U sjećanju – Vahidin Musemić (1946. - 2023.)

U sjećanju: Evropsko prvenstvo u fudbalu 1968. Jugoslavija drugo mjesto, finalni turnir, šansa Vahidina Musemića

Najbolji napadač u historiji Fudbalskog kluba Sarajevo Vahidin Musemić preminuo je danas u Sarajevu u 77. godini života.

Legendarni igrač je rođen 29. oktobra 1946. godine u Janji. U svojoj petnaestoj godini postao je član FK Sarajevo, a ukupno je za Bordo klub sakupio 182 zvanična nastupa.

Uspio je postići nevjerovatna 83 gola, što ga svrstava među pet najbolji strijelaca u historiji Sarajeva. Računajući i nezvanične utakmice, Musemić je upisao 293 nastupa i postigao 169 golova.

Reprezentativni dres je nosio na 17 utakmica, gdje je uspio postići devet golova. U šampionskoj sezoni FK Sarajevo (1966/67.) postigao je u tri takmičenja 23 gola, čime je imao značajan doprinos u prvom, historijskom trofeju Bordo tima.

Nakon Sarajeva nastupao je i za francuskog prvoligaša Nicu gdje je već u prvoj sezoni postigao 11 golova u 21 utakmici, ali je već naredne sezone zbog sve češćih povreda morao okačiti kopačke o klin.

Inače, zbog čestih povreda nije uspijevao dostići svoju maksimalnu formu budući da je kao udarna igla Sarajeva gotovo uvijek bio na meti defanzivaca koji nisu birali način da ga zaustave.

Musemić se nakon završene velike karijere vratio u svoj voljeni klub, uz koji je stajao i u najtežim godinama.

Tokom rata je obavljao funkciju tehničkog direktora kluba, a u rukovodećim organima Sarajeva zadržao se i u prvim poslijeratnim godinama.

"Spenser s Koševa bio je primjer kako se bori za grb na dresu tokom igračke karijere, i kako se odnosi prema svom klubu nakon završetka iste. Njegova ljubav prema FK Sarajevo svakim danom bila je sve veća, strast kada govori o svom klubu vidjela se u očima prilikom svakog razgovora, i sa njom je 'inficirao' cijelu svoju porodicu. Ime Vahidina Musemića zauvijek će ostati upisano zlatnim slovima u historiju našeg kluba i grada. Neka mu je rahmet i vječna slava", poručili su iz FK Sarajevo.

(klix/20230630)

Preminuo je Vahidin Musemić, najbolji napadač u historiji FK Sarajevo (klix.ba)

U sjećanju: Evropsko prvenstvo u fudbalu 1968. Jugoslavija drugo mjesto, finalni turnir, šansa Vahidina Musemića

Malo starijim generacijama je i nakon 55 godina u sjećanju nastup tadašnje reprezentacije Jugodlavije u finalu Evropskog prvenstva u fudbalu. U reprezentacije su tokom kvalifikacija i na finlnom turniru iz Bosne i Hercegovine igrali fudbaleri: Mirsad Fazlagić (kapitan) (Sarajevo), Ivica Osim (Željezničar), Vahidin Musemić (sarajevo9, Idriz Hošić (Partizan), Boško Antić (Sarajevo), Edin Sprečo (Željezničar) i Džemaludin Mušović (Hajduk).

Na završnom turniru EP u Italiji učestvovale su četiri reprezentacije – Jugoslavija, SSSR, Italija i Engleska.

Turnir je trajao 5 dana (od 5. do 10. juna) i igrao se u Firenci, Napulju i Rimu.

Jugoslavija je u polufinalu igrala protiv Engleske, koju je savladala rezultatom 1:0, a strelac jedinog gola bio je Dragan Džajić u 86. minutu.

Yugoslavia – England 1:0 (0:0)

Yugoslavia: Pantelić; Fazlagić (c), Damjanović, Paunović, Holcer; Petković, Osim, Pavlović, Trivić; Musemić, Džajić
Substitutes: none (Zamjene: nema)
Coach: Rajko Mitić

England: Banks; Newton, Wilson, Labone, Moore (c), Hunter; Mullery, Ball, Charlton, Peters; Hunt
Substitutes: none
Coach: Sir Alf Ramsey

Referee: José María Ortiz De Mendíbil (Spain)

U drugom polufinalu, Italija i SSSR su odigrali meč bez golova, a finalista odlučen bacanjem novčića. Više sreće imala je Italija.

U meču za treće mesto Engleska je savladala SSSR sa 2:0, dok su u finalu Italija i Jugoslavija odigrali 1:1 (Domengini 80’ – Džajić 39’).

Finalna utakmica je po tadašnjim pravilima ponovljena posle dva dana, i Italijani su slavili rezultatom 2:0 (Riva 13’, Anastazi 33’).

Za današnja pravila u fudbalu nekoliko nezamislivih stvari: U utakmici protiv Engleske povrijeđen je Ivica Osim, iščašenje ramena, ali je ostao u igri do kraja meča, jer nije bilo zamjene igrača (?). Polufinalna utakmica, Italija – SSSR, koja je završena neriješeno, riješena je bacanjem novčića (u finale je prošla Italija).

Finalna utakmica između Italije i Jugoslavije završena je 1:1, i nakon dva dana igrana je druga utakmicam koju su Italijani dobili, zahvaljujući nerazumljivim odlukama sudija, Švicarca Gottfrieda Diensta. (Ovo ime je ostalo urezano u pamćenje)

Iako se sve odigravalo prije 55 godina, sjećanja naviru, kao da je bilo prije koju godinu.

Iz prve finalne utakmice u sjećanju je ostala neiskorištena šansa Musemića, kod rezultata 1:1.

O tome svjedoči sačuvani video snimak na you tube:

https://youtu.be/4JvvyB_dhDk

Šansa Vahidina Musemića: Finale EP 1968. (Jugoslavija - Italija 1:1)

U finalu Evropskog prvenstva 1968. godine igrali su Italija i Jugoslavija, te su odigrale dvije finalne utakmice. Ovo je ujedno i jedino finale u historiji svih dosadašnjih finala Evropskih prvenstava u kojem su se odigrale dvije finalne utakmice. Prva utakmica finala se odigrala 8. juna 1968. na stadionu Olimpico u Rimu. Pred 68.817 gledalaca Italija i Jugoslavija su odigrale neriješeno rezultatom 1:1. Džajić je u 39. minuti doveo Jugoslaviju u vodstvo, ali je Angelo Domenghini deset minuta prije kraja izjednačio na 1:1. Nakon što se i poslije produžetaka rezultat nije mijenjao, o pobjedniku je prema tadašnjim propozicijama odlučivao ponovljeni meč. Pamti se i velika šansa pri rezultatu 1:0, kada je Jovan Aćimović poslao oštru loptu kroz peterac, paralelno sa gol linijom. Vahidin Musemić je uklizao, ali je zakasnio za djelić sekunude. Umjesto lopte on je završio u mreži. Bio je to jedan od trenutaka koji je obilježio njegovu karijeru. Dva dana poslije pomenute ekipe su odigrale i drugu utakmicu finala. Ovog puta Italija je bila uspješnija te je slavila sa 2:0 golovima Luigija Rive u 12. minuti i Pietra Anastasija u 31. minuti utakmice.

(spagos)

Tragom jednog grafita

 

(tekst koji slijedi objaviljen je dana 30. juna 2023. godine na facebooku, autor je Ermin Bašić)

Samo da kažem da sam ja napisao ovaj grafit po povratku iz JNA, iz Knina 1991. i provedenih zadnja tri mjeseca radi teške 4 satne operacije u Vojnoj bolnici u Splitu i to jedva živ, mršav kao avet poslije izgubljenih pola jetre, žučne kese i dosta kila u bolnici. Sigurno tada u tom okruženju nije bilo baš lako reći da si Musliman (i to jedan od rijetkih), kao što sam ja rekao za sebe, i ostati okružen ljudima koji su bili tada u Kninu dok su Hrvati i Slovenci vojnici bili otpušteni iz vojske.

Možda to Vladimir, koji je snimio taj grafit, još nezna ko je to napisao, a vjerovatno je bilo predskazanje šta će se desiti u Mostaru, poslije doživljenog Knina sa moje strane.

Kao oslobođen vojske na dvije godine, radi teške operacije koju sam imao, napuštam Mostar 1992. u aprilu ubrzo poslije explozije cisterne.

Ovakav isti grafit UŽIVAJTE OPŠTU NEMOĆ je stajao isto tako na zidu zgrade u Kninu, a neznam ko ga je napisao.

Ovaj post sam postavio u vašoj grupi, da bi objasnio kako je nastao grafit koji ste prije objavljivali i da cestitam Vladimiru i Salki na ideji fotografisanja grafita i na promociji istih na izložbama u nekoliko zemalja vjerujem.

Nadam se da je pomoglo na promociji o uzaludnosti rata i stradanjima koji se nisu trebali desiti.

(Ermin Bašić)

fotografija: Vladimir Kolopić

(Ermin Bašić, Današnje viđenje grafita)

Prije 30 godina: Operacija oslobađanja Mostara

 

Špago: Operacija oslobađanja Mostara zaslužuje mjesto u vojnim udžbenicima

Deblokada grada Mostara na području IV. korpusa jedna je od najvažnijih i najbriljantnijih pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine, kazao je u povodu 30. godišnjice pogibije brig.gen. Midhada Hujdura Hujke, deblokade Mostara i oslobađanja bjelopoljske kotline, predsjednik Jedinstvene organizacije boraca Grada Mostara Esad Kosić.

“Značaj i svrha manifestacije “Putevima pobjede ARBiH 1992.-1996.” je podsjetiti nove i mlade generacije da im se ne ponovi ovo što se nama događalo i da taj period upamte i drže u svom sjećanju i svojoj povijesti kao jedan od najvažnijih trenutaka na teritoriju Hercegovine – kazao je Kosić.

Komandant 449. istočno-hercegovačke brdske brigade Šerif Špago istakao je da se operacija oslobađanja Mostara zaslužuje naći u mnogim vojnim udžbenicima.

“Riječ je o jednoj od najbriljantnijih pobjeda Armije RBiH u Mostaru, Hercegovini, ali i cijeloj BiH. Oni koji poznaju vojnu terminologiju, odnosno način izvođenja operacija, znaju da su tog 30. juna jedinice 41. motorizirane brigade, ali i druge jedinice IV. korpusa izvodile najsloženije borbene operacije. Imali smo oslobađanje Sjevernog logora, odnosno napad na utvrđeni objekt, kasarnu, imali smo oslobađanje Raštana, ubacivanje jedinica na prostor Bijelog Polja i oslobađanje bjelopoljske kotline. Siguran sam da ova operacija zaslužuje svoje mjesto u mnogim vojnim udžbenicima i da se izučava na mnogim vojnim školama, jer nisam čuo da je u proteklom obrambeno-oslobodilačkom ratu ijedan prostor uradio takvu akciju da se iz okruženja izvrši proboj, oslobodi se i spoji sa slobodnim teritorijem i drugim jedinicama ARBiH”, kazao je Špago.

Mišljenja je kako je do ove operacije moralo doći.

“To je bilo nužno kako bismo, prije svega, osigurali da Mostar ostane ono što je i danas, jedini multietnički grad u BiH. Da nije bilo te operacije ko zna što bi se događalo u narednim periodima na prostoru ovog grada”, kazao je Špago.

Ratni komandant 41. motorizirane brigade Armije RBiH brigadir Esad Humo kazao je da je upitno kako bi završili Mostar i Hercegovina da nije bilo navedene akcije.

“Moram još jednom podcrtati da je ovo bio prelomni i ključni trenutak i za Mostar i za Hercegovinu, jer je ovaj naš proboj, odnosno spoj sa slobodnim teritorijem omogućio da ovaj prostor održimo do kraja, odnosno do Washingtonskog sporazuma i mira”, kazao je Humo.

(NovaSloboda.ba)

Sa stranica stare štampe: Poplave u Mostaru 1937.

 

U članku iz beogradske "Pravde" od 15. septembra1937. godine, izvješćeno je o nevremenu koje je pogodilo Mostar, a koje je pratilo izlijevanje Radobolje.

"Strahovito nevreme u Bosni i Hercegovini

Mostar je najviše oštećen

Srećom, ljudskih žrtava, kako izgleda, nema

Mostar, 14 septembar,

Strahovito nevreme koje je vladalo u toku jučerašnjeg dana u čitavoj Bosni i Hercegovini prošlo je srećom, bez velikih žrtava. Mestimična provala oblaka prećena vetrovima, prouzrokovala je veliki štetu koja se ceni na nekoliko miliona dinara. Naročito je velika šteta počinjena u Hercegovini.

Nema mesta koje nije nastradalo, a najveću štetu pretrpeo je Mostar koji je od juče poplavljen vodom u visini preko jednog metra. Čitav zapadni deo grada poplavljen je na nekoliko kvadratnih kilometara. Ima mesta gde je sinoć voda dostigla blizu dva metra visine. Najstrašnije je bilo oko pet sati popodne kad su naišli oblaci, uz strahovitu grmljavinu i vetar. Ogromna količina vode sručila se na grad, nadolaženje brdskih potoka i reke Radobolje koja se izlila iz korita i polavila Šetalište Vojvode Mišića, Lašku ulicu, Rondo, Bijesak ulicu sve do Zahumske ulice, Carnik ulicu, Aleju Uzdisaja, čitav kraj Bakamluk i Ilićevu ulicu.

U Bakamluku nema kuće, u čije podrume i prostorije nije prodrla voda. Nameštaj je oštećen. Baštu kavane Balinovac i baštu "Bled" voda je polavila tako da je onemogućeno..."

U tekstu uočavamo nazive mostarskih ulica kojih više nema, kao i nekoliko pogrešno napisanih naziva: Šetalište Vojvode Mišića, Laška ulica, Bijesak ulica, Zahumska ulica, Carnik ulica, Aleja Uzdisaja i Ilićeva ulica, bašta Bled...

prilozi: fotografije ispred vile Fessler na Rondou, i sa Šetališta, koje je napravio Miroslav Loose

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Posljednja pjesma Beatlesa

 

“Dan u životu Beatlesa”, .”A Day in the Life of the Beatles” prikazuje privatne snimke koji su sada objavljeni.

U novoj ilustrovanoj knjizi bivši Beatle Paul McCartney po prvi put otkriva stotine fotografija snimljenih 1963. i 1964. godine, kad je buknuo globalni kult oko Beatlesa. Knjiga “1964: Oči oluje", (naslov originala “1964: Eyes of the Storm”) sadrži 275 fotografija koje je muzička legenda snimila tadašnjom kamerom od 35 milimetara, kao i zapažanja sada 80-godišnjaka.

Kako je sada poznato, Paul McCartney želi da ove godine objavi kompoziciju svog bivšeg kolege iz benda Johna Lennona (slika) kao "poslednju" pjesmu Beatlesa. Pjesma je snimljena uz pomoć vještačke inteligencije. Vjerovatno je riječ o Lennonovoj kompoziciji iz 1978. pod nazivom "Now and Then".

(ksa)

(spagos)

Mostarski gimnazijalci obilježili 60 godina mature

 

Najbolja generacija nadaleko čuvene Mostarske gimnazije danas ponovo na „prozivci“

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu novasloboda.ba dana 24. juna 2023. godine, autor je Roko Markovina)

Postoje i institucije, istina ne tako često, koje se u životu pamte. Jedna od takvih mostarskih institucija kojoj sam, onoj iz „moga vremena“, neizmjerno zahvalan za sve ovo što jesam i što sam postigao u životu, jest Mostarska gimnazija. Pohađao sam tu školu dok je još bila u „staroj zgradi“, da bi poslije, negdje osamdesetih prošlog stoljeća, preselila u obnovljenu, bivšu školsku zgradu „Stare gimnazije“, izgrađenu još za Austro-ugarske carevine, i to još davne 1893. godine. Obje su zgrade bile granatirane i urušene u Drugome ratu u Mostaru (1993.) i obje, novcima međunarodne pomoći, obnovljene. Mostarska gimnazija bila je „pojam“ za mnoge đake i slovila je kao „druga po kvaliteti“ u SFRJ, odmah nakon Varaždinske gimnazije, u vremenu mojega odrastanja. Nakon završene osmogodišnje škole, kroz tu Gimnaziju moja generacija je  gotovo „protrčala“ i ne primijetivši kako su protekle te četiri godine našega odrastanja.

Stjecali smo široka i temeljita znanja, učili se životu, igrali nogomet, rukomet i košarku, trenirali plivanje, gimnastiku i atletiku i …zabavljali se. I čitali. Čitali. Život nam je bio prepun lijepih sadržaja i svi smo bili kao jedno. Prijatelji. Stvarni, iskreni što smo ostali i do danas. I nikada nam nije bilo dosadno. U mojoj je generaciji naša Gimnazija imala jedan „francuski“ i dva „njemačka“ razreda. Nama, u „francuskom“ razredu, koji smo se već poznavali iz osmogodišnje i Muzičke škole (Todor Pantić, Enes Hodžić, Hakija Čatović, Dražen Dražeta, Branka Pećanac (s kojom sam pohađao i Muzičku školu-svirala je klavir), Zdenka Prusina, Emira Oglić, Amira Zvonić, Ahmet Badžak, Slavko Šunjić, Mila Arapović, Minka Halilović, Tea Raljević, Antonija-Beba Šarac i Mirsad Bubalo pridružili su se, tada, Margareta – Ćići Tiberio, Emir – Peka Pekušić, Mirko Šagolj, Safet Smajkić, Dragan Hlubna, Ratimir Andrijanić, Murat Penava, Dragoljub Leković, Zdenko Stojkić, Marinko Kordić, Aleksandar Ratković, Neven Medin, Mehmed Nazečić, Elizabeta Krtalić, Zlata Arpadžić, Seka Bajgorić, Zorica Marić, Jasna Kajtaz, Maja Kurtović, Mirjana Bogić, Mirjana Ninković i Dženan-Đani Salković (kojega sam, također, poznavao iz Muzičke škole-svirao je violinu). Tu su bili i učenici iz „njemačkih razreda“: Goran Babić, Slobodan – Bobiša Praljak, Vesna Jukić (poznavao sam je iz Muzičke škole-svirala je violinu), Meho Čerkić, Jožica Škorja, Ivica Mihoković (preselio u Mostar iz Zagreba), Muhamed Rebac, Zoran Antunović, Željko Rebac, Šemsudin Fazlagić, Ratko Suton-„Pika“, Nikola Gašić, Džemal Gološ, Radmila Horvatić, Julija Kuzman, braća Enver i Ethem Mahinić, Ahmet Karabeg, Fadil Nožić-„Pinca“, Marijan Čapek, Katja Čorić, Mara Vlaho, Slobodanka Ivković-„Boda“, Mirjana Sudar, sestre Halajkijević, Angela Wezbek, Ljubomir Brajković, Kemal Budimlić, Branko Miljko, Branko Prah, Hasan Vučijaković, Edin-Edo Omeragić, i još mnogo drugih. Da ih ne nabrajam.

A imali smo i sjajne profesore, kako već rekoh. Prave učitelje i pedagoge. Znalce. S ponosom i nostalgijom moram, barem neke, spomenuti: sestre Veru i Olgu Samardžić, Dragicu Rimac, Milojku-Micu Petrović, Mariju Pavlović, Bojanu Mavar, Božu Pavkovića, Saliha Lehu, Kamila Jakupovića, Marinku Prusina, Rudolfa Kraljevića, Aleksandra-Acu Bošnjaka, Uroša Lisnića, Jakova Zupca, Ivana Milićevića, Boriku Turanjanin, Naziku Stanojević, Šahziju Spahović, Samiju-Seku Jelić, Habibu Kalajdžić, Voju Janjoša, Milenka Nadaždina, Antu Cvitanovića, uz  još neke druge, koji su nam, povremeno, izvodili nastavu, a gotovo svi su bili bivši đaci te iste, Mostarske gimnazije. Direktor nam je, tada, bio prof. Petar Leko, a tajnik/sekretar Humbert Marijanović (koji nas je uvijek tjerao dok smo, „kao predčas“ igrali nogomet na školskom igralištu). Bili su strogi i…pravedni.  Ponosni smo i danas na tu školu, svjesni da baštinimo i njezine sjajne, prethodne, generacije. Neponovljive, po svemu.

Nabrojat ću samo neke iz njezine povijesti, za spomen i svjedočenje, tek one koji su u svojim profesionalnim karijerama, upravo zahvaljujući znanjima stečenim u ovoj školi,  dosegli ono najviše što se moglo doseći, bilo u tehnici, medicini, sportu, pravosuđu, visokom obrazovanju, književnosti, teatru, politici i drugim područjima života, znanosti i umjetnosti: Mustafu Latića, Milojka Čišića, Sergija Lukača, Otona Župančića, Dušana Mučibabića, Hamzu Humu, Abdurahmana Nametka, Ivana i Josipa Loose,  Filipa Kohna, Isidora Papu, Nazifa Hadžiomerovića, Saliha Hojlaša, Džemala Bijedića, Osmana Đikića, Tanju Peško, Muhameda Mahića, Antona Potočnika, Mirka Repca, Nijaza Halilhodžića, Avdu Humu, Vladimira Ćorovića, Dimitrija Mitrinovića, Rifata Pavlovića, Halduna-Lea Hrvića, Katarinu  Loose, Antu Aleksića, Vjekoslava Barišića, Nedjeljka Gvozdenovića, Himzu Polovinu, Vinka Galića, Muhameda-Hamu Voljevicu, Nijaza Topuzovića, Dejana Čupinu, Živojina Repovića, Zijada Kresu, Izedina Pintula,  Božidara Gagru,  Ismeta-Tarasa Zahirovića,  Boriku Vanović,  Jozefa –Pubu Škorju, Vesnu Dabić-Šunjić, Predraga Matvejevića, Milivoja-Minju Pejkovića, Mišu Pištala, Nikolu Kovačinu,  Josipa-Kubu Jerkovića, Ismeta Salahovića, Džabira Delalića, Zlatka Kažinića, Miju-Mišu Brajkovića, Mufida Kosovića, Đorđa Kulišića, Behdžeta-Bedžu Mesihovića, Želimira Miladina, Velimira Njirića, Damjana Šantića, Nedžada-Ćiću Popovca, Branu Milovića i još mnogo, mnogo drugih.

I naša je generacija, nastavljajući tradiciju svojih prethodnika, dala nekoliko istaknutih pojedinaca na raznim poljima, poput: Gorana Babića, Vesne Jukić-Oborina, Jožice Škorja-Govedarica, Dženana-Đanija Salkovića, Todora Pantića, Branke Pećanac-Vlašić, Mirka Šagolja, Nikole Gašića, Ede Omeragića, Zorice Marić-Desančić, Ratimira Andrijanića, Nevena Medina, Enesa Hodžića, Hakije Čatovića, Mehmeda Nazečića,  Mirsada Bubala, Ratka-Pike Sutona, Mehmeda-Mehe Čerkića, Mirjanu Sudar-Petr, Katju Čorić-Flik, pa i Slobodana-Bobiše Praljka(svemu što se, kasnije s njim događalo, usprkos) i drugih, čije bi me pobrojavanje daleko odvelo. Naravno, taj se niz nastavljao sve do 1992. godine, kada je ta i takva Mostarska gimnazija, jednostavno, „ugašena“ i osnovana, na njezinome mjestu neka druga, manje tolerantna, jednonacionalna („dvije škole pod istim krovom“),  kao i još jedna, na drugoj lokaciji u Gradu.

Škole koje su, čini mi se, kao visokoškolske obrazovne ustanove, izgubile svaki smisao i vezu sa onom prethodnom-našom, ali i sa svojom temeljnom odgojnom zadaćom.  A velika kamena ploča na kojoj su pisali stihovi jednoga od najvećih mostarskih sinova, Alekse Šantića „Mi znamo sudbu“:

„I kad nam muške uzmete živote,

grobovi naši borit će se s vama“.

sa popisom svih đaka i profesora te Mostarske gimnazije koji su poginuli u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskome ratu, prva je razbijena „u paramparčad“. I nikada više nije vraćena. „Psi rata“ su i ovdje ostavili svoje tužne, utopističke i zle tragove. Nažalost.

Ponosni smo i dan-danas na svoje profesore i zahvalni  smo im što su nas naučili mnogočemu, a najviše što su nas učili o tomu da treba težiti biti uvijek uspravnoga i ispravnoga stava, uvijek biti ozbiljan, pošten i pravedan, o tomu što znači znanje i (r)evolucija u životu, što znači učenje od pametnih i mudrih, što znači dobra knjiga, bez obzira kojim pismom i na kojem jeziku bila napisana. A, ponajviše, što su nas naučili da:

„Uvijek je lakše bilo kolajnu

zaraditi, nego ju nositi“.

I svi smo to dobro naučili i tako smo se ponašali, čitav život. Svi, uglavnom, osim jednog- koji je skončao u Den Haagu, 2017., nakon što je, osuđen kao ratni zločinac, popio otrov u sudnici. Izgleda da se nije znao, a niti uspio „nositi“ sa svojom sudbinom, svojom nesrećom i svojim, napuštenim idealima. Nažalost..

Takva je bila moja Mostarska gimnazija do početka ratova u Mostaru, 1992.

A danas?

Evo što se može pročitati, danas, na Vikipediji:

“Poslije Bošnjačko-hrvatskih sukoba (1992.-94.) učenici i profesori, koji su radili po planu i programu na hrvatskom jeziku, a u okviru Gimnazije fra- Dominika Mandića, vratili su se u obnovljeno prizemlje zgrade, u studenom 1999. godine. Dana 29. kolovoza 2003. godine, došlo je do spajanja Javne ustanove Prve gimnazije Mostar i Gimnazije fra- Dominika Mandića u Gimnaziju Mostar, kao prve administrativno ujedinjene škole na području Hercegovačko Neretvanske Županije. Ujedinjena škola je prozivana „rijetkim društvenim eksperimentom”, ali učenici i zaposlenici su zadovoljni njezinom organizacijom.(Napomena: Taj eksperiment se nazvao “dvije škole pod istim krovom”,nap. R.M.2017.)

Donacijom japanske vlade opremljen je kabinet informatike modernom opremom, a obnova same zgrade gimnazije je dovršena 2009. godine, zahvaljujući donacijama španjolske i njemačke vlade, te kreditu Razvojne banke Vijeća Europe.

Gimnazija realizira nastavni plan i program četverogodišnjeg smjera opće gimnazije, prema dva nastavna plana i programa – na bošnjačkom i na hrvatskom jeziku.

U zgradi mostarske gimnazije je smješten i „Koledž ujedinjenoga svijeta“ (United World College Mostar), jedna od 17 takvih obrazovnih ustanova u svijetu (United World Colleges), koji zauzima trećinu zgrade gimnazije. God. 2006. svečano ga je otvorila Noor, kraljica Jordana. U njemu predaju nastavnici iz različitih zemalja, a nastavu pohađa preko 200 učenika iz cijelog svijeta. On također doprinosi toleranciji i suživotu ne samo različitih nacionalnosti grada, nego i rasa, kultura, tradicija i svjetonazora cijelog svijeta”.

(Napomena: Ali, i ovo: Gimnazija realizira nastavni plan i program četverogodišnjeg smjera opće gimnazije, prema dva nastavna plana i programa – na bošnjačkom i na hrvatskom jeziku. Nastava je kabinetski organizirana u dvije smjene tako da učenici trećeg i četvrtog razreda nastavu pohađaju u prvoj smjeni, a u drugoj smjeni učenici prvog i drugog razreda. Prva smjena s radom počinje u 7.30 a druga u 13.35 sati. Nastava završava u 19,30 sati. Trenutačna ravnateljica je Ankica Čović, a njen zamjenik Haris Idriz. Škola pored ravnatelja i zamjenika ravnatelja ima i pedagoga, knjižničara, tajništvo, te Školski odbor, Nastavnička vijeća, zajedničko Nastavničko vijeće, zajedničko Vijeće učenika i Vijeće roditelja u skladu s nastavnim planom i programom HNŽ-a. Vijeće učenika Gimnazije Mostar je zajedničko; sačinjavaju ga predstavnici svih odjeljenja. Vijeće organizira brojne aktivnosti koje su uglavnom humanitarnog, kulturnog, športskog i ekološkog karaktera.Nap. R.M. 2022.)

Nemam komentara. Osim što mi nije jasno da „Koledž ujedinjenoga svijeta“ može „doprinositi toleranciji i suživotu“ različitih nacionalnosti u Gradu.  Pa to bi trebao biti aksiom života u njemu. I ljubav, naravno.

Međutim, nakon proslave svoje 30.te obljetnice “mature”, jedan od dičnih, ali nešto mlađih, izdanaka te iste, naše, Mostarske gimnazije, (u kojoj smo mi, sa jedva dobivenim dopuštenjem prije pet godina obilježili naših 50 godina od “ispita zrelosti”) Sergio Šotrić, valjda razočaran nakon svega što se događalo u Mostaru od 1992. do danas, napisao je i ovo:

„RAZMIŠLJAM I PITAM SE:

Gdje je danas gimnazijalski obrazovana elita Mostara?

Gdje su danas generacije gimnazijalaca 80-tih, koji su grad i njegove stanovnike odavno trebali povesti u svijetlu budućnost?

Gdje su danas svi ti pametni ljudi, puni snage, entuzijazma i znanja?

Gdje su  – gdje smo?

NEMA NAS NIGDJE!

Neki od nas dobro žive – neki ne.

Neki od nas žive u Mostaru – neki ne.

Neki od nas više vole susjedne države od BiH – neki ne.

Neki od nas imaju strana državljanstva – neki ne.

Ali da, ima još stvari, koje su nam zajedničke!

Velika većina nas su konformisti, oportunisti, hedonisti…

Velika većina nas su kukavice!

Velika većina nas gleda samo svoj lični interes – za interese šire društvene zajednice bi (kao) trebao neko drugi da se bori, samo mi ne – mi (kao) svakako ne možemo ništa promijeniti.

Velika većina nas se osjećaju prije svega kao Hrvati, Bošnjaci, Srbi, a tek onda (možda) kao Mostarci, (možda) kao građani – (možda) kao državljani Bosne i Hercegovine.

Čast malobrojnim izuzecima!

Naša gimnazija odavno više ne nosi ime slavnog pjesnika Alekse Šantića.

Naša raja odavno više ne sjede u klupama ove slavne škole…

Dragi moji profesori.

žao mi je, ali moram da vam priznam:

Mi nismo ništa naučili!

Mi nismo postali elita Mostara!

Mi ne znamo – mi NEĆEMO povesti Mostar u bolju budućnost.

Dragi profesori, džaba je bio sav vaš trud, džaba je bilo sve vaše znanje, džaba je grad izdvajao velike novce za naše (besplatno) školovanje…

DŽABA NAM ŠKOLA, KAD NAM JE MOSTARSKO SRCE U PETAMA!“

Ni ovdje, nemam komentara. Zato sam ovaj tekst i prenio u cijelosti. Izgleda da je prošlo vrijeme mostarskih-gimnazijskih revolucionara, da je prošlo vrijeme kad su mostarski gimnazijalci bili smatrani elitom i kad su njezini dični profesori učili svoje đake…pravome znanju, istini i pravdi. I patriotizmu, naravno. Ili, domoljublju, kako je komu draže. A patriotizam/domoljublje je „rodoljublje, ljubav prema domovini, otadžbini, otadžbeništvo, domoljublje“ (B. Klaić: Veliki rječnik stranih riječi“, Zora-Zagreb, 1966. str. 935). Samo što neki, danas, tu riječ doživljavaju i prevode kao nacionalizam, u potpuno krivom značenju, jer „nacionalizam“ znači: „voljeti svoj narod, boriti se za njegova prava i nezavisnost, znači služiti ne samo svome narodu nego i svim narodima i općem napretku“ (B. Klaić: Veliki rječnik stranih riječi, Zora-Zagreb, 1966. str. 844). A taj i takav „nacionalizam je domoljublju…najveći neprijatelj, jer, postavlja svoju naciju iznad svega, čak i iznad Boga“, rekao je, nedavno, Papa Franjo (Jorge Mario Bergoglio). Ili: „Patriotizam je sušta suprotnost nacionalizmu…nacionalizam je njegova izdaja“, rekao je, aktualni francuski predsjednik, Emanuel Macron, 10.11.2018. I obojica imaju pravo.

Da. Izgleda da je, uistinu, onakav ustroj naše Mostarske gimnazije, kakvoga pamtim, postao…prošlo vrijeme. Bolje reći, davno prošlo vrijeme…Pluskvamperfekt. Zato ja ti moju Mostarsku gimnaziju i pamtim, samo po dobru. I hvala joj, u ime moje generacije, koja, polako, sa divnim uspomenama na nju, zauvijek nestaje.

(IZ KNJIGE Roko Markovina:“Moj mostarsko spomenar“. U pripremi 2023.)

MaturantiI Mostarske gimnazije iz 1963. (po sjećanju)

Bilo nas je oko 90 kad smo upisali prvi razred, 1959. Bio je jedan razred u kojem se učio Francuski jezik, a dva razreda u kojima se učio Njemački jezik.

„Francuski razred“:

Dženan-Đani Salković – svirao je violinu, liječnik –specijalista otorinolaringolog, letački instruktor, pjesnik i kompozitor nagrađenih melodija, rano preminuo u padu jedrilice na Glamočkom polju 1987. godine,

Todor Pantić– magistar medicine-vrsni specijalista ortoped, talentirani junior FK„Velež“ i kapiten juniorske reprezentacije BiH 1962., karijeru nastavio i završio u Švedskoj i preminuo 2021. godine,

Branka Pećanac- Vlašić– svirala je klavir, dipl. inž. arhitekture,

Mirko Šagolj – poznati novinar „oslobođenja“ i dopisnik iz Moskve,

Zorica Marić-Desančić, dipl. pravnik- diplomatska karijera u Beogradu- sekretar SIV-a, živi u Beogradu,

Ratimir Andrijanić – dipl. inž. brodogradnje, kasnije uspješan poduzetnik u Zagrebu u vlastitoj firmi „Enikon“, živi u Zagrebu,

Enes Hodžić, – poznati i cijenjeni doktor stomatologije, maksilofacijalni kirurg, karijeru nastavio u  privatnoj ordinaciji u Rovinju (Hrvatska)

Hakija Čatović – dipl. inž metalurgije, i talentirani junior FK“Velež“, karijeru nastavio u Australiji

Mirsad Bubalo – inženjer elektrotehnike, jedan od direktora „Elektrohercegovine“, rano preminuo

Minka Halilović- Torlo – prosvjtna radnica, profesor

Dragan Hlubna – dipl. dr. med.-veterinar, rano preminuo u Sarajevu,

Murat Penava – dipl.inž.tehnologije, radio kao predstavnik tekstilne industrije i trgovački putnik,

Marinko Kordić – inženjer geodezije, radio u Mostaru, preminuo

Elizabeta Krtalić – doktor medicine, rano preminula

Zlata Arpadžić–

Fatima Ćustović-Bilal– prosvjetni radnik, profesorica,

Neven Medin – svirao trubu, inženjer elektrotehnike, cijenjeni stručnjak u RIZ-Zagreb,

Mila Arapović – doktorica medicine, rano preminula

Roko Markovina, svirao je violon-chello, talentirani junior „Veleža“,dipl. inž. i magistar brodogradnje, doktor tehničkih znanosti, Zastupnik u Skupštini RBiH (1990.-1996), karijeru završio na FESB-u u Splitu, kao redoviti profesor u trajnom zvanju, živi između Splita, Korčule i Mostara,

Jasna Kajtaz-Fazlagić,?

Maja Kurtović- Šupljeglav, ?

Mirjana Bogić- Salai – prosvjetna radnica, profesorica, živi u Makarskoj,

Mirjana Ninković – prosvjetna radnica, profesorica,

Safet Smajkić,

Zdravka Vekić – prosvjetna radnica, profesorica, preminula u Nevesinju,

Margareta-“Ćići“ Tiberio-Lujo, turistička radnica, udala se u Dubrovniku,

Dragoslav Leković, prosvjetni radnik, karijeru završio u Bijelom Polju (Crna Gora)

Zdenko Stojkić – SSS, radio na Benzinskoj stanici u Mostaru, preminuo,

Ahmet Badžak– SSS, radio kao ugostitelj,

Emir-Peka Pekušić, pravnik, rano preminuo,

Seka Bajgorić-domaćica

Emira Oglić- Karabeg, radila kao novinar na Radio Mostaru, živi u SAD,

Amira Zvonić- Rebac, domaćica

„Njemački“ razredi:

Goran Babić, dipl. ekonomista, vrsni pjesnik i književnik ( preko 110 knjiga), bivši političar, slovi kao najbolji živući književnik sa bivših JU-prostora, živi u Beogradu (Srbija),

Vesna Jukić – Oborina, svirala je violinu, magistar medicine i primarius, književnica i pjesnikinja, slikarica, karijeru završila i živi u Crnoj Gori (Podgorica),

Mehmed-Meho Čerkić, dipl. inž. vazduhoplovstva, pjesnik, rano preminuo u ratovima u Mostaru,

Jožica Škorja- Govedarica, vrsna plivačica P.K. „Velež“, reprezentativka, dipl. plivački trener, karijeru završila u Sloveniji (Krško), živi u Mariboru (Slovenija)

Muhamed Rebac, dipl. agr., rano preminuo,

Zoran Antunović, doktor medicine-internista, rano preminuo,

Željko Rebac, dipl. oecc., šef Carine u Mostaru i predsjednik UJDI- Mostar, rano preminuo,

Ratko Suton-„Pika“, rukometaš, rukometni trener i funkcioner  u Mostaru, rano preminuo,

Nikola Gašić, dipl. inž. elektrotehnike, direktor „Elektro-Hercegovine“, predsjednik Skupštine općine Mostar, predsjednik F.K. „Velež“, karijeru završio i živi u Beogradu,

Džemal Gološ, dipl. inž. elektrotehnike, direktor „Elektro-Hercegovine“

Radmila Horvatić-Kljajo, doktor medicine, karijeru završila u Francuskoj,

Julija Šunjić-Kuzman, prosjetna radnica-profesorica, živi u Mostaru,

Slobodanka -„Boda“ Ivković- Trifunović, dipl. pravnica, majka glumaca Sergeja i Branislava Trifunović, karijeru završila i živi u Kruševcu (Srbija)

Mirjana Sudar-Petri, prosvjetna radnica, profesor, karijeru završila  i živi u Zagrebu,

Angela Wezbek-Brajković– prosvjetni radnik-profesorica, živi u Mostaru,

Ljubomir Brajković,- prosvjetni radnik-profesor, živi u Mostaru,

Kemal Budimlić, dipl. inž. elektrotehnike, karijeru završio u Švedskoj,

Branko Miljko – profesor filozofije i sociologije , preminuo u Sarajevu,

Branko Prah – diplomirani knjižničar, karijeru završio u Njemačkoj,

Hasan Vučijaković, dipl. inž elektrotehnike, „Elektro-Heregovina“-Mostar, živi u Mostaru,

Edin-Edo Omeragić,  vrsni atletičar AK“Velež“, dipl. inž elektrotehnike, „Elektro-Heregovina“-Mostar, živi u Mostaru,

Slobodan – Bobiša Praljak- dipl. inž. elektrotehnike, kazališni i filmski redatelj, izvršio samoubojstvo u Den Haagu, nakon što je osuđen za UZP na 25 godina zatvora,

Emin Zebić, ?živi u Jablanici,

Sestre Halajkijević, ??

Šemsudin Fazlagić, SSS, preminuo za vrijeme rata

Fadil Nožić-„Pinca“-karijeru završio i preminuo u Švicarskoj,

Enver Mahinić, ?

Ethem Mahinić, ?

Marijan Čapek,?

Mara Vlaho, živi u Zagrebu,

Ahmet Karabeg,?

Branko Galić, ?, živi u Splitu,

Zoran Tkaličanac-dipl. inž. elektrotehnike, Mostar

i još nekoliko drugih, kojih se nisam mogao, trenutno, prisjetiti. Bili smo sjajna generacija. Po nekim kriterijima najbolja što je Mostarska gimnazija dala.  Gotovo svi smo završili fakultete, a svi smo bili zaposleni i maksimalno doprinosili, baš svi, razvoju Grada i života u njemu. I u svojim poduzećima bili značajne osobe i vrlo cijenjeni.  A bila je i  jedna od najboljih škola u Bivšoj nam državi, odmah poslije Varaždinske gimnazije. Međutim, ratovi u  Mostaru, rasuli su nas, po svijetu, kao „rakovu djecu“. I nitko, osim jednoga, nije izdao ni Mostar, ni Gimnaziju, ni svoje profesore, a ni svoju raju, a ni ljudskost, svemu usprkos. Jer, znali smo onu sjajnu Mešinu mudrost: “Zadovoljan sam što sam proživio vijek, a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje.” (Meša Selimović: “Ostrvo”)

Roko Markovina

(NovaSloboda.ba)

Najbolja generacija nadaleko čuvene Mostarske gimnazije danas ponovo na „prozivci“ - Nova Sloboda

Bivši gimnazijaci obilježili 60. godšnjicu mature

Suze radosnice, grljenja i ljubljenja, evociranje uspomena obilježile su današnje okupljanje bivših učenika nadaleko poznate Mostarske gimnazije, koji su sa svih strana svijeta došli da obilježe 60, godina od polaganja mature.

Osim “domaćih”, na obilježavanje je došlo 27 bivših maturanata. Stigli su iz Slovenije, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Njemačke, Francuske, SAD, Australije i Afrike.

“Teško je opisati osjećaj kad danas vidim moje nekadašnje školske drugove i drugarice. Krasilo nas je veliko drugarstvo, što smo pokazali današnjkim dolaskom u Mostar”, kaže Jožica Škorija, nekadašnja prvakinja Jugoslavije u plivanju.

Iz Beograda je stigao Nikola Gašić, nekadašnji predsjednik Skupštine opštine Mostar.

“Svaki dolazak budi posebne emocije i dolaziću dok me god zdravlje bude služilo”, kaže Nikola.

Iako godine čine svoje, okupljanje nije propustio ni Roko Markovina.

“Bili smo sjajna generacija, možda i najbolja u istoriji gimnazije, Žalosti me što danas nema dosta dragih ljudi, ali dok je nas živih, živjeće sjećanja na njih, ali i na sve naše drage profesore”, kaže Roko.

(NovaSloboda.ba)

Bivši gimnazijaci obilježili 60. godšnjicu mature - Nova Sloboda

Stare slike pričaju - Ko koči, gubi, prije 96 godina

 

trkaća staza Nürburgring

Neizvjesno je, koliko je nade imao Otto Creutz, upravnik okruga Adenau u Ajfelu, kada je otputovao u Berlin u aprilu 1925. da apeluje na vladu Rajha za izgradnju staze za motociklizam. Jedno je sigurno: uspio je da ubjedi. Prema Creutzu, takav projekat bi bio “hitna mjera u okviru produktivnog blagostanja za nezaposlene.” A okrugu Adenau, najsiromašnijem u njemačkom Rajhu, bio je potreban više nego bilo kome drugom. Nakon što je nedugo kasnije postavljen kamen temeljac za Ring oko ruševina Nürburga, istovremeno je radilo do 2500 radnika. Samo dvije godine kasnije, 18. juna 1927., Nürburgring je otvoren sa Ajfelovom trkom motocikala. 28 kilometara. 33 krivine lijevo i 40 desno. Visinska razlika od 300 metara: Nürburgring je bio - i još uvijek jeste - ne samo najstrašnija, već i najteža trkačka staza na svijetu, "zeleni pakao", kako ju je jednom nazvao svjetski prvak u Formuli 1 Jackie Stewart. Fotografija sa prve trke daje prvi utisak koliko je bilo teško, ne izletjeti iz krivine.

U svakom slučaju, Creutz bi mogao biti zadovoljan. On je od Eifela napravio Meku moto sporta.

(welt)

(spagos)

Sa stranica stare štampe: Kako živimo, u Mostaru, 1937. godine

 

1937.

U listu Pravda od 27. jula 1937. godine u rubrici "Kako živimo" objavljen je tekst o Mostaru, pod naslovom "Grad koji uz pesmu i šalu preživljuje krizu:

"Mostar, jula.

Stari privredno-kulturni centar cele Hercegovine, Mostar, danas uz pesmu i uz svoju poznatu šalu, propada.

Ni traga od onog predratnog Mostara. Po čitave dane pred svojim radnjama, koje su skoro prazne, sede trgovci prekrštenih nogu i uzalud čekaju mušterije. Poslednjih godina trgovina je naglo opala. Privreda se svela na najniži stepen. Stare age i begovi, nekada pravi finansiski magnati, danas sede skrštenih nogu pred malim kafanicama i ispijaju kave, živeći u uspomenama staroga vremena. Trebalo je videti ove begove pre nekoliko godina. Većina njih imalo je nekoliko trgovina i ogromne komplekse zemljišta. Ni sa ostalim ne stoji bolje.

Ali i pored ovoga u Mostaru se na svakom koraku čuje pesma i onaj njegov tradicionalni humor. I od onog koji je u pravom smislu reči propao čućete šalu ili kakvu staru hercegovačku pesmu. Čini vam se da se nalazite u mestu gde građani žive u izobilju i gde su sve brige prebrođene.

Izazov vina i duvana

Dve najvažnije privredne grane koje je Mostar izvozio bile su duvan i vino. Međutim, danas se u sasvim maloj količini vino izvozi, dok duvan država malo otkupljuje, pošto ga nema zbog ograničenja sadnje. Ovo je pogodilo i trgovca i seljaka. Glavni izvor prihoda seljaka bio je duvan, a u pojedinim mestima i vino. Čuvena je i danas mostarska "Blatina". Ona se pre rata trošila mnogo i u inostranstvu. Glavni prihod ovdašnjeg seljaka bila su ova dva privredna artikla. Danas stvar sasvim drugačije stoji. Zbog zaštitne carine na pivo mostarsko vino se slabo izvozi, tako reći nikako.. Seljak, pa i trgovac, pokazuju dobru volju i imaju smisla za organizaciju izvoza ova dva najvažnija privredna artikla. Ali je sve to vezano sa velikim troškovima. Naime, seljak i trgovac moraju po sadanjoj uredbi da šalju u Split sve podatke o vinu. A to košta. Do donošenja uredbe stvar je sasvim bolje stajala. Jedan naročiti nadzornik vršio je taj posao u Mostaru i trgovac i proizvođač su mogli sa mnogo manje materijalnih izdataka proći nego sada. I ostale privredne grane ovoga grada opale su.

Veliku štetu gradskoj trgovini čine potrošačke i nabavljačke zadruge. Zbog njih je u Mostaru trgovina naglo počela opadati. Naročito su pogođene male trgovačke radnje.

Inače, po svojoj uređenosti, po onome što mestu daje smišljena komunalna politika, Mostar ostavlja dobar utisak. Saradnja između Opštine i građana daje pozitivne rezultate.

Seljak u mostarskom kraju nešto bolje živi. Zahvaljujući raznom ranom povrću, vinu i velikim kompleksima zemljišta, on se ipak nekako snalazi. Još bolje bi živeo kad bi se organizovao izvoz njegovih proizvoda.

X

Nova plaža, zvana Oficirska, privukla je veliki broj kupača na Neretvu. Tu većinom dolazi mlađi svet.

Uveče, korzo je prepuno veselih šatača. Posle devet časova u kavanskim baštama započinje muzika i traje do duboko u noć.

Dok se na jednom kraju omladina veselo zabavlja, na drugom begovi i age, oni koje je pregazilo vreme, uzdišu za minulim danima.

Stefan Grković"

prilog: Kujundžiluk, Oficirskaplaža, cidom, fotografija iz lista "Vreme",1937.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz starih knjiga: Zanat je zlatan, 1904. godine

 

U Glasniku Zemaljskog muzeja Sarajevo, knjiga br. 1 iz 1904. godine objavljen je tekst o zanatima, zanatlijama, i zanatskim udruženjima u Mostaru, toga vremena:

"Mostar je oduvijek imao brojne zanatlije, tako prvi zapisi iz 1762. g., bilježe više od trideset različitih zanatskih udruženja (esnafa). Zanatske radnje su bile koncentrirane u starom gradu (bazaru) i to vecinom u Potkujundžiluku, jer je desna strana Neretve, tzv. Priječka čarsija, bila pretežno namijenjena za prodaju prehrambenih artikala. Tabaci (kožari) su bili najjaci zanatski esnaf u Mostaru, a taj obrt se razvio još od druge polovine 16-08 stoljeća. Naime, tada je najveći mostarski vakif Zaim Mehmed-beg, nama poznatiji kao Karadozbeg, podigao i uvakufio čak 16 tabackih ducana. Njegova vakufnama iz 1570. godine je ujedno i najstariji pisani trag o postojanju tabačkog zanata u Mostaru. Od brojnih zanata u Mostaru najcesce nalazimo pekare (ekmekdžije), krojaše (terzije), obućare (baskmadžije), tkače (ćebedžije), zlatare (kujundžije), opančare (čarikdžije), kovače (timurdžije), štavljace (tabadžije), brijače (berberi) i zidare (dunderi). Zanati su u pojedinim periodima toliko usavršeni da su se počeli prenositi kao porodično zanimanje, a postajali su poznati ne samo u Mostaru nego i šire. Mnoga nam mostarska prezimena pokazuju zanımanje ili zanat kojim su se u srednjem vijeku bavili njihovi preci."

Tekst je objavljen u Glasniku Zemaljskog muzeja Sarajevo, knjiga br. 1 iz 1904. godine.

fotografije: arhiva cidom.org, Mostar i zanati oko 1900. godine

(Tibor Vrančić, iz knjige “Stambol u Mostaru, 2017. godine)

Sa stranica stare štampe: O liskama, skakačima i vodičima, 1937. godine

                                

Nešto o liskama, skakačima i nekoj vrsti turističkog vodiča, tekst iz časopisa "Pravda" od 16. februara 1937. godine.

"Mostarske "liske" su postale čuvene. "Liska", u stvari, znači isto što kod Podgoričana "cikotić", kod Sarajlija "jalijaš" ili kod Splićana "mulac".

Mostarska "liska" prilazi putniku i zaustavlja ga bez obzira na bon-ton. Ponudi se za pratioca kroz grad. Pritom obeća da će putniku pokazati ono što nije "beli ni u snu vidio". Ako pristanete odvešće vas do Starog mosta, koga od vode razdvaja visina od 33 metra. Bez obzira na godišnje doba, "liska" će se ponuditi da skoči sa vrha mosta u vodu i da za pet minuta opet bude kod vas, samo ako pristanete da mu date "honorar". A on nije suviše skup. Tražiće vam u zimsko doba 10 dinara, u proleće i jesen 5 dinara a za vreme leta svega 2 dinara. Od toga on živi. Od njegovog vratolomnog skakanja sa 33 metra visine u hladnu Neretvu često puta se izdržava i neka stara i iznemogla žena ili starac-roditelji našega "liske".

Ali, Mostar se zabavlja. Plava Neretva protiče uvek istim tokom i peva istu pesmu."

prilog: skok sa Starog mosta, 1937. godine

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Obaveza je pamtiti: Sugrađani se okupili na mjestu zločina 31 godinu poslije

 

Dan civilnih žrtava Mostara: Sugrađani se okupili na mjestu zločina 31 godinu poslije

Članovi familija, prijatelji, te predstavnici političkog i vjerskog života Grada Mostara obilježili su 31. godišnjicu strašnog zločina nad civilima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, koji su počinili pripadnici bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) potpomognuti zločincima iz Mostara.

Mučki je ubijeno 114 civila, čija su tijela potom bačena u masovnu grobnicu, prvu otkrivenu u Bosni i Hercegovini tokom agresije.

Predsjednik Udruženja porodica ubijenih žrtava na Uborku i Sutini, Adnin Hasić, poručio je kako su na ovim mjestima prije 31 godinu ubijeni Mostarci, nedužni civili, Hrvati i Bošnjaci.
"Već 31 godinu čekamo da Tužiteljstvo i Sud Bosne i Hercegovine procesuiraju odgovorne za ovaj zločin. Pouzdano znamo da je dvanaest osumnjičenih umrlo, umiru i svjedoci te stoga koristim ovu priliku da još jednom pozovem institucije da pred lice pravde izvedu odgovorne za zločin na Uborku i Sutini. Prvi zločini u Mostaru dogodili su se upravo na Uborku i Sutini. U Sutini je otkrivena i ekshumirana prva masovna grobnica u Bosni i Hercegovini", naveo je Hasić.
Strategijom za rad na predmetima ratnih zločina planirano je da se predmet zločina na Uborku i Sutini završi. Svi predmeti obuhvaćeni strategijom moraju biti započeti ili završeni do kraja tekuće godine.
"Vremena je malo preostalo za izvođenje zločinaca pred lice pravde. Nadam se da će Tužiteljstvo poduzeti sve neophodne mjere i uspjeti dovesti do kraja procesuiranje odgovornih", rekao je.
U Udruženju porodica ne skrivaju zadovoljstvo zbog odluke lokalne vlasti u Mostaru da 13. juni bude Dan civilnih žrtava rata Grada Mostara.
"Ovo je dan sjećanja na građane Mostara koji su kao civili ubijeni u Mostaru tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Civilne žrtve kojih je preko 860 zaslužuju jedinstveno spomen obilježje u Mostaru i to je projekat na kojem zajedno sa gradskom administracijom i drugim institucijama trebamo iznaći adekvatnu lokaciju, i sve što je neophodno kako bi osigurali trajno i dostojanstvo sjećanje na nevine žrtve", zaključio je Hasić

(Radio Sarajevo)

Dan civilnih žrtava Mostara: Sugrađani se okupili na mjestu zločina 31 godinu poslije - Radiosarajevo.ba

Obilježavanje 31. godišnjice od zločina na Uborku i Sutini

 

Zajednica porodica žrtava ubijenih na Uborku i Sutini 1992. Mostar i Udruženje građana civilnih žrtava rata Mostar, 13. juna, prigodnim programom će obilježiti Dan civilnih žrtava rata Mostara  i 31. godišnjicu od zločina na Uborku i Sutini.

U 11 sati planirana je posjeta spomen obilježju na Uborku, u 11.45 sati spomen obilježju u Sutini, 12.15 sati spomen obilježju u Zaliku.

Pokrovitelji obilježavanja su Grad Mostar i Vlada HNK-a.

U srijedu, 14. juna, održaće se okrugli sto zatvorenog tipa na temu Memorijalizacija stradanja civilnih žrtava rata u Mostaru 1992 – 1995. Zaključci sa okruglog stola biće dostavljeni svim medijima, navodi se j saopštenju.

(NovaSloboda.ba)

Dan željeznica

 

10. juna obilježava se godišnjica osnivanja Željeznice u Bosni i Hercegovini.

Ukratko:

Raspadom SFR Jugoslavije te procesom razdruživanja, Bosna i Hercegovina 1992. godine proglašava neovisnost i time priznanje od međunarodne zajednice. Sa sobom odnosi onaj dio imovine i prava koja je ulaskom u (bivšu) zajednicu i unijela. Ovim se ŽTO Sarajevo izdvaja iz Zajednice JŽ-a i proglašava se u Željeznice Bosne i Hercegovine (ŽBH).

Željeznice Bosne i Hercegovine (ŽBH) osnovane su 10.06.1992. da bi početkom 2002. godine, odlukom Vlade Federacije BiH o spajanju Željeznice BiH (ŽBH) i Željeznice Herceg-Bosne (ŽHB) osnovali Željeznice Federacije BiH (ŽFBH). Činom osnivanja, 10. Juni se slavi kao Dan Željeznice Federacije BiH (ŽFBH).

Željezničari Željeznica Republike Srpske su od 1992. (ŽRS osnovane 12.maja 1992.) do 2001. godine slavili su 15. septembar, povodom Dana Jugoslovenskih železnica. Od 2001. godine slavi se Dan željezničara 12. maja (dan osnivanja) i ujedno Krsna slava Sveti Vasilije Ostroški.

(Srećko Ignjatović/fb)