Dienstag, 31. Januar 2023

135 godina Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine

 


Najstarija muzejska i naučna institucija u našoj zemlji – Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine 1. februara obilježava 135. godišnjicu osnivanja, a uz stalne izložbene postavke u sva tri odjeljenja pripremljen je i bogat dodatni sadržaj za sve uzraste, s posebnim naglaskom na muzejsko izdavaštvo.

Kako je potvrđeno Feni iz Muzeja, posjetioce očekuju Dani otvorenih vrata biblioteke – razgledavanje depoa uz prateću izložbu o Glasniku, dok će Sarajevska hagada biti izložena u dva termina, od 12 d0 13 sati i od 20 do 21 sat.

Pored toga, biće predstavljen Glasnik Zemaljskog muzeja, Sveska za Etnologiju broj 51 i studija “Sevdalinka – od prve vijesti do savremenih pjevača”, uz muzički program ansambla alteRatio, kao i Glasnik ZMBiH – Sveska za Prirodne nauke broj 39.

Za najmlađe je pripremljena radionica “Sevdalinka kroz istoriju Bosne i Hercegovine”.

Između ostalog, biće otvorene i dvije izložbe: “Before It’s Gone” u saradnji s Academy VII, te izložba “Zaštita nasljeđa za izgradnju mira” Fondacije ALIPH.

Na dan rođendana Zemaljskog muzeja BiH, prodaja muzejskih publikacija biće moguća po sniženim cijenama od 50 posto, a ulaz za sve posjetioce je slobodan.

(NovaSloboda)


Zemaljski muzej BiH u Sarajevu


(izvor:bs.wikipedia)

Zemaljski Muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu je najstarija muzejska institucija u
Bosni i Hercegovini, osnovana 1888. godine, za vrijeme Austro-Ugarske vladavine. U početku je muzej bio smješten u neuslovnim prostorijama, da bi regulacionim planom iz 1909. godine načinjena skica muzeja i predviđena njegova izgradnja u središnjem dijelu grada Sarajeva, na današnjem Trgu Bosne i Hercegovine. Arhitekt Karlo Paržik je uradio projekt za zgradu muzeja, koja se sastoji od četiri zasebna paviljona, međusobno povezana terasama, sa unutrašnjim atrijem gdje je smještena botanička bašta. Zgrada je rađena u neorenesansnom stilu. Interesantno je da je to jedina zgrada muzeja u jugoistočnoj Evropi koja je namjenski građena za tu svrhu.
Zemaljski muzej u Sarajevu je u toku svog gotovo stogodišnjeg postojanja uspio sakupiti dobar dio kulturnog i nacionalnognasljeđa zemlje i svih njenih naroda. Eksponati su razvrstani po odjeljenjima (arheološko, etnološko i odjeljenje prirodnih nauka) u nekoliko različitih zbirki (folklorna, numizmatička, prirodoslovna, prahistorijska, antička i druge), a najznačajniji muzejski eksponat je poznata sarajevska Hagada, tradicionalna jevrejska knjiga, koju su Sefardi donijeli u Sarajevo po svome izgonu iz Španije.
Muzej je teško oštećen u toku posljednjih ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.
Iako je problem nepotpunog i neblagovremenog finasiranja bio evidentan kroz poslijeratne godine operacije muzeja, 13. oktobra2004. muzej je zvanično zatvoren za javnost na neodređeno vrijeme zbog nedostatka finansijskih sredstava za njegovo normalno funkcioniranje. Poslije ovog zatvaranja, muzej je bio ponovno otvoren za javnost, sve do 4. oktobra 2012. g.

Zemaljski muzej je ponovo otvoren 15. septembra 2015. godine.



Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, (GZM) je časopis Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Glasnik Zemaljskog muzeja BiH obuhvata sve sfere istraživanja prošlosti Bosne i Hercegovine kroz stoljetno izlaženje. Prvi broj časopisa izišao je 1889, u godini dana poslije osnivanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1888. Dugo vremena imao je svoju široku liniju proučavanja, a kasnije je dobio profilaciju na izučavanja prošlosti kroz pojedine oblasti i struke.
Od 1889. do 1943. GZM je zadržavao početnu širinu kroz radove svojih saradnika. Nova serija pokrenuta je poslije 1945. godine. Prirodne nauke su bile izdvojeni dio (od 1954). Od 1946. do 1953. bile su izdvojene društvene nauke, a od 1954. one se dijele na historiju i etnografiju (1954-57) i arheologiju (od 1954). Od 1958. kreće zasebno i etnologija. Tri osnovna smjera (prirodne nauke, arheologija i etnologija) sačinjavaju današnju formu Glasnika.

Povodom stogodišnjice Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine izišla je Spomenica Zemaljskog muzeja (1988.) u kojoj je dat historijat razvoja proučavanja i bibliografija Glasnika. Višeslojnu analizu Glasnika nedavno je izvršio Kemal Bakaršić. S prekidima, izlazio je do 2006. godine.


Sarajevo, januar - mart 1889, knjiga 1 Godina I

(spagos)

Montag, 30. Januar 2023

Svjetske znamenitosti prije 100 godina i danas - Akropolj

Kako su se svjetski poznate atrakcije promijenile tokom stoljeća

U burnim dvadesetim godinama, procvat globalne ekonomije i optimizam nakon Prvog svjetskog rata doveli su do porasta turizma. Bila je to prva decenija u kojoj su putnici mogli putovati avionom - čak i ako je to bio luksuz rezervisan za nekolicinu dobrostojećih. Ipak, mnogi ljudi su počeli da ljetuju u zemlji i inostranstvu i prvi put su mogli vidjeti neke od najpoznatijih svjetskih znamenitosti. Ovdje pregled, kako su izgledali prije 100 godina.



Akropolj, Atina, Grčka
Akropolj, što na grčkom znači "visok grad", nalazi se na strmom brdu sa pogledom na Atinu. Najraniji počeci današnjeg grada datiraju iz 13. vijeka prije nove ere. kada je podignut zid utvrde oko kuće tadašnjeg mikenskog vladara. U vrijeme zlatnog doba Atine u 5. vijeku prije nove ere, izgrađene su najpoznatije znamenitosti grada kao što su Propileje i hramovi Partenon i Erehtejon. Mjesto je postalo popularna turistička destinacija početkom 20. stoljeća, a ovdje, na gornjoj slici, se vidi 1925. godine.


Akropolj, Atina, Grčka
Ali duga istorija Akropolja nije bila neosporna. Godine 1803. britanski plemić, grof od Elgina, poslao je mnoge drevne skulpture s Akropolja u Englesku i prodao ih Britanskom muzeju, gdje se i danas mogu vidjeti. Iako je Elginu u to vrijeme dala zeleno svjetlo od turske okupacione vlade, grčka vlada je u više navrata naredila da se artefakti vrate od 1832. godine. Ali Britanski muzej ih još uvijek drži u svom posjedu. Akropolj je jedna od najpopularnijih atrakcija u Grčkoj. Otvoren 2009. godine, muzej svake godine posjeti više od milion ljudi.

(msn)

(spagos)


Sonntag, 29. Januar 2023

Svjetske znamenitosti prije 100 godina i danas - Milanska katedrala

 

Kako su se svjetski poznate atrakcije promijenile tokom stoljeća
U burnim dvadesetim godinama, procvat globalne ekonomije i optimizam nakon Prvog svjetskog rata doveli su do porasta turizma. Bila je to prva decenija u kojoj su putnici mogli putovati avionom - čak i ako je to bio luksuz rezervisan za nekolicinu dobrostojećih. Ipak, mnogi ljudi su počeli da ljetuju u zemlji i inostranstvu i prvi put su mogli vidjeti neke od najpoznatijih svjetskih znamenitosti. Ovdje pregled, kako su izgledali prije 100 godina.



Milanska katedrala, Italija
Bilo je potrebno šest vijekova, bezbroj vladara i hiljade radnika da se izgradi impresivna Milanska katedrala. Izgradnja je trajala toliko dugo da je postala narodni idiom za beskrajni zadatak: "lungh 'me la fabrica del Domm", što znači "tako dugo, kao radovi na katedrali" u Milanu. Projekat, koji je 1386. započeo milanski vladar Giangaleazzo Visconti, napušten je 1418. godine. Tek u 16. vijeku rad je nastavljen pod nadbiskupom Boromeom. Fasada je završena pod Napoleonom u 19. vijeku. Na ovoj slici iz 1922. ona još nije bila sasvim gotova.



Milanska katedrala, Italija
Završne obrade, uključujući dodavanje vrata i neogotičkih ukrasa, napravljene su između 1909. i 1965. godine. Danas je teško pobjeći od utiska impozantnosti ovog zdanja. Svake godine oko pet miliona posjetilaca dođe da se divi katedrali sa njenim kitnjastim statuama, gargojlima* i kulama napravljenim od svjetlucavog ružičastog mermera.

*cijev od lima ili kamena koja viri preko zida, koja je (posebno u gotičkom periodu) umjetnički dizajnirana sa predstavljanjem mitskih bića, životinja, ljudskih glava

(msn)

(spagos)


Freitag, 27. Januar 2023

Autobusi na ulicama Mostara i registarske oznake

 










Emir Maksumić je korisnicima društvenih mreža, posebno facebooka, poznat kao ljubitelj i čuvar tradicije vezane za vozače i vozni park Autoprevoza Mostar.

Kroz svoje aktivnosti prikupio je ogromnu bazu podataka: imena vozača kamiona i autobusa, vozni park, autobuse i kamione, sa tačnim godinama nabavke, i još niz detalja vezanih za ovu branšu.

Valjalo bi kad bi se našla neka instutucija sa kojom bi se Emir mogao povezati, prezentirati svoj fundus, i nastaviti daljnji rad na prikupljanju pomenute građe.

Ovih dana se javio na Cidom sa svojim nalazima vezanih za nabavku autobusa iz voznog parka Autoprevoza, uz napomenu da su mu kod rješavanja godina nabavke pojedinih vozila pomogle registarske tablice na istim, i u tu svrhu je napravio istraživanje u vezi registarskih tablica na vozilima kod nas:




Prateći objave Branka Vučine starih brojeva lista Sloboda, na fotografijama se vidi da su neki od automobila na ulicama Mostara pocetkom 1963. godine već imali nove tablice na kojima je bila oznaka MO. Prvo su službena vozila i radne organizacija dobile nove brojeve registracija, a nešto kasnije i vozila u privatnoj svojini. U Jugoslaviji se sa novim tablicama krenulo negdie oko septembra mijeseca 1962 godine, a u prvoj polovici 1963 je taj posao na području čitave države je već bio zavrsen. Ukidanjem republickih tablica БХ****, na području Bosne i Hervegovine, većina opština je imala svoje tablice.

Kod nas, na području čitave Hercegovine, Mostar, Konjic, Jablanica, Nevesinje, Gacko Trebinje i čitava istočna Hercegovina, zatim Stolac, Čapljina, Ljubuški i čitava zapadna Hercegovina, imale su samo MO* tablice

-U Mostaru su vozila nabavljena do 1962 godine na novim tablicama nosili brojeve do MO*25- 50, a u ostalim hercegovackim opštinama i do broja MO*29-00. Sa brojevima MO*30-00 počinju vozila koja su nabavljena poslije 1962. godine.

Na osnovu ovakve raspodjele brojeva na registarskim tablicama, bilo mi je moguće odrediti godinu registracije autobusa i kamiona, u vlasništvu Autoprevoza Mostar.

-Kasnije su ti dvospratni od 1962/ 63 prema izvoru Marina Pazanina (Engleski kolekcionar, koji se bavi tematkom ovih autobusa, a dolazio je u Mostar srediniom 1960-ih godina i neke fotografisao, a one koje je vidio u prometu zapisao registarske brojeve i garažne)imali oznake MO*10-58, MO*10-59, MO*10-60, MO*10-61, MO*10-62, MO*10-65, MO*10-67, MO*10-68, MO*10-72,

-Autobusi FAP Dubrave D6 došle u Autoprevoz oko 1962 godine, njih pet ili šest a za dvije znam registarske oznake koje su nosili to su bili MO*10-26 vozio ponkead Ismet Kaljevic na relaciji Mostar-Split i MO*10-27 takodje na relaciji Mostar-Split vozio Ante Leko porijeklom iz Imotskog.


Kako su se brojevi rasporedjivali i koje godine su tačno koje registarske tablice izdavali hergovackim opštinama, neznam.

Ako imate nekih starih fotografija automobila, a da su registrovane u nekoj drugoj opštini i da znate koje godine su registrovani, pošaljite mi, bio bih vam zahvalan.”

(Emir Maksumić)

Fotografije u prilogu: autobusi na području grada Mostara, iz arhive Muzeja Hercegovine Mostar i iz starih brojeva lista Sloboda, arhiva Branko Vučina.





Iz istorije registarskih tablica na automobilima

Kako su se kroz istoriju mijenjale države, mijenjale su se i registarske oznake na automobilima.

Sadašnje tablice su u skladu sa standardima Europske unije

Prva uredba o izgledu i dimenzijama tablica izdata je 1911. za vrijeme Austro-Ugarske. Tablice su bile smeđe boje s bijelim slovima. Već 1918. u doba Kraljevine SHS dolaze novi propisi. Tablice su bile dimenzija 33x14 cm u kombinaciji plave i bijele boje. Država je bila podijeljena na Banovine i svaka je imala jedinstveni broj. Tako je Beograd je imao broj 1, a Zagreb i okolica imao je broj 3. Ukupno je bilo 10 banovina, a iznad broja se nalazila godina registracije, a po isteku godine mijenjale su se novim, sa novom oznakom godine.

Nakon Drugog svjetskog rata, 29. novembra 1945. formira se Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a od tada na snagu stupile nove tablice za vozila. Svaka republika je imala slovnu oznaku na tablicama: Prvo slovo iz naziva republike, nakon toga zvijezda petokraka, te četiri ili pet brojčanih oznaka. Bosna i Hercegovina je na tablicama imala skraćenicu БХ, napisanu ćiriličnim slovima.

1963 godine se promijenio ustav i država postaje Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Stižu nove tablice dimenzija 42x12 cm s dvije slovne oznake za grad, zvijezda petokraka i četiri do šest brojčanih oznaka. Te su registracijeske pločice još i danas poznate mnogima jer su u upotrebi bile sve do početka rata 1992. godine.

Registarske tablice u Bosni i Hercegovini su početkom rata zamijenjene prvo ratnim, a nakon rata poratnim registarskim tablicama, u skladu sa tada važećim propisima, do 1998.

Od 1998. godine do 28. septembra 2009. godine izdavale su se tablice u formi 000 – X - 000 koje su još uvijek na snazi.

Sadašnje registarske oznake za vozila u Bosni i Hercegovini su na snazi od 28. septembra 2009. godine. Oznake za sva vozila se sastoje od plavog polja sa državnom skraćenicom BIH na lijevoj strani i sedam znakova (pet brojeva i dva slova) u formi X00 - X - 000. Registarske oznake su jedinstvene za cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine i ne označavaju mjesto gdje je registrovano vozilo (grad, opština, kanton ili entitet) kao što je bilo do 1998.

Slova koja se koriste na registarskim tablicama su A, E, J, K, M, O, T.

To su velika štampana slova koja su ista u ćiriličnom i latiničnom pismu.

(spagos)




Novo u izlogu – knjiga “Domaći stranci”

 


U knjižarama u Mostaru ovih dana se može naći knjiga pod naslovom “Domaći stranci”, autori su Tibor Vrančić, Smail Špago i Armin Džabirov. Knjiga daje pregled doprinos došljaka razvitku grada Mostara, od starih vremana. Recezenti su bili prof. dr. sc. Jure Beljo i dr. Dragan Markovina.

Knjigu je štampala štamparija Fram – Ziral, Mostar.


Iz recenzija:

Obostrana empatija

"Knjiga Domaći stranci, čiji su autori Tibor Vrančić, Smail Špago i Armin Džabirov, posvećena osobama koje su u mnogočemu pomogle napretku našega grada, predstavlja iznimno vrijedno djelo o prošlosti Mostara. Naslov knjige Domaći stranci, iako na prvi pogled zvuči paradoksalno, je najbolji izbor, jer je primjeren sadržaju knjige. Autori su u knjizi prikazali kratke životopise ljudi rođenih daleko od Mostara, čiji su se životni putovi u jednom trenutku ukrstili s Mostarom. Po službenoj dužnosti ili vlastitim odabirom došli su u Mostar, proveli tu kraće ili duže vrijeme, prihvatili ga kao svoj grad, a neki su ga odabrali kao trajno odredište za sebe i svoju obitelj. Oni su dakle prihvatili Mostar kao svoj, a Mostar i Mostarci su, s druge strane, prihvatili njih kao svoje, pa je empatija bila obostrana. Radeći u Mostaru i za Mostar dali su značajan doprinos razvoju Mostara.

Tko su ljudi kojima se bavi ova knjiga i po čemu su zaslužili da im se da prostor u knjizi? Većina tih osoba djelovala je u Mostaru koncem 19. i početkom 20. stoljeća, a došli su uglavnom s prostora Austrougarske monarhije. Bili su to Česi, Slovaci, Mađari, Austrijanci, Nijemci, Talijani. Bilo je tu ljudi različitih zanimanja i stručnih profila, liječnika, farmaceuta, arhitekata i građevinara, glazbenika, profesora, agronoma, državnih službenika, poduzetnika, slikara, obrtnika, ugostitelja, trgovaca, da navedemo samo najbrojnija zanimanja među više od 90 imena koja su manje ili više opisana u knjizi. Uz njih su navedena još imena šezdesetak drugih stranaca koji su živjeli i radili u Mostaru i bavili se različitim zanimanjima."

Prof.dr. sc. Jure Beljo


Knjiga o nama samima

"Nakon što je Mostar preživio brutalni rat devedesetih godina koji mu je iz temelja promijenio i demografsku sliku i način svakodnevnog funkcioniranja, značajno izmijenivši i kulturu sjećanja na kompletnu prošlost grada, grupa entuzijasta okupljenih oko CIDOM-a, odlučila je taj bivši grad spasiti od zaborava. I to ne samo onaj bivši grad iz socijalističkog razdoblja, nego i Mostar koji mu je prethodio, kako onaj iz austrougarskog razdoblja, tako i onaj iz osmanskog doba. Knjiga „Domaći stranci – doprinos došljaka razvitku Mostara“, autora Tibora Vrančića, Smaila Špage i Armina Džabirova, posljednji je rezultat tih nastojanja kojima bi se u normalnijim okolnostima trebala organizirano baviti sveučilišta. Ovako, spomenuti autori pretvorili su se u nastavljače onoga što je kao vrstan poznavatelj lokalne povijesti započeo Karlo Drago Miletić.

U ovoj knjizi tako pratimo došljake iz Češke, Mađarske, zatim one s njemačkog govornog područja, one koji su došli u Mostar iz Italije te pripadnike židovske zajednice koji su također s ovim zajednicama došli u grad u austrougarskom razdoblju. Knjiga je ovo i o konkretnim ljudima koji su trajno obilježili povijest grada, ali i o onome što su ostavili iza sebe, bilo da su bili arhitekti, urbanisti, liječnici, pedagozi, umjetnici, obrtnici ili činovnici koji su se zaljubili u Mostar i pisali o njemu. Na koncu, to je i knjiga o nama samima i našem odnosu prema prošlosti i tim ljudima, koji je najčešće takav da ih se uglavnom briše iz prošlosti i vrlo rijetko im se odaje priznanje za to što su Mostaru ostavili.

Autori nas vode kroz zanimljive životopise ljudi poput Miroslava Loosea, Maximiliana Davida, Karela Paržika, Janosa Acsa, Sergeja Lukača, Jozefa Waceka, Romea Tiberija, Karla Afana de Rivere, Petra Rizza, Antonia Zimola i brojnih drugih, iz čijih biografija i djela možemo iščitati svojevrsni dokumentarni film o modernizaciji grada na Neretvi. Pored svega navedenog, riječ je i o knjizi koja u podtekstu ima diskretnu priču o današnjem postratnom Mostaru, ali i svojevrsnu prosvjetiteljsku poruku vidljivu ponajprije u tome što Mostar promatra kao jedinstven grad zajedničkog nasljeđa. Stoga izlazak ove minijature lokalne i urbane povijesti treba pozdraviti i nadati se novim izdanjima spomenutih istraživača."

Dr. Dragan Markovina

(cidom.org)


Donnerstag, 26. Januar 2023

Partizansko spomen-groblje u Mostaru među 11 najugroženijih lokaliteta kulturne baštine u Evropi

 


Partizansko spomen-groblje u Mostaru ušlo je u uži izbor među 11 najugroženijih lokaliteta kulturne baštine u Evropi.

Popis od 11 najugroženijih lokaliteta kulturne baštine u Evuropi objavili su Evropa Nostra – europski glas civilnog društva posvećenog kulturnoj i prirodnoj baštini i Institut Evropske investicione banke, a povodom 10. godišnjice Programa 7 najugroženijih koja se obilježava u 2023. godini, saopšteno je iz Evropa Nostre.

Pored Partizanskog spomen-groblja u Mostaru, na popisu su se još našli Željeznička stanica Kortrijk u Belgiji, Posjed i Kraljevski muzej Mariemont, Morlanwelz u Belgiji, Tvrđava Tchakvinji, Zugdidi u Gruziji, Kompleks kuća časnih sestara, bivše moravsko naselje u Kleinwelki u Njemačkoj, zatim Vila (“Konaki”) Gidasa, Aleksandrija u Grčkoj, Muzej Herman Ottó, Miskolc u Mađarskoj, Memento Park, Budimpešta u Mađarskoj, Kulturni pejzaž Paštrovske gore u Crnoj Gori, Kulturni pejzaž Svetog Stefana, Paštrovići u Crnoj Gori, te Bistričke vodenice, Petrovac na Mlavi u Srbiji.

U saopštenju se navodi kako je odabir izvršen na osnovu izuzetnog značaja baštine i kulturne vrijednosti svakog od ovih lokaliteta, kao i na osnovu ozbiljne opasnosti s kojom se oni danas suočavaju.

“Nivo angažmana lokalnih zajednica i posvećenost javnih i privatnih aktera očuvanju ovih lokacija ocijenjeni su kao ključne dodatne vrijednosti. Drugi kriterij odabira bio je potencijal ovih mjesta da djeluju kao katalizator održivog razvoja i kao sredstvo za promoviranje mira i dijaloga unutar svojih lokaliteta i širih regija”, dodaje se.

Uži izbor 11 ugroženih lokaliteta kulturne baštine napravilo je međunarodno Savjetodavno vijeće, koje se sastoji od stručnjaka iz domena istorije, arheologije, arhitekture, konzervacije, analize projekata i finansija.

Nominacije za Program 7 najugroženijih lokaliteta za 2023. godinu podnijele su organizacije članice, pridružene organizacije ili pojedinci, članovi mreže Evropa Nostra iz cijele Evrope, kao i organizacije članice Evropske alijanse za kulturnu baštinu.

Za Program 7 najugroženijih za 2023. godinu Partizansko spomen-groblje je nominovala IDEAA Mostar uz podršku gradonačelnika Mostara, Galerije DESSA i Evropa Nostra Srbija.

“Predlagač se zalaže za adekvatnu pravnu zaštitu Partizanskog spomen-groblja nakon proglašenja spomenikom od nacionalnog značaja još u januaru 2006. godine, za evropsko i međunarodno priznanje njegove izuzetne istorijske i umjetničke vrijednosti, kao i za razvoj održive obnove, plana održavanja i upravljanja ovim izuzetnim memorijalnim područjem, te za izdvajanje potrebnih sredstava – iz lokalnih, nacionalnih i evropskih izvora – za kvalitetnu realizaciju ovakvog sveobuhvatnog plana”, pojašnjeno je u priopćenju.

Savjetodavno vijeće Programa 7 najugroženijih komentarisalo je kako originalni dizajn Partizanskog spomen-groblja u Mostaru namjerno izbjegava korištenje političke ili vjerske simbolike, ali koristi kozmološke simbole koji podsjećaju na pretkolumbijske ostatke i možda, takođe, upućuju na slične elemente prisutne na srednjovjekovnim lokalitetima u Bosni i Hercegovini.

“Kao takav, to je izvanredan primjer visokokvalitetne komemorativne kulture ukorijenjene u antifašističkim idealima unutar SFR Jugoslavije. U trenutku kada Evropa nastoji afirmisati i staviti mnogo jači naglasak na vitalnu važnost zajedničkih vrijednosti koje čine samu osnovu cijelog europskog projekta, ovo značajno mjesto sjećanja koje se nalazi na zapadnom Balkanu trebalo bi biti obnovljeno uz podršku lokalnih, nacionalnih i europskih fondova i zaštićeno za sadašnje i buduće generacije”, naglašeno je u komentaru.

Izvršni predsjednik mreže Evropa Nostra prof. dr Hermann Parzinger je kazao kako ovaj uži izbor pokriva širok spektar spomenika i lokaliteta kulturne baštine koji se suočavaju s različitim vrstama ozbiljnih prijetnji.

“Lokalne zajednice i organizacije civilnog društva duboko su posvećene očuvanju ovih izuzetnih primjera našeg zajedničkog nasljeđa, ali im je potrebna šira podrška. Stoga pozivamo lokalne, regionalne, nacionalne i evropske aktere, kako javne tako i privatne, da udruže snage s inicijativom Evropa Nostra i našom mrežom članova i partnera kako bi osigurali održivu budućnost za ove lokacije koje su ušle u uži izbor”, zaključio je Parzinger.

Konačna lista 7 najugroženijih lokaliteta kulturne baštine u Evropi za 2023. godinu biće objavljena u aprilu

(NovaSloboda.ba)

Mittwoch, 25. Januar 2023

Iz stare štampe: Sokolski dom u Mostaru, crtež iz 1930-tih

 


Početkom dvadesetog stoljeća, a posebno između dva svjetska rata, u cijeloj Europi, pa tako i u Mostaru, počinje se širiti sokolski duh te se osnivaju brojna sokolska društva koja su među mlade uvodili sve vidove sportova, gimnastike i rekreacije. Na samim su počecima skoro svi sportovi u Mostaru bili pod kapom sokolskih društava. Tako se i nogomet ispočetka igrao u „Hrvatskom sokolu” osnovanom 1905. g. koji je imao prostorije u Hrvojevom domu. Na lokaciji današnje zgrade Narodnog pozorišta bile su prostorije Srpske sokolske organizacije „Obilić” osnovane nakon samo godinu dana. Kasnije je ovaj Sokolski dom preseljen na Glavnu ulicu, na potezu između prvog mostarskog nebodera i robne kuće Razvitak. Godine 1909. osniva se i „Muslimanski soko.”

Između dva svjetska rata pojavila se i ideja o izgradnji jedne zgrade za potrebe svih sokolskih društava u Mostaru. Načinjen je i nacrt budućeg sokolskog doma pa mu je dato i ime – Sokolski dom Aleksa Šantić. Gdje je tačno bila planirana gradnja, koja nije realizirana, nismo uspjeli saznati.


Prilog: nacrt nastao 1930-tih.

Priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Dienstag, 24. Januar 2023

Svjetske znamenitosti prije 100 godina i danas - Chichen Itza, Yucatan

 Kako su se svjetski poznate atrakcije promijenile tokom stoljeća

U burnim dvadesetim godinama, procvat globalne ekonomije i optimizam nakon Prvog svjetskog rata doveli su do porasta turizma. Bila je to prva decenija u kojoj su putnici mogli putovati avionom - čak i ako je to bio luksuz rezervisan za nekolicinu dobrostojećih. Ipak, mnogi ljudi su počeli da ljetuju u zemlji i inostranstvu i prvi put su mogli vidjeti neke od najpoznatijih svjetskih znamenitosti. Ovdje pregled, kako su izgledali prije 100 godina.


Chichen Itza, Yucatan, Meksiko

Zadivljujuće meksičko poluostrvo Jukatan prepuno je arheoloških nalazišta Maja, a Čičen Ica (Chichen Itza) je daleko najimpresivnije. Grad, koji se prostire na deset kvadratnih kilometara sasušena zemlje, osnovan je oko 6. vijeka nove ere. Brzo se razvio u ekonomski i politički centar koji je u svom vrhuncu bio dom za oko 35.000 ljudi. Negdje u 15. vijeku, Čičen Ica je napuštena i ostavljena da propada sve dok nisu počela iskopavanja početkom 20. vijeka. Ova slika prikazuje turistu ispred manastira Casa de las Monjas 1923. godine.



Chichen Itza, Yucatan, Meksiko
Pred-Hispanski grad dom je brojnih impresivnih spomenika: El Castillo u obliku piramide, Hram ratnika i Ballplatz, drevna sportska arena. Arheolozi ga i danas otkrivaju. 2016. istraživači su koristeći tehnike snimanja pronašli manju piramidu unutar El Castilla. To je učvrstilo pretpostavku da je piramida izgrađena u obliku kutija-lutke (matroška format). Popularni grad privlači oko dva miliona posjetilaca godišnje.

(msn)

(spagos)

Montag, 23. Januar 2023

Mostarske priče – Japanke jabuke



"Često kupujem na tržnici kod jedne nane iz Ilića koja ima 86 godina i ustaje ujutro u 4 sata da namiri robu i dođe na tržnicu i stoji do podne.... Pitam je jutros jel joj hladno i zašto nije donijela japanske jabuke... Ona reče.... Nema ko da ih ubere.... Imam unuka koji uči i govori neke strane jezike i stalno tipka po telefonu a vjeruj ne zna se popeti na drvo i ubrati jabuku.... A kad se ja vratim sa tržnice čeka da mu dam ono malo para što sam zaradila, poljubi me i ode u kafić..... Gledam staricu i ne znam šta da joj kažem....i evo svo vrijeme mislim na nju i na tog unuka..."

(foto: Mirso)

(ljiljana/20230123)

Sonntag, 22. Januar 2023

Svjetske znamenitosti prije 100 godina i danas - Stonehenge

Kako su se svjetski poznate atrakcije promijenile tokom stoljeća

U burnim dvadesetim godinama, procvat globalne ekonomije i optimizam nakon Prvog svjetskog rata doveli su do porasta turizma. Bila je to prva decenija u kojoj su putnici mogli putovati avionom - čak i ako je to bio luksuz rezervisan za nekolicinu dobrostojećih. Ipak, mnogi ljudi su počeli da ljetuju u zemlji i inostranstvu i prvi put su mogli vidjeti neke od najpoznatijih svjetskih znamenitosti. Ovdje pregled, kako su izgledali prije 100 godina.



Stonehenge, Engleska
Stoljeće je praktično treptaj oka u 5.000-godišnjoj istoriji Stonehengea. Jedan od najpoznatijih praistorijskih spomenika na svijetu, impresivni kameni krug izgrađen je u šest faza od oko 3000 pne do 1520. pne podignuta. Sastoji se od dvije vrste kamena - većeg kamena Sarsen i manjeg Bluestonea. Pretpostavlja se da je plavi kamen došao čak sa brda Preseli u Velsu, udaljenih oko 200 milja, uprkos tome što je svaki težak između dve i pet tona. Stonehenge je postao popularna atrakcija u viktorijansko doba, ali je nekontrolisani turizam doveo do vandalizma, pa je uveden ulaz od 1901. godine.



Stonehenge, Engleska
Sam Stonehenge se nije mnogo promijenio tokom proteklog vijeka, ali je sigurno mnogo toga vidio i doživio. 1985. godine, konvoj od oko 600 putnika krenuo je na Stonehenge Free Festival, gdje ih je dočekalo više od 1.000 policajaca. Svađa koja je uslijedila, poznata kao „Battle of Beanfield”, "Bitka kod Beanfielda", trajala je nekoliko sati i rezultirala je sa 537 hapšenja. Od 2013. Stonehenge ima novi centar za posjetioce koji nudi interaktivno virtualno iskustvo od 360 stepeni i prikazuje praistorijske artefakte pronađene na tom mjestu. Posljednjih godina postavljena je i ograda tako da posjetioci više nemaju direktan pristup staroj kamenoj konstrukciji.

(msn)

(spagos)

Samstag, 21. Januar 2023

Prije 60 godina - Ledena kiša u Mostaru 1963.

 (tekst koji slijedi objavljen je na ovom blogu 2015. godine)

Na granici sjećanja - Ledena kiša u Mostaru 1963. godine


fotos Ivica Grubišić




četiri fotosa Mile Majersky








U januaru 1963. godine išao sam u 6. razred u tadašnju III osnovnu školu, koja se nalazila u zgradi nakadašnje i sadašnje gimnazije. Na dan početka padanja ledene kiše u Mostaru je nestalo struje, jer su stubovi dalekovoda po okolnim brdima padali od težine debelog leda koji se nakupio po vodovima i konstrukciji stubova. Oni koji su imali prilike gledati direktno na brda iznad Mostara pričali su kako je električni luk išao dužinom dalekovoda i pravio preskok sa voda na stubove, što smo mi u gradu čuli kao prasak i eksploziju, ali i sijevanje, kao neku vrstu munje. Grad je bio kao okovan ledom. Korak se nije mogao maknuti bez pomagala. Po kometarima onih koji se sjećeju ove pojave, ona se desila 21. januara 1963. godine. Znači u sred zimskog raspusta. Kad smo prvi dan nakon raspusta, nakon ledene kiše otišli u školu, na veliku radost, tadašnji direktor III osnovne škole Maha Puzić nam je rekao da nastave nema do daljnjeg, tako da smo nastavili sa zimskim raspustom, koji je upravo bio završio. Dodatni raspust zbog leda trajao je pune dvije sedmice. U školi nije bilo struje, a grijanje je inače bilo na drva i ćumur, koji su bili loženi u velike peći, posebno u svakoj učionici. Pored svake peći nalazila se metalna kanta sa ćumurom, koje je ložio ložač, ili domar, a koji bi i mi đaci ponekad dopunjavali, ako bi osjećali hladnoću. Međutim u ove dane, ledom okovanog Mostara, nastave nije bilo ni u jednoj školi.
Bilo je to vrijeme kad se još u ljetno vrijeme poručivao ćumur, po domaćinstvu je nekakva zimska potreba bila tona ćumura i dva metra drva. To su dovozila kola sa konjskom zapregom, istovarala ispred prozora podruma, a onda bi se pravila akcija među rajom, i zajednički bi se ubacivao ćumur u podrume, i slagao. Nakon ćumura dolazila su na red drva, koja su najćešće bila dužine 1 metar, a metar drva je ustvari bio kubni metar. Znači metar dug, metar širok, a metar visok. I ako su dva metra, onda duplo toliko. Naravno, takva drva trebalo je ispilati na dužinu od otprilike 25 centimetara, jer je ta dužina bila pogodna za loženje u pećima, ili šporetima. I za pilanje drva postojali su pripremljeni ljudi sa testerama i potrebnom opremom, najčešće Albanci, ili Šiptari, kako smo ih tada zvali, koji su to radili za novčanu nadoknadu. Tako ispilana drva je trebalo također ubaciti u podrum i složiti. Oni vrijedniji bi odmah pristupili cijepanju tako ispilanih drva u cjepanice. A neki bi taj posao ostavljali za svakodnevnu zabavu, jednu vrstu fitnesa, svako jutro, kad je dan počinjao cijepanjem drva u podrumu i iznošenjem u naramku, do kuhinje, gdje je bio šporet na drva. Najčešće je šporet bivao marke Smederevo. Tek kasnije, krajem šezdesetih pojavile su se naftare, koje su koristile lož ulje. U tu svrhu svako domaćinstvo je imalo u podrumu po nekoliko bidona, ili kanistera, za lož ulje, koje se kupovalo na nekoliko pumpi u gradu. Desetak godina kasnije i naftare su otišle u istoriju, kad su zamjenjene termoakumulacionim pećima, koje su se punile strujom. U to vrijeme bile su uvedene dvije tarife za struju, jeftina i skupa, pa bi se peći punile u vrijeme jeftinije struje. Za tu svrhu su i brojila električne energije imala dva brojčanika, za jeftinu i skupu, a uz brojilo je bio postavljen i jedan uklopni sat, koji je prebacivao mjerenje struje u određeno vrijeme dana. Kasnijih godina počela je izgradnja stanova i kompletnih naselja koja su se grajala na centralno grijanje. Ali to je neka druga priča. Nakon ovog izlaganja o grijanju, da se vratimo 1963. godini i ledenoj kiši u Mostaru.
Kako škole nije bilo, odjednom su po dvorištima uglancane klizaonice, ledene staze duge po desetak do dvadeset metara, a po njima se najbolje klizalo u kakvim cipelama sa gumenim đonom. Naravno i u onom, šta je ko imao. Ovakve klizaonice bile su i zamka za neporezne, i nije bio rijedak slučaj da su neki završavali na hirurgiji, u gipsu, zbog lomova ruka i noga, okliznuvši se na ledu.
O nekakvim zimskim jaknama, sportskoj opremi, nije bilo ni govora. Najbolje oprema je bio kakav vuneni džemper koji bi oplele vrijedne ruke, za svako dijete posebno. I taj se komad odjeće nije skidao od nastanka zime dok ne grane proljeće. Bilo je to vrijeme kad još nije bilo televizije, kad se zbog nestanka struje nije mogao slušati ni radio, a nije radilo ni kino, kad je jedina veza sa svijetom bio voz, koji se sa teško mukom probijao iz Sarajeva prema jugu, i donosio barem dnevne novine.
Iz ovog perioda ostalo je po arhivama dosta sačuvanih slika. Četiri slike su objavljene ovih dana i na portalu klix.ba, a nedavno sam na nekoliko slika naišao i na Mostarskom beharu, koje su iz privatne zbirke Mile Majerskog. Prije toga, na stranicama na facebooku objavljeno je dosta interesantnih slika, koje su zabilježile kamere tada vrijednih fotografa. I koje su sačuvane za neke nove generacije, da svjedoče o ovom događaju, prije 52 godine.
Od svih ovih slika, poseban dojam ostavlja slika postavljena uz naslov, iz Šantićeve ulice. Dvije osobe u šetnji sa psom. A posmatra ih dječak, obučen samo u džemper, sa dubokim cipelama, većim barem za 3-4 broja. Tačna lokacija sa slike. Prizemni objekat iza, sa drvenim grilama je objekat koji se nalazi u Šantićevoj ulici, neposredno prije ulaska u Abrašević.
Bilo bi vrlo interesntno kad bi neko prepoznao nekoga na ovim slikama.

(fotosi: Ivica Grubišić, Mile Majersky, arhiva)

Smail Špago, mart 2015.

(spagos)

Freitag, 20. Januar 2023

Film “Casablanca” je besmrtan

 






"Casablanca" je jedan od najpoznatijih filmova u istoriji kinematografije - i jedan od najzagonetnijih u isto vrijeme. Sada, nakon 80 godina, jedna izložba u New Yorku može riješiti neke od njegovih misterija.

“Sviraj ponovo, Sam": Svi imamo u glavi sliku za ovu rečenicu (a ako nemate, sramite se, ali ne predugo, a onda, molimo, pogledajte film). Orijentalni bar. Crni muzičar (Dooley Wilson) za klavirom. Prelijepa žena sa predivno iskrivljenim nosom (Ingrid Bergman). I onda crnac počinje da pjeva svojim nazubljenim basom: „You must remember this / A kiss is just a kiss / A sigh is just a sigh”, "Moraš zapamtiti ovo / Poljubac je samo poljubac / Uzdah je samo uzdah..."

Prošlo je 80 godina otkako je Casablanca stigla u američka kina. Kako je bilo tada kada su gledaoci sjeli ispred ogromnih ekrana u New Yorku, Los Angelesu ili Chicagu i zapalili svoju cigaretu? Tada se još uvijek smjelo pušiti u kinu. Amerikanci su bili duboko šokirani Pearl Harborom. Starija braća, muževi, očevi su nosili uniforme. Oni su se ili pripremali za raspoređivanje u vojnu službu, ili su se već borili na Pacifiku. Nije bilo tako davno kada se većina Amerikanaca žestoko protivila ulasku u rat. Još 1941. Charles Lindbergh je 1941. godine optuživao Jevreje i Engleze kako pokušavaju namamiti Sjedinjene Države u vojnu avanturu u Evropi.

Casablanca je, tvrdi se u reklami za film, bila "najopasnije mjesto na svijetu". Tome se možemo samo gorko smijati u retrospektivi, a Auschwitz je za većinu savremenika u to vrijeme bio samo željeznički čvor na istoku njemačkog Rajha, i ništa više. Niko u Americi nikada nije čuo za masakr u Babynom Jaru. Centar svjetske istorije 1942. godine bila je Ukrajina. Nijemci su bili zauzeti opkoljavanjem Harkova i sravnjavanjem Sevastopolja. A Kasablanca? Sekundarni teatar rata.

Međutim, tamo su tada već postojali koncentracioni logori, a francuskim Marokom je vladao fašistički Vichy režim.

Casablanca se smatra američkim filmom. To je pogrešno: "Casablanca" je najvažniji film Habsburške monarhije koji je ikada snimljen na američkom tlu. Režiser: Michael Curtiz — ali njegovo pravo ime je bilo Mihály Kertész, zapravo Mano Kaminer, a rođen je u Budimpešti kada je još bila dio Austro-Ugarske. Viktor László, heroj otpora? Glumi ga Austrijanac Paul Henreid iz habsburškog grada Trsta, čije je pravo ime bilo Hirsch. Simpatični, debeli konobar Carl? Igrao ga je Szöke Szakáll, naravno i on je bio iz Budimpešte. Ugarte, jadni mali prevarant koji biva upucan odmah na početku filma? Peter Lorre sa Basedowim očima, zapravo László Loewenstein.

A to su sve sami Jevreji. U filmu ima i nekoliko Gojma. Najvažniji od njih: Conrad Veidt, koji je pobjegao iz Njemačke sa svojom ženom Jevrejkom 1933. umjesto da se prilagodi poput mnogih njegovih kolega (kao što je Heinz Rühmann, kojeg su poslijeratni Nijemci idolizirali). Kao zahvalnost, Veidtu je dozvoljeno da igra nacistu u bezbroj holivudskih filmova. U "Casablanci" igra majora Strassera, izaslanika Trećeg Rajha, jednog zlikovca. Kako se mogao osjećati zbog toga? Da li je to doživljavao kao posao koji se mora obaviti? Da li je mislio da doprinosi ratu kao filmski negativac?

U New Galerie u New Yorku trenutno se može pogledati izložba posvećenu "Casablanci". Eksponate potpisuje Ronald Lauder, osnivač muzeja. Očigledno je on jedan od onih ljudi koji su gledali "Cazablancu" toliko puta da im nikad nije dovoljno govoriti redove dijaloga iz filma: „Pištolj je uperen pravo u njeno srce.“ – „Tamo sam najmanje ranjiv.“ Ili: „Koje ste nacionalnosti?“ – „Ja sam alkoholičar.“ To čini Rika građaninom svijet.

Ronald Lauder je postavio sto sa dvije čaše za koktel koji izgleda kao da je upravo izašao iz Rick's Caféa, dok Dooley Wilson pjeva sa trake "As Time Goes By". Po zidovima vise filmski plakati iz cijelog svijeta. Poster iz Njemačke je odmah iza stola sa čašama za koktel. Film se tamo počeo prikazivati 1952. godine. Sve scene sa majorom Strasserom i nacistima bile su izrezane. Viktor László više nije bio borac otpora, već norveški nuklearni fizičar po imenu Viktor Larsen. Kapetan Renault se sada zvao Monsieur Laporte i radio je za Interpol. O konopcu u kući obješenog ne treba govoriti.

U njemačkoj verziji iz 1952. godine, koja je tako temeljno unakažena, nedostaje i najljepša scena filma. Moraš biti nacista ili kreten da te ona ne potrese duboko. Tu je Yvonne, francuska pjevačica, koja flertuje sa njemačkim vojnikom u baru. Postoji grupa nacista koja je zauzela Samov klavir. Nacisti slažno pjevaju evergreen "Die Wacht am Rhein" - glasno i agresivno.

Viktor László silazi niz stepenice. Politički genije kakav jeste, odmah vidi šta treba da se uradi. Pridružuje se bendu u Rick's Caféu i kaže: „Sviraj Marseljezu.“ Vođa benda gleda u Ricka; Rick gotovo neprimjetno naginje glavu. A onda sviraju Marseljezu. I cijeli kafić skače na noge i pjeva i natpjevava naciste. A Yvonne, koja je upravo flertovala sa Nijemcom, uzima gitaru i pjeva iz sveg glasa, plačući sa suzama u očima: „Vive la France! Vive la democracie!”

Suze su bile stvarne, samo što su tekle iz razloga koji nisu bili povezani sa osjećanjima lika: Madlen Lebeau, glumica koja je igrala Yvon, bila je emigrantkinja. Pobjegla je sa svojim mužem Jevrejem kada su Nijemci napali Francusku.

Vive la France, vive la démocracie: "Casablanca" je najveći poklon koji je antifašizam ikada dao filmu i kinu.

Pisac Umberto Eco jednom je tvrdio da je radnja "Casablance" u osnovi nerazumljiva. Naravno da je to glupost. Priča je prilično jednostavna - ako je pogledate ispričano strogo hronološki, a ne sa flashbackovima kao u filmu. Glavni lik je Rick (Humphrey Bogart), idealista Amerikanac. Ljevičar. Tokom španskog građanskog rata snabdijevao je antifašiste oružjem. 1940. nalazio se u Parizu neposredno prije dolaska Nijemaca.

On se ludo zaljubljuje u Elsu (Ingrid Bergman) i započinje aferu s njom. Ono što on ne zna je da je Elsa zapravo udana za borca otpora Viktora Lászla – i misli da joj je muž mrtav, jer vjeruje da su ga nacisti ubili u koncentracionom logoru. Kada saznala da je uspio pobjeći iz koncentracionog logora, vraća mu se, umjesto kako su mislili, da s Rickom pobjegne iz Pariza prije dolaska Nijemaca. Rick postaje ciničan i depresivan. Svoje tuge guši alkoholom.

Nekoliko godina kasnije vodi kafić u Casablanki. U dobrim je odnosima sa kapetanom Louisom Renaultom, korumpiranim šefom lokalne policije koji služi Vichyjevom režimu. Jednog dana, lopov ubija dva njemačka kurira koji nose tranzitne vize, koje dozvoljavaju da dvoje ljudi da pobjegnu iz Casablanke od nacista u Novi svijet. Prevarant ostavlja tranzitne vize Ricku, koji ih čuva u svom sefu.

Tada se Elsa i njen muž pojavljuju u njegovom kafiću. Rick se u početku ponaša kao nitkov, ne želi da Elsi i Viktoru da tranzitne vize. Vrhunac nitkovluka dolazi kada Rick proda svoj kafić i kaže svom korumpiranom prijatelju Renaultu da će mu predati Viktora Lászlóa kako bi mogao pobjeći s Elsom.

Ali sada se ispostavilo da je Rick u duši ipak ostao idealista. Pod pretnjom pištolja prisiljava Renaulta da izda vize na imena Else i njenog muža. On ih prati u Renaultu do aviona koji će ih odvesti u Lisabon. Kada ih nacistički major Strasser pokuša zaustaviti na aerodromu u posljednjem trenutku, Rick ga ubija. Kapetan Renault od korumpiranog cinika postaje francuski patriota i upućuje svoje policajce da uhapse uobičajene osumnjičene. Avion polijeće i Rick i kapetan Renault zajedno odlutaju u noć.

Zašto je ovaj film tako uspješan? Zašto se stalno zaglavljujete gledajući ga, iako ga poznajete dugo? Moglo bi se zlobno reći da je pun klišea kojima su muškarci – posebno mladići – oduševljeni.

Da izaberem samo četiri najvažnija stereotipa: 1. Nisi gubitnik, već heroj ako piješ, pošto ti je slomljeno srce. 2. Ništa ne čini čovjeka privlačnijim od samoće obavijene tragedijom. 3. Borba protiv zla je posebno velika kada ima samo malo nade za uspjeh. I na kraju: 4. Pravo herojstvo se dokazuje u odricanju od voljene žene. Podnošljiv, zlonamjerno bi se moglo reći, sav kič je podnošljiv samo sa humorom koji ga nježno razgrađuje – isprepletene šale glavnog konobara Carla, aforizmi ciničkog Renaulta.

Međutim, film tada možda ima vrlo srž koja nije kič. Najzanimljiviji lik je nesumnjivo Rick, a ne László; jer je László jednostavno dobar, i o njemu se nema šta više reći. Rick, s druge strane, mora da se natjera da bude ljubazan. A kad konačno postupi moralno, ne radi to s nekom pobožnom izrekom, već s kletvom na usnama.

Dakle, srž "Casablance" bi bila ovo: teško zarađena dobrota vrijedi više od one koja je bila tu od početka. To se može vrlo rado izreći više puta.

I zato je "Casablanca" besmrtna.

prevod: Smail Špago

(welt)

(Novasloboda.ba)


Donnerstag, 19. Januar 2023

Svjetske znamenitosti prije 100 godina i danas - Times Square, New York

Kako su se svjetski poznate atrakcije promijenile tokom stoljeća

U burnim dvadesetim godinama, procvat globalne ekonomije i optimizam nakon Prvog svjetskog rata doveli su do porasta turizma. Bila je to prva decenija u kojoj su putnici mogli putovati avionom - čak i ako je to bio luksuz rezervisan za nekolicinu dobrostojećih. Ipak, mnogi ljudi su počeli da ljetuju u zemlji i inostranstvu i prvi put su mogli vidjeti neke od najpoznatijih svjetskih znamenitosti. Ovdje pregled, kako su izgledali prije 100 godina.



Times Square, New York, Sjedinjene Američke Države
Još 1880-ih, Times Square, tada nazvan Longacre Square, bio je prilično prazan trg sa nekoliko kuća. Sve se to promijenilo 1904. godine, kada su novine New York Times podigle ogromnu zgradu za svoje novo sjedište, a područje je preimenovano u Times Square. Tokom 1920-ih, Zapadna 42. ulica postala je terminal za nove podzemne i autobuske rute, učvršćujući poziciju trga kao centra grada.




Times Square, New York, Sjedinjene Američke Države
Reputacija kvarta je opala 1960-ih i 1970-ih kada se Times Square povezivao s kriminalom i zabavom za odrasle. U stvari, do kasnih 1970-ih imala je najviše prijava za kriminal u gradu. Od 1980-ih, mnogo novca i sredstava uloženo je u projekte rehabilitacije. Times Square je sada poznat po svojim sjajnim bilbordima i neonskim svjetlima. Turisti ga obožavaju i to je jedna od najpoznatijih atrakcija New Yorka.

(msn)

(spagos)



Mittwoch, 18. Januar 2023

Iz stare štampe: Mostar 1930, Zabava narodne uzdanice

 



U časopisu Novi behar iz 1930. godine objavljen je tekst o zabavi Narodne uzdanice u Mostaru.

Zabava”Narodne Uzdanice” u Mostaru, koju je priredio Mjesni Odbor bila je kruna svih ovogodišnjih priredbi u Mostaru, po svojoj posjeti, aranžmanu i izvedbi programa. Prostorije ”Hrvoja” bile su dupkom pune najotmenijeg našeg svijeta. Sala je bila tako ukusno iskićena skupocjenim ćilimima da je davala izgled jedne posve orijentalne prostorrje. Program zabave bio je uglavnom ispunjen melodijama i elementima naše narodne svojine, umjetnički izveden. Program je otvorila Hrvatska glazba”Slovenskom baladom” od Šebeka pod vještim rukovođenjem maestra gosp.Bogatela. Ugodnu, melodioznu himnu ”Narodne uzdanice”, djelo dirigenta zbora gosp. Demetra, publika je saslušala stojeći i nagradila aplauzom. Pjevački zbor je otpjevao više sevdalinki, ”Bančice” i ”Bosansku rapsodiju”. Pjesme ”Kad puhnuše sabahzorski vjetrovi” i ”Agina Fata” izvedene su sa zavidnom ljepotom, nježno. sevdalinski. Svima se dopao lijep tenor gosp. S. Farević u ”Rapsodiji”.Atrakcija i ove zabave, kao i lanjske, bio je nastup simpatičnog Uzdaničina pitomca Samardžića, koji je uz dobru pratnju harmonike otpjevao nekoliko nježnih sevdalinki:”Svadili se orli i sokoli”, ”Evo srcu mom radosti” i ”Odkako sam sevdah svezo”. Zadnja tačka programa bila je prikazivanje komada ”Svak na posao” od našeg poznatog književnika Edhema Mulabdića, predsjednika Glavnog odbora”Narodne uzdanice”. Posjeta ovoj zabavi je bila odlična. Već ranije sva su mjesta bila rasprodana. Poslije oficijelnog programa razvila se srdačna, neusiljena zabava, plesalo se i zabavljalo do mile volje. Tombola je bila kićena i vrijedna i bife obilan. Na zabavi jedno pravo narodno raspoloženje, bez i najmanje neprilike. Sve je potrajalo do duboko u noć.

(tekst i fotografije u prilogu su objavljene na facebook stranici “Priče iz Mostara i Hercegovine, dana 15. novembra 2020. godine)

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Dienstag, 17. Januar 2023

U sjećanju – Gina Lollobrigida

 


Gina Lollobrigida, italijanska glumica koju su nekada nazivali "najljepšom ženom na svijetu", a koja je zasigurno obilježila italijansku kinematografiju, preminula je u 95. godini života.

Tokom 1950-ih i 60-ih, Lollobrigida je bila jedan od najpoželjnijih svjetskih izvođača i glumila je u velikom broju evropskih i američkih filmova pored mnogih vodećih holivudskih zvijezda tog vremena.

Rođena 1927. u Subiacu, u planinama istočno od Rima, bila je kćerka proizvođača namještaja. U tinejdžerskim godinama bavila se manekenstvom i učestvovala na takmičenjima ljepote, a 1947. bila je treća na izboru za Miss Italije. Na prijavi za to takmičenje napisala je da ima talenat za glumu, te da želi da uradi nešto ozbiljno sa svojim vještinama.

Nakon niza uloga u evropskim filmovima, uključujući i nagradu Bafta za film "Bread, Love and Dreams", upravo joj je nastup u filmu "Beat the Devil" (Nadmudri đavola) iz 1953. uz Humphreyja Bogarta donio međunarodnu slavu i milione obožavatelja

"La Lollo" je "zapala za oko" i ekscentričnom milijarderu Howardu Hughesu, koji je uočio njene reklamne fotografije i pozvao je u Hollywood gdje je više puta pokušavao da je zavede, uprkos činjenici da se udala za Milka Škofiča, slovenačkog ljekara, godinu dana ranije.

Lollobrigida se u intervjuu za Vanity Fair prisjetila kako je u više navrata to pokušao: "Ali nije uspio... jednostavno je bilo previše razlika među nama. Rekla sam mu: 'Ako izgubiš sav svoj novac, onda ću se možda udati za tebe.' Možda je bio iznenađen što postoji jedna osoba koja nije bila zainteresovana za njegov novac."

Njen komercijalni vrhunac došao je sredinom i krajem 1950-ih, kada je glumila u filmovima "Solomon and Sheba" (Salamon i kreljica od Sabe), "The Hunchback of Notre Dame" (Zvonar crkve Notre-Dame) i "Beautiful But Dangerous" čiji je originalni naslov - "La donna più bella del mondo" - predstavljao kao "najljepšu ženu u svijetu".



Filmovi:

Pasji život, 1950.

Fanfan Tulipan, 1952

Nadmudri đavola, 1953

Trapez, 1956.

Zvonar crkve Notre Dame, 1956.

Salomon i Kraljica od Sabe, 1959.

Never so Few, 1959

Žena od slame, 1964.

Ja, ja, ja... i ostali, 1966

Hotel Paradiso, 1966.

Buona Sera Mrs. Campbell, 1968

Toga divnoga studenoga, 1969.

Veličina je važna, 1997



Njena slava je također bila tolika da je šezdesetih godina prošlog stoljeća nova vrsta salate dobila ime po njoj - lollo rosso - premda se izveštaji razlikuju u zavisnosti od toga da li je to bila referenca na njenu kovrdžavu kosu ili podsuknje koje je često nosila.

Lollobrigida i Škofič su se razveli 1971. godine, a ona se uglavnom povukla iz glume i fokusirala se na fotografiju, izdavši nekoliko zbirki. Njeni subjekti su bili Henry Kissinger, Yuri Gagarin, Grace Kelly i mnoge druge značajne ličnosti. Osigurala je i ekskluzivni intervju s kubanskim liderom Fidelom Kastrom .

Godine 1999. Lollobrigida se bezuspješno kandidovala za Evropski parlament predstavljajući demokrate bivšeg italijanskog premijera Romana Prodija, ali nije djelovala posebno entuzijastično.

"Nikada se nisam bavila politikom", rekla je tada , "ali kada sam dobila ponudu, odmah sam rekla 'da'... Tek nakon toga sam pomislila zašto je ovo dobra stvar. Ne znam koliko mi treba glasova. Ne znam ništa."

(fm)