba i zelene vode, te podugački Mostar sa svojih 2 000 kuća zbijenih između kraških masiva Huma i Podveleža. On nije nikad bio nešto drugo osim mali provincijski grad, nije nikad vidio neke velike događaje i nema nikakve istorije. To je sasvim prosto „mostni grad“, tamo gdje je bio najprikladniji prelaz preko Neretve.

Mostar je, pored toga, i što se klime tiče, vrlo neugodno mjesto boravka. Na ulicama prži u toku najvećeg dijela godine afričko sunce i oduzima želju svake šetnje i izleta. Za vrijeme oba septembarska dana prošle godine bila je temperatura oko 42°C. Večeri ne nude nikakvu svježinu ili novu snagu, a na koncu avgusta napadaju „popadači“, ranije pomenuti sitni komarci, i ljudima prave patnju. Ako nekad bude oštra zima, dolazi znatno do izražaja hladnoća, posebno među kamenim zidovima, te žitelji cvokoću u svojim stanovima kojima često nedostaju kaljeve peći. Još strašnije se to osjeća kad bura – sjevernoistočni vjetar – s golih kraških planina s pustošnom silinom šiša nad gradom.

Uprkos tome, Mostar ima tako mnogo interesantnog i lijepog za ponuditi da se stranac nikad neće pokajati za svoju posjetu tom gradu. On je smješten na obe strane Neretve. Glavni dio na lijevoj obali Neretve presječen je po dužini dvjema ulicama, Sauerwaldovom i Glavnom. Kuće su od kamena i uglavnom u dalmatinskom i italijanskom stilu. U toku posljednjih godina izgrađen je jedan dobar dio modernih evropskih zdanja. Stare kuće su obično okrenute svojom zabatnom stranom bez prozora prema ulici ili sokaku i svaka ima svoju malu bašču ograđenu visokim zidom.

Hercegovački glavni grad ne pati od nedostatka interesantnih i idiličnih mjesta. Među prvim koje ćemo pomenuti je čaršija sa oko 500 prodajnih dućana. Iako ona stoji znatno iza trgovačkog kvarta u Sarajevu, može se tu kupiti jeftino svakojakih lijepih stvari, npr. vezova, ukrašenih radovima iz Livna, ćilima, glinenog posuđa i drugog. Krojačka ulica, tamo gdje se izrađuju prekrasne zlatom vezene nošnje, koje nose bogati Hercegovci, posebno je vrijedna posjete. Kao u Italiji, radi se ovdje vani otvoreno na ulici. Usred čaršije na jednom slobodnom mjestu nalazi se originalna kafana, koju stranci zovu „Kafe Luft“ (Kafana Vazduh) u jednom paviljonu otvorenom sa svih strana stoje klupe, a na otvorenoj ugljanoj vatri sprema kafedžija odličnu kafu.

Za vrijeme naše dalje šetnje kroz tijesne tihe sokake u četvrti Zahumje, očaralo nam je oči divno zelenilo koje se tu posvuda javlja. Slijedili smo jedan dio toka rijeke Radobolje, koja snabdijeva vodom novi mostarski vodovod i protiče pored više malih kafanskih bašča. Zavirili smo u jednu od njih koju je posjedovala jedna Njemica, a čiji čovjek je bio vodnik I klase u Mostaru. Tamo smo dobili dobru čašu piva, koje je hlađeno u ovoj ledenoj rječici. Jedan dud s ogromnim obimom zasjenio je bašču i kuću u čijoj gostinskoj sobi su mnogobrojne lastavice imale svoja gnijezda, pa lete unutar i vani. To je jedna lijepa osobina kod istočnjačkog naroda da se među njima nikad ne događa mučenje životinja, da se nikad ne proganjaju ili zatvaraju ptice, nikad ne preopterećuju konji i druge tegleće životinje preko njihovih moći. Često su oni stupali u svađu s doseljenim Italijanima, koji po svom domaćem običaju ne mogu gledati pticu, a da ona ne leži ispržena na tanjurima pred njima. Vlada je smatrala, takođe, da mora preduzeti mjere za zaštitu životinja. I mada gomile ptica grabljivica s bešumnim mahanjem krila lebde iznad Mostara, ipak ove bašče daju krov nad glavom još jednom broju kliktavih ptica pjevačica i za vrijeme blagih proljetnih noći može čovjek usred grada čuti stotine slavuja kako pjevaju. Pravi baščanski dio grada nalazi se duž desne obale Neretve, gdje voda Radobolje pada u jednom malom vodopadu. Mnogobrojni mali riječni rukavci navodnjavaju kukurzna i duhanska polja i stvaraju čarobne bašče u kojima zriju smokve i šipci. Još jedno posebno idilično mjesto preostaje mi ovdje da pomenem. Neretva ima velike špilje, očigledno nekad izdubljene rijekom, a u njima i bačšama iza njih postavljena je pivnica. Tamo je divno svježe i čovjek se osjeća dobro raspoložen. To čine, takođe, i stotine lastavica, koje ne hajući za ljude lete unutar i vani, a imaju svoja gnijezda u prostoriji. Odavde se, takođe, ima divan pogled nad Neretvom čija se divlja ljepota baš u gradu najbolje ističe.

Mostarske ulice su u dobrom stanju i toliko čiste koliko je to uopšte moguće s tolikim brojem teglećih životinja koje dnevno idu po njima. Cijeli karavani dolaze sa sela sa svim mogućim vrstama robe. Žene tjeraju ulicama stada ovaca i koza, a istovremeno su zaokupljene pletenjem. Naglašene ljepote – osim figure – ne vidi se među ovim ženama sa sela. One su najčešće vrlo preplanute kože i imaju prljavu odjeću, ali nijedna nije bez ogrlice od srebrenjaka ili staklenih i ćilibarskih perli. Čak i na glavi nose dijademu, skupocjene ukosnice i kovani novac, često majstorski spojene u mnoge male pletenice. Neurednost odjeće bi se mogla objasniti nestašicom vode koja vlada u brdskim područjima, budući da toga nema u onim krajevima gdje se ima dobar pristup vodi. Međutim, nedeljna odjeća je uvijek uredna i rublje je lijepo izvezeno u južnoslovenskim mustrama. […]

Područje oko Mostara je bogato interesantnim mjestima. Jedan izlet koji naročito ne bi smjeli zanemariti lovci, je izlet na Mostarsko blato, ime koje je otprilike slično neuspjelo kao ime močvara za naša velika norlandska jezera, budući da i kad se ono u toku ljeta, takođe, djelimično isuši, pokazuje, ipak, najčešće plavu jasnu vodenu površinu, kao jedno alpsko jezero, a obuhvata područje od 30 km2. Put do tamo vodi kroz tipični kraški pejzaž. Samo na jednom mjestu vidi se na lično iznenađenje park mladih hrastova i drugog listopadnog drveća. To je privatno vlasništvo, koje je radi zaštite od koza ograđeno. Ovo predstavlja najbolji dokaz da se kraško zemljište, barem na zaštićenim mjestima od bure, može s uspjehom zasađivati, ako se samo mogu zaštititi mladi zasadi od njihovih četveronožnih smrtnih neprijatelja.

Kasnije, kad cesta pravi jedan zaokret nalijevo, otvara se veličanstven pogled na Mostarsko blato. Ono je sjeverno i istočno omeđeno stijenama litica koje se gole i puste obaraju okomito do vodene površine. Južno imamo jedan dugačak obronak šumovitog planinskog grebena Trtre. Plodno tlo pokraj jezera daje žitarice, vino, duhan i raznovrsno voće. U selima koja se nalaze zbijena jedno uz drugo žive samo katolici. Doduše, na južnoj obali jezera stoje još živopisne ruine jedne džamije, prekrivene gustom povijušom, ali muslimani su se izgubili.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

 (novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 08:44, 0 komentar(a), print, #

19.06.2016.

Četrdeset godina kasnije: Rukometni čarobnjaci opet na Kantarevcu

Sunčani juni 1976. godine. Pun Kantarevac .Oko 5.000 ljudi došlo da bodri rukometaše Veleža u istorijskoj kvalifikacionoj utakmici za ulazak u Prvu rukometnu ligu Jugoslavije protiv rukometaša Celja.  Navijanje kakvo je do tada, možda, viđeno samo na utakmici Veleža protiv Derbi kauntija, kada su Rođeni bacili na koljena „ovnove“. Od početka, u 11 sati, pa do kraja, drhtale su tribine hrama malih sportova u Mostaru, a kada je utakmica završena rezultatom 16:11, neviđeno slavlje preselilo se sa Kantarevca na ulice, mahale i kafane. Slavilo se do zore. Činilo se da je san postao java. Na žalost, mjesec dana kasnije, u revanšu u Celju, domaćin je slavio sa 22:15 i Prva rukometna ,liga Jugoslavija ostala je nedosanjani san mostarskih rukometaša.

Trener Veleža tada je bio Suad Repak, tehniko liska nad liskama Ratko-Pika Suton, u stručnom štabu  Neđa Andrić, Zdravko-Džonta Ivković, Mario Stanić. Igrali Petar-Pepi Čuljak, Nenad-Neša Pašajlić. Suad Repak. Dragan Čolović, Žarko Ivković. Fi­lip-Pile Garmaz, Slobodan Zadro, Osman-Osa Kljako, Mišo Milutinović, Mustafa-Muja Kara, Ivan-Banana Kvesić. Blagoje Rebić, Milenko Avdalović, Ante-Ćunda Krešić, Ljubo Bešlić.

Danas, 40 godina kasnije, kišovito vrijeme, raskopan i prazan Kantarevac. Ideju Slobodan Zadre da se okupe, prihvatili su svi i svi su došli, osim Repka (živi u SAD) i Mustafe-Muje Kare (živi u Australiji). U međuvremenu, nažalost, umrli su Pika Suton, Neđa Andrić Jole Musa (bio član Uprave) i nedavno Mišo Milutinović. Izostao je i Osa Kljako.

Mnogi se nisu vidjeli još od početka rata. Dosta su se puno promijenili. Umjesto dugih kosa, sada su to probeharali i proćelavi „mladići“. Zagrljaj, ljubljenje, poneka suza. Vraćanje u prošlost, davno prohujalo vrijeme, sjećanja sjetna i draga…

A da sve protekne kako i dolikuje ovim rukometnim čarobnjacijma, pobrinuio se i Sportski savez Grada Mostara, čiji je predsjednik Hasan Šišić svim igračima, te Džonti Ivkoviću, jednom od trenera Mehi Kari i saveznom sudiji Džabiru Delaliću uručio zlatne medalje, uz riječi da ih Mostar nikad nije i neće zaboraviti, jer su bili pravi ambasadori grada na Neretvi.

Sa Kantarevca, rukometni velemajstori otišli su na Gradsko groblje u Sutini i na Pravoslavno groblje Bjelušine da se poklone, odaju počast i polože cvijeće na grobove Pike Sutona, Neđe Andrića i Jole Muse.

Dašak prijeratnog Mostara danas je, makar i nakratko, zapljusnuo Kantarevac i vratio nas u vrijeme nezaborava, kad se nije pitalo ko si i koje vjere, kad se slavilo i navijalo iz dubine duše…

Fazlija Hebibović

(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 17:40, 0 komentar(a), print, #

19.06.2016.

Prije četrdeset godina: RK Velež na vratima Prve lige

U dnevnom listu Oslobođenje 16. juna 1976. godine objavljen je tekst novinara Nenada Žuje pod naslovom „Velež – Mostarski bum“ povodom rukometnog sna, kojim je tada živio čitav grad Mostar. RK Velež je postao prvak Druge savezne rukometne lige – zapad, i izborio učešće u kvalifikacijama za Prvu saveznu rukometnu ligu. Nažalost, taj san, plasman u Prvu ligu Jugoslavije, nije doživljen, ali je ostao u živom sjećanju monogobrojnih Mostaraca, evo punih četrdeset godina iza toga, a sa punim pravom se smatra zvjezdanim trenucima muškog rukometnog sporta u Mostaru.

Velež – Mostarski sportski bum

MOSTAR, 15. juna — Fudbalski klub Velež dobio je ove go­dine, kada je popularnost u pitanju, ozbiljnu konkurenciju u svom mlađem bratu — takođe Veležu, ali rukometašima. Ovaj klub predstavlja zapravo mostarski sportski bum grada. Fudbalu su i ovdje bile naklonjene gotovo sve navijačke strasti, a na ostale sportove se gledalo po malo površno i iz prikrajka. Ali, rukometal klub Velež magnet­ski je sticao svoju publiku, ona je iz dana u dan bila brojnija, podstrekavajući klupske ambi­cija do prvog mjesta Druge savezne rukometne lige.

Slavlje

Taj uspjeh slavljen je u su­ton prošle subote načinom koji imponuje i do sad neviđenim temperamentom. Još je u sjećanju onaj derbi sa Bosnom, kada je Kantarevac podrhtavao pred 4.000 navijača. Ta magnetska privlačnost na relaciji navijač – klub proistekla je prije sve­ga, u nadahnutoj atraktivnoj i efikasnoj igri Veleža, u igri koja ne trpi šablone. U trenucima, kada se titula i dosad najveći uspjeh kluba smiješio – uključeni su svi akumulatori pa, je iz posljednjih osam utakmica izvučen maksimum – 16 bodova. Put do kvalifikacija za Prvu ligu okončan je kako to i doli­kuje novom prvaku – „košarkaškom pobjedom“ od 26 golova  razlike!

Ko je taj klub i ko su ti igrači zbog kojih se rukometna groznica još uvijek nije stišala? To je, prije svega, klub mladih, klub entuzijasta koji rukomet vole iznad svega uzdižu taj sport iz anonimnosti u špi­cu mostarskih sportskih zbiva­nja. Tu je ambiciozni trener Suad Repak, tehniko Ratko Suton pa u svakom zadatku neophod­ni Neđa Andrić, Mario Stanić i drugi. Klub su do vrata Prve lige doveli igrači: Petar Culjak, Dragan Ćosić. Suad Repak. Dragan Čolović, Žarko Ivković. Fi­lip Garmaz, Slobodan Zadro, Osman Kljako, Mišo Milutinović, Anto Kvesić. Blagoje Rebić, Milenko Avdalović.

Celje

Rukometaši Veleža, međutim, nisu dozvolili da ih slavlje po­nese do te mjere da zaborave i na onaj odlučujući korak do Prve lige – do kvalifikacionlh susreta sa Celjem. Tek sada – kažu svi u mostarskom klubu – predstoji glavni posao! Prvi susret igra se već u nedjelju na Kantarevcu sa početkom u 11 sati.

Evo šta. o mogućnostima svog  tima kažu pojedini igrači:

Suad Rcpak: Nikad nisam bio sretniji. Uspjeli smo u svo­jim planovima, a sa kakvim ambicijama t požrtvovanjem smo igrali najbolje govori podatak da smo svih osam    posljednjih susreta riješili u svoju korist. Najteže nam je bilo protiv autsajdera Bagata. Računali smo na visoku pobjedu, a pobijedili smo sa samo golom razlike. Za slavlje u ovom trenutku nemamo vremena. Celje je jak tim, imamo uvide u njihov kvalitet, ali ipak mislim da možemo biti bolji nakon dva susreta. Sve iznad devet golova razlike ostvarenih na Kantarevcu značilo bi naš definitivan ulazak u Prvu ligu.

Mišo Miluitnović: Šta da. kažem, presretan sam. Protiv Celja ćemo izgurati, podbaciti sigurno nećemo.

Žarko Ivković: Još ne mogu da vjerujem da smo prvi, da se ostvario nas dugogodišnji san. Bila bi šteta da ovu divnu priliku ne iskoristimo. Mislim da bi nam bilo dovoljno sedam-osam golova razlike da bismo mirno putovali na revanš.

Nenad Žujo

„Oslobođenje“

—–

Na kraju, informacija, ali i podsjećanje svima onima koji doživjeli tu euforiju:

RK Velež je u prvoj utakmici, koja je odigrana 20. juna 1976. godine na Kantarevcu u Mostaru, pobijedio Celje sa 16:11 pred 5.000 ljubitelja rukometa, na Kantarevcu, čiji je kapacitet bio 2000 gledalaca.

Revanš je odigran mjesec dana kasnije u Celju. Domaćin RK Celje bio je bolji sa sedam golova razlike, i rezultatom 22:15 raspršio san Mostaraca o Prvoj rukometnoj ligi.

I pored toga što se Velež nije plasirao u Prvu ligu, ova utakmica je ostala u sjećanju svih iskrenih ljubitelja rukometa i sporta u Mostaru i piše istoriju grada Mostara, koja je neizbrisiva.

Ovo je, ujedno, i tužno podsjećanje na sjajnog novinara i divnog čovjeka Nenada Žuju, koji je u dalekoj Kanadi umro od tuge za rodnim Mostarom.

Prjpremio: Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 10:43, 0 komentar(a), print, #

18.06.2016.

Prije pedeset godina: Crvena Zvezda – Velež 2:6 (1:3)

FK Velež 1966.

Nusret Ćerkić

18.06.1966. godine FK Velež je ostvario jednu od svojih najvećih pobjeda u svojoj dugoj i bogatoj historiji. U Beogradu, na Marakani, nadigrana je velika Crvena zvezda rezultatom 6:2.

Jedan od strijelaca na toj utakmici bio je i Nusret Čerkić, za raju Dajdža.
U jednom razgovoru za medije, rado se sjetio te utakmice, i jedne zanimljive anegdote :
„Sjećam se, pobijedili smo te godine Zvezdu na “Marakani” sa 6:2. Niko ih nikada nije tako smlatio, a ja sam bio strijelac gola.
Došla ekipa iz Genta da uzme Stipića iz Zvezde, a kad su vidjeli mene, rekli su: “Zaboravi Stipića, hoćemo Čerkića“.
Transfer mi je tada bio 10.000 dolara, a od toga je skoro 2.000 trebalo ići Veležu. Zovnem suprugu Slobodanku i kažem joj: “Prodaj auto, plati Veležu”, i tako je i bilo.

Po povratku iz Belgije, još malo sam igrao u Veležu, a 1969. sam se oprostio od igranja“, rekao je Nusret Čerkić Dajdža.

30. kolo , 18. 06. 1966.

Beograd, Marakana

CRVENA ZVEZDA - VELEŽ 2:6 (1:3)

Strijelci : Šestić 7. min, 25. min ( P ), i 56. min, Mujić 32. min, Čerkić 67. min, i M. Glavović 73 minuta za Velež - Ostojić 10. min i Džajić 89. minuta za Crvenu zvezdu.

CRVENA ZVEZDA: Krivokuća, Klenkovski, Bekić, Melić, Čop, Škrbić, Aleksić, Ostojić, Milošević, Kostić, Džajić.

VELEŽ: E. Dugalić, S. Primorac, Račić, Z. Selimotić, Benco, Džidić, Čerkić, M. Glavović, Mujić, Šestić, Oručević.

(FK Velež Mostar)

fotografije: arhiva, Enes Vukotić, FK Velež

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 10:49, 0 komentar(a), print, #

15.06.2016.

Knjiga "Porodica Kurt iz Mostara" u arhivi CIDOMa

Nova knjiga u biblioteci CIDOM:


Ahmet Kurt - Porodica Kurt iz Mostara...

link:
http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2016/06/Ahmet-Kurt-Porodica-Kurt-iz-Mostara.pdf

(CIDOM)

Objavio/la spagosmail u 13:42, 0 komentar(a), print, #

15.06.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Kisse-Misse se ne da prevariti (1902. godine)

Johan (Janne) Lorentz Hafström, (1838. – 1918), doktor medicine i putopisac, pored brojnih dužnosti koje je obavljao i mnogih odlikovanja (odlikovan 1894. godine zlatnom medaljom za unaprjeđenje vakcinacije u Švedskoj), godine 1902. je obavio studijsko putovanje u naše krajeve, te nakon povratka objavio jedan manje poznati rad (ne knjigu) pod radnim nazivom „Soliga dagar afsides från turistvägen: Dagboksanteckningar under en resa i Dalmatien, Montenegro, Bosnien och Herzegovina, våren 1902.“, (Dnevne bilješke tokom putovanja u Dalmaciju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu proljeća 1902.). U tom radu, veoma slikovito i s mnoštvom zanimljivih detalja opisuje svoj boravak u Mostaru. Rad je preveo i prvi put objavio 2004. godine Haris Tucaković.

Ovdje navodimo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupan rad se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

Odavno zaželjeh upoznati istočnu obalu Jadranskog mora, i iz zemljopisnog i iz istorijskog ugla, s interesantnim zemljama Istrom i Dalmacijom, kao i bivše turske provincije Bosnu i Hercegovinu. […]

[…] U vezi tih zemalja, pokušaše me uplašiti pričama o razbojništvima na Balkanu. Ja, ipak, vjerovah da je Austrija, koja od 1878. godine upravlja Bosnom i Hercegovinom, uspjela srediti prilike i da se, prema tome, ne može govoriti o nekoj opasnosti. Ipak, radi pouzdanog mišljenja o tome, obratih se jednom prijatelju u Stockholmu, a koji bijaše u bliskoj vezi sa čuvenim slavofilom i putopiscem Alfredom Jensenom, molbom da se raspita oko toga. Uskoro primih slijedeći odgovor: „Alfred Jensen te najodlučnije upozorava na opasnosti putovanje u – Helsingland, možda čak i u susjedni Halland (Helsingland, Halland – oblasti u Švedskoj); ali na Balkan, uz izuzetak turskih provincija, možeš putovati potpuno sigurno, posebno u pomenute zemlje – Dalmaciju, Crnu Goru (Cetinje), Bosnu i Hercegovinu“. Njegovo iskustvo je, kao što kaže pjesma „nema razbojnika u cijeloj toj šumi”. To zvučaše utješno. […]

[…] Putuju: 7 muškaraca i 7 žena, od kojih su 3 gospođe, 2 udovice i 2 neudate žene. Socijalni status putnika: 1 penzionisani profesor (73 godine), živahan, govorljiv i veoma hodoljubiv; 1 ”službeni savjetnik”, 1 rentijer, 8 trgovaca, 1 dnevni zapisivač. Službeni vodič na putovanju je gospodin Antoni.

Mostar, 19.04.1902.

[…] Konačno stižemo u Mostar gdje susrećemo galamljive i vrišteće nosače s fesovima ili turbanima, kako se bore oko prtljaga, koje morasmo fizički braniti. Nađosmo se, dakle, u uobičajenoj orijentalnoj svađi i neredu. Zatim se odvezosmo do zaista veličanstvenog hotela „Narenta”, podignutog od strane Zemaljske vlade. U staro tursko doba bijahu samo primitivna konačista za prijem putnika koji dođu i prođu. Zato je austrijska uprava svuda, u okupiranim zemljama, podizala hotele.

Mostar, 20.04.1902.

Rijetko se može vidjeti živopisniji grad od Mostara, glavnog grada Hercegovine, koji leži ukliješten u visoka brda, dok Neretva huči iz svoje divlje i stjenovite postelje. Stvarni kontrast strmim, hladnim brdima jest najbujnija i najsočnija vegetacija u baščama i poljima što očarava dušu – jedan botanički raj iz bajke

Tokom moje šetnje gradom, otiđoh prvo do pazara – čaršije – koja sadrži masu butika najrazličitijih vrsta. Posebnu pažnju privukoše mi krojačke radnje, u kojima se mogu vidjeti prekrasne, zlatom vezene nošnje. Odavde izađoh na Stari most na Neretvi, koji se svojim smjelim svodom pogrbio iznad rijeke. Tu je božanstven pogled, kako na obe strane, tako i dolje u vrtoglavu dubinu. Most se ne prelazi vozilima, jer njegova krhkost ne trpi vibracije.

Odavde nastavih u dio grada Zahumje (Zahum). Tu je mnogo mirnije i tiše i svugdje su bašče.

Iznad visokih zidova, živahnim koloritom nas dočekuje behar; murve i smokve istežu svoje grane preko ulice; na sve strane – opijajući miris. Nakon brzog uvida u rimokatoličku crkvu, novogradnju u vidu bazilike sa korintskim stubovima, uputih se uz brijeg ka, takođe, novoizgrađenoj srpsko-pravoslavnoj crkvi. Odavde se pruža čudesan pogled na cijeli grad sa svojih 30 džamija. Svu tu čarobnu panoramu prekriva najčistije plavo nebo, koje je ikada vidjelo ljudsko oko. Pri povratku ne zaboravih posjetiti prekrasnu Karađozbegovu džamiju.

Mostar je grad sa 17 000 stanovnika, od kojih više od polovine pripada Muhamedovom učenju. To izaziva raznolikost života u gradu: može se vidjeti potpuno prekrivena žena kako se probija ulicom kroz gužvu, kao i hercegovačku narodnu nošnju odjevenih, muškaraca i žena.

Poslijepodne napravismo izlet na hercegovačku najveću znamenitost, vrelo Bune. Ostavismo Mostar i dođosmo na veliku ravnicu između brda i Neretve. Na lijevoj strani se na sve strane vide vinogradi i vesele vile, a na desnoj samo kameniti teren. Nakon jednog sata, stigosmo u Blagaj, gdje ostavismo kočije. Nastavismo put malom pješačkom stazom, koja vijuga između rijeke Bune i visoke hridi, gdje ruševine starog dvorca Stjepangrada moćno i dostojanstveno tronuju. Put završava kod jedne ruinirane tekije s izlazom na verandu, gdje se pojavljuje čaroban prizor – pećina ukrašena stalaktitima, iz koje silovito istječe duboka rijeka Buna. To je ista prirodna pojava koju smo upoznali kod vrela Omble. U kući kraj pećine je jedna vrsta mauzoleja s dva sarkofaga u kojima su sahranjene dvije svete osobe.

Danas smo doživjeli pravu afričku vrućinu. Veče je, doduše, donijelo izvjesno olakšanje, ali vrelina nastavlja isijavati iz pregrijanog stijenja. Međutim, božanstveno je noću sjediti na hotelskoj terasi, dok mjesec izliva srebrenu rijeku iz tamnoplavog nebeskog svoda, obasjavajući tu pitoresknu oblast svojim magičnim zrakama, pri čemu se čuje šum drveća i rijeke.

Želim iz Mostara zabilježiti jedan mali događaj koji pokazuje kako je u veoma ranoj mladosti i s koliko dubokom ozbiljnošću kur’ansko sveto učenje usađeno u svijest ovdašnjih vjernika.

Pri dolasku ovamo zaposlismo, kao našeg specijalnog poslužioca i vodiča, jednog trinaestogodišnjeg turskog dječaka, koji odlično govori njemački. Pošto ne mogoh izgovoriti ili upamtiti njegovo islamsko ime, prozvah ga Kisse-Misse, zbog slične zvučnosti s njegovim nerazumljivim turskim imenom. Čak ga kasnije i njegovi turski drugovi zvahu Kisse-Misse. Dječak bijaše veoma živahan i horan, pa me je zabavljalo raditi s njim. Tako ga poželjeh naučiti neki švedski izraz i nagovarah ga da ponavlja „gamle trindskalle” (stari debeljko) i rekoh mu da time u društvu pozdravlja svakog Šveđanina. Dječak se udalji, a ja unaprijed uživah u iznenađenju Šveđana koji će biti tako nasamareni. Onaj koji bijaše prevaren – bijah međutim ja, jer umjesto da obavi moj nalog, ode Kisse-Misse do gospodina Antonija i reče: „Onaj gospodin (pokazujući na me) želi da odem do onoga i onoga i kažem ’gamle trindskalle’, ali ja to ne želim, jer ne znam šta to znači, a to može biti neka uvreda!” Lijepa opreznost kod jednog trinaestogodišnjaka.

Kao što rekoh, dječak bijaše prijatan i ponudih ga da me u povratku prati u Švedsku, gdje namjeravah voditi brigu o njemu. Njegove mrke oči sijevnuše od ushićenja na taj prijedlog, ali samo nakratko. Odmah se pojavi duboka ozbiljnost na njegovom licu i plačućim očima odbije on moj prijedlog. Upitah ga veoma začuđen – zašto ne želi da me prati, pošto bi očigledno imao mnogo bolje životne uslove nego što ih sad ima. On odgovori: „U vašoj zemlji ne postoji ni jedna džamija u kojoj bih mogao učiti svoje molitve”. Pokušah ga uvjeriti da mi čak imamo crkve u kojima bi mogao moliti, ali on bijaše neumoljiv, bez obzira što ga je rastanak sa mnom činio tužnim, sudeći po njegovim obilnim suzama, ukoliko nisu uzrokovane mišlju da će izgubiti svoje pare, koje mu tada dobacih.

(prevod: Haris Tucaković)

Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda)

Objavio/la spagosmail u 13:40, 0 komentar(a), print, #

09.06.2016.

Vrlo je teško biti skroman...

Vrlo je teško biti skroman, ako si najveći, kao ja! Muhamed Ali

It’s hard to be humble, when you’re as great as I am. Mohamed Ali

U sjećanju!

Objavio/la spagosmail u 13:08, 0 komentar(a), print, #

09.06.2016.

"Neću da pucam i bacam bombe na ljude u Vijetnamu..." - Muhamed Ali, 28. april 1967.

„Nemam problema sa Vijetkongovcima, oni me nisu nazvali crnčugom. Neću da putujem 16 tisuća kilometara kako bih ubijao i pomagao u paljenju kuća drugih ljudi, niti imam namjeru pomagati očuvanju dominacije bijelih robovlasnika nad ljudima druge boje kože diljem svijeta. Ovo su vremena kada zlo mora i treba nestati sa lica zemlje. Zašto bih pucao i bacao bombe na ljude u Vijetnamu dok moju braću u Luiswilleu tretiraju kao pse i oduzimaju im osnovna ljudska prava?“

On April 28, 1967, with the United States at war in Vietnam, Ali refused to be inducted into the armed forces, saying “I ain’t got no quarrel with those Vietcong.” On June 20, 1967, Ali was convicted of draft evasion, sentenced to five years in prison, fined $10,000 and banned from boxing for three years. He stayed out of prison as his case was appealed and returned to the ring on October 26, 1970, knocking out Jerry Quarry in Atlanta in the third round.

“Why should they ask me to put on a uniform and go ten thousand miles from home and drop bombs and bullets on brown people in Vietnam while so-called Negro people in Louisville are treated like dogs and denied simple human rights?

No, I am not going ten thousand miles from home to help murder and burn another poor nation simply to continue the domination of white slave masters of the darker people the world over. This is the day when such evils must come to an end. I have been warned that to take such a stand would put my prestige in jeopardy and could cause me to lose millions of dollars which should accrue to me as the champion.

But I have said it once and I will say it again. The real enemy of my people is right here. I will not disgrace my religion, my people or myself by becoming a tool to enslave those who are fighting for their own justice, freedom and equality…

If I thought the war was going to bring freedom and equality to 22 million of my people they wouldn’t have to draft me, I’d join tomorrow. But I either have to obey the laws of the land or the laws of Allah. I have nothing to lose by standing up for my beliefs. So I’ll go to jail. We’ve been in jail for four hundred years.”

Dana 20. juna 1967. godine Muhamed Ali je u Hjustonu (Teksas, SAD) osuđen za odbijanje regrutacije u vojsku SAD-a.

Sud ga je proglasio krivim zbog „svjesnog i nezakonitog odbijanja regrutacije“ te dodijelio maksimalnu kaznu Kasiusu Kleju (ime na kojem su insistirali na sudu): pet godina u federalnom popravnom domu i 10.000 američkih dolara kazne.  

Aliju je istog dana, nakon izricanja presude, od strane američke i svjetske bokserske federacije oduzeta titula svjetskog bokserskog šampiona u teškoj kategoriji, dobio je zabranu boksanja, oduzet mu je pasoš kako ne bi mogao boksati u inostranstvu, i tada je započeo njegov troipogodišnji egzil u vlastitoj zemlji.

U međuvremenu, između 1967. i 1970., Muhamed Ali je postao simbol koji je nadišao sportske arene. Umjesto da koristi svoj položaj kako bi podržao status kvo u društvu, Ali je postao pobornik  slobode i promjene. Ali je također postao gromobran i za crne i bijele aktiviste i antiratne demonstrante. Među najpoznatijim ljudima u Sjedinjenim Američkim Državama, šampion Ali, kazao je historičar Semons, „postao je nepobjedivi šampion anti-vladinog pokreta“.  

Od presude iz 1967. Ali nije išao u zatvor čemu su doprinjeli efektni pravni savjeti i njegovi finansijski resursi. Upućujući žalbe na presude, uvijek je išao na višu sudsku instancu i dvije godine godine kasnije, Ali je pred Vrhovnim sudom SAD-a uložio žalbu na presudu Apelacionog suda za Peti okrug. Od izricanja presude, ugled Muhameda Alija se značajno povećao zbog globalnog zanimanja za njegov slučaj i njegovog upornog stava protivljenja ratu. 

Nakon oslobađajuće presude za Alija, koja je objavljena 28. juna 1971, Ali je zasijao od sreće: „Zahvaljujem Allahu i zahvaljujem Vrhovnom sudu što su prepoznali iskrenost i istinitost religijskog vjerovanja koje sam prihvatio,“ rekao je reporterima.  Ali je potom nastavio boksati i nekoliko puta osvajao titulu svjetskog šampiona.   

U sjećanju!

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 13:07, 0 komentar(a), print, #

08.06.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Talasi koji ponekad šume, a ponekad huče (1900. godine)

Nekoliko dana nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, kao šesnaestogodišnja djevojčica došla je s roditeljima u Bosnu, tako da od 1879. do početka 1919. godine  živi u Sarajevu, nakon čega se za stalno seli u Beč. Međutim, zemlju njene mladosti nikad nije zaboravila, te stoga od svog dolaska, pa sve do svoje smrti, ona za ovu zemlju i narod oskeća neizmjernu ljubav i privrženost, baš kao da se ovdje rodila. Zacrtala je sebi misiju da svijet bolje upozna sa Bosnom i Hercegovinom, a sve svoje radove je pisala na njemačkom jeziku. Objavila je pet knjiga s temama naše zemlje, kao i brojne novele.

Godine 1900. objavljuje svoju knjigu „Bosnisches Skizzenbuch – Landschafts und Kultur- Bilder aus Bosnien und der Herzegovina“ (Bosanska slikovnica – pejsaži i slika kulture iz Bosne i Hercegovine), u kojoj predstavlja zemlju sa svim njenim značajnim aspektima iz kulture, etnografije i geografije.

Radi se o gospođi Mileni Preindlsberger Mrazović, rođenoj Bjelovarčanki. Zadivljuju njeni utisci i upečatljivost pisanja koje ona predstavlja u ovoj knjizi. Cijelu Bosnu i Hercegovinu je proputovala na konju, te tako doprla do svakog njenog kutka.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

Teško je reći kako je nastala ta mnogo hvaljena ljepota Mostara, za koju su i metaforama bogati pjesnici Orijenta uzaludno tražili najpogodnije izraze divljenja. To nije samo goli kamen, ni blistavo safirno nebo, ni zelenkasta planinska rijeka, niti masivne gromade Huma ili Podveležja, koje se spuštaju do uskog prostora grada Mostara, s njegovih dvije hiljade kuća.

Mostar nikad nije bio ništa drugo nego mali provincijski grad, nije doživio velike događaje, a u stvari nema ni vlastitu istoriju. On je jednostavno „Brückenort“, mjesto s mostom, (Brücke = most), mjesto na kojme se prelazi preko Neretve, oko koga se razvio grad. I ne samo zbog današnjeg, takozvanog „Rimskog mosta“, koji je tu nastao na mjestu nekadašnjeg drvenog lančanog mosta, prije nekih dvjesta ili trista godina, „preko koga se“, kako je zapisao turski putopisac Hadži Kalfa, „moglo preći samo sa smrtnim strahom“.

I zbog čega uvjiek istorija! Da li je most stari ili novi, čini se svejedno, on samo ne želi ostariti, jer u stvarnosti, on je nacionalni ponos, o kome se priča i u najudaljenijim planinskim skrovištima, o kome slušaju i najmanja djeca, u ditirambima i sagama, zaboravljajući ime graditelja i uz to, sve ostalo, što putnik iz daleka inače želi čuti o jednom ovakom veličanstvenom objektu.

Hercegovci u ovom mostu nalaze jedan dio samih sebe. Kako god se most čvrsto oslonio na njegovo visoko kamenito postolje i hrabro stoji iznad strašnog pulsa, on je istovremeno i ponosni simbol njihove oprezne hrabrosti, njihov ponosni let misli, kao što je i njegova herojska ljepota.

Čovjek voli tu rijetko viđenu, s mnogo lakoće sjedinjenu snagu, koja se osjeti u linijama mostarskog mosta. Na izlascima oba polja mosta, borba i odbrana unutrašnjih sila mosta, stvorila je dvije jake visoke kule, tako da je sam most postao tvrđava, koja se opisuje kao „Grad“. Uostalom, ranije su se pod tim podrazumjevale gradske zidine s njihovih trinaest kula, od kojih je svaka imala svoju veliku važnost, kako kod lokalnih sukoba, tako i kod odbrane od Venecijanaca. Sve te kule, osim jedne, koja sada služi kao barutana, jednostavno su nestale. Istovremeno, veći broj objekata na okolnim uzvisinama služi gradu kao pojačanje.

Ipak, Neretva zaslužuje posebnu pohvalu za ljepotu, koju ona posebno poklanja prilikom pogleda odozgo, s vrha mosta. Ona je ispod mosta duboka, djeca se zabavljaju, skačući s mosta, uživajući na raznovrsnim formacijama obale. Neretva se provlači kroz horizontalno slojevite stijene, dijeli naizgled slobodno stojeće plutajuće plaže, formira grebene i pećine, kopa galerije i povlači velike blokove u korito, a njeni talasi ponekad šume, a ponekad huče. Neretva ih potpuno prekrije kad podivlja, narastajući do 12 metara uvis, dok se kod nižeg vodostaja, mirna, ravna kao ogledalo, provlači između stijena, koje kao da potiču iz antičkog doba, među obalama, koja se spuštaju duboko, od visokih kuća, kao da su isklesane od kamena.

Dio grada uz most, sa svojim uskim, i gore-dolje zapetljanim ulicama, s kućama od kamena žbukanih malterom, s otvorima za vrata i prozore, pokrivene ravnim kamenim krovovima, s tamnim uskim orijentalnim prodajnim prostorima, dopunjavaju upečatljivu sliku rijeke, s mnogim slikovitim pojedinostima, koje se odjednom otvaraju pri svjetlosti, kao žar užareni, s tvrdim prašnjavim ulicama, koje ne može omekšati ni najuporniji pljusak. Kameni zidovi kuća okrenuti k ulici bez prozora su, grubo malterisani, ili na suho ozidani oko bašča, što na pojedinim mjestima pojačava utisak, kao da se upalo u jedan suhi kanal oko neke tvrđave.

Ali, zelenilo, konačno daje za pravo da se sve to čini još vrijednijim. Lišće kunice trave, ili vrhovi šipaka, koji se propinju i vire preko zidova, i bezbrojni javni objekti u proljeće se pokazuju u raskošnoj vegetaciji.

Duboko tamno rastinje na grobljima, u sjenci džamija, izgrađenih od sivog kamena, od tla do vrha minareta, kojih se vidi tačno trideset i tri, u isto tolikom broju gradskih naselja. Glavna, Karađozbegova džamija, koja se nalazi u centru grada, te džamija izgrađena pored kule sa satom, koju je dala izgraditi Fatima-kadun, mogu se uvrstiti u krug veličanstvenih.

I pored toga što se u udubinama zidina gnijezde ptice grabljivice, koje bešumno lete iznad grada, u gradu se nalazi i veliki broj ptica pjevica, a usred mekane proljetne noći oglašava se glasan pjev stotine slavuja.

Specifičnost Mostara su ptice kumre, koje se mogu naći u vrlo malom broju mjesta na Balkanu.

(sa njemačkog: Smail Špago)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:57, 0 komentar(a), print, #

06.06.2016.

Muhamed Ali: Gospodar ringa

U svojoj profi karijeri, Muhammad Ali je odboksovao 61 meč, od kojih je dobio 56. Od toga je 37 puta pobjedio nokautom. Doživio je 5 poraza.

Njegovu karijeru posebno obilježava pet mečeva, zbog kojih se sa pravom smatra Gospodarom ringa.

5. septembra 1960. godine, na Olimpijskim igrama u Rimu, tada još kao Cassius Clay, osvaja zlatnu medalju u teškoj kategoriji u meču protiv Poljaka Zbigniewa Pietrzykowskog.

25. februara 1964. godine u Miami Beachu u njegovom dvadesetom profi meču Cassius Clay postaje svjetski šampion, nakon pobjede tehničkim nokautom u sedmoj rundi, nad do tada neprikosnovenim Sony Listonom.
26. 
    

8, marta 1971. godine u New Yorku, tada već Muhammad Ali, izgubio je na poene meč protiv Joe Fraziera u „Meču stoljeća“. Meč je ostao upamćen po zaradi od po 2,5 miliona dolara za oba boksera, što je bila do tada rekordna zarada nekog boksera u jednom meču.

30. oktobra 1974. godine u Kinshasi u Zairu, Muhammad Ali je u meču koji je nazvan „Rumblle in the Jungle“ pobijedio Georga Foremana nokautom u osmoj rundi, i ponovo osvojio titulu svjetskog prvaka.

1.oktobra 1975. godine u Manili na Filipinima, Muhammad Ali je u jednom brutalnom boks meču odbranio svoju titulu pobjedom nad Joe Frazierom. Meč, koji je dobio naziv „Trilla in Manila“, bio je vrhunac rivaliteta ova dva boksera, koji se sa pravom smatraju istinskim bokserskim legendama.

U sjećanju!

(izvor:express)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 14:11, 0 komentar(a), print, #

04.06.2016.

Iz arhive: Rumble in the Jungle - Prije 40 godina, Ali poslao Foremana u zemlju snova

Boks meč za istoriju: Muhamed Ali - George Foreman, 30. oktobra 1974. godine,Kinshasa, Zair. Ali je pobjedio Foremana nokautom u osmoj rundi. Meč koji je ušao u udžbenike kao očigledan dokaz kako čovjek može iskoristiti svoju šansu čak i kad je nema?

Foreman je bio sedam godina mlađi od Alija, ali i sedam puta jači. Njegovi sparing partneri međusobno su šaputali kako Foreman ne bi trebao ubiti Alija u ringu. Činilo se da je meč odlučen prije nego što je i počeo. A onda, u 8. rundi meča Foreman se našao na podu.

Rumble in the Jungle je bio meč, a istovremeno i biznis i propaganda i sportska istorija i televizijski show, ali također i psihologija i alegorija. Muhamed Ali je bio ne samo planetarna reklamna zvijezda nego i sportista i zabavljač i reper, ali i pjesnik. Zvali su ga i brbljivac. Čak su neki njegovu preglasnost prije svakog meča dovodili u vezu sa strahom kojeg je tako nadglasavao .Njegovi udarci su završavali na tijelu protivnika, a njegove riječi su se uvlačile pod kožu. I to, ne samo na ovom meču u Kinshasi, za koji je reklama bila pretjerana, pa čak i nevjerovatno beskrajna. Meč je morao biti prolongiran za šest sedmica, zbog posjekotine ispod desnog oka, koju je Foreman zaradio na treningu. A čitavo to vrijeme, do meča, letile su reklame. I kako je to neko zabilježio: Svaki čovjek se u svom životu nada jednom momentu koji bi nekada trebao doći. Međutim, rijetko, a najčešće nikad ne dođe. A u ovom slučaju, sve se poklopilo.

A onda sam meč. Sve se danas može vidjeti na video snimcima, na internetu. Nokaut u osmoj rundi. Kraj. Proglašenje pobjednika. To je momenat u kojem jedan takmac odlazi u zvijezde i tamo ostaje. A drugi, u zemlju snova, ili, kako je to kasnije Ali opisivao, odlazi šišmišima svirati saksofon i zviždati aligatorima.

Foreman je tokom čitavog meča boksovao umorno, i bio pogođen kao maljem. Čitavo vrijeme meča Ali je bio dobro pokriven, otvarao se kad treba, i pogađao protivnika desnicom u bradu. Kod zadnjeg udarca Foremanove ruke lete u stranu, kao kod padobranca koji iskače iz aviona. Čak se u trenutku čini da lijevom rukom želi uhvatiti Alija za pojas. Alijeva pesnica je i dalje spremna, čak se u jednom momentu čini da želi još jednom udariti, ali, povlači ruku. Foreman leti, pada lagano na pod, a Ali mirno prati njegov pad. Kraj. Pobjeda. Ali ulazi u istoriju.

Četrdeset godina, kao da je jučer bilo.

Špago Smail

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 13:25, 0 komentar(a), print, #

04.06.2016.

Iz arhive: Prije 45 godina: Ali - Frejzer, boks meč stoljeća

45 years ago: Muhammad Ali and Joe Frazier battled in "The Fight of the Century," a 15-round showdown that truly lived up to the name.

Boks meč stoljeća: Ali – Frejzer, 8. marta 1971.

(Tekst je objavljan na blogu spagosmail.blogger.ba 8. marta 2011. godine)

http://spagosmail.blogger.ba/arhiva/2011/03/08/2709497)

Ali protiv Frejzera: Slike sa ovog duela od prije četiri decenije spadaju u kolektivno sjećanje jedne čitave epohe. To je bio prvi globalni događaja koji seurezao u sjaćanje čitave jedne generacije.

Većini ljudi se čini da je ovaj događaj bio tako davno, ali za one koji su ga doživjeli, ostao je svježe u sjećanju, kao da se desio prije tek koju godinu. Po prvi put u istoriji televizije, i kod nas, da bi se doživio jedan takav meč, koji se boksovan tamo negdje daleko, moralo se ustati rano iz kreveta, ili provesti čitavu noć uz televizor, a onda se dugo nakon toga raspravljalo o tome meču, sa velikom dozom šarma i uzbuđenja, uz osjećaje za koje se i  danas teško mogu pronaći odgovarajuće riječi.

«Meč stoljeća» između Džoa Frejzera (Joe Fraziera) i Muhameda Alija, 8. marta 1971. godine u njujorškom Madison Square Gardenu, pred 19.763 gledaoca, ponudio nam je tada nešto epohalno, nešto za što su milioni ljudi širom svijeta žrtvovali svoj san između jednog ponedjeljka i jednog utorka. Iz aspekta 21. stoljeća može se slobodno reći da je to već tada bila globalizacija, ali ne  proizvoda, o kakvoj danas govorimo, nego globalizacija jednog događaja.

Četiri desetljeća nakon toga meča mnogi ljudi se još uvjek tačno sjećaju gdje su bili te noći, gdje su i sa kim odgledali taj meč. Neki su ustali rano iz kreveta i upalili televizor, a drugi opet, meč su dočekali sjedeći čitavu noć uz upaljen televizor. Ovdje treba napomenuti, za naše tadašnje uslove, da do tada sva domaćinastva još nisu imala televizor u kući, pa tako postoje i oni koji taj meč nisu ni mogli odgledati te noći i propustili su jedan događaj koji se kasnije uspisao u istoriju. Boks je toga vremena postao: cool. Posebno teška kategorija. Svjetski šampion svih kategorija. Više se nije moglo niti biti, niti postići. Nikada više iza toga u jednom sportskom događaju nije bilo toliko uzbuđenja. U jednom događaju koji je trajao samo oko sat vremena. Tada je to bio čisti Hollywood. Čisti boks, borba za vrh, borba za tron, u onom smislu kako to samo boks može ponuditi. Bila je to pretača današnjeg «pay-TV». Širom Amerike meč je gledalo joü oko milion i po ljudi u potpuno popunjenim kino salama. Oko ringa u Madison Squer Gardenu sakupio se sav tadašnji «jet-set». Detalji iz toga meča pamte se i dan danas. Muhamed Ali, do tada najbolji, nepobjedivi, najveći, dao je izjavu prije meča da će oboriti Frejzera u šestoj rundi. Nakon šeste runde Frejzer mu se cerekao u lice. A onda se dešavalo nešto, što je rijetko ko mogao i zamisliti. U jedanaestoj rundi Ali se nakon jakog Frejzerovog  direkta ljevicom, zakoprcao u konopcima, a u petnaestoj rundi čak se našao i na podu. Na kraju, Frejzer je na poene pobjedio do tada nepobjedivog.

To je bio meč mečeva, jedinstven u svakom pogledu.

Po prvi put u istoriji boksa sastala su se dvojica do tada nepobjedivih, koji su u tom trenutku bili na vrhuncu svojih mogućnosti. Ameriku su prije meča preplavili plakati na kojima je pisalo samo «the fight». Više se ništa nije moralo ni pisati ni dodavati. Znalo se o čemu se radi. A nakon meča pisalo se, da su obojica u tom meću zaradili po šest miliona dolara.

Ovaj meč bio je dugo godina priželjkivan. Muhamed Ali je nekoliko godina prije toga, morao predati titulu svjetskog prvaka, neporažen, jer mu je bilo zabranjeno boksovati, zbog odbijanja da ide u rat u Vijetnam. Nakon toga Frejzer je dominirao svjetskim ringom. Očekivalo se sa uzbuđenjem kada će Ali ponovo početi boksovati. Sve do samoga meča među navijačima je lebdilo pitanje, šta će nadvladati, Frejzerov udarac, ili Alijeva brzina. Postavljalo se i opravdano pitanje: kako se duga pauza odrazila na Alija. Bio je to meč, za koji je svako imao svoje vlastito mišljenje. A kad je meč zakazan, mjesecima prije meča karte su bile rasprodate, kako za Madison Squer Garden, tako i za mnogobrojna kina širom Amerike. Veliki spektakl bio je na vidiku. Na meču se moralo biti, meč se morao vidjeti. Jagma za kartama je bila ogromna. Čak tadašnji potpredsjednik Amerike Hubert Humphrey, nije mogao dobiti više od jedne karte i to one jeftinije. Čuveni pjevač Bing Crosby morao je meč posmatrati zajedno sa 6.500 gledalaca u rasprodatoj sali Radio City Music Halla. A čuveni pjevač i glumac Frank Sinatra dosjetio se drugačije, kako doći u samu blizinu ringa. Za tu noć dobio je od časopisa «Life» angažman da bude fotoreporter. Slike sa ovog meča spadaju u kolektivno sjećanje jedne čitave epohe. Slike na kojima se vidi čitava garda tadašnjih zvijezda, oznojena tjela teškaša na ringu, Frejzer u zeleno žutom šorcu, Ali u crveno bijelom. Slika čuvene ljevice koja je obora Alija na pod.

(Nakon ovoga meča, Frejzer je 1973. godine izgubio titulu u meču protiv Georga Foremana. U njihovom drugom meču, koji je bio kandidatura za izazivača Foremanu Ali je pobjedio Frejzera u januaru 1974. na poene u dvanaest rundi. U jesen 1974. godine Ali je pobjedom nad Foremanom u Kinschasi, Zair, u meču koji je ponio naziv «Rumble in the jungle» povratio titulu svjetskog šampiona.)

I naravno ovaj čuveni meč od 8. marta 1971. godine imao je još jedan svoj nastavak, četiri godine kasnije, u meču koji je i danas poznat po nazivu «Thrilla of Manila» (klanica u Manili), kada je Ali ponovo bio svjetski šampion i na vrhuncu moći, vratio je Frejzeru milo za drago. Frejzerov trener Eddie Futch nije dopustio svom bokseru da boksuje petnaestu rundu, jer je Frejzer bio toliko dotučen, da bi svaki naredni Alijev udarac za njega mogao biti smrtonosan. Nakon proglašenje pobjednika Ali je u ringu izjavio: «Frejzer nikad nije bio bliži smrti kao večeras». Ali je inače bio poznat po njegovim izjavama i njegovoj poeziji, koju je izgovarao skakučući po ringu. U neku ruku moglo bi se reći da je on bio pretača današnjih repera. Zbog toga, a i zbog duhovitih doskočica, koje je vrlo često izgovarao, nazivan je «brbljivac u ringu», ali  kojeg su se svi plašili. Tri dana prije ovog meča izrekao je» Ovako nešto neće se nikad više ponoviti u istoriji planete» Jer čitava planeta je te noći usmjerila svoju punu pažnju prema samo jednoj tački, koja je te noći bila centar svijeta, na sedmoj njujorškoj aveniji, između 31, i 33. ulice u srcu Manhattna.

Kasnije se održalo još mnogo vrhunskih sportskih događaja širom planete, ali ni jedan nije privukao toliko pažnje kao ovaj. Valjda i zato što je bio prvi ovakve vrste u istoriji.

Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 13:25, 0 komentar(a), print, #

01.06.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Elegantni austrijski oficiri i kršni Hercegovci (1898. godine)

William Miller (1864. – 1945.), dobar poznavalac prilika na Balkanu, vrsno školovan na Oxfordu, u svojoj knjizi iz 1898. godine objavio je zbirna opažanja sa svoja četiri putovanja po Balkanskom poluostrvu obavljena 1894., 1896., 1897. i 1898. godine. Knjiga nosi naslov „Travels and politics in the near east“ (Putovanja i politika na Bliskom istoku). On je pažljiv posmatrač, a budući je temeljno istražio tzv. istočno pitanje, dobro je kvalifikovan da izabire stvari koje su od značaja za pojedine zemlje. Pored političkih i vjerskih odnosa, vrlo dobro je u knjizi opisao i ostale „manje važne“ stvari za politiku, kao što su predjeli, običaji, ljudi. Podaci su mu pouzdani i tačni

Ovdje ćemo navesti samo dio koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Međutim, draži Počitelja blijede pred ljepotama Mostara. Jedan stari turski pjesnik je opjevao zanosnim stihovima: „mirisan vazduh, i svjetlost, čista voda, voćem bremenita stabla i uređene bašče“ glavnog hercegovačkog grada. „Iz Mostara“, uzvikuje Derviš paša, „potiču moćni junaci od mača i pera, iz Mostara, doma svekolike umjetnosti i nauke“. Nijedan grad nema tako prekrasan luk čuvenog Starog mosta kome grad duguje današnje ime. Mogu se istraživači starina sporiti oko porijekla ove ljupke kamene građevine, ispod koje uzana Neretva juri prolazeći kraj stijena na svom putu do mora, koliko god hoće, no, bio on rimski ili turski rad, nekoliko vijekova više-manje, ne može mu oduzeti neuporediv šarm. Ispod njega prolijeću stotine lastavica na putu u i iz brojnih pukotina u stijenama, dok se istovremeno čuje kako mujezini s visokih šiljastih džamija s obe obale, pozivaju vjernike na molitvu. U susjednom bazaru, bosanski muslimani peru svoje ruke i stopala, pripremajući se se za večernje pobožnosti. […]

[…] Ujutro ćete u (mostarskoj čaršiji) naći Istok i Zapad kako se dotiču laktovima – elegantne austrijske oficire i kršne Hercegovce, Albance u bijelim čakširama s crnim upletenim gajtanima i obrijanim glavama, visoke Crnogorce što su došli preko granice i ponekog Dalmatinca, koji se lako uočava među ostalim svijetom po svojoj crvenoj kapici. Specifičnost Mostara je muslimanska ženska nošnja, s ogromnim plavim ogrtačem s jednim otvorom isturenim prema naprijed, koji kao ogromna kapa sa štitnikom pokriva glavu. Među Muslimanima Bosne i Hercegovine poligamija nije u istoj mjeri prihvaćena kao drugdje u Osmanskoj carevini i jedna žena se smatrala dovoljnom čak i za bosanskog bega. Na primjer, u višegradskom okrugu, koji je vrlo velik, postoje samo tri Muslimana koji imaju više od jedne žene. Na proslavama i o praznicima možete vidjeti gomilu hrišćanskih žena iz okolnih sela, obučenih u bijele gaće do koljena, debele vunene šarene čarape do ispod koljena i opanke; neke idu čak i bosonoge. Preko gaća nose dugu bijelu košulju od grubog prugastog tkanog pamučnog platna, a preko toga jelek vezen u raznim bojama. Kad hodaju ili rade, one obično krajeve te dugačke košulje zadjenu za pojas. Ukras na glavi se sastoji od plitkog fesa, naprijed opšivenog dukatima – ukras koji se popularno zove širit. Preko fesa se nosi izvezen tanki bez ili neka mrežasta tkanina, a oko vrata još dukata i staklenih amajlija. Druge, opet, nose i crn mrežasti veo, poput karnevalske maske, obično izvezen zlatom. […]

[…] Mostar, koji nije stariji od pet vjekova i koji nije imao nikakve važnosti do dolaska Turaka, značajnije je narastao nakon okupacije. Prema zadnjem popisu, broji 17.000 stanovnika, od kojih su otprilike polovina muhamedanci, pa je ovo jedan od najjačih muslimanskih gradova u zemlji. Moj prijatelj, koji je posjetio Mostar prije okupacije, priča mi da je bio jedan od najprljavijih gradova u Turskoj, te da nije imao nikakva boljeg smještaja za stranca od nekoliko bijednih karavanseraja, u kojima su postelje vrvjele ušima, a dnevno svjetlo ulazilo u njega kroz krov. Međutim, od 1891. godine grad ima odličan hotel, koga je izgradila vlada, i koji ima predivan pogled na rijeku. Nosač, inače veteran iz kampanje 1878. godine, vas dočeka na željezničkom peronu i prije nego napustite stanicu kaže vam broj vaše sobe.

Ipak, veliki nedostatak Mostara je njegova klima. Smješten između dva gola brda, ljeti je sve spaljeno, a zimi, dok vjetar puše nemoguće je izaći van. Srećom, nisam imao ličnih iskustava s popadačima, posebnom vrstom otrovnih komaraca, o kojima mještani obožavaju pripovijedati. Jedan zvaničnik, koji je ovdje proveo petnaest godina, pričao mi je, međutim, da je zasađivanje uveliko promijenilo klimu od kada je tek došao.

Ima nekoliko vrlo ugodnih mjesta u okolini za izlete. Kada se dnevna žega smanjila i sunce nije tako žestoko pržilo gole stijena brda Hum, odvezli smo se s parom upregnutih hercegovačkih konja prema ravnici, koja se proteže južno od grada. Naš kočijaš, obučen u slikovitu narodnu nošnju, pokazao nam je vrlo prosperitetnu voćarsko-vinogradarsku stanicu, pored koje smo se provezli. Malo dalje odatle naišli smo na prastaru kamenu cisternu za vodu, koja je svjedočila o brizi koju su turski vladari Hercegovine polagali za skladištenje vode u vrelim ljetima.

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)

Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u maju 2016. godine

31.05.2016.

Sedam godina bloga spagosmail.blogger.ba

Napunilo se sedam godina ovog bloga. 
Uz sve to 6.066 priloga
Ukupno posjeta 1.409.011
Prosječna dnevna posjećenost 550,89
Broj komentara 702
Broj pratilaca 779

link: http://spagosmail.blogger.ba/

Hvala svima koji navrate i nađu štogod zanimljivo.
Ja nastavljam u istom stilu.
Pozdrav.
Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 15:56, 1 komentar(a), print, #

26.05.2016.

Vrijeme prošlo (vrijeme buduće?): Crtani u 19:15

Generacije su odrastale uz crtani u 19:15. Nismo imali kablovsku, o internetu i tabletima nije bilo ni govora. Imali smo taj jedan crtani, a to je često bilo i vrijeme do kada smo morali doći kući.

I nije nas trebalo puno nagovarati – to je bilo jedino vrijeme u kojem su djeca “gospodarila” televizorom (OK i inače smo znali poslužiti kao “daljinski” – kad smo prebacivali kanale da se mama ili tata ne ustaju).

Naravno, gornje rečenice se odnose na generacije rođene iza 1960. Malo starije generacije nisu imale ni tu mogućnost, jer su se televozori u domove uselili tek nakon polovine šezdesetih godina. Dotle smo imali kino, i crtane u kinu. Ili, crtane romane i stipove u djeöijim novinama.

Nije bila rijetka pojava da se baš u vrijeme crtanog filma, 15 minuta prije dnevnika, pred televizorom nađe čitava familija. Zajedno se odgleda crtani, roditelji nastave sa gledanjem dnevnika, a djeca se lagano spremaju za spavanje. Priprema se školska torba, i knjige i teke za naredni dan, prema školskom rasporedu.

Televizor je toga vremena bio samo jedan u kući, a sve do početka sedamdesetih, bio je samo jedan kanal. Danas je postalo skoro sasvim normalno da se u svaku sobu u kući, ili stanu ubaci po jedan televizor, i svako gleda program po svom izboru, birajući između desetina, ili stotina, domaćih ili stranih kanala. Plus live-stream na kompjuteru, ili na smart telefonu. Svak ima svoje želje i svoje prohtjeve, a priča se skoro kao vic, ili anegdota, da se sakupljanje familije na jednom mjestu, u tačno određeno vrijeme, najčešće vrši putem neke društvene mreže, ili wats appa. Stoga inicijativa koja već duže vremena provodi u Hrvatskoj, da se vrati crtani film prije dnevnika, više liči na povratak u budućnost. Jedna sjetna uspomena. Osnovana facebook stranica “Crtani film u 19:15” svoje članove redovno podsjeća i vraća u vrijeme kad su se djeca igrala žmire, lopova i žandara, klikera, gume, lopte na male u dvorištu i slično. Sve to je trajalo do 19:00, a onda se žurilo kući, na crtani.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 14:13, 0 komentar(a), print, #

25.05.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Ne možeš pogoditi je li djevojka ili stara baba (1897. godine)

Lovac po profesiji i opredjeljenju Robert Dunkin, poznatiji u književnim i lovačkim krugovima kao Snaffle (konjski đem – dio uzde koji se stavlja konju u gubicu, žvale), skupa sa svojom suprugom (takođe lovkinja), obilaze Dalmaciju i Hercegovinu i doživljaje iz tih zemalja pretače u zanimljivu putopisnu knjigu „In the land of bora“ (U zemlji bure). Po Hercegovini putuju koristeći sve moguće načine – pješke, jašući konja, kočijama i vozom. Knjigu piše isključivo pod svojim šatorom, koji je tada imao najnoviju kamp opremu, i time opravdava sve nedosljednosti iz štiva.

Ovdje navodimo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Izgleda neobično doći u jedan turski grad – a Mostar je svakako to, jer muhamedansko stanovništvo brojem nadmašuje ostalo – i ponovo ući u civilizaciju, ali to je upravo ono što nam se desilo. Samo nas je odlučan zahtjev da pokažemo pasoše na izlazu iz stanice podsjetilo da smo pod vojnom okupacijom, a zatim smo ušli u hotelski omnibus i odvezli se. Zacijelo ni najmaštovitiji romansijer ne bi mogao zamisliti tako čudnu mješavinu kakvu predstavljaju veći gradovi ovih pokrajina pod austrijskom upravom. Hoteli su bečkog stila, iako ne i komfora, dok su glavne radnje gotovo jednake onima u našim engleskim provincijskim gradovima. Ulice su čiste i dobro održavane, a higijenski uslovi izvrsni. A onda, na svakom uglu ima džamija, muhamedansko groblje ili — što jednog Anglo-Indijca još više podsjeća na kuću — pravi istočnjački bazar. Mješavina nošnji i odjeće je podjednako neobična. Bečki kicoš sa zanimanjem zagleda bezoblično tursko ženskinje, bosanski konjanici u crvenim čakširama pozdravljaju dotjerane mađarske Jäger oficire; a tipično njemačke Mädchen idu u školu u pratnji srpskih služavki u dimijama. Službeno, svi govorimo njemački u Mostaru, ali jezici kao u Babilonu, od kojih se jedino ne čuje turski, dopiru do uha sa svih strana. Svaka od pokrajina mnogojezične Austrije dobro je zastupiljena u ovom gradiću.

Okrenimo se sad samom gradu. Položaj mu je slikovit, a bio bi i ljepši da nije golih brda koja ga okružuju. Neretva teče između i preko tamnih stijena, a niže grada brda se toliko približavaju rijeci, da gotovo obrazuju klanac. Dalje ka sjeverozapadu predio se širi u vedru ravnicu s poljima zasijanim kukuruzom i vinogradima, ali isto tako okruženu golim brdima. Grad se nalazi na lijevoj obali rijeke koja krivuda između zbijenih kuća i prolazi pored stalnih vojnih logora na oba kraja grada. Niske turske kuće pokrivene kamenom pločom i munare neobično odudaraju od ogromnih kuća pokrivenih crvenim crijepom i sagrađenih u stambene i službene svrhe od okupacije. Predgrađa na drugoj obali rijeke naseljena su uglavnom domaćim življem, a brojni vrtovi u njemu pravi su užitak za oko.[…]

[…] Ako je Mostar slabašno snabdjeven objektima antičke ili slikovite vrijednosti, onda možemo reći da ima mnogo jedinstvenih objekata vrijednih posjeta. Takve su razne škole, iznad svih, ona koja služi unapređenje vinogradarstva, hortikulture, šumarstva i uzgoja stoke. […]

[…] Još jedan objekat je vrijedan posjeta, a to je velika tvorica duhana. Tu vas korak po korak provode kroz pogone.

Iza dvokrilnih vrata stoji vaga za mjerenje sirovina. Neobično odjeveni seljaci rastovaruju svoje tegleće ponije na ulaznim vratima. Svaka bala se zatim odvojeno važe i uzimaju se uzorci iz svake od stručnjaka, koji ih zatim klasifikuju u lotove kao što su prvi, drugi ili treći kvalitet. Sljedeći službenik upravlja strojem s kojim odnosi bale u skladište straga. Zatim kada dođe vrijeme prenose se bale u posebne prostorije, gdje posebno obučene žene sortiraju svaki list duhana i ubacuju ih u velike sanduke označene s „lijep“, „odličan“ i tako dalje. Nakon sušenja duhan se odnosi do mašine za rezanje svakog kvaliteta ponaosob. Duhan je nakon toga spreman za pakovanje. Od većine ovog rezanog duhana djevojke prave cigarete. Proces nije isti onakav kakvog mi poznajemo, jer se ovdje radi s već smotanim cigaret papirom, u koga se duhan gura iz cilindara. Druga grupa djevojaka reže krajeve i cigareta je gotova. Zatim se pakuju u kutije. Hercegovačke cigarete se u pravilu prave s piskom za usta. Ovdje ne izrađuju cigare.

Duhan, koji se prodaje kao takav, djevojke, takođe, pakuju u kutije. Najfiniji (flor) se posebnim češljevima ručno vadi, vezuje onaj koji je istog kvaliteta i zatim pakuje u tanke kutije. Naravno da je ovaj kvalitet vrlo skup. […]

[…] Većina stanovnika Mostara su Turci ili, da se tačnije izrazim, muslimani, jer je religija jedina razlika između bosanskohercegovačkih muslimana i hrišćana. U odjeći, pa čak i u jeziku, nema razlike između njih i njihovih hrišćanskih susjeda. Doduše, svi oni imaju posebnu nošnju, ali samo za svečane prilike i po pravilu razlikuju se samo po tome što Muslimani briju glavu. Vjerovatno je tek u ovom vijeku hrišćanima dozvoljeno da uopšte žive u gradovima; u svakom slučaju, zemlju nisu mogli posjedovati do vremena Omer-paše. On je mnogo popravio njihov položaj, i, mada ih je razoružao, bez razlike je strijeljao svakog Turčina koji bi ubio hrišćanina, Što je prije toga vremena smatrano kao sasvim beznačajna stvar, baš kao što je i danas u Jermeniji.

Bosanski Muslimani su beskrajno mnogo strožiji i pogledu vjerskih dužnosti i običaja nego Turci u Carigradu. To se najbolje može uočiti u odjeći žena. Čitalac se sjeća da su prije nekoliko godina vjerske vlasti u Carigradu izdale proglas u kome skreću pažnju na uobičajeni nemar u tom gradu prema Poslanikovim izričitim nalozima u pogledu odijevanja žena. Ovdje je to sasvim drugačije; prozirni velovi i pariške haljine su nepoznata stvar. Ne samo da žene nose lijep platneni zar (jašmak), nego i mnogo čvršći na leđima. Ovaj komad odjeće ima visoku, krutu kragnu, koja se, međutim, ne nosi oko vrata, već preko glave. Sve žene se podjednako pridržavaju nošenja bezobličnog ogrtača i visokih žutih čizmica, u kojima vuku noge, tako da prolaznik ne može pogoditi da li gleda u djevojku ili staru babu. Muškarci su naočiti, aktivni, inteligentnog izgleda i čini se da su izuzetno revnosni u vršenju svojih vjerskih dužnosti.

Muhamedanski seljak je, naravno, sasvim drugačiji, a seoske žene ne pokrivaju lice, mada nose maramu na glavi, spremne da je navuku preko usta ako naiđe neki zapadnjak […]. Seljaci svih vjera nose fes ili čalmu. Žene se oblače samo u bijelo domaće platno; suknja je obično pričvršćena pozadi, tako da se vide hlače. U svečanim prilikama one nose dosta nakita, koji je u Engleskoj poznat kao nakit bugarskog tipa, i ukrase na glavi, uglavnom od starog zlata i dukata. Gradske žene nose široke dimije i dolamice, često potpuno prekrivene zlatnim vezom. Kape su im isto tako izrađene.

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 13:29, 0 komentar(a), print, #

24.05.2016.

Prije trideset pet godina Velež savladao Želju u finalu kupa

(fotos iz arhive Enesa Vukotića)

Na današnji dan, prije 35 godina (24. maja 1981. godine), na beogradskoj Marakani odigrano je finale kupa Maršala Tita u kojem su snage domjerili bh. predstavnici Velež i Željezničar. Rođeni su u izuzetno uzbudljivoj utakmici savladali Plave sa Grbavice rezultatom 3:2 i osvojili trofej.

Bilo je to 33. finale fudbalskog Kupa Jugoslavije. Utakmicu ja posmatralo oko 40 hiljada gledalaca. I Velež i Željo imali su ogromnu podršku sa tribina. Fudbal je bio dostojan finala, publika je uživala u igri oba tima.

Za Velež su tada nastupali: Marić, Kalajdžić, Mičić, (Vukoja), Ledić, Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, Halilhodžić, Međedović, Skočajić i (Mulahasanović).

Dres Željezničara nosili su: Njeguš, Berjan, Komšić, Lučić, Saračević, Čilić, Nikić, (Vlaški), Odović, (Grabo), Paprica, Baždarević i Bahtić.

Sarajlije su prve došle u vodstvo u 36. minuti iz jedanaesterca. Marića je sa bijele tačke matirao Baždarević. Prvih 45 minuta završeno je minimalnim vodstvom Željezničara, koji je dominirao terenom.

Međutim, nastavak je donio potpuno drugačiju sliku na terenu. Rođeni su došli do preokreta. Vahid Halilhodžić golovima u 55. i 58. minuti Mostarce dovodi u vodstvo 2:1. U 61. minuti Badždarević je izjednačio na 2:2.

Ipak, u 80. minuti, nakon kornera koji je izveo Slišković, Okuka postiže presudan pogodak za 3:2 i donosi veliko slavlje za pristalice Veleža.

Mostarci su tako došli do trofeja nad trofejima, kako se zvao pehar namijenjen osvajaču Kupa Maršala Tita.

(klix.ba)

Objavio/la spagosmail u 14:23, 0 komentar(a), print, #

23.05.2016.

Nekad i sad: Autobahn oko Kölna, 1950-tih i 2016.

Današnji Ring autobana oko grada Kölna dug je oko 100 km. Jedan dio toga puta napravljen je 1936. godine u vrijeme dok je nacistički režim bio u vrhuncu svoje moći. Prije 80 godina dio toga puta u promet je pustio Joseph Goebels, tadašnji ministar propaganda u Hitlerovim režimu. Iako je prvi dio puta bio napravljen još 1932. godine, dok je gradonačelnik Kölna bio  Konrad Adenauer, dakle prije dolaska nacista na vlast, nacistička propaganda se na otvaranju pobrinula da se izgradnja baš ovog dijela autoputa označi kao početak gradnje novih autoputeva. Tada je autoput tada bio sagrađen sa dvije trake, a nakon rekonstrukcije početkom dvije hiljaditih, ovaj dio autobana na nekim dionicama dobio je čak i četiri trake. Statistika bilježi da je tridesetim godina ovim autoputem dnevno saobraćalo 4400 vozila, a danas saobraća više od 150 hiljada i računa se da je ovaj dio autoputa, nakon dijela autoputa A100 oko Berlina, jedan od najfrekventnijih dijelova autoputa u Njemačkoj. Ovim dijelom autoputa ne obavlja samo lokalni i regionalni saobraćaj, nego i međunarodni, a nekoliko godina nakon rekonstrukcije, došlo se do saznanja da su sadašnje četiri trake u jednom smjeru nedovoljne. I kako kažu: Kad-tad, doći će se i do deset traka u jednom smjeru.

(izvor:ksta)

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 12:53, 0 komentar(a), print, #

20.05.2016.

FK Velež Mostar: Utakmice za sjećanje

Sjećanje na jednu od dole nabrojanih utakmica: 

Bio sam prisutan na utakmici Hajduk-Velež 0:3 (0:0), 

4. marta 1973. godine, strijelci: Čolić i Bajević 2, 

gledalaca 15.000 na igralištu kod Plinare

(spagos)

1986. Dinamo - Velež 4:4, uz dva gola iz slobodnjaka Adnana Međedovića
1981. Velež - Željezničar 3:2, finale kupa M.Tita
1966. Crvena Zvezda - Velež 2:6
1980. Velež - Dinamo 9:2
1975. Velež - Hajduk 5:0
1986. Velež - Dinamo 3:1, finale kupa M.Tita
1987. Velež - Borussia Dortmund 2:1
1975. Velež - Derby County 4:1
1965. Velež - Inter 0:3, inače je riječ o prijateljskoj tekmi
1955. Velež - Dinamo 6:1 (uz 5 golova Muhameda Mujića)
1970. Velež - Dinamo 6:0
1972. Velež - Čelik 7:2
1979. Crvena Zvezda - Velež 0:3
1973. Hajduk - Velež 0:3
1977. Velež - Sarajevo 5:0
1980. Željezničar - Velež 2:4, uz maestralnu igru Bake Sliškovića, čiju su ženu s tribina provocirali Manijaci, a Baka iz inata, kada mu god spomenu ženu, zabije gol Želji.

(facebook)

Objavio/la spagosmail u 11:36, 0 komentar(a), print, #

18.05.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Dileme nema da je izuzetno star i dobro očuvan (1896. godine)

Specijalni dopisnik i ratni izvještač časopisa Times, Harry Craufuird Thompson (1856. – 1940.), boravio je u Bosni i Hercegovini ljeta 1896. godine. Izdao je godinu dana nakon toga knjigu naslova „The outgoing Turk“ (Turčin na odlasku), svojevrsne impresije s putovanja po Balkanu, pri čemu napominje da mu Turčin ne označava muslimana ili muhamedanca, nego osmanlijskog činovnika koji se nalazio u nezavidnoj situaciji da prepušta svoje nadležnosti austrijskom činovniku. U Mostaru se zadržao vrlo kratko pa mu je i dojam o njemu kratak i površan, no svejedno ga prenosimo.

Cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Mada je Mostar zanimljiv grad, u njemu nisam ostao dugo, prvenstveno jer je bilo prevruće i surovo i komarci su bili nesnošljivi i posebno otrovni. Slavenska dramska družina je upravo stigla u grad iz Sarajeva, pa sam jedno veče išao na predstavu komada „Balkanska carica“, koga je napisao crnogorski princ Nikola.

Predstava je praćena sa zanimanjem bez daha i premda sam mogao razumjeti samo djeliće bio sam istinski dirnut općim oduševljenjem. Čudnovata stvar je bila što uprkos tome što se radi o bici između Crnogoraca i Turaka, nekolicina ovih potonjih je bilo prisutno i nesumnjivo su jednako uživali kao i svi ostali. Stari most, zahvaljujući kme je grad dobio svoje ime, čuva brojne legende vezane za svoju gradnju. Neki izučavatelji starina misle da je rimskog porijekla; drugi pak da su ga gradili Turci u petnaestom vijeku. Dileme nema oko toga da je izuzetno star, no i sada je dobro očuvan i svi su izgledi da će takav i ostati, jer je izgrađen novi most kojim teče kolski saobraćaj, tako da je sada starim dopušten samo prelasku pješaka.

Voz, koji napušta Mostar rano izjutra, kako bi stigao na parobrod za Split iz Metkovića, odveo nas je do obale za dva i po sata.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 11:50, 0 komentar(a), print, #

17.05.2016.

U sjećanju: Prije trideset godina

Prije trideset godina Mi smo raja iz Mostara

Četrnaestog maja 2016. godine završava ovogodišnja sezona Premijer lige BiH. FK Velež simbol Hercegovine, pojam za fudbal u našoj zemlji napušta rang najboljih i odlazi u Prvu ligu Federacije BiH. Po drugi put ekipa Rođenih će morati napolje iz društva najboljih.

Simbolika je da je upravo na taj datum, ekipa mostarskog Veleža oduševila bivšu državu u kojoj je živjelo više od 20 miliona ljudi. Doduše, bilo je to prije tri decenije. Godina je 1986. Srijeda, 14. maj. Bilo je to još jedno finale Kupa Maršala Tita odigrano u Beogradu. Sastajali su se mostarski Velež i zagrebački Dinamo. Ja sam već tada bio dobrano zaražen fudbalom i gledao sam i upijao svaki dobar potez, što uživo na Koševu i Grbavici, što putem tv ekrana. Da bi bilo malo jasnije, mi smo živjeli u državi koja je promovisala domaći sport, nismo imali priliku u jednom danu putem televizija (crno-bijelih), da pratimo jedno devet liga koliko danas ima priliku gledati prosječan klinac koji je pretplaćen na kablovsku i ima internet konekciju. Mi smo imali jednu ligu, jednu televiziju, sportski pregled nedjeljom i snimak od pola sata najinteresantnije utakmice. I bili smo sretni. Helem, da ne davim sa bivšom državom. Igralo se dakle finale Kupa Maršala, najvećeg sina južnoslovenskih naroda. Njega nije bilo već šest godina, ali kup takmičenje je i dalje nosilo njegovo ime. Finale se igralo u Beogradu na stadionu JNA, današnji stadion Partizana. Uvod u samu utakmicu bilo je fanatično klicanje čovjeku i priredba u njegovo ime. Čovjeku koji je umro tačno šest godina i deset dana prije ovog susreta. Na teren je izašla ekipa koju je sa klupe predvodio Princ sa Neretve, Duško Bajević, za kojeg su nam stariji govorili, da je to bio strašan igrač, koji je svojevremeno predvodio Rođene na travnjaku. Treće finale u koje se mostarska ekipa plasirala. Prvi put su poraženi od Zvezde ’58-e, onda su ’81-e savladali Željezničar. Godinu nakon smrti Broza. Treći put zadnja prepreka do trofeja bio im je Dinamo sa travničkim mangupom na klupi Ćirom Blaževićem. Dinamo je bio blagi favorit u ovom duelu, ali je na teren izašla ekipa u crvenim dresovima, koju su nakon te utakmice svi ljubitelji fudbala u Jugoslaviji dobro zapamtili i naklonili im se do poda.

Sastav u kojem je Velež nastupio u toj utakmici bio je slijedeći: Vukašin Petranović, Ismet Šišić, Goran Jurić, Nenad Bijedić, Vladimir Matijević, Draženko Prskalo, Sead Kajtaz, Vladimir Skočajić, Predrag Jurić, Anel Karabeg (74′ Vladimir Gudelj) i Semir Tuce.

Utakmica je bila jednosmjerna. Velež je u potpunosti nadigrao Zagrepčane i na kraju slavilo rezultatom 3:1. Dva pogotka Bijedića i jedan Predraga Jurića bili su dovoljni za drugi trofej Kupa Maršala. Zagrepčani su postigli pogodak preko Mlinarića, ali je taj gol ostao u sjeni sjajne igre Mostaraca. Veležov princ sa klupe bio je dio strašnog trija koji je harao Jugoslavijom 70-ih godina. Trio BMV kako su zvali Bajevića, Marića i Vladića, u ovoj utakmici u potpunosti je zamijenio novi trio. Sead Kajtaz na desnom, Semir Tuce na lijevom krilu i Predrag Jurić kao centarfor, bili su ubitačan trio koji je tih godina ‘ubijao’ sve svoje protivnike. Upravo njih trojica su bili junaci našeg djetinjstva sa kojim je odrastala moja generacija. U tom danu je stadion Pod Bijelim Brijegom bio uz svoj Velež, a legenda kaže da je tog dana ‘pola Hercegovine otputovalo u Beograd’. Cijeli grad i regija su živjeli za taj datum. Mostar je bio ponosan na svoje Rođene. Tih dana je komponovana i nova himna Veleža. ‘Mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja…’, tako nekako je išao tekst. 

Tri decenije poslije niko više ne pjeva tu himnu. Tek na ponekom druženju se pusti ta pjesma, gdje se uz sjetu i pokoju ljutu, prisjete nekih boljih vremena. Današnji Velež ne pripada svom gradu, raju iz Mostara ista ljubav ne spaja, a i Rođeni su godinama daleko od svog Bijelog brijega. Daleko su Rođeni i od sebe samih. Uz klub su ostali rijetki. Mnogi su se po putu okoristili od ovaj klub, iskoristili ga kao moderno sredstvo za sigurno vođenje ljubavi i ostavili. Da se polako gasi i nestaje. Ko je odgovoran? Ne znam. Ne želim da znam, jer ko god da je siguran sam da ne spava mirno. Ja ću se uvijek sjećati Tuceovih driblinga, Kajtazove desnice, Petranovićevih parada, Jurića, Predraga i Gorana, rahmetli Bijedića i sjećat ću se tog finala Kupa Maršala Tita. Zbog njih sam zavolio fudbal, sa njima sam odrastao, a ne sa glupim Pokemonima i T-Rexovima. Mi smo fudbal igrali na ulici, ne na džojstiku. Bili smo sretni. Možda smo bili za neke stvari uskraćeni. Za milione golih guzica na Instagramu, hiljade citata Ive Andrića i Meše Selimovića na Facebooku, i odlične grafike na PES-u. Ili nismo… Sretno Velež, sretno Rođeni naredne godine i svih koji dolaze. Jebiga, ne znam na kraju šta da kažem pametnije od ovoga. Osim sretno jer to je ono što će vam trebati najviše. Ovdje se ne cijeni ništa drugo. Nažalost…

Pročitajte više na: http://sport1.ba/mi-smo-raja-iz-mostara-tri-decenije-poslije/

Autor:Sanjin Sarajlić

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 13:02, 0 komentar(a), print, #

11.05.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Žeže pravo afričko sunce (1895. godine)

Heinrich Renner obišao je Bosnu i Hercegovinu u toku austrougarske vladavine 1895. i 1896. uzduž i poprijeko u doslovnom smislu te riječi, nakon čega je u Berlinu napisao knjigu „Durch Bosnien und die Hercegovina kreuz und quer“ (Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko). Renner se toliko zaljubio u predjele kojima je putovao, da je Bosnu i Hercegovinu nazvao svojom „drugom domovinom“. Detaljno je opisao krajolik, ljude, običaje i vjerovanja, znamenite osobe, pa njegovo djelo predstavlja istinski dragulj u istraživanju istorije Bosne i Hercegovine onakve kakva je doista bila u to vrijeme. Djelo je 1900. godine, samo tri godine nakon objavljivanja originala, preveo Iso Velikanović, pa ovdje navodimo djelo u njegovu prevodu.

Navešćemo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Malo ima slikovitijih mjesta od hercegovačkog glavnoga grada. Položen međ visoke gore, Podvelež i Hum, međ kojima huji Neretva u dubokom lomnom koritu svojem, u svemu odaje glavno sijelo ratobornog plemena. Na jugu mu je velika ravnina Bišće, na sjeveru Bijelo polje, te je bilo dosta mjesta da se Mostar daleko rasprostre poljem, ali on opet ostade zbijen, kao da stoji za odbranu. A one mnoge utvrde na visovima, što su se digle u novije vrijeme, jošte ojačavaju ratni dojam. Kuće su sve od kamena i uz one gole planine nekako ti se pričinjaju takvima, da čim čuješ ime Hercegovina, odmah pomišljaš na vječite borbe. No, Mostar nema samo hercegovačko obilježje, nego i italijansko i veoma jako istočnjačko. Ta mješavina u ovoj gradskoj spodobi, k tomu sada još i evropski elemenat, tako se doima, da Mostar svakoga stranca začara. Uz to, slikoviti pogled na lomno korito Neretvino, te spram mrtvih golih obronaka Huma najljepši kontrast u bujnoj tropskoj vegetaciji po baščama i poljima. Na stijenama se zeleni međ kamenjem samo koji stručak žalfije, da ga se jedva vidi, a na polju najbujniji i najsočniji cvijet – vilinski čarobni raj.

Mostar je i po svojim klimatskim prilikama tropski grad. Veći dio godine žeže, te na ulici pravo afričko sunce; žega bude do 40 i više stepeni, te je hodanje prava muka. I uveče slabo da se oporaviš; kada zapadne sunce, izbija iz kamenja vrućina kao iz kakve parne kupke, a u kući moraš dobro da se čuvaš „papadača“, sitnih krvoločnih moskita. Rijetko bude ovdje zima, ali kada se desi, onda je međ tim kamenitim zidovima, i kako tu obično ni nema peći, dvared gora; još gora, kada s brdina divljom silom zahuji bora. No stranac, koji se smještava u izvrsnim hotelima, ne osjeća tih mostarskih osebujnosti i njemu će taj zanimljivi grad prirasti uz srce, da ga nikada neće zaboraviti.

I u hercegovačkom glavnom gradu ima idiličnih mjesta. Kada se pregije čaršiju i stari most na Neretvi (mi ćemo se toga mosta još sjetiti), dolazi se u gradski kraj Zahumje. Ovo je tiha četvrt mostarska, bašteni kraj. Granate u cvijetu pozdravljaju te preko niskih zidova, golemi dudovi, smokve i orasi pružaju svoje granje na cestu i zasjenjuju je, iz bezbrojnog se rascvjetanog žbunja i cvijeća ishlapljuje opojan miris. Ovdje je pokusni vrt voćarske škole, pravi raj za svakog vještaka; u njemu ima osobito lijepog voća na niskom drveću. […]

[…] Dalje na našem putu uskom tihom ulicom u Zahumju sve nam se iznova razblažuju oči onim zelenilom, što se često na turskim grobljima presvogjuje, da nastaje čitava neprolazna šikara. Neko ćemo vrijeme uz Radobolju, iz koje je voda u novom mostarskom vodovodu, onda uz silesiju malih bašča s kavom, te na posljetku skrenemo k nekoj krčmarici Kranjici, čiji je muž prije služio u Mostaru kao stražmeštar. Ovdje je bilo prilično pivo u bocama, a hladilo se je u potoku, koji je hladan kao led. Ogromni dudovi, kakvih sam rijetko viđao, zasjenjivali su bašču i kuću. U kući su u gostinjskoj sobi mnoge lastavice imale svoja gnijezda, te su tamo ulijetale i izlijetale. Lijepo je to svuda na istoku, da se ne muče životinje, da se ptice ne proganjaju ni ne hvataju, a konji da se rijetko biju ili i nikako. Istina, Bog da se u Bosni i Hercegovini životinje osobito ne nadgleda, no puštaju se, neka se prirodno razvijaju, i po volji je svijetu, kada napreduju. Za to je bilo često svađa s doseljenim italijanskim radnicima, koji po svom domaćem običaju ne mogu živi da vide pticu, sjem da leži pečena na palenti. Ponukalo je to već i zemaljsku vladu, da izda odredbe protiv toga utamanjivanja. I onako su u mnogim krajevima ptice pjevačice prilično rijetke, jer ima mnogo kobaca i ti ih strašno tamane. Samo vrabaca ima svagdje, pa se hvala Bogu plaho i umnožavaju.

Kada već govorim o pticama, moram da spomenem i jedno idilično mjesto blizu staroga mosta. Tamo su velike pećine, koje je očito rijeka izlizala. U njima i u bašči uz njih otvorena je pivana, skladište sarajevske dioničke pivare. U tim je pećinama divan hlad i ni carevića-kraljevića Rudolfa nije godine 1888. godine mrzilo, da posjeti tu najoriginalniju pivanu. Stotine lastavica ovdje ulijetaju i izlijetaju i nije ih ni briga za svijet. Sjede mirno u svojim „odajama“. Odavde je i lijep pogled na kršno korito Neretvino, koje je u gradu upravo i najdivljije. […]

[…] Ceste su u gradu dobre, pa i čiste, koliko to već može da bude uz onoliki jaki promet s tovarnom marvom. Cijeli karavani dolaze sa sela i donose svakojakih stvari na prodaju, veliki čoporovi ovaca i koza, koje obično tjeraju žene i uz to još na preslicu predu. Osobite ljepote – osim uzrasta – nećeš na tim seljakinjama vidjeti. Većinom su jako opaljene suncem, odjeća im je često prljava, no nijedna da bi bila bez srebrenog novca oko vrata ili bez niza sa staklenim i jantarovim zrnjem. I na glavi nose novce, vješto obješene u kosu, koju pletu u mnogo malih kurjučića. Odjeća im je nečista, jer u mnogim gorskim krajevima nema vode, a gdje ima vode, odma ta nečistoća nestaje. Blagdanja im je odjeća svagda čista, a platno je lijepo izvezeno poznatim južno-slovenskim uzorcima. Ni ženskinje nisu ovdje pokunjene i iz crnih im očiju sijeva južnjačka vatra. Gradsko stanovništvo nosi narodnu nošnju, ukoliko se ne odijeva već a la franka. Istočno-pravoslavni imadu obično crnogorsku kapu s crnim rubom, no mjesto početnog slova kneževa, kako je u Crnoj Gori običaj, izvezena je na crvenom poklopcu zlatna zvijezda. Krepki su to i stasiti ljudi, puni samosvijesti. Nema kod njih podložnosti; vidiš na njima, da su vazda spremni za slobodu se boriti. Ovdje se jasno vidi, kako su se Bosanci i Hercegovci, makar da im je isti jezik i porijeklo, razvili različito. Hercegovce nikada ne mogoše Osmanlije potpuno da podjarme, svaki se je pokušaj krvavo odbio. Uz to su prostodušni i pošteni; kao i svi brđani nisu doduše ni oni osobito susretljivi spram stranaca, no u svemu pouzdani. Uz sadašnju su vladavinu privikli, dabome sporije nego svijet u Bosni. […]

[…] Tu nablizu ima već na oko korist od stanice: podrumovi Riste Jelačića. Jelačić je bogat vinogradar, koji svoje nasade sve raširuje. Sina je poslao na vinogradarsku školu u Klosterneuburg (Donja Austrija), da se izuči, te je onda po njegovim planovima načinio velike podrumove i stao racijonalno baratati vinom. Pravi je užitak, kada uđeš u te visoke prostorije, gdje leže velike kace, i kada onda pođeš po podzemnim podrumovima, te samo da kušaš i da se diviš. Vino – crno i bijelo – već se razašilje mnogo u strani svijet, Čile i u Braziliju, kako nam je Jelačić ponosito pripovijedao. Cijene nijesu jeftine, no mostarsko se vino može da takmići s najboljim vrstama sviju evropskih vinskih krajeva. Stari Jelačić govori dobro italijanski, njegov sin izvrsno njemački, te se strancima može preporučiti, da ovamo zađu.

Od mostarskih je hotela erarski hotel Narenta prvi, najbolji i najvredniji preporuke. Sobe su lijepe, cijene su određene i nijesu previsoke, restauracijone, čitaće i kafanske prostorije kao u najfinijim lokalima evropskih velikih gradova. U bašči je izgrađena veranda i tu ti je divota na veče, kada stane šapat svega toga stranog drveća, kada na tamnomodrom nebu zasija mjesec u svem sjaju i u blizini začuješ Neretvu kako šumi. Tada ne bi mislio, da si u Hercegovini, što se je toliko vijekova potpuno pravo nazivala divljom i krvavom.

Osim erarskog hotela, ima još nekoliko domaćih svratišta, onda turskih hanova i silesija malih krčmi, gdje se toči pivo i vino, a drže ih ponajviše ljudi iz monarhije. I Dalmatinaca ima mnogo među manjim krčmarima, kao što uopšte dalmatinski element igra veliku ulogu u mostarskom životu. Italijanski se jezik čuje dosta u razgovoru. Njemački se govori svagdje, i mnogi domaći svijet prilično dobro znade njemački. Ima ovdje velike volje za nauke, kao što se to osobito vidi u valjanim novim školama. Uza to i mali derani imadu tu slobodan pogled, prirođenu uljudnost i tako sigurno vladanje, da se djeca po drugim zemljama nikako ne mogu s njima usporediti. […]

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 12:42, 0 komentar(a), print, #

04.05.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Falake za neposlušne janjičare i tvrdoglavu raju (1895. godine)

"S gjacima kroz Bosnu – Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju, Jadransko more, Istru (Trst, Mletke, Rijeku) i Hrvatsku“, naziv je putopisne knjige izdate u Tuzli 1901. godine, koju je napisao Dragutin Franić, a na osnovu putovanja koje je učinio 1895.godine s grupom osječkih učenika. Franić (1864.–1924.), je bio hrvatski profesor, pedagog, publicist, pasionirani planinar i zemljopisni stručni pisac, inače rodom iz Teslina rodnog mjesta Smiljana. Na početku knjige autor piše: „Ako iko, to se mi Hrvati i Srbi možemo s punim pravom ponositi ljepotom svoje domovine. Nigdje valjda na svijetu nije priroda tolikog obilja reznolikosti oblika i podneblja na tako malom prostoru izasula, kao upravo u našim zemljama. Na žalost, moramo i preko naše volje istaknuti, da malo ima Hrvata i Srba, koji u istinu poznaju sve ljepote i raznolikosti svoje divne domovine“. U svojoj knjizi ne opisuje stvari i mjesta preopširno, ali ne izostavlja ni jedan važan podatak za grad.

Ovdje ćemo navesti samo dio koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Mostar ima, po popisu 1895. godine, 14.370 žitelja (bez vojske) i to: 6.946 muslimana, 3.877 pravoslavaca, 3.353 katolika, 164 Jevreja i 30 drugih. Kuće su od kamena, a kamenom su i pokrivene. U dijelu grada koji se zove Podhum je nova katolička crkva, dograđena 7. marta 1866.  Godine..Biskupski dvor se počeo zidati 1846. godine u Vukodolu i preseli se biskup Barišić iz sela Seonice (jug Duvna polja) u Mostar. Katolici se počeše tada sve više u Mostaru nastanjivati. Primili su ih tadašnji biskup fra Paskal Buconjić i vladika Serafim Perović. Pravoslavna crkva i vladičanski dvor su na uzvišenom pristranku Podveleža, otkuda je pukao daleki vidik preko cijeloga Mostara. Mostarske džamije su na glasu zbog svoje ljepote. Ima ih 33. Najljepša je Karagjoz begova, za koju se smatra da je bila crkva sv. Stjepana. […]

[…] Preko starog Mosta se sada može samo pješke jer su podignuta dva nova gvozdena mosta. Hadži Chalfa navodi da je tu bio drveni most, prije dolaska Osmanlija, a počivao je na gvozdenim lancima. Sultan Sulejman je poslao svog prvog neimara da izgradi kameni most, ali se on ne usudi i to obavi neki stolar iz Mostara Rade, da bi svoju glavu otkupio (jer je bio sužanj). Sa obje strane mosta bila je podignuta tvrđa ili grad. Desno je bila janjičarska kasarna. Na ulazu su stajale falake, kojima su mučeni neposlušni janjičari i kaurska tvrdoglava raja. Falake su suhi kolac postavljen na 2 grede, na kolcu je svezan kaiš kojim se vežu noge krivca. Obješenim nogama u vis, glavom strmoglavce. Potom su slijedile batine i druge muke, kao suha slama za kađenje i dr. Od staroga mosta uz lijevu stranu Neretve, sve do Čaršije naredalo se do 500 dućana. Trgovina je ne samo sa okolinom već i Dubrovnikom i Trstom. Tu su i konzulati: austrijski, ruski i francuski.

Kad se podigla u X st. kneževina Hum ili Zahumlje, spominju se gradovi Hum i Buna. Buna na utoci Bune u Neretvu, a Hum je navodno današnji Mostar. Ravenski zemljopisac spominje grad ““Umone (Humone) id est Musaro“, po tome je nosio i ime Musarum. Šuma u okolini malo ima, jer ih Rimljani i Mlečani isjekoše. Pod Podveležjem osnovana je vinogradarska i voćarska stanica. Tu su i veliki vinogradi i podrumi braće Jelačića. Idući k izvoru Bune vide se gomile poredane po polju uz cestu. Buna izvire kod Blagaja i teče kroz ruševine slavnog grada Blagaja, koji je bio glavni grad Humske zemlje, kada se porodica Hranića ili Kosača od bosanske kraljevine otrgla i sklonila pod okrilje njemačkog cara 1440.  godine. Stjepan Vukčić Kosačadobi 1448. godine od njemačkog cara naslov „herceg“, po čemu se onda i zemlja prozva Hercegovina. Pod tom hridinom je tekija (samostan), u kojoj se čuvaju mrtvi ostaci muslimanskog sveca Sali Sartuka i njegova sluge Ačik baše. U tekiji se vidi na jednom zidu pribijen mač i buzdovan, kojim je pokojnik, što tu počiva, preganjao na pravovjerje nevjernike. U kućici uz tekiju stanuje hodža. Prije 400 godina (od 1895.), pripovjedao je hodža, živio je tu Sali Sartuk, koji je došavši iz Misira (Egipta) mnoge preveo na islam i to ne samo riječima i čudesima nego i mačem i buzdovanom. Grob mu je prekirven ćilimom. Porodica svetog pokojnika živi još i tada u Africi, a otuda potiče i sam tadašnji hodža, koji čuva taj grob. Pobožni muslimani tu dolaze na zavjet ovom grobu. Na brdu nad pećinom je bio Stjepan grad.

Pripovijedalo se da je neki čoban na nevesinjskom polju bacao u ponor Zalomke rijeke ovce jednoga bega i da ih je voda iznosila njegovu ocu, mlinaru na izvoru Bune. Kad je beg za to dočuo, odrubi čobanu glavu, baci ga u ponor, a jadni otac mjesto ovce uhvati lješinu svoga sina. Po tome bi se moglo odrediti odakle dolazi ponornica Buna. Stjepan grad, iznad vrela Bune je podigao herceg Stjepan Vukčić, glavar obitelji Kosačića. Njegov sin Vladislav se sa bratom Vlatkom sklonio u Dubrovnik, a njihovog najmlađeg brata Stjepana posla herceg Stjepan sultanu za taoca. On se poturči i dobi ime Ahmet Hercegović. Po smrti sultana Fatiha postade beglerbeg od Anatolije, a nakon nekoliko pobjeda u ratu postade velikim vezirom. Preminuo je 1518. godine.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)