Neću žvaku, hoću kusur!

 

Prije 72 godine – Žvake iz automata

Teško je zamisliti veći kontrast današnjici. Ubacite novčić (žutu banku, bilokoje valute), okrenete, ili uprete u dugme i šarene kuglice se iskotrljaju van: mašina za žvake predstavlja vrijeme, kada je dominirala čežnja za svime što je američko. Upravo su GI, američki vojnici na odsustvu, donijeli “žvaku” u Švicarsku nakon završetka Drugog svjetskog rata. Otuda i potiče slika u prilogu, iz 1953. godine. Usput, kod nas se žvaka pojavila nekoliko godina kasnije.

Luksuzna stvarčica, koji se mogla bez imalo stida razvući u duge konce, prstima iz usta, (ostao je izraz: razvlači se ko žvaka) ili napuhati u mjehuriće, i iste glasno punkunti, postalo simbol američkog načina života nakon olovnih godina rata. 1950-ih se proširila ne samo na Švicarsku, već i na cijeli Zapad. Žvakaća guma je označavala određenu buntovnost, ali prije svega nove početke, optimizam i takozvanu meku moć američke kulture, koja je bila toliko privlačna mnogima.

Danas, dok Sjedinjene Države okreću leđa Evropi, a njihovu velikodušnost zamjenjuju podrugljive provokacije, s nostalgijom gledamo na sliku dječaka koji se tako bezbrižno igra sa ovim slatkišima. Meka moć Amerike jenjava, dobra sećanja blijede. Samo žvakaća guma zadržava svoju simboličnu snagu: svako žvakanje nekad dolazi do kraja, a obojena kuglica gume na kraju se pretvara u grudvicu, koja naknadno stvara problema, ako se svježa nagazi, i osnate na đonu od cipela.

Doduše, kod nas je malo kasnije, pa sve skoro do danas ostala i sredstvo raskusurivanja u trgovinama, kada se na blagajnama, umjesto sitnog kusura, nudila žvaka. I uz to ostala prijeteća poruka: Neću žvaku, hoću kusur!!

(nzz)

(spagos)