Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Kazazića sokak

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 15. septembra 2022. godine, autor jr Ahmet Kurt)

(Na prvoj slici: Na ulazu u Kazazića sokak sa Seadom Kazazićem, potomkom ove drevne mostarske porodice po kojoj je sokak i dobio ime)

Na ovom istom mjestu, ili u neposrednoj blizini u ljeto 1585. godine stajao je jedan od najsposobnijih popisivača carskog Divana, hadži Mehmed, koji je po naredbi sultana Murata III (1574–1595), sina sultana Selima II, došao u ovu, te godine, najsjeverniju mahalu Mostara, Fatime kadun, popisao pedeset i jednog poreznog obveznika, a u svoj tefter zabilježio da je mahalsku džamiju prije 1585. godine podigla rahmetli gospođa Fatima, kćerka rahmetli hadži Mehmed-bega (vjerovatno Karađozbega).

Kroz četiri stotine godina brojni članovi porodice Kazazić obavljali su vjerske dužnosti u džamiji Fatime kadun, pa je početkom XX stoljeća u više dokumenata nazivana Kazazića džamijom. Brojni članovi ove prodice imali su više kuća na padini jugoistočno od džamije, a Muhmutaga Kazazić, osnovao je evladijet vakuf koji je bio aktivan sve do 1911. godine.

Mustafu agu Kazazića, pradjeda mog prijatelja Seada sa slike, u svojim memoarima spominje Martin Đurđević, koji je bio u službi francuskog konzula Wieta u burna vremena pobune protiv ulaska austrougarskih trupa u Mostar od 1. do 5. avgusta 1878. godine.

Martin zabilježi: “Tako nas otpratiše do engleskog konzulata, a konzul Wiet turi u ruku barjaktaru Mustafa agi Kazaziću 40 napoleondora. Naši pratioci ostadoše za vratima, a mi se s kavazima udomismo u udobnome engleskom konzulatu, jednokatnoj, novoj i tvrdo sagrađenoj kući Jefte Bjelobrka (na drugoj slici danas). Poslije bi barjaktar Kazazić često puta kucao na vrata i pitao nas, da li nam što treba. [...] Tri smo dana bili zatvoreni u toj udobnoj kući. Imali smo do duše svu obilatu opskrbu, ali su nas mučile razne misli, kako će se to sve svršiti. Nijesmo dobivali od nikud stalnih vijesti; sve su brzojavne žice bile potrgane, a činovnici rastjerani.”

(Ahmet Kurt)