11.07.2015.
8372
11.07.2015.
11.07.2015 u 11h07m
10.07.2015.
Vremenska distanca: Die Neue Brücke, Novi most
Tekst i fotografije je u časopisu Die Zeit, broj 28, od 9. jula 2015. godine, objavila Ursula Nolting iz Nottulna, Njemačka.
Na dvije slike Starog mosta, Alte Brücke, u Mostaru jedva da se može primjetiti bilo kakva razlika. Crno bijela fotografiju je 1955. godine napravio otac od Ursule Nolting, putujući kroz tadašnju Jugoslaviju. Kolor fotografiju je napravila Ursula na putovanju, tragovima njenog oca. Obje fotografije su napravljene sa istog mjesta, iz dvorišta džamije. Vremenska razlika između fotografija je 60 godina.
„Mi u Mostaru ne govorimo više o Starom mostu, nego o Novom mostu“ kazivao nam je vodič.
Stari most kao simbol veze između svijetova Hrišćanstva i Islama srušen je u toku rata, u novembru 1993. godine. Nakon njegove obnove između 1995. i 2004. godine Most ima još veće značenje za miran suživot različitih religioznih, kulturnih i etničkih grupa. Stogodišnja snaga veze ovog mosta podjednako nas je dirnula kao i moga oca prije 60 godina, napisala je u tekstu ispod slika Ursula Nolting.
(izvor: Die Zeit)
08.07.2015.
Na granici sjećanja: Mostar, panorama iz 1954. - fotografija 6
Seriju ovih fotografija smo načinili od jedne jedine fotografije panorame Mostara iz 1954. godine.
Fotografija br. 6
1. Zgrada Simfonijskog orkestra
2. Šemovački most
3. Nekadašnja kovačnica i skladište drva
4. Radobolja
2. Šemovački most
3. Nekadašnja kovačnica i skladište drva
4. Radobolja
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboda.ba
03.07.2015.
Prije pola stoljeća - Interesantna statistika 1965.
parking nekada
benzinska pumpa i pumpari nekada
Glavna ulica je nekada bila dvosmjerna
Interesantna statistika 1965.
Cijena benzina 1965? U Njemačkoj je tada cijena benzina bila 0,58 DM po litru, a dizela 0,52 DM. Ovo su podaci koji se odnose na Evropske uslove toga vremena.
U tekstu koji je objavljen u tadašnjoj štampi, na prelazu iz 1969. u 1970. godinu, zabilježeno je obrazlaženje u kome se kaže da se automobil više ne smije smatrati luksuzom i privilegijem malobrojnih, već potrebom suvremenog čovjeka. O tome najbolje svjedoče podaci iz susjednih zemalja: Te godine, 1965. u Austriji je bilo 109 putničkih automobila na svakih 1000 stanovnika, u Italiji 106, u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj 164 i u Francuskoj 197. Iste godine u tadašnjoj Jugoslaviji registrovano je ukupno samo 187.842 putnička automobila, što je bilo 8 automobila na svakih 1000 stanovnika. Prema statističkim podacima za 1968. godinu, broj putničkih automobila u tadašnjoj Jugoslaviji već je porastao na 20. automobila na svakih 1000 stanovnika. Dakle, 1968. godine svaki pedeseti stanovnik tadašnje Jugoslavije imao je putnički automobil.
"Prema statističkim podacima o prosječnoj mjesečnoj zaradi po zaposlenom i cijeni automobila tipa Zastava 750, za fiću je 1964. godine trebalo dati 31 prosječnu plaću, 1965. godine 27 plaća, 1966. godine 22 plaće, 1967. godine 19 plaća, a 1968. godine 18 plaća. Računajući također s prosječnom mjesečnom zaradom, prosječni Francuz, Talijan ili Austrijanac za mali je automobil približno iste kubikaže 1968. godine morao dati 8-10 mjesečnih plaća, a Švajcarac i Nijemac iz Zapadne Njemačke samo 5.
Za našeg potrošača benzin je bio znatno skuplji nego što je bio za prosječnog stanovnika zapadne Europe. Računajući prosječne plaće, sredinom 1968. godine, Austrijanac je za 100 litara benzina morao dati 8,8 posto svoje plaće, Talijan 15 posto, Francuz 13,4 posto, Švicarac 5,7 posto, a Jugoslaven 18,6 posto."
(usporedni podaci ADAC i Auto svijet)
(spagos)
02.07.2015.
Stari most - stari Stari i novi Stari most
Uz deset godina upisa Starog mosta na UNESCO listu.
Gravura iz Otomanskog perioda
1894.
1985.
1990.
1992/93.
1993.
1995.
2004.
2005.
2005.
2015.
01.07.2015.
Na granici sjećanja: Mostar, panorama iz 1954. fotografija br. 5
Seriju ovih fotografija smo načinili od jedne jedine fotografije panorame Mostara iz 1954. godine.
Fotografija br. 5
1. Na mjestu današnjeg parkirališta ispred bivšeg hotela Ruže je park s velikim čempresima i drugim drvećem
2. Na uglu ulica Husnije Repca i Bašćine se još nalazi stara drvena zgrada Krankasse, dječjeg vrtića, a kasnije je bila upravna zgrada Parkova i nasada
3. Na mjestu budućeg hotela Ruža se nalazi se tzv. Popina bašča i voćnjaci
4. Još postoji zgrada gradske elektrane u koju će kasnije preseliti štamparija
5. Zgrada u kojoj se kasnije smjestio Starački dom
6. U cijeloj ulici postoje samo dvije stambene kuće ona na uglu s Onešćukovom – Adolfa Himlauera
7. I ona Stjepana Golubovića (kasnije Sliškovića)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboda.ba
..objavljeno u Dnevnom avazu 17. juna 2015...
Seriju ovih fotografija smo načinili od jedne jedine fotografije panorame Mostara iz 1954. godine. Fotografija br. 3 1. Ložiona na ranžirnom dijelu pruge 2. Silos 3. Zgrada Okružnog suda 4. Zgrada zatvora u ulici Alekse Šantića 5. Na križanju ulica Šantićeve i Desete hercegovačke brigade, zgrada tzv Liftara (s prvim liftom u Mostaru) tek je izgrađena 6. Kompleks zgrada Sjevernog logora 7. Carinski most 8. Most Maršala Tita 9. Još nije srušen stari Hotel Bristol, tek u junu 1955. godine će se to dogoditi 10. Zgrada Suda u Cernici 11. Lakišića džamija na Korzu 12. Zgrada s poznatom gostionicom Jagnje na Korzu 13. Zgrada Mukoša na Bulevaru 14. Džamija Hadži Memije u Cernici 15. Hotel Neretva Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Most, a voda iznad i ispod, o čuda! Mostar... poezija iz 17 vijeka .... Čini se da je usred tekućice srebreni luk svezao Kule dvije, kao dvije kandže je podigao. Jedna voda iznad, druga teče ispod njega, Most, a voda iznad i ispod, o čuda! . Na ovim slikama iz 1941. godine se vidi ozidani kanal, odozgo betoniran, kroz njega su prolazile cijevi za vodovod, kojim je voda provođena sa desne na lijevu obalu. Kasnije je ovaj kanal srušen, a voda na desnu obalu provedena ispod Titovog i Lučkog mosta. . Zašto se stas mostarskog mosta povio? Zašto se stas mostarskog mosta povio? Valjda se i on u dragu kamenog srca zaljubio. Most je jednook, pa je li mahana? Jedno oko zaljubljenik ima, Šta bi tek bilo da sa dva oka gleda? Zar bi iz očiju danju noću suze lijevao? Jer rastanak ako postoji, eto je došao. Noge mu na zemlji, a glavu ka nebesima digao Zar je čudo što mu jedan kraj na istoku, a drugi na zapadu zastao? Mramor mu je zemljinu kuglu osjajio, Nebeski mliječni put oko mu je ozračio. Ovako visok luk ne vidje oko svijeta A vanjština mu izgleda kao duga. Čini se da je usred tekućice srebreni luk svezao Kule dvije, kao dvije kandže je podigao. Jedna voda iznad, druga teče ispod njega, Most, a voda iznad i ispod, o čuda! Bogu hvala preko njeg' se danju-noću može preći, Ovako divno mjesto zar se na svijetu može naći? Tako je visok da ti svekolik' svijet označi Kompas svijeta - ime mu tako nadjeli. Da mrav ovaj most vidi pomislio bi Da su ga po Sulejmanovoj naredbi divovi podigli. Toliko visok luk podsjeća na svod vasione Eh, ni ljudi ni meleći tako nešto nisu ugledali. Ima li izvorišta, da od početka stalno izlazi? A danju-noću svijet kao voda prolazi. Ljeti, Neretva kao ašik oslabi, A zimi, o čuda, kao more nadolazi. Ponekad most u sredini tijesan postaje A nekad, šta se to dogada, širok i suh ostaje! Cio svijet pomoću njega mir nalazi O Gospodaru, od zlih očiju ga ti spasi! Stvarni most je slika mosta na Ahiretu, o Medžazijo, Prijelazi preko njega, šta ti je na Božijem putu činiti ti pazi! Medžazija Sanija Mostarac (Mostar 1610) sa bloga: memorylimit.blogger.ba 04.04.2013. godine
fotografije napravljene 13. juna 2015. godine, ujutro...
Seriju ovih fotografija smo načinili od jedne jedine fotografije panorame Mostara iz 1954. godine. Fotografija br. 2 1. Kroz grad je još prolazila uskotračna pruga – ćiro (Bulevar) 2. Zgrada Doma zdravlja (bivša zgrada zdravstvenog osiguranja – Krankasa 3. Drugi dio Doma zdravlja (bivša zgrada Hrvatskog kulturnog društva Napredak) 4. Vidi se zgrada paralelno s gimnazijskim igralištem u kojoj je kasnije bio pogon Hamo Čerkić 5. Igralište Kantarevac još nije bilo izgrađeno 6. Jasno se vidi kuća u Šetalištu tzv. Tokića pekara 7. Zgrada Gimnazije 8. Zgrada osnovne škole (tzv. Jubilarna osnovna škola) 9. Vidi se da se gradi kamena zgrada (gdje je zgrada Aluminijskog kombinata – izložbeni paviljon) pored zgrade Nove bolnice (hirurgije) u Vladimira Nazora ulici 10. Zgrada Nove bolnice (kirurgije) 11. Zgrada Stare bolnice 12. Vidi se dimnjak bivše tvornice marmelade Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago novasloboda.ba
na slici: sudije pa Benco, Horvatić, S. Primorac, A. Glavović, Lazović, Šestić, Kordić, Džafić, Džidić, Oručević, M. Glavović Na slici je ekipa Veleža iz sezone 1966/67 pred utakmicu sa Partizanom, na stadionu pod Bijelim Brijegom. Partizan je te godine igrao finale Lige prvaka, došao je sa prilično jakom ekipom u Mostar. Osim toga, na golu Partizana pojavio se Ivica Ćurković, nakon što je toga ljeta otišao iz Veleža i na golu naslijedio legendarnog golmana Milutina Šoškića. Kasnije se pokazalon da ga je naslijedio i na golu Partizana, ali i na golu reprezentacije. Bio sam na ovoj utakmici, kao petnaestogodišnjak. Puno detalja sa ove utakmice se ne sjećam, ali se uz pomoć Almanaha Veleža, Ismeta Derviševića, podsjetićamo se svih detalja sa te te utamice: Velež - Partizan 1:1 Stadion pod Bijelim brijegom, 20.11.1966 Velež: Horvatić, S. Primorac, Džafić, A. Glavović, Benco, Džidić, Oručević, M. Glavović, Lazović, Šestić, Kordić Partizan: Ćurković, Vukelić, Damjanović, Bečejac, Rašović, Lj. Mihajlović, Bajić, Hasanagić, Pirmajer, Hošić, Jeremić Sudije: Lado Jakše, Podlipnik Martin, More Anton Strijelci: 0:1 Hasanagić, 1:1 Šestić 82. Opomena: nema, isključeni: nema Gledalaca: 10.000 (spagos)
Hubert Sattler (1817. Salzburg – 1904. Wien, Austrija) poznati austrijski slikar pejsaža, nije radio slike za tržište, posebnu je pažnju posvećivao pogledima na detalje egzotičnih mjesta. Umjetnik je stvarao iluziju svijeta, predstavljajući prigodne panorame, koja su se u njegovo vrijeme zvale konsorama. Sve slike koje je stvarao, a pošto su bile panorama, bile su ogromnih dimenzija, postavljane su u potpuno zamračene prostorije, u kojima je jedino slika bivala osvijetljena. Tako predstavljana slika stvarala je gledaocima poseban ugođaj. Slike Huberta Sattlera izlagane su u mnogim zemljama Evrope, čak i preko okeana. Svoja djela stvarao je tokom putovanja od Bliskog istoka do Latinske Amerike. Sve svoje slike umjetnik je ostavio svom rodnom gradu Salzburgu. Danas su postavljene u Muzeju panorama u Salzburgu, jednom privatnom muzeju, koji se nalazi u sklopu muzeja grada Salzburga, gdje je smještena stalna postavka. Otac Huberta Sattlera, Johan Michael Sattler, (1876. – 1847.), tvorac je „Sattler panorame“, vrijedne kolekcije panoramskih slika grada Salzburga. Hubert Sattler je naslikao detaljnu panoramu grada Salzburga, dimenzija 26×5 metara. Sin Huberta Sattlera, također Hubert, bio je oftalmolog i profesor na raznim univerzitetima. Grad Salzburg je ukazao Hubertu Sattleru izuzetnu počast imenujući njegovim imenom jednu ulicu u ovom gradu. Hubert Sattler je 1894. godine boravio i u Mostaru i tom prilikom napravio panoramu Starog grada sa Starim mostom, a djelu je dao jednostavno ime: Stari most, 1894. godine. Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Dan mladosti se nakada obilježavao 25. maja. Ni danas, 35 godina nakon smrti Josipa Broza Tita, u nekim gradovima regiona sjećanje na taj praznik, a i njegovo obilježavanje, nije prestalo. I ove godine će, tradicionalno, Titov grob u "Kući cvijeća" u Beogradu posetiti veliki broj njegovih poštovalaca iz regiona. U Kumrovcu, Titovom rodnom gradu u hrvatskom Zagorju, u subotu je već održana je tradicionalna proslava Dana mladosti. Iako je Tito zvanično bio rođen 7. maja, 25. maj je obilježavan kao njegov rođendan. Centralna manifestacija uvijek je organizovana na tadašnjem stadionu JNA u Beogradu, gdje su pioniri, omladinci i pripadnici svih rodova vojske i mornarice izvodili slet. Titu je tom prilikom uručivana štafeta mladosti, koja je polazila svaki put iz drugog mjesta i iz druge republike, ali je uvijek masovno dočekivana širom gradova nekadašnje Jugoslavije. Po pravilu, štafetu mladosti Titu su, uz prigodnu čestitku sa željama za dug život i dobro zdravlje, uručivali najbolji omladinci i omladinke. Nošenje štafete trajalo je pune 42 godine, do 1987. godine. Nakon Titove smrti, štafetu su primali predsjednici tadašnjeg Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Sama ideja potekla je 1945. od omladine Kragujevca, čije je Odjeljenje za sport i fiskulturu osmislilo masovna omladinska štafetna trčanja širom Jugoslavije. Tito je na čelu SFRJ bio punih 35 godina i imao je nesumnjivo izuzetan ugled u tadašnjem svijetu. Posebno je veliki značaj, u međunarodnim odnosima, imala njegova uloga kao jednog od osnivača Pokreta nesvrstanih, što je u tadašnjim međunarodnim okolnostima imalo veliku težinu. Kao vođa Komunističke partije Jugoslavije, predvodio je partizanski pokret u Drugom svjetskom ratu, iz koga je izašao kao proslavljeni ratni komandant, predvodnik najmasovnijeg pokreta otpora u okupiranoj Evropi i neprikosnoveni lider zemlje. Njegov ugled je bio posljedica i činjenice da je bio posljednji veliki ratni lider Drugog svjetskog rata koji je toliko dugo ostao na čelu svoje zemlje. O Titovoj historijskoj ulozi svjedoči i nevjerovatno masovno prisustvo najistaknutih ličnosti tadašnjeg svijeta njegovoj sahrani 8. maja 1980.
Viša djevojačka škola u Mostaru otvorena je 1893. godine i bila je jedna od tri državne škole za djevojke na području tadašnje Bosne i Hercegovine. Jedna takva škola bila je u Sarajevu, a druga u Banja Luci. Viša djevojačka škola u Mostaru, kao takva, egzistirala je do Prvog svjetskog rata, tj. u vremenu postojanja Austrougarske monarhije i njenog uticaja u našim krajevima. Djevojke su u tih dvadesetak godina postojanja škole sticale jedno široko teoretsko, ali i praktično obrazovanje, u takozvanim ženskim zanimanjima, kao što je bilo krojenje, šivanje, vezenje, kuhanje, ali i matematika i geometrija. Učenice su nosile, za ono vrijeme, upadnu zapadnjačku odjeću. Iz takve škole sigurno su izlazile dobro obrazovane djevojke, žene, koje su kasnije mogle samostalno obavljati čitav niz interesantnih zanimanja. O tome, kako je ova škola onoga vremena bila važna i za Mostar, ali i za monarhiju, svjedoče dokumenti sa Međunarodne opštge izložbe u Parizu 1900. godine (Exposition universelle internationale de 1900 à Paris), gdje je u glavnom izvještaju Međunarodnog žirija, u dijelu obrazovanje i obuka, bilo dosta govora o Višoj djevojačkoj školi u Mostaru, uz veoma interesantne i rijetke fotografije djevojaka iz te mostarske škole tog vremena. Evo i nekoliko slika s raznih aktivnosti u Višoj djevojačkoj školi u Mostaru, zabilježenih fotoaparatom Františeka Topiča 1907. godine. Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago novasloboda.ba
Ponukani zbrkom koja nastade postavljanjem nekih starih slika na društvene mreže, pomislismo da je vrijedno razjasniti o čemu je riječ. Naime, mnogi stariji stanovnici našeg grada, a posebno mlađi, miješaju imena ulica Ričina i Ricina, pa ih često poistovjećuju. Pa pođimo redom, kako bi razriješili ovu nedoumicu. Ričina je naziv za potok i uski prolaz u Cernici kod zgrade današnjeg Elektro preduzeća, a inače se tim imenom nazivao i cijeli potez od rampe kod Gimnazije do Lakišića džamije. Tako istorijski izvori navode „kanal ispod Ričine“, koji se i danas nalazi ispod površine asfalta, a prvobitno je imao za cilj odvoditi višak vode s polja oko Šetališta Stephanie Allèe (kasnije Lenjinovo šetalište), pružajući se ispred Gimnazije pa sve do Neretve kraj Titovog mosta. Riječ Ričina je vjerovatno nastala od rječina – ričina (ikavica). Ricina ulica dobiva naziv prema Petru Rizzi (čita se Petar Rico), jednom od najglasovitijih ljekara našeg grada, koji je ostavio neizbrisiv trag i pečat gradu, a koji je na jedan krajnje nepravedan način pao u zaborav. Pierre (Petar) je rođen 4. septembra 1832. godine u Carigradu od roditelja Venecijanaca. Mostarci svoga „oca siromaha“, kako su ga od milja zvali, 1900. godine proglasiše još za života za počasnog građanina naše grada. Umro je 26. jula 1910. godine, a Mostarci u njegovu čast novoizgrađenoj ulici dadoše ime Rizzigasse (Rizzina ili Ricina ulica). Ali, iza toga je Mostar načinio veliku nepravdu ovom dobrotvoru. Nakon smrti Alekse Šantića 1924. godine, Gradsko vijeće je Rizzigasse preimenovao u pjesnikovo ime, u ulicu Alekse Šantića. Čak je zbog protesta građana Mostara zbog toga preimenovanja izmišljena priča da se ta ulica nikad tako nije zvala, nego da se zvala Ričina. Vjerovatno otud i toliko zabune oko imena ovih dvaju pojmova. Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
Na početku rata 1992. godine, kad je bilo jasno da će se taj rat voditi prekidom svih mogućih životnih tokova, prekidom napajanja strujom i vodom, prekidom telefonskih komunikacija, prekidom TV signala, prekidom saobraćajnih komunikacija, rušenjem puteva i mostova, što je dovelo do prekida snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama, razgovarao sam sa jednim starijim čovjekom, koji je čitav Drugi svjetski rat predeverao radeći na željeznici u Mostaru. On mi je često znao reći, kako čitavo vrijeme toga rata nije došlo do prekida saobraćanja vozom između Mostara i Sarajeva, osim kratko, u periodu najžešćih ofanziva. Kasnije je to prikazano i u velikom broju ratnih filmova, u kojima se radnja odvijala u vozovima, u kojima su glavne uloge odigravali ljudi odjeveni u tamno plave uniforme. Mostar je 1992. godine, u prvim danima rata, doživio rušenje dva željeznička mosta, tako da o uspostavljanju nekog želježničkog saobraćaja nije moglo biti govora, sve dok mostovi nisu obnovljeni, tek nakon rata. U toku Drugog svjetskog rata mnogo željezničara je dalo svoj život u borbi za slobodu, neki kao aktivni učesnici u oslobodilačkim jedinicama, a neki na radnom mjestu, kao željezničari. Na ovim stranicama dosta puta smo pisali o Čiri, koji je više od sedamdeset godina prolazio kroz Mostar, spominjali smo ljude koji su radili i na vozovima i u svim pratećim službama, bez kojih nije bilo moguće da vozovi uopšte funkcionišu. Od vozovođa, konduktera, kočničara, skretničara, rampadžija, mehaničara u ložionici, nadzornika pruge, i još mnogo drugih zanimanja vezanih isključivo za željeznicu. Nakon Drugog svjetskog rata Mostar se odužio svojim željezničarima koji su dali svoj život za slobodu, i postavio spomen ploču na jedan objekat, koji je onoga vremena bio uza samu željezničku prugu, sjevernije od gornje rampe, u blizini nekadašnje ložionice. Ta zgrada stoji i danas na istom mjestu. Nekad je bila stambena zgrada, u kojoj su stanovali željezničari, danas oronula, čekajući ili na rušenje, ili na obnovu, za koju nema sredstava. Na fasadi ove zgrade nalazi se polomljena Spomen ploča, koja doživljava sudbinu većine sličnih obilježja u gradu Mostaru. Skoro da nikoga više ne interesuje. Niti spomen ploča, niti ono zbog čega jeona nekada bila postavljena, kao ni imena ljudi kojima je u pomen podignuta. Ploča je skoro nečitljiva, a samo uz veliki trud, i uz pomoć moderne foto tehnike bilo je moguće odgonetnuti dio onoga što na njoj piše: Palim borcima i civilnim žrtvama fašističkog terora u narodnooslobodilačkom ratu podiže se ova SPOMEN PLOČA i onda popis u dva dijela. U prvom su naktivni borci NOR-a a u drugom civilne žrtve terora. Ploča je otkrivena 1955. gpdine, što se vidi po godini upisanoj u dnu ploče. Otrgnuto od zaborava. (fotosi: Kristijan Akmadžić, Ismail Braco Čampara) (spagos)
Na web stranicu CIDOM postavljen kompletan album Mostar nekad i sad...ukupno 338 duplih slika...nekad i sad... http://www.cidom.org/bwg_gallery/nekad-i-sad/
https://www.youtube.com/watch?v=5B6eBAuhvEY Američki film o Jugoslaviji iz 1964. godine. Stara produkcija, mono zvuk razigranog američkog spikera i tople slike zabilježene Kodachromeom, pojmom koji digitalna generacija ne poznaje. Digitalna generacija, doduše, ne poznaje ni Jugoslaviju, o kojoj film priča. Oni se Jugoslavije ne sjećaju, uglavnom je njihovo sjećanje iz druge ili treće ruke. Znači, nije original, nego kopija, presnimka. To sjećanje je svedeno na nekoliko pamfleta za svakodnevnu uporabu, ovisno od toga s koje strane su im savjetodavci i utjerivači sjećanja na Jugoslaviju dolazili. Tamnica naroda, povijesna pogreška, zemlja dembelija, zemlja po mjeri čovjeka, vještačka tvorevina, jedina zemlja koja je valjala, itd. Usprkos tome što podaci o njoj dolaze iz druge ili treće ruke, današnja je digitalna generacija prilično sigurna u svoj stav o toj zemlji. I zaratit će na svakom forumu i ispod svakog teksta na portalu kad se spomene njezino ime. Jedni „za“, a drugi „protiv“ i otići će to unedogled. Danas su druga vremena, ljude više ne grije toplina Kodachrome filma, danas je sve digitalno – ili si nula ili si jedinica, ili jesi ili nisi! E, takvi smo ti mi danas. Moderni, digitalni. A bez topline i bez duše. No, zato postoje stari filmovi. A ovaj je tek jedan Pan Amov turistički vodič koji Amerikancima i ostalim Zapadnjacima otkriva čaroliju jedne zemlje koja je, kako kaže spiker na početku filma „ i Austrija i Rim i Turska i Švicarska i Grčka i francuska rivijera u jednom“. I u kojoj je u tom trenutku ovakvo stanje bilo: „živjelo 5 milijuna katolika, 7 milijuna pravoslavaca i dva milijuna muslimana“. U kojoj se pisalo na dva pisma. I koja je zbog te svoje raznolikosti bila specifikum, pravo čuđenje u svijetu. Na filmu se nižu slike Beograda šezdesetih, Sarajeva, Dubrovnika, Zagreba, Splita, prirodne ljepote posvuda, naprosto poželi čovjek otputovati iz ovih stopa, a svoje mjesto – kratko, ali slatko, našao je i naš Mostar! NI tada kao ni danas, Mostar nije velegrad po veličini i broju stanovnika, ali Mostar je uvijek bio ili morao biti važan i neizostavan u ovakvim filmovima. Ne samo zbog Starog Mosta (koji je na filmu okovan skelama, jer je tih godina rađena njegova rekonstrukcija), nego i zbog činjenice da je i Mostar, kao i zemlja u kojoj se razvijao, bio čuđenje u svijetu. Mjesto gdje su se Rim i Turska sljubili, gdje je Austrija dodala, gdje je Grčka zamirisala, gdje su se Zapad i Balkan zagrlili. I prođe tako u ovom filmu doubledecker autobus, popularni „Londonac“ preko Titovog mosta, zavrti se još koji kadar suncem okupanog grada i film ode južnije ka Dubrovniku. Tako je to izgledalo 1964. U međuvremenu, nestalo je i Kodachromea i Jugoslavije, čisto sumnjam da je i američki spiker među živima, a Mostar stoji još uvijek. Doduše, u međuvremenu se i on promijenio. Progurao je gadan rat u kojem su se svi oni gore spomenuti katolici, pravoslavci i muslimani narogušili jedni na druge, dva pisma zavadila, a Most stradao. I na kraju, makar su to kao htjeli, nisu uspjeli svi ti pravoslavci, katolici i muslimani uteći jedni od drugih, poslati druge na nebo ili na ahiret, pa sami hodati ovom zemljom i sami uživati u ovom mjestu gdje se tako lako sljubiše sve civilizacije. Nakon svega, opet smo tu, upućeni na ovaj grad i jedni na druge. Ali, makar ova zadnja rečenica zvučala kao topao zapis sa starog Kodachrome filma, istina je drukčija - gradom je zavladala digitalna forma u kojoj nema mjesta toplini i razigranim bojama – plastično digitalno i brzopotezno – „ili jesi ili nisi, ili si naš ili si njihov“ vlada gradom. U digitali vidim kese po drveću, smeće po ulicama, auta po trotoarima, neukusno načičkane reklamne panoe pored ceste, ljude koji hodaju bez osmijeha i pognute glave, vidim galamdžije i kabadahije, lokalne šerife i njihove prirepke, vidim zid i ograde, besperspektivne i nezaposlene, vidim dva velika sela i nešto malo od grada. Doubledecker autobuse iz 1964., zamijenili su žuti s japanskom zastavom na zadnjem dijelu (to je valjda jedina zastava prema kojoj svi u gradu imamo isto mišljenje), ali je činjenica da je Mostar i dalje neizostavan pojam u svakom turističkom vodiču ili filmu. I da će takav i ostati. Što prije to shvatimo, prije ćemo ga prestati nagrđivati i ponašati se prema njemu kao da je nečiji tuđi. I vratiti i njega i sebe u toplinu boja koje je samo Kodachrome mogao ponuditi. A kojih se i danas sjećaju mnogi. I koje uvijek vide svi oni koji gledaju širom otvorene duše. (objavljeno na bljesak.info 2013.)
(preneseno sa portala Nova Sloboda, autori Maid Đelilović i Anela Medić) Rođen je 14.08.1914 godine u mjestu Orahovo. Odrasto je u Trtorićima, blizu Breze kao jedno od devet djece, imao je šestoro braće i dvije sestre. U Trtorićima postoji i ulica sa njegovim imenom, dok se u krugu RMU ,,Breza“ nalazi njegova bista. Naravno, pogađate, radi se o Aliji Sirotanoviću. Ono po čemu je poznat ovaj junak iz 20. vijeka je obaranje rekorda u iskopanom uglju. Ovaj rekord proslavio je kako Aliju Sirotanovića, tako i RMU Breza, te cijeli ovaj kraj bivše Jugoslavije dokazujući da ovdje žive vrijedni i radni ljudi. Do obaranja rekorda 1949. godine dolazi tako što se uvodi novi način poslovanja rudnika. Uvodi se takmičarski duh u sve to i naravno to rezultira većim stepenom proizvodnje čumura u rudnicima na godišnjoj razini. Na savjetovanju sa stručnim osobljem rudnika i kopačima, koje je održano na ljeto 1949. godine, kopač Alija Sirotanović je predložio da se njegovoj brigadi omogući rad na tri radilišta i dao obavezu da će premašiti Stahanov rekord. Prijedlog je prihvaćen, a Alijina brigada je 24.7.1949. godine, počela sa obaranjem rekorda u Jami 1, koja je bila poznata kao Rov vojvode Putnika. Predsjednik komisije koja je kontrolisala rad objavio je: „Alija Sirotanović je, sa svojih osam komorata, za osam sati rada iskopao 152 tone uglja (253 kolica), prebacio normu za 215 posto, srušio dotadašnji rekord Stahanova za 50 tona i postigao svoj svjetski rekord u iskopu uglja“. Alija je u rudniku bio kopač i njegov alat je bila pneumatska bušilica, a znao je raditi i sa dvije u isto vrijeme. Alija je cijeli radni staž proveo u istom statusu – rudar-brigadir, otišao je u penziju sredinom sedamdesetih. Nakon ovoga, Josip Broz Tito susreo se sa Alijom, a junak ovih prostora nije prihvatio za sebe i svoje ljude nikakav novac, povlastice… Tražio je samo veću lopatu. Lopata je napravljena baš onakva kakvu je i tražio i nazvana je ,,Sirotanovićka“. Iz priča koje su ostale iza ovog čovjeka, saznajemo da je živio skromnim životom. Jedne prilike, Josip Broz Tito htio je da nagradi ovog vrijednog komorata. Rečeno mu je da izabere bilo koji automobil, cijena nije bitna, platiće Maršal, Alija se odlučio za ,,Zastavu 750“ u narodu poznatu i kao ,,Fićo“. Nakon toga, Aliji je ponuđen stan u centru Breze, međutim Sirotanović je to odbio uz molbu da se isti dodijeli nekome ko je u potrebi za stanom, jer njemu ne treba. Otišao je u penziju sredinom sedamdesetih, a umro je 16.05.1990 godine. Neki kažu da je umro u bijedi, od primanja imao je skromnu penziju koju je zaradio kao kopač brigadir. Međutim, možda je umro u ovosvjetovnoj bijedi, ali je duševno otišao kao bogat čovjek. Iza njega su ostala djela. Od njegovih direktnih potomaka, danas su žive unuka i praunuka. Praunuka studira pravo u Sarajevu. Maid Đelilović i Anela Medić novasloboda.ba
Čudnovato je kad se jedna od najbogatijih osoba Evrope onog doba, odluči poći na avanturistički put u svijet. Ipak je to 1910.ih učinio jedan Francuz, inače porijeklom Jevrej iz Alsace-a, Albert Kahn (3. 3. 1860. – 14. 11. 1940.), a bio je i jedan od pionira fotografije u boji. U dobu od dvadeset godina, seli se u Pariz, gdje radi kao bankar, a kasnije studira književnost i pravo. Godine 1892 postaje. direktor banke i suvlasnik poznate Banke Goudchaux. Za života postaje poznati dobrotvor te upoznaje brojne poznate osobe onoga vremena – Alberta Einsteina, Austen Chamberlain, Puala Valeryja, Auguste Rodina i druge. Od 1908. do 1930. godine je utemeljio i razvio poznatu filmsku arhivu „Le Archives de la Planete” (Arhiva planete). Ogroman dio svog imetka trošio je u rad tada najvećeg etnološko-fotografskog projekta. Ona obuhvata preko 100 sati dokumentarnog filma i preko 72.000 fotografija iz cijelog svijeta. Uz pomoć mnogih drugih fotografa, putovao je svijetom i slikao ljude, gradove, krajolike i znamenitosti. Posjetio je preko 50 država, a među inima i našu Bosnu i Hercegovinu. Nije poznato da je prije njega bilo ko radio fotografije u boji. Doduše bilo je mnogih fotografa koji su svoje radove nastale u crno-bijeloj tehnici kasnije retuširali, ali nije poznato da je neko prije njega slikao našu domovinu u boji. Iz perioda 1912. godine nastaje i poznata serija slika osoba i predjela našeg Mostara i njegove okoline. Pa evo ponekih, uz još jednom napomenu da nisu retuširane nego su originali snimljeni u boji. Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago novasloboda.ba
Na web stranici CIDOM stavljeni novi prilozi u rubrike: Običlaji i folklor, Zanimljivosti iz prošlosti, i 5 novih video snimaka Mostara sa youtube. Sve na linku: www.cidom.org (spagos)
U sjećanju... 4. maj 1980 - 4. maj 2015.
U Prvom svjetskom ratu, 22. aprila 1915. godine na ratištu u Ypernu u Belgiji, od strane njemačke vojske po prvi put su upotrijebljeni otrovni gasovi. To je bilo strašno novo oružje koje je postalo simbol Prvog svjetskog rata, u kome je svijet iskočio iz svojih okvira. Što je rat trajao duže, sve više je dolazilo do upotrebe ovog užasnog oružja. Za vojnike je to značilo satima dugo nošenje gas maski, što je bilo enormno veliko opterećenje. Čak su i civili, koji su živjeli u blizini fronta, morali nositi gas maske. Uz sve to jedna užasavajuća slika, na kojoj vojnici, oslijepiljeni od gasa, hodaju držeći se jedan za drugoga. Poslije 1918. godine mnoge armije su radile na razvoju novog, još opasnijeg hemijskog oružja. Među njima su najpoznatiji bili fozgen i senfgas, a uz njih još i nervni gasovi kao što su tabun, sarin i VX, koji su napadali pluća, kožu, krv i nervni sistem. Između dva svjetska rata otrovni gasovi su korišteni u kolonijalnim ratovima, kao što je to činila Italija u Etiopiji. U Drugom svjetskom ratu bojne otrove je koristio Japan u borbama u Kini, a u Evropi su gasove koristili Nacisti u koncentracionim logorima, kao sredstva za masovna ubistva. Otrovni gasovi se nisu koristili na svim frontovima. U Vijetnamu su Amerikanci posipali otrovnim gasovima čitava područja džungle, kako bi je uništili. U novije vrijeme hemijska sredstva su korištena u iransko-iračkom ratu u osamdesetim godinama prošlog vijeka, iako je upotreba ovog oružja, koje je stavljeno pod oznaku C-oružje, iaako je njihova upotreba zabranjena konvencijama iz 1922. i 1925. godine. Oko 20 hiljada iranskih vojnika uništeno je iračkim otrovnim gasovima, a 1988. godine su kurdska sela bombardovana otrovnim gasovima. Prošle godine je zabilježena upotreba sarina i klorgasa od strane sirijskih trupa, u ratu na Bliskom istoku. Konvencija o zabrani razvijanja, proizvodnje, gomilanja i korištenja kemijskog oružja i o njegovu uništenju održana je u januaru 1993. godine u Parizu. Od 13. do 15. januara 1993. godine konvenciju je potpisalo ju je 130 država. Stupila je na snagu 29. aprila 1997. godine, a do 14. oktobra 2013. godine potpisalo ju je 190 država. Smail Špago (Novasloboda.ba)
