U Crnom moru

 

Ruska vojska je ponosna na tradiciju Crnomorske flote, koja se borila protiv Turaka, Britanaca, Francuza, a od 1941. nadalje, protiv Nijemaca i njihovog rata na uništenje. Međutim, u Krimskom ratu od 1853. do 1856. godine, carski ratni brodovi su se povukli pred eskadrilama Velike Britanije i Francuske (na slici ruski ratni brodovi u Balaklavi) i čak su ih posade potopile, kako bi blokirali luke. Rusi su se radije oslanjali na svoje obalske topove.

Ishod rata u Ukrajini je iznenađujući: dok su napadači u početku vjerovali da kontrolišu more, Ukrajinci su projektilima i podvodnim dronovima nanijeli velike gubitke Crnomorskoj floti. Na primjer, raketna krstarica Moskva potonula je u aprilu 2022. Ostaci flote povukli su se u udaljene luke. Iako su se Rusija i Ukrajina, uz posredovanje SAD-a, sada obavezale na sigurnost civilnog brodarstva na Crnom moru, još uvijek je neizvjesno kako će se to postići.

(sdz)

(spagos)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Ilići

 

Nastavljamo sa serijalom – Ilići

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Ilići. Naselje, lokalitet. Selo na zapadu grada bilo je isključivo poljoprivredno sve do dolaska austrougarske vlasti. Tek onda su se značajnije počele graditi stambene kuće. Selo prati tok Radobolje i smješteno je tik ispod brda Žovnica. Tek 1962. g. je kroz bašte Duranovića, Drača, Dvizaca i Fazlibegovića probijena i proširena cesta kroz Iliće.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

Prilog: fotografije

- Br. 1 - Ilići - uskrsna misa 1934.;

- Br. 2 - Ilići - mlinica 1940-ih;

- Br. 3 - Ilići - mlinica 1950-ih.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Svjedok vremena – Na granici sjećanja

(fotografije koje slijede objavljene su na FB stranici Cidom18. Novembra 2017. godine, autor je bio Ismail Braco Čampara)

Jedna fotografija uvjek govori više nego hiljadu riječi. Ismail Braco Čampara, svjedok vremena, oko sokolovo, tragom starih fotografija, pronalazio je uvjek isti pogled, ili kako smo to u našim rubrikama nazivali: Na istom mjestu, sa iste pozicije. Novije fotografije su napravljene 2017. godine.
U sjećanju!
Fotografije iz arhive cidom.org.

na slici, Hafiz hodžina džamija, Glavna ulica, i Titova ulica...

(CidomTeam)

Šućrija Čusto: San o Blagaju

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, 25. marta 2025. godine, autor je Šućrija Čusto)

Vrijeme gradi vrijeme razgrađuje stara je bosanska poslovica. O davnim vremenima i ulozi Blagaja u njima blagajcima je poznato.Od ukidanja opštine Blagaj krajem 1950.tih onako uz kahvu ljudi su uglavnom žalili za prošlim vremenima.Bez uticaja u planiranjima razvoja Blagaja u gradskim tijelima vlasti u Mostaru ostade Blagaj po strani. Samo u govoru i pjesmi kadkad bi se kazalo Šeher Blagaj a kasaba Mostar.

Sanjah da postanem veliki arhitekta, upisah se u Građevinski školski centar -smjer arhitektonski.

U učionicu ulazi mlad,stasit čovjek s dnevnikom u ruci i sjeda za sto. Baci pogled po učionici i reče: ”Tišina, ja sam Pašić Amir i predavaću Vam predmet Istorija arhitekture”.

Otvara dnevnik,čita prezime i ime učenika,razmjene par rečenica, zatim proziva sljedećeg.

Dođe red i na mene, čujem:

– Čusto Šućrija, odakle si?

– Iz Blagaja.

– Šta ima u Blagaju?

– Šipaka, smokava, trešanja, ribe…..

– Ne pitam te to. Šta ima još u Blagaju?

– Ne znam.

– Ovaj predmet se zove istorija arhitekture, evo ti jedan u dnevnik dok ne naučiš sve spomenike Blagaja.

Od tada sam počeo obilaziti Zavod za zaštitu spomenika, muzej, arhiv, iščitavati svu literaturu od arheoloških iskopavanja na području Blagaja do svih obrađenih građevina, nekropola, gomila, groblja, objekata. Čak sam počeo skupljati i anegdote i priče Blagaja o tim objektima. Nakon te prve, ispostaviće se za mene, životne lekcije. krenulo je naše druženje do kraja njegovog života. Mnoge su anegdote iz naših druženja sa prof. Amirom, Slađom Jakirovićem i njegovom rajom. Na tim druženjima puno naučih od njih.

Život k’o život, borba na svim poljima. Ponekad u trenucima umora čovjek legne, zaspe da odmori. Jedne prilike, usnijem san. Bistre vode teku niz Brutke, u Materi koze sa kozlićima na ispaši. Na obali Bune u hladu vrbe čuje se žubor vode i moje društvo. Ja, kao dobar govornik kazujem;

“Blagaj će postati šeher kad grupa mladih ljudi uskladi svoje aktivnosti sa prostornim planom.

Šta je to što nama treba? Putevi. Kakvi putevi?

Moderni, dovoljno široki, lijepo uređeni. Zapišite, popraviti stare putne pravce:

– Gnojnice-Dračevice-Blagaj

– Buna-Kosor-Stoci-Bunsko-M 6 (put Mostar-Nevesinje)

– Hodbina-Malo Polje-Blagaj

– Malo Polje-Vranjevići

– Blagaj-Vranjevići-Svačići-Rotimlja

– Blagaj-Vranjevići-Kamena – Dabrica-Stolac

– Blagaj-Vranjevići-Kamena-Žulja-Rabina-Nevesinje

– Kamena-Čobanovo Polje-Podveležje-Zalik

Nisam se ni pomakao u snu vidim „svi putevi u Blagaj vode“, na moment kao da letim iznad mahala Blagaja.Gledam uređene ulice, trotoari, postavljena saobraćajna signalizacija, uređeni „Blagajski vrtovi“ na brdima oko Blagaja, redovi široki pedesetak metara, a dugi koliko i brdo. Stabla šipka, drače, medonosnog bilja kadulje, vrijeska. Duž korita rijeke Bune uređene plaže, obale zaštićene ribarskim stazama, šetalištem, vidim završen put lijevom obalom, brdom Matera od Karadžozbegovog do Lehinog mosta. Sagrađen moderan most na mjestu Karadžozbegova. Karadžozbegov u originalu izmješten iznad obnovljenog kompleksa nacionalnog spomenika „Kolakovića kuća“ po istom principu kao i Arslanagića most u Trebinju. Obnovljen hamam iznad mosta, na desnoj obali završena ribarska staza od mosta do mosta.

Nizvodno, vidim sličnu situaciju, novi most iznad Ljubovine povezuje Donju Mahalu preko Balalićevine sa ulicom Branilaca Bosne. Dalje niz rijeku, vidim novi most spaja Kosor i Malo Polje, kilometar dalje novi most preko Bunice iznad rekreacionog centra spaja Malo Polje i Hodbinu. Završen auto put s priključkom u Carskim vinogradima. Ljubovina, Kosor, Malo polje puni vila i bazena. Na momenat promijenih stranu na kojoj ležim i nastavljam sanjati vidim i vidikovac iznad „Mišje gomile“ lijepo uređen. Matera nije više brdo za ispašu, sad je novo veliko naselje povezano sa čaršijom velikim vijaduktom ispod Ćehovine. S druge strane Matere nova cesta Malo Polje -Vranjevići. Bljesnu nova slika, uređena „Aleja Ljiljana“ duž haremskog zida urađen drvored, uklesane klupe u zidu. Na njemu lijepom iluminacijom obasjani postamenti sa mudrim porukama prikazuju „hod kroz vjekove“. Prava muzejska postavka na otvorenom, poput onog muzeja u Odensi posvećenog Hans Kristijan Andersenu. Staneš pred postament-naravno ranije si uzeo slušalice, i slušaš na odabranom jeziku priču postamenta. Čujem, pričaju političari, završili smo kanalizaciju,vodovod za Vranjeviće, Malo Polje i Podveležje. Sad se tijela koja predstavljaju vlast zovu Stana. Kontam, dobro je to, lijepo zvuči, zasjeda stanak grada, regije, države. Vidim u letu popravljen most preko Posrta ka Kosoru. Iza drugog mosta preko Posrta na putu ka Mostaru s desne strane veliki parking. Na njemu štand taksista sa električnim autima vozi putnike do željene destinacije. Na velikom panou je virtualna mapa Blagaja s ucrtanim nacionalnim spomenicima, nekropolama stećaka, kamenim gomilama, neolitskim pećinama, plažama, ribarskim zonama, lovištima, bankomatima, restoranima, hotelima, marketima, prenoćištima. Obzirom da je virtualna svakih par minuta se mijenja njen izgled sa akcentom na zadatu temu. Vidim i kolonija orlova je ponovo tu, a posjetioci starog grada Blagaja ih hrane. Do starog grada Blagaja vodi uspinjača sa sjeverne strane. Iznad M6 je zipp line na stari grad. S juga je žičara od Kurbaništa do starog grada. S juga su i kamene stepenice koje povezuju „Blagajske vrtove“ do starog grada. Tu,u blizini je Adnan postavio adrenalinsko uže od Orlovače do Ošjaka za njegove planinare. Uz kulu Lastavicu je odmaralište za planinare sa postavljenim teleskopima za posmatranje zvjezda. San me vinu u visinu i ugledah brojna stada duž Čobanovog Polja, Podveležja. Neki neodređen zvuk me prenu. Znam da bih još svašta dosanjao, ali do sunca valja koraknuti iz hladovine i raditi. Nije lako opet biti šeher, što bi naš veliki bosanski pjesnik Mehmeda lija Mak Dizdar rekao „Valja nama preko rijeke“.

Usnih san o Blagaju i bi mi drago.

Šućrija Čusto

(NovaSloboda.ba)

fotografija: Blagaj - stari kameni most ispod Blagaja koji vodi za Dabricu i Bileću 1891. (cidom)

Iz stare štampe – Razno iz Mostara, mart 1929. godine

 

Jugoslavenski list od 5. marta 1929. godine objavio je više kratkih tekstova u rubrici “Vijesti iz Mostara”

“Vijesti iz Mostara

Mostar, 3. marta

Zemljište pod vojnim logorom ovih dana će se početi isplaćivati

Jedan od vrlo važnih problema za grad Mostar i Mostarce je pitanje isplate zemljišta pred vojnim logorom. U ovome pitanju su zainteresovani većim dijelom siromašniji građani, koji očekuju ovi isplatu k'o ozebo sunca. Za prošlog režima mnogo se govorilo i pisalo, interveniralo i apelovalo kod tadanjih nadležnih faktora u Beogradu, da bi se sa isplatom čim prije otpočelo. A narod je čekao, dok mu se plati ovaj njegov dug, koga mu duguje država i strpljivo očekivao dan, kada će vlada iskupiti svoje obećanje.

Dolaskom nove vanpartijske vlade ovo, za građane Mostara vrlo važno, pitanje skoro je riješeno i sa isplatom spomenutog zemljišta otpočeti će se ovih dana. Kako je vaš dopisnik informisan, kao prva isplata biće u visini svote od 3,500.000 dinara, koju će svotu primiti većim dijelom oni najsiromašniji građani, vlasnici spomenutog zemljišta. Kasnije će se isplatiti oststak duga, a isplata će se obaviti, prema informaciji Vašeg dopisnika, preko poreskog ureda. Ovaj korak nove vlade pozdravljaju svi Mostarci, jer je i bilo skrajnje vrijeme, da se ovo pitanje, koje se je toliko godina povlačilo već jednom privede kraju.

Bura je popustila.

Čovjek ne bi mogao povjerovati, da može za nekoliko sati nastati onako katastrofalan vjetar, koji je prouzrokovao milijunski štetu u gradu i opet nastupiti ugodni proljetni dani.

Danas je u Mostaru vrijeme tako čisto i ugodno da se može ići mirno i bez zimskog kaputa napolje. Sunce je toplo kao u sred proljeća. Sve sunulice opet oživjele, a naročito one na periferiji grada, koje vode prema vrelu Radobolje, ili “malom Kuku”. Prolazeći tim ulicama, može se tek da vidi pustoš i golijet koje je vjetar prouzročio. Svijet još ne počima popravljati ruševine, jer nije sigurno da nam se bura opet na čas ne navrati. Policija je jučer procjenjivala štetu, koja je u gradu nastala. Procijenit će se šteta i u okolici grada, o čemu ćemo naknadno javiti. Jedno je važno konstatovati, a to je, da su prilikom ove katastrofalne bure u Mostaru najmanje oštećene stare kuće i one koje su pokrivene pločom. Elem, i ovdje možemo konstatovati, da su naši stari bili dosta pametni ljudi, koji su sigurno imali koji put priliku, da iskuse svu žastinu bure, koja može da zavlada u Hercegovini.

Isplata predujma duhanarima

Kako je Vaš dopisnik informiran na intervenciju predstavnika ovdašnjeg Udruženja Sadilaca Duhana, pristupiće se još tokom ovoga mjeseca isplati predujmova za sadioce duhana.

Tako isto Udruženje S.D. je ekod ministra financija ispostavilo povišicu sadnje duhana duhanarima, a ujedno je i pitanje nadoplate na dobrome putu.

“Kralj švercera” osuđen na 42.000 dinara

Mi smo svojedobno pisali u našem listu o podvizima mostarskog “Kralja švercera” Derviša Vuka, koji je zadavao ovdašnjoj financiji mnoge brige. Međutim je ipak pred izvjesno vrijeme dolijao i financija ga je ulovila sa većom količinom duhana o čemu smo svojedobno javili.

Vuku je održana rasprava na financijskoj direkciji i on je osuđen, ništa manje, nego 42.000 dinara.

O.H.S.”

prilog: Mostar, Sjeverni i Južni logor, 1900-ih. (cidom.org)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Svjedok vremena – Na granici sjećanja

 

(fotografije koje slijede objavljene su na FB stranici Cidom18. Novembra 2017. godine, autor je bio Ismail Braco Čampara)

Jedna fotografija uvjek govori više nego hiljadu riječi. Ismail Braco Čampara, svjedok vremena, oko sokolovo, tragom starih fotografija, pronalazio je uvjek isti pogled, ili kako smo to u našim rubrikama nazivali: Na istom mjestu, sa iste pozicije. Novije fotografije su napravljene 2017. godine.
U sjećanju!
Fotografije iz arhive cidom.org.

(CidomTeam)

U sjećanju – George Foreman

 

(Tekst koji slijedi, nakon vijesti o odlasku bokserske legende Georgea Foremana, napisao je bokserski prvak svijeta, Axel Schulz, Nijemac, koji je protiv Foremana boksovao i izgubio 1995. godine)

Legende ne umiru - One se ponovo susreću u raju!

U petak uveče, legenda boksa George Foreman zauvjek je zatvorio oči u 76. godini. Godine 1974. borio se protiv Muhameda Alija u najpoznatijem boks meču svih vremena, “Rumble in the Jungle”. Njegov protivnik, koji mu je kasnije postao prijatelj, umro je 2016. Sada su se ponovo okupili.

Axel Schulz, koji se borio protiv Foremana 1995. godine i postao zvijezda uprkos vrlo kontroverznom porazu, napisao je nekoliko riječi o Leghendi.

Legende nikada ne umiru – ovu frazu često čujete, a iza nje ne stoji uvijek prava legenda. Ali George Foreman je bio baš takva legenda: prvak svijeta u teškoj kategoriji 70-ih – a zatim ponovo 90-ih. Bio je i amaterski olimpijski šampion 1968. Njegova borba protiv Muhameda Alija, „Rumble in the Jungle“, “Tutnjava u džungli” 1974. u Kinšasi, glavnom gradu Zaira, koji se sada zove Demokratska Republika Kongo, bila je legendarna. Za mnoge stručnjake najbolja borba svih vremena, koju je izgubio nokautom u 8. rundi. 22. aprila 1995. Veliki George je takođe bio moj protivnik u ringu.

U subotu, rano ujutru, iznenada sam primio puno poruka. “George Foreman je mrtav”, pisalo je. Zapravo, u petak uveče je zauvijek usnuo u Houstonu u 76. godini. Foreman, legenda! bokovao sam protiv ove legende. Duboko sam šokiran i duboko tužan! Imao sam nešto posebno planirano. Ove godine se navršava 30 godina od dana kada sam stao u ring sa Georgeom u hotelu MGM u Las Vegasu, boreći se za titulu protiv najstarijeg šampiona svijeta u teškoj kategoriji. Iz tog razloga sam želio da se vratim u SAD i posjetim Foremana. Karte su već bile rezervisane. Zato što dugujem mnogo Formanu. Sudije su proglasile Georgea pobjednikom. Međutim, mnogi stručnjaci, uključujući i Ameriku, vidjeli su mene kao pobjednika tog meča. Međutim, ovaj poraz je postao moj najveći uspjeh. U početku nisam ni želio da boksujem protiv ovog nokautera. Kada je nazvao moj tadašnji menadžer Wilfried Sauerland, odbio sam. Ali nakon pažljivih konsultacija sa mojim trenerom Manfredom Wolkeom, konačno sam pristao. Manfred mi je 1994. rekao: “Čovječe, Axel, on je skoro istih godina kao ja (Foreman je tada imao 45 godina; prim. urednika), hajde da to uradimo.”

Prvi put sam sreo Foremana 1995. godine na konferenciji za štampu u New Yorku. U to vrijeme nisam govorio engleski i bio sam veoma impresioniran njegovim držanjem. Wow, to je stvarno fin momak, pomislio sam. Ova harizma, njegova ličnost očarala je sve učesnike. Topao, ljudski momak. Uopšte nije ono, što biste zamislili kao nokaut udarač. Tako sam ga upoznao i po tome ću ga pamtiti. Kasnije smo se često sastajali pored ringa, na velikim bokserskim mečevima kao stručnjaci za televiziju. Međutim, nikada nije priznao da je izgubio od mene, “teutonskog đavola”, kako me je namigujući nazivao.

“Sudije su donijele tu odluku, a kada se borite protiv svjetskog prvaka, da biste pobijedili, morate ga nokautirati”, bilo je njegovo objašnjenje.

I nakon naših karijera, postojala je još jedna našaparalela. George je prodavao opremu za roštilj, ja prodajem oove za roštilj. Međutim, nikada se nismo sreli u poslovnom svijetu, na primjer na nekim sajmovima.

Mnogo mu dugujem. Bokserski svijet je postao siromašniji zbog njegove smrti. Dao je ogroman doprinos sportu i ada ostavlja ogromnu prazninu.

Zbogom, Veliki George, nikad te neću zaboraviti!

(Axel Schulz)

(spagos)

Prije 102 godine - Fudbalska utakmica Italija - Njemačka

 

Vrlo rado bi razgovarali sa nekim suvremenim svjedokom o ovoj prvoj, od toliko nezaboravnih fudbalskih utakmica između Njemačke i Italije, ali, 1. januar 1923. je jednostavno bio jako, jako davno.

Treba pogledati u arhivu, pa vidjeti, da je prvi susret dve reprezentacije u Milanu ostao bez golova do 72. minuta, prije nego što je Nemačka povela, Italija je sedam minuta kasnije izjednačila, a potom u 85. i 88. minutu postigla pobedonosne golove za konačnih 3:1.

102 godine kasnije, na Nijemce je došao red da u istom gradu, prilično vješto, pobijede 2:1.

Između bilo je uspona i padova i, kada su oba tima istovremeno igrala dobro, neke fantastične, zaista fantastične fudbalske večeri.

Starija generacija, naravno, prije svega pamti vrijeme provedeno ispred televizije 17. juna 1970. godine, u prenou uživo iz Ciudad de México . Polufinale Svjetskog prvenstva na stadionu Aztec – samo ime je kultno! – uz njemačko izjednačenje u sudijskoj nadoknadi tadašnjeg italijanskog legionara Karla-Heinza Schnellingera, Kaisera (Beckenbauera) sa rukom vezanom za tijelo, dva Müllerova gola u produžecima i potom poraz 3:4. Italijanski golman Gianluigi Buffon jednom je mečeve između ove dvije reprezentacije nazvao "evropskim derbijem", a tome se nema šta dodati.

(sdz)

102 godine poslije, u martu 2025. ove dvije reprezentacoije su se sastale u četvrtfinalu Lige Nacija. U Milanu je pobjedila reprezentacija Njemačke a 2:1, a u revašu u Dortnundu, bilo je 3:3.

(spagos)

Stare slike pričaju - Sto godina NewYorkera

 

1925.

Čak i nakon svih ovih godina, ovaj gospodin je zadržao nešto od svoje zagonetne prirode. On je džentlmen, njegovi zalisci i visoki šešir, njegov ovratnik i monokl nepogrješivo to odaju. Način na koji kroz naočare procjenjuje glasnika proljeća, filigranskog leptira, dokazuje da neko ovdje ima vremena i može i želi ga i može uzeti za lijepe stvari u životu.

Gospodin Eustace Tilley, koji se pod ovim imenom odaziva, ušao je u njujoršku novinsku šumu 21. februara 1925. godine. Činilo se da je došao niotkuda. Rea Irvin, prvi umjetnički direktor „NewYorkera“, preselio ga je iz Pariza, glavnog grada 19. vijeka, sa jedne skice grofa D’Orseja, u metropolu na istočnoj obali Amerike. Tilley je došao da ostane u Novom svijetu. I u "New Yorker" takođe, da osvojiti globus, barem sve one njegove kutke gdje su urbanost i duhovitost, ukus i kritički duh bili barem nešto važni. Časopis već punih sto godina pokazuje, s čim treba da se računa. Sretan rođendan, g. Tilley!

(welt)

1925.

2025.

Na slici:

Godine 1925. Harold Ross, osnivač The New Yorker-a, zamislio je časopis za duhovitost, izvještavanje, fikciju, umjetnost i kritiku — „odraz u riječi i slici gradskog života“. Vek kasnije, The New Yorker je i dalje poznat po svojoj sposobnosti da iznenadi, oduševi i informiše sa tačnošću i dubinom. U 2025. slavi sto godina The New Yorker-a i nudi niz posebnih izdanja, festivala, izložbi, događaja i još mnogo toga.

(NY)

(spagos)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Hendek

 

Nastavljamo sa serijalom – Hedek

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Hendek. Toponim, lokalitet. Prije dolaska na Stari most, a na samom završetku Potkujundžiluka, nalazi se mali plato kojega je narod nazvao Hendek. U turskom jeziku hendek označava rov, šanac, kanal ili jarak, što taj lokalitet i jest jer je najniža točka u cijelom Starom gradu na lijevoj obali Neretve. Iz njega se kroči na Stari most. Za Hendek nas vezuje jedna epizoda iz povijesti Mostara. Naime, 1930-ih je mostarska općina izdala dozvolu za gradnju betonske građevine u Hendeku. Postala je to prodavaonica u vlasništvu Rade Golubovića, a jedino po čemu je ostala poznata je to što se ova građevina ni po čemu nije uklapala u ambijent staroga dijela grada. Ovo građevinsko ruglo ipak je nakon završetka II. svjetskog rata uklonjeno (vjerovatno oko 1958., 1959. ili 1960., što se da zaključuiti analizirajući raspoložive fotografije iz arhive).

Na južnom kraju Potkujundžiluka 1930. g. je nasuta zemlja i izgrađene su stepenice koje su se spuštale s Velike Tepe (Glavna ulica) do Hendeka.

U mnogim dokumentima o Starom mostu nailazimo na spominjanje kapijâ pred ulazak na most s obje strane. Spominju se dvije kapije, jedna na desnoj (zapadnoj) strani i druga na lijevoj (istočnoj) strani. Mjesto gdje je bila postavljena ona na zapadnoj strani je veoma lako uočljivo jer su i danas vidljivi ostaci kamenih dovratnika s uočljivim mjestima gdje su bile željezne šarke za kapiju. Međutim, onoj na istočnoj strani mosta nema nikakvih naznaka, tako da se postavlja pitanje jesu li stvarno postojale dvije kapije. Mnogi putopisci spominju ove dvije kapije.

Jedini dokaz smo uspjeli pronaći na fotografiji panorame Franza Laforesta iz 1891. g. u visokoj rezoluciji s koje smo uspjeli izdvojiti detalj sa Starim mostom na kojem se jasno vidi luk kapije na istočnoj strani mosta.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

Prilog: fotografije:

- Br. 1 - Hendek - kapija na lijevoj obali, Panorama (fotograf: Franz Laforest), 1891.;

- Br. 2 – Hendek (fotograf: Federico Patellani) 1941.;

- Br. 3 - Hendek (fotograf: Federico Patellani) 1941.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Prije 62 godine – Vruća linija

 

Uređaj ne funkcioniše ni lako niti fleksibilno u njihovim rukama, a nije ni crveni telefon. Vruća linija je teški teleprinter koji je, kako se vidi na slici, na njegovo mjesto guralo osoblje u Bijeloj kući 30. avgusta 1963. godine. Dva dana kasnije otvorena je direktna veza između Sovjetskog Saveza i SAD. Svijet je tada postao sigurniji.

Manje od godinu dana ranije, kubanska raketna kriza zamalo je pokrenula rat između dvije nuklearne sile. Situacija je bila toliko ozbiljna, a komunikacija između Moskve i Washingtona toliko komplikovana – trebalo je do 18 sati za razmjenu poruka – da bi danas, ako ništa drugo, najnovija tehnologija trebala bolje zaštititi čovječanstvo od nesporazuma. Danas misli američkog predsjednika Donalda Trumpa pronalaze svoj put direktno do Moskve u realnom vremenu.

A dali će se sve tako završiti, kao prije 62 godine, čini se, moraćemo malo više sačekati.

(sdz)

(spagos)

Svjedok vremena – Na granici sjećanja

 

(fotografije koje slijede objavljene su na FB stranici Cidom18. Novembra 2017. godine, autor je bio Ismail Braco Čampara)

Jedna fotografija uvjek govori više nego hiljadu riječi. Ismail Braco Čampara, svjedok vremena, oko sokolovo, tragom starih fotografija, pronalazio je uvjek isti pogled, ili kako smo to u našim rubrikama nazivali: Na istom mjestu, sa iste pozicije. Novije fotografije su napravljene 2017. godine.
U sjećanju!
Fotografije iz arhive cidom.org.

(CidomTeam)

Iz stare štampe – Katastrofalan vihor nad Mostarom, mart 1929. godine

 

Jugoslovenski list od 2. marta 1929. godine objavio je tekst razornom vjetru nad Mostarom, na osnovu telefonskog izvještaja dopisnika

“Katastrofalan vihor nad Mostarom - Vjetar raznosi krovove, diže oblake pijeska, razbija prozore i električne žarulje. - Smrt svećenika na ulici

(Telefonski izvještaj “Jugoslovenskog lista”)

Mostar 1. marta.

Od sinoć bjesni nad Mostarom opet nesnosna bura. Tokom prošle noći i današnjeg dana bura se toliko pojačala da brzina vjetra prema procjeni stručnjaka iznosi preko 20 metara na sekundu. Gradske ulice su gotovo puste, jer ljudi ne mogu da prolaze od pijeska, koji im vjetar baca u lice. Tokom dana vjetar je oštetio veliki broj zgrada. Cijelo vrijeme letili su po zraku komadi raznih krovova. - Mnogi pješaci, koji su išli ulicama bili su bačeni od vjetra na zemlju.

Zgrada mostarske policije je većim dijelom otkrivena. Jednako su stradale zgrade gradske banje, hotela Neretve, velike županije, mostarskih škola, na kojima su polupani prozori, srušeni dimnjaci i oštećeni krovovi, 50 godišnje borove vjetar je čupao. Električne žarulje po gradu su većim dijelom porazbijane. Najstariji ljudi u gradu ne pamte ovakvog vihora. Barake duhanske tvornice, hangari na aerodromu i barake vojne bolnice teško su oštećene. Po mnogim ulicama nalazi se nagomilan materijal porušen sa krovova.

U gradu vlada zabrinutost i ako orkan potraje još noćas stanovništvo se boji katastrofalnih posljedica. Bura je tako snažna da u velikoj visini nosi oblake pijeska.

Za vrijeme bure desio se jedan tragičan slučaj. Pravoslavni svećenik Patrikije Popović koji je htio ući u jednu radnju, pao je udaren od kapi. On je od prije bolovao na srcu.”

prilog: Mostar, razglednica, 1929. (cidom.org)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prva i zadnja fotografija – Kultni Bife Rondo

 

Na sjednici Gradskog vijeća Mostara održanoj 10. ožujka 1897. g., donesena je odluka o kupnji parcele zemlje u vlasništvu Avdage Bakamovića, kao i Avde i Ibrahima Đikića, s ciljem da se na tom mjestu napravi kružni tok ulica. Ukupno je kupljeno 160 kvadratnih metara zemlje. Za to je izdano i obeštećenje, ali ni približno pravoj vrijednosti zemljišta. Osam godina prije izgradnje kružnog toka izgrađeno je Štefanijino šetalište (Stephanie Alèe), kao centralna ulica koja je trebala povezivati grad s novoizgrađenim Zapadnim logorom i dalje prema izlazu iz grada prema Čitluku, odnosno Ljubuškom. Ova aleja od Gimnazije do Balinovca zasađena je platanima, koji su vodu dobivali iz đeriza, kanala prokopanih duž šetališta. Kod parka na Rondou uza sam trotoar još uvijek se mogu nazrijeti ti kanali. Kružni tok je napravljen 1882. g na tzv. Gumnu. Naziv Rondo se udomaćio dosta kasnije, od riječi Rondela (od francuske riječi "La rondelle" što znači i okrugla lijeha - nasad za cvijeće u vrtu ili parku) iz čega je kasnije izvedeno, novonastalo ime Rondo. Kasnije je iz tog kruga na Rondou inž. Miloš Komadina projektirao šest radijalnih aleja, koje su nastajale u raznim vremenskim periodima. Tako se ulica prema Raskršću, poznata Mostarcima kao Pijesak (Petra Drapšina – danas Kraljice Katarine), gradi 1901. g. i dobiva naziv Ulica Lipa. Odmah nakon nje 1902. g., kao suprotna joj ulica, gradi se Ulica Uzdisaja (Vladimira Nazora – danas Kralja Tvrtka). Kao zadnja ulica u toj šestokrakoj zvijezdi gradi se Liska ulica i njen produžetak prema Bijelom Brijegu (Blagoja Parovića – danas Kneza Branimira). U to vrijeme su se izgradile i neke od najljepših vila u tom dijelu grada. Među svima se ističe, vila, nekad poslovna zgrada Eduarda Fesslera iz 1897. g. (danas zgrada Rektorata).

Krajem 1930-ih gradi se na sjevernoj strani kružnog toka kavana koja će kasnije postati kultno okupljalište Mostaraca – mladih, slikara i boema... Bolje poznata pod imenom Bife Rondo, bila je izgrađena od drveta, obojena u zeleno. Imala je centralni dio i dva istovjetna krila. Cijeli plato ispred Bifea bio je vanjski restoran sa stolovima. Pored drvenog objekta nalazio se i kiosk u kojem se pripremao roštilj. U drugoj polovici XX stoljeća bilo je poznato okupljalište mladih, mjesto susreta, kafenisanja starijih ljudi... Često bi obitelji s djecom odlazile na nezaobilazne ćevape na Rondo. Muškadija bi, nakon što bi otpratili djevojke kućama, svraćali na obavezno sijelo na Rondo nakon radnog vremena Bifea sve do ranih jutarnjih sati uz nezaobilazne kifle iz Dugalića pekare. Nakon završetka zadnjeg rata (iako neoštećena) uklonjena je iz neznanih razloga (zvanično da se ne bi zaklanjao pogled na Dom hercega Stjepana Kosače) te se na mjestu njega danas nalazi prazan prostor.

Prilog:

Prva fotografija: Bife Rondo, 1940. godine (iz arhive Cidom) i druga fotografija Bife Rondo - jesen 1992. (Iz serije "Ljudi, grafiti,...etc" – autori: Salko Šarić / Vladimir Kolopić) – vjerovatno zadnja fotografija ovog objekta.

(CidomTeam)

Svjedok vremena – Na granici sjećanja

 

(fotografije koje slijede objavljene su na FB stranici Cidom18. Novembra 2017. godine, autor je bio Ismail Braco Čampara)

Jedna fotografija uvjek govori više nego hiljadu riječi. Ismail Braco Čampara, svjedok vremena, oko sokolovo, tragom starih fotografija, pronalazio je uvjek isti pogled, ili kako smo to u našim rubrikama nazivali: Na istom mjestu, sa iste pozicije. Novije fotografije su napravljene 2017. godine.
U sjećanju!
Fotografije iz arhive cidom.org.

(CidomTeam)

Prije 55 godina – Kad se narod upoznao sa Trim stazom

 

Početkom 1970-ih, više od 90 posto Nijemaca poznavalo je lika po imenu "Trimmy", figuru u stilu stripa s četvrtastom lobanjom i osmijehom u obliku slova V koji je podigao palac. Bio je to simbol kampanje “Trimm Dich durch Sport” (Osposobi se kroz sport), kojom je Njemačko sportsko udruženje od 16. marta 1970. željelo ljude da skine sa kauča, fotelje i izvede napolje. To je bilo neophodno jer su bolesti cirkulacije i gojaznost stvarale ozbiljne probleme Nijemcima (i njihovim zdravstvenim osiguravajućim kućama). Namjera udruženja da ohrabri sunarodnjake koji se sramežljivi sport podstiče na kas je bila uspješna: trčanje je postalo cool, a dvije godine kasnije Olimpijske igre u Minhenu pojačale su neočekivanu želju za kretanjem.

Na fotografiji se vidi kako lokalni političari iz Berlina pokušavaju da rade vježbe na fitnes stazi u Berlin-Mariendorfu 1972. godine. Gradovi i opštine uspostavili su oko 1800 ovakvih staza. Gotovo svi su danas propali, ali jedno ostaje: Nemci su zaista postali nacija izdržljivih trkača. U anketama, više od 19 miliona odraslih kaže da redovno trči.

-:-

Usput. Prva trim staza kod nas, u Mostaru pojavila se u prvoj polovini sedamdesetih godina, na Bijelom Brijedu, sa stazom za prilično zahjtjevno, i naporno trčanje, sa niz mjesta uz stazu za provođenje različitih vježbi. I za razkiku od gore pomenutih, naša Trim staza se zadržala na iatom mjestu do danasm zahvaljujući ulaganjima nadležnih, entuzijastima, i posebno rahmetli Đemi Kasumoviću.

(welt)

(spagos)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Kule oko Starog mosta

 

Nastavljamo sa serijalom – Kule oko Starog mosta

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Kule oko Starog mosta

Dvije velike kula kod Starog mosta često unose zabunu s imenima. Koja je koja? Jedno najlakše pamtljivo objašnjenje može biti: Kula koja se nalazi na strani Titove ulice nosi naziv Tara. Znači isto početno slovo, Tara – Titova. Ovo se lako pamti, a onda rješenje za kulu na drugoj strani Neretve je jedino, koje preostaje Halebija ili Halebinka.

Ove dvije kule su građene oko 1650. godine, jer ih i Evlija Čelebija spominje u svom putopisu iz 1664. g. Prvobitno izgrađene kule nisu izgledale kako ih danas vidimo. One su dograđivane i prepravljane, posebice ona na desnoj obali. Niti je Tara, a ni ona na drugoj obali, Halebinka ili Ćelovina, tako bile nazivane u starini. Bosanski namjesnik Ćelić iz 1717. g. nije ni u kakvom odnosu s kulom i stoga ova kula nije dobila po njemu ime Ćelovina. Inače je oduvijek služila kao tamnica za najteže zločince. Ona na lijevoj obali je od nastanka služila kao skladište municije i oružja – baruthana, pa tako na njoj nema nikakvih otvora ni puškarnica, a kameni zidovi su joj debeli tri metra. Kula Tara nije pretrpjela veće transformacije, budući da joj je podignut samo krov, a ona ostala kroz čitavo vrijeme skladište municije, baruthana.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

prilog: fotografije,

br. 1 - Kula Helebija1900-ih (fotograf: Raymond Poincare) 1901.

br. 2 - Stari most i kula Helebija 1920.

br. 3 - Kula Tara (fotograf: Federico Patellani) 1941.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Svjedok vremena – Na granici sjećanja

 

(fotografije koje slijede objavljene su na FB stranici Cidom18. Novembra 2017. godine, autor je bio Ismail Braco Čampara)

Jedna fotografija uvjek govori više nego hiljadu riječi. Ismail Braco Čampara, svjedok vremena, oko sokolovo, tragom starih fotografija, pronalazio je uvjek isti pogled, ili kako smo to u našim rubrikama nazivali: Na istom mjestu, sa iste pozicije. Novije fotografije su napravljene 2017. godine.
U sjećanju!
Fotografije iz arhive cidom.org.

(CidomTeam)

Nova knjiga u biblioteci cidom.org

 

U digitalnoj biblioteci na stranici cidom.org upravo je postavljena nova knjižica, pod naslovom:

Gimnazija u Mostaru - Izvještaj za 1966-67. g.

Link za knjigu:

Gimnazija-u-Mostaru-izvještaj-1966-67.pdf

(CidomTeam)

Iz stare štampe – Razno iz Mostara, januar 1929. godine

 

Jugoslavenski list od 22. januara 1929. godine objavio je više kratkih tekstova u rubrici “Razno iz Mostara”

“Razno iz Mostara

Mostar, 20. januara.

Izjava novog gradonačelnika Mostara

Nakon što je novi gradonačelnik grada Mostara g. Ibrahim ef. Fejić položio zakletvu i preuzeo gradsku općinu u svoje ruke, Vaš ga je dopisnik posjetio i zamolio, da mu rekne nešto o svojim ciljevima u gradskoj općini. Gosp. Fejić dao mi je sljedeći odgovor:

Moj, i mojih drugova cilj u gradskoj općini biće taj, da upregnemo sve sile, kako bismo dato nam povjerenje upotrijebili na dobro i korist države i naroda i kako bi samo udovoljili intencijama kraljevske vlade, koja ide za tim, da konsoliduje prilike u našoj državi. Mi se nećemo igrati kojekakvih programa, nego ćemo nastojati, da svoje sile upotrijebimo na dobrobit i gradske općine i građana. Što pravednije rješavati općinske poslove, što manje teretiti građane a pri tom se strogo držati postojećih štatuta i propisa, to će biti glavni zadatak nove općinske uprave.

Kao prvi zadatak općinske uprave biće taj, da u sporazumu sa g. vel. županom poradimo oko toga, kako bi se zainteresovali privrednički krugovi za saniranje komunalnih prilika u gradu, a to nam daje punu garanciju, jer su u novoj općinskoj upravi okupljeni ljudi od rada, među kojima ima privrednika, trgovaca, gospodara, pravnika, zanatlija, i drugih iz svih struka verziranih ljudi, pa nema sumnje, da će ovi ljudi svoje uspjehe u privatnom životu prenijeti i na rad i konsolidovanje prilika u našoj općini, na dobro svih građana.

Siromašnoj djeci.

Dom Narodnog Zdravlja – Odbor za pomoć siromašne djece u Mostaru, vodi živu akciju oko prehrane i odijevanja školske, i za školu nedorasle siromašne djece Mostara, te je već i do sada pokazao lijepih rezultata odjenuvši veći broj djece.

Obzirom na ogroman broj siromašne djece u gradu Mostaru i jaku zimu, Dom Narodnog Zdravlja ne može ni blizu da pokrije potrebe koje svaki dan postaju sve veće to se je obratio na mnoge velike trgovačke kuće, tvornice, poduzeća i uglednije građane u našoj Kraljevini moleći ih za pomoć.

Osim toga, Dom Narodnog Zdravlja je za tu svoju akciju pridobio sve profesore i nastavnike-ce, koji svojim marom i požrtvovanošću rado sarađuju u započetoj akciji.

Ova akcija Doma Narodnog Zdravlja izgleda nailazi i kod građana na razmijevanje, a to se moglo vidjeti na dobrom odzivu prilikom priređenog sijela (u sali Lučke škole) a tako isto i na čajanki u oficirskom domu.

U vezi s plemenitom akcijom. Dom Narodnog Zdravlja čini velike pripreme za svoju veliku zabavu, koju će održati 9. februara o.g. u prostorijama oficirsko-čin. doma i uz dobrovoljno sudjelovanje “Hrvoja”, “Gusala”, Učiteljske škole Kralja Aleksandra I, Sokolskog društva, te našeg omiljenog g. dr. Jakiše Miljkovića, advokata iz Stoca, kao i gđice M. Grebine.

Otvaranje školskih kuhinja po selima.

Oblasni odbor DCK u Mostaru, otpočeo je sa odašiljanjem hrane školama po Hercegovini u svrhu otvaranja školskih kuhinja za siromašnu djecu. U tu svrhu odbor je zaključio, da iz vlastitih sredstava nabavi hrane te da je šalje školama gdje su već kuhinje otvorene, a tako isto svu hranu, koju odbor bude dobivao upućivaće školama za uzdržavanje kuhinja, kako bi direktno pomogao siromašnu i gladnu djecu i omogućio im pohađanje škole.

Oko izmjena općinskih uprava u Mostarskoj oblasti.

Kako sam informiran, veliki župan mostarske oblasti g. dr. A. Hasanbegović, radi na formiranju novih općinskih uprava u varošima i selima. S pouzdane strane saznao je vaš dopisnik, da će g. Župan zadržati u glavnom većim dijelom stare uprave. Veliki župan radi brzo na tim izmjenama, te će za dva-tri dana sa svim tim imenovanjima novih uprava biti rad potpuno završen.

Osnivanje ženskog pododbora društva “Gajret”

“Gajretov” pododbor u Mostaru sazvaće ovih dana konferenciju, na kojoj će se izabrati ženski Gajretov pododbor od 5 lica, budući da takav pododbor u Mostaru ne postoji. I ako svako i manje mjesto u Hercegovini ima svoje ženske pododbore, to će ovijem izborom i Mostarski muški pododbor pokazati da nije zaostao za drugim mjestima, a treba znati, da su prilike koje su se bile uplele među članovima bivšeg pododbora, koji je pred nekoliko godina u Mostaru postojao, mnogo učinio da Mostar kao centar Hercegovine nije mogao dati ono što se od njega očekivalo, radi čega je u nekoliko pretrpio sami “Gajret”.

O.H.S.”

prilog: Mostar, Luka, 1920-ih. (cidom.org)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Svjedok vremena – Na granici sjećanja

 

(fotografije koje slijede objavljene su na FB stranici Cidom18. Novembra 2017. godine, autor je bio Ismail Braco Čampara)

Jedna fotografija uvjek govori više nego hiljadu riječi. Ismail Braco Čampara, svjedok vremena, oko sokolovo, tragom starih fotografija, pronalazio je uvjek isti pogled, ili kako smo to u našim rubrikama nazivali: Na istom mjestu, sa iste pozicije. Novije fotografije su napravljene 2017. godine.
U sjećanju!
Fotografije iz arhive cidom.org.

(CidomTeam)

Svjedok vremena – Na granici sjećanja

 

(fotografije koje slijede objavljene su na FB stranici Cidom18. Novembra 2017. godine, autor je bio Ismail Braco Čampara)

Jedna fotografija uvjek govori više nego hiljadu riječi. Ismail Braco Čampara, svjedok vremena, oko sokolovo, tragom starih fotografija, pronalazio je uvjek isti pogled, ili kako smo to u našim rubrikama nazivali: Na istom mjestu, sa iste pozicije. Novije fotografije su napravljene 2017. godine.
U sjećanju!
Fotografije iz arhive cidom.org.

(CidomTeam)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Hatovska

 

Nastavljamo sa serijalom – Hatovska ulica

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Hatovska ulica. Lokalitet, ulica. Sve donedavno, ulica koja je spajala Spojnu i ulicu Safeta Mujića zvala se Hatovska. Sve je počelo kada krajem devetnaestog stoljeća Zemaljska vlada izdade naredbu o nabavci rasnih konja za rasplod. Godine 1884. car Franjo Josip I. kao poklon šalje u Mostar pet konja iz Lipica i to čistokrvne arapske konje od kojih nastaje ergela plemenitih konja. Cijela ergela bila je smještena na prostranom Cerničkom polju, između kukuruzišta i vinograda gdje se nalazila staja. Na sjednici Gradskoga vijeća Mostara od 3. rujna 1908. g., donesen je zaključak da se ispred staja izgradi ulica. Čim je izgrađena narod ju je prozvao Hatovska (hat = at = konj), što će reći konjska ulica, a to ime je bilo i zvanično prihvaćeno od Općine.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

prilog: fotografije,

br. 1 - Hatovska ulica 1920-ih

br. 2 - Hatovska ulica 1969.

br. 3 - Hatovska ulica 2018

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Svjedok vremena – Na granici sjećanja

 

(fotografije koje slijede objavljene su na FB stranici Cidom18. Novembra 2017. godine, autor je bio Ismail Braco Čampara)

Carina, Kafana Lira

Jedna fotografija uvjek govori više nego hiljadu riječi. Ismail Braco Čampara, svjedok vremena, oko sokolovo, tragom starih fotografija, pronalazio je uvjek isti pogled, ili kako smo to u našim rubrikama nazivali: Na istom mjestu, sa iste pozicije. Novije fotografije su napravljene 2017. godine.
U sjećanju!
Fotografije iz arhive cidom.org.

(CidomTeam)

Azijski gepard – Ugrožena vrsta

 

Prijeti mu izumiranje

Prema iranskim vlastima, na svijetu je ostalo samo 17 azijskih geparda. "Da bismo zaštitili ove životinje, potrebna nam je saradnja različitih institucija", rekla je šefica državne agencije za životnu sredinu Sheena Ansari, prenosi novinska agencija Irna. Azijski gepardi (Acinonyx jubatus venaticus) su podvrsta geparda i javljaju se javlja se samo u Iranu. Prema ekološkoj organizaciji WWF, postoji pet podvrsta, a većina od oko 6.600 geparda na svijetu živi u Južnoj Africi. Ansari je to rekla na marginama ceremonije potpisivanja sporazuma o saradnji između ekološke organizacije i saobraćajne policije. Ovim se, između ostalog, želi pružiti bolja zaštita velikih mačaka u rezervatu prirode Turan u sjeveroistočnoj provinciji Semnan. Region je jedno od najvažnijih staništa za geparde, ali životinje su više puta uginule na autoputevima. Vrsta je nacionalni simbol koji krasi umjetnička djela:

-Ilustracije sa kraja 19. vijeka (slika) prikazuju šaha Perzije sa ovim životinjama. Azijski gepard nekada je bio porijeklom iz raznih regija u jugozapadnoj i centralnoj Aziji sve do Indije. U Indiji je iskorijenjen prije oko 70 godina.

(welt)

(spagos)