Stara Bosna

 

I gradovi i kasabe;

ima sela kao pljeve.

I brda su i doline,

i rijeke,i vrtovi-

stare kuće sa baščama;

krov od šindre sa badžama.

Živa voda kroz avliju,

pokraj puta kroz mahalu;

kroz čaršiju,kroz jaliju.

Starosti su,mejiti su;

dženaze su i greblja su.

Iz sokaka svatovi su;

radosni su,kićeni su;

prangije su i zurle su-

mubareći mladenci su!

Bit će djece,bit će sreće.

Nikad Bosna umrijet neće.

Nasko Frndić (1920-2019)

Izvor:Sead Šemsović:Bošnjaci o Bosni i sebi;

STAV;IUS;Sarajevo,2018.

Izbor:Kemal Mahić

Nasko Frndić (1920-2019) STARA BOSNA – Ljubušaci (ljubusaci.com)

(Mithad)

Pogled na stari Mostar

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 25. septembra 2022, autor je Ahmet Kurt)

Panorama najstarijeg dijela Mostara. Vidljive su četiri džamije (slijeva: Koski Mehmed pašina, Vučijakovića, Tabačica ili Kurtova, te Nezir agina). Prve tri su skoro u potpunosti srušene u agresiji na BiH 1992-95, dok su Nezir aginu džamiju srušile komunističke vlasti 1950. godine. Na istočnoj padini ubrzo po dolasku sultanove vlasti formiralo se više mahala, od kojih se krajem XIX stoljeća formira četvrt Bjelušine, gdje izgrađena velika pravoslavna crkva, koja je 1992. godine zapaljena i minirana. Na sreću, kao što vidimo sa slike, svih pet sakralnih objekata je ponovno dignuto i danas služe svojoj svrsi.

Na slici vidimo i tri objekta gradske infrastrukture: jednu od dvadeset i jedne sahat-kule koje su podignute u našoj zemlji za vrijeme osmanske uprave, kulu Halebija jednu od utvrda u fortifikacionom sistemu Mostara, te Krivu ćupriju preko koje je išao važan karavanski put prema Čitluku, Vitini, Ljubuškom, Imotskom, pa dalje prema lukama u Makarskoj i Splitu.

(Ahmet Kurt)

Iz stare štampe: Munara hadži-Husein Kotlinog mesdžida na Luci, 1923...

 

U češkim novinama “Český Svět” od 30. augusta 1923. godine objavljen je kratki tekst sa fotografijom. munare hadži-Husein Kotlonog mesdžida u Mostaru:

“Na nagovor ljekarnika Houške, bogati musliman nas pušta u svoju porodičnu džamiju. Na malom prostoru od nekoliko kvadratnih metara, ograđenom visokim kamenim zidom, koji ujedno služi i kao porodično groblje, stoji uzdignuta munara visoka 3 m i mala molitvena kuća. Ovdje cijela porodica obavlja svoju svakodnevnu pobožnost.“

Munara, ili munarica, kako je mostarci nazivaju od davnina, nalazi se i danas na istom mjestu na Luci, u Mostaru.

Prilog: fotografija munare iz 1923. godine

priredili Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Stari zavičaj

 

U san mi dođe i vidjeh sliku.
I osjetih miris, drag i mio.
To staze djetinjstva preda mnom stoje,
zavičaj stari ja sam snio.

Niz lice suza polako krenu,
za stazama djetinjstva još srce žudi.
O, gdje mi se skrivaš dome stari?
Snivaš li mrakom ili ti zora rudi?

Gdje su te hridi i brda kršna,
pašnjaci škrti i vrtače puste?!
Gdje mi je dom, kuća mi rodna,
zidine stare i paprati guste?!…”

Stihovi: Frano Mikulić Jukić
Foto: Ivica Sigler Kola

Hercegovina u mom srcu

STARI ZAVIČAJ – Ljubušaci (ljubusaci.com)

(Mithad)

Izložba “Konjic i Zuko birvaktile i u sjećanju” autora Safeta Hebibovića

 

U Zavičajnom muzeju u Konjicu, u prisustvu velikog broja posjetilaca, sinoć je, u povodu 102. godišnjice rođenja Zulfikara Zuke Džumhura, otvorena izložba “Konjic i Zuko birvaktile i u sjećanju”, autora Safeta Hebibovića.

Na izložbi, koju je otvorio književnik Dino Begtašević, predstavljeno je 120 slika, 30 karikatura, 56 fotografija o Zuki i sa Zukom, izreke čuvenog hodoljupca, novinski izvještaji i reportaže o Zuki Džumhuru i stare fotografie Konjica iz vremena Austro-Ugarske iz bogatog fundusa Safeta Hebibovića, najvećeg čuvara konjičke istorije.

Izložba će biti otvorena do 1. oktobra.

(NovaSloboda.ba)

Preko Carine

 

(tekst koji sijedi objavljen je na facebooku, autor je Ahmet Kurt)

Koje se područje zvalo Carina?

Istražujući po raznim arhivama čovjek lako napravi grešku ako ne zna historijski razvoj Mostara. Naprimjer, kad u starim dokumentima nađete da je neko stanovao na adresi Carina br. 894 to ne znači da je živio na DANAŠNJOJ Carini! Kroz pet stotina godina gradsko područje Carina, nastalo je srastanjem osam mahala ( od sjevera prema jugu: Tere Jahjetova, Memi-hodžina, Mehmed-ćehaje, Ćose Jahje, Husein-hodžina, Roznamedžijina, Karađoz-begova i Sinan-pašina) čije su se džamije nalazile na teritoriju Carine i polovinama dviju mahala (Fatime kadun i Hafiz-hodžina) čije su džamije bile na području četvrti Brankovac.

Istočna granica Carine je bila Carska džada, danas Titova ulica, a zapadno se prostirala do Neretve. Carina se, kao upravna jedinica i gradska četvrt Mostara, u pisanim dokumentima pominje prvi put 1770. godine i taj naziv se koristio 175 godina, sve do završetka Drugog svjetskog rata. Izgradnjom mosta kod Musale i probijanjem ceste (danas ulica Braće Brkića), krajem XIX stoljeća, dotadašnja Carina je podijeljena na približno dva jednaka dijela. Južni dio postaje sve više trgovinski i upravni centar grada, dok je sjeverni dio ostao s ranijom urbanom mahalskom strukturom i nazivom Carina. Na karti je svjetlijom nijansom označeno područje „stare“ Carine. Po toj staroj podjeli Carina počinje od današnjeg Kulluk sokačića u Kujundžiluku, a na sjeveru se završavala džamijom Tere Jahje. Ukupna površina je 218.000 m2.

Piše : Ahmet Kurt

Evo jedan prijeratni vic:

Iš’o Mostarac u Trst po farmerke, došao kući praznih ruka…pita ga stari đe su farmerke?

Kare Mostarac: uzeli mi sve na Carini

Kare mu stari: što nisi iš’o preko Rondoa

(komentar na facebooku)

(fotografija: Carina, dron, sa facebook stranice Mostaru moj info)

(spagos)

Stari zanati čuvari historije BiH

 

ćilimi

ćilimi

tkalje

Stan za tkanje

tkalja

ćilim, mustra

četiri tkalje

Počitelj

Stolac

Mostar, Tepa

M;ostar, ulaz u pećinu

Mostar, Kujundžiluk

(tekst koji slijedi objavljen je 2. juna 2022. na facebook stranici HistoryBiH)

Ćilimi i ponjave utkane u život i tradiciju

Tkanje bosanskih ćilima, ponjava i drugih odjevnih predmeta

Tkanje ćilima na razboju su od davnina radile žene za potrebe kuće i domaćinstva. Predivan spoj boja i šara, na prirodan način bojene vune, postali su umjetnost koja u svakom ćilimu, serdžadi ostavlja dio mašte, ornamentike, duboko utkane u svijest tkalje
Neizostavni dio bosanskog kulturnog nasljeđa koji predstavlja spoj tradicija, ljepote i rada su ćilimi rađeni na drvenom razvodu, tkani vunom. Vrijedne ruke tklale su najljepše bosanske ćilime, ponjave i druge, odjevne predmete od vune.
Uobičajeno je, da se bosanski ćilimi tkaju od vune. Ako su tkalje spretnije, moguće ih je izrađivati od pamuka i svile.
"Velike pogreške čine domaćice kada bosanski ćilim operu deterdžentom i vodom. Deterdžent uništava ćilime. Ako ga želite prati onda je najbolji stari metod u stupama. Naime, u selima na potocima su nekada prali ćilime i prostirke tako što su ih udarali većim drvenim površinama. Jedino tako treba prati ćilime.
Pravi način održavanja jeste da se isklofa ili još bolje to se učini zimi na snijegu, jer to je njegov prirodni ambijent, a poslije istrlja tečnošću koju čini jabučni ocat i voda, to mu daje sjaj",

(HistoryBiH)

(fotografije: historyBiH, cidom)

Iz stare štampe, Naši sokoli, Mostar 1921.

 

U julu 1921. godine u Mostaru je održan Sokolski slet, o čemu je u Ilustrovanom listu objavljen tekst sa fotografijama.

“Naši sokoli

1- Sokolski Slet Župe u Mostaru (uz naše slike na 13. strani.)

Mostar 3, jula 1921.

4. i 5. jula o.g. održan je Slet Sokolske Župe u Mostaru koji je imao neočekivanog uspeha i moralno i materijalno. Sokoli i prijatelji sokolske ideje cele Hercegovine, južne Dalmacije i Boke Kotorske bili su se slegli u Mostaru, starom lepom Mostaru, da prvi put posle oslobođenja i ujedinjenja, proslave svoje sokolsko slavlje i bratski, u slobodi, manifestuju ideju narodnog jedinstva.

Sve goste, i one izvan Sokolske Župe Mostarske, primio je Mostar najtoplije i onako kako je to tradiciji i osećanju dolikovalo. Mostar je ovim sletom dokazao da je grad jake nacionalne svesti širokih pogleda, i sposoban da se u novim prilikama razvija u novom ruhu.

Trebalo je doći i videti slet u Mostaru!

Ovde donosimo nekoliko fotografije sa sletišta koji mogu samo približno u minijaturi da dadu sliku ovog sleta u Mostaru. Vredno je zabeležiti da je pokrovitelj sleta bio đeneral G. Živko G. Pavlović, komandant Jadranske Divizijske Oblasti.

Sokoli – vojnici, koji su ovde prvi put nastuplili izazvali su buru oduševljenja i uzvika kod publike.

Na sletištu istupilo je 200 vežbača – sokola, osim onih koji nisu vežbali. Bile su dve sokolske fanfare iz Imotskog i Dubrovnika, te dve muzike iz Herceg-Novog i Mostara. I.B”

(prikupio/cidom/Slobodan Jovičić)

prilog: fotografije sa sleta u Mostaru 1921.

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Iz arhive - Originalni plakat za utakmicu Velež - Sarajevo, 1958. godine

 

Originalni plakat za utakmicu prve Savezne lige između FK Velež i FK Sarajevo, odigranu u Mostaru 2. novembra 1958. godine.

(Gostujuće ekipe su se u ta viteška vremena isticale na prvom mjestu)

FK Velež Mostar - FK Sarajevo 2:0

- Gradski stadion, Mostar

- Gledalaca: 12.000

FK Velež Mostar: Brkljačić, Bolfek, Handžić, Alajbegović, Prajo, Radiljević, Lazović, Odžak, Zelenika, Rebac, Rodin

FK Sarajevo: Prvulović, Džemidžić, Biogradlić, Ljačić, Markušević, Blažević, Ferhatović, Šehović, Živkov, Novo, Stipić

Sudije: Bajić Živko (Bgd), Bojčić Ivan, Rotim Kažimir

Strijelci: Rebac ('43), Zelenika ('49)

Isključenih: Nema

(fkvelež)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Kazazića sokak

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 15. septembra 2022. godine, autor jr Ahmet Kurt)

(Na prvoj slici: Na ulazu u Kazazića sokak sa Seadom Kazazićem, potomkom ove drevne mostarske porodice po kojoj je sokak i dobio ime)

Na ovom istom mjestu, ili u neposrednoj blizini u ljeto 1585. godine stajao je jedan od najsposobnijih popisivača carskog Divana, hadži Mehmed, koji je po naredbi sultana Murata III (1574–1595), sina sultana Selima II, došao u ovu, te godine, najsjeverniju mahalu Mostara, Fatime kadun, popisao pedeset i jednog poreznog obveznika, a u svoj tefter zabilježio da je mahalsku džamiju prije 1585. godine podigla rahmetli gospođa Fatima, kćerka rahmetli hadži Mehmed-bega (vjerovatno Karađozbega).

Kroz četiri stotine godina brojni članovi porodice Kazazić obavljali su vjerske dužnosti u džamiji Fatime kadun, pa je početkom XX stoljeća u više dokumenata nazivana Kazazića džamijom. Brojni članovi ove prodice imali su više kuća na padini jugoistočno od džamije, a Muhmutaga Kazazić, osnovao je evladijet vakuf koji je bio aktivan sve do 1911. godine.

Mustafu agu Kazazića, pradjeda mog prijatelja Seada sa slike, u svojim memoarima spominje Martin Đurđević, koji je bio u službi francuskog konzula Wieta u burna vremena pobune protiv ulaska austrougarskih trupa u Mostar od 1. do 5. avgusta 1878. godine.

Martin zabilježi: “Tako nas otpratiše do engleskog konzulata, a konzul Wiet turi u ruku barjaktaru Mustafa agi Kazaziću 40 napoleondora. Naši pratioci ostadoše za vratima, a mi se s kavazima udomismo u udobnome engleskom konzulatu, jednokatnoj, novoj i tvrdo sagrađenoj kući Jefte Bjelobrka (na drugoj slici danas). Poslije bi barjaktar Kazazić često puta kucao na vrata i pitao nas, da li nam što treba. [...] Tri smo dana bili zatvoreni u toj udobnoj kući. Imali smo do duše svu obilatu opskrbu, ali su nas mučile razne misli, kako će se to sve svršiti. Nijesmo dobivali od nikud stalnih vijesti; sve su brzojavne žice bile potrgane, a činovnici rastjerani.”

(Ahmet Kurt)

Slika sreće

 

Mostar,Zalik 27.11.1995 godine.

Slika sreće: petogodišnja Dženana, siroče, ostavlja mrak iza sebe kroz projekat "Prave boje" Ozbiljnog putovanja mostarskog Dječjeg doma Zalik (The Serious Road Trip of Mostar's Zalik's Children's Home).

Foto Scoot Peterson

Tužne su ove ljudske sudbine.

Ovo dijete je sada odrasla osoba od 32 godine...volio bih kad bi se javila. Želim joj sve najljepše u životu.

(priredio Aid Čizmić/facebook/20220916)

Iz fotoarhive – Spomenik magarcu u Mostaru, 1974.

 

1974.

Spomenik magarcu na mostarskoj Tržnici, autora Marijana Kockovića, 1974...

Incijator izgradnje spomenika, kao zahvalu plemenitoj i marljivoj životinji koja je izgradila Hercegovinu, je bio Osman Pirija, tadašnji direktor HEPOK-a...

Fotografija je iz knjige "Mostar-muzej sjećanja", autora Martinca i Ćupine...

(priredio Armin Džabirov)

Iz starog Mostara: Bakropis Starog mosta iz 1921/22. godine...

 

Fotografija bakropisa Starog mosta u Mostaru, urađenog 1921./22. godine, nalazi se na brojnim stranicama na internetu. O samom bakrorezu više u nekoliko narednih redaka:
Originalni naziv umjetničkog djela je "The Narenta Bridge, Mostar, Yugoslavia#, a autor je bio Philip Harris Giddens
Philip Harris Giddens je bio američki arhitekt i bakropisac, a u toku svoje karijere imao izložbe u "Royal academy of arts" London, "The Metropolitan Museum u New Yorku,"Chicago Art Institute" u Chicagu i dr...

Dimenzije bakroreza su 9 1/8 x 13 inča, (23x33cm).

Gidedens je tokom Prvog svjetskog rata boravio na frontu u Evropi, gdje je takođe dolazio više puta i nakon završetla rata. Pretpostavka je da je tokom jednog od tih putovanja boravio u Mostaru, gdje je uradio bakropis Starog mosta.

(Clomubusmuseum)

Philip Harris Giddens (1898.-1974.) bio je istaknuti američki umjetnik i grafičar. Briljantnu tehniku​bakropisa prilagodio je portretu. Direktor Kolumbovog muzeja pozdravio ga je kao "velikog džentlmena, vrhunskog umjetnika i arhitektu". Rođen je u Cuthbertu, Georgia, 15. oktobra 1898. godine u porodici James Milton Giddens i Haidee Asher Giddens. Njegov otac je rođen u Talbottonu, Georgia. Porodica se preselila u Columbus 1901. Završio je srednju školu Columbus 1916. godine i 1920. godine na Tehnološkoj školi Georgia School of Technology sa diplomom iz arhitekture. Dok je bio na Georgia Techu, bio je član Tech Marionettes, dramskog pozorišnog kluba, kao i kluba veselja. Tamo je bio poznat kao Dizzy. Filip se prijavio u Prvi svjetski rat 30. septembra 1918. godine sa 19 godina kao redov. U vrijeme njegovog angažmana, njegova Columbus adresa je bila 1300 2nd Avenue. Više puta se vraćao u Evropu nakon rata. U njegovoj prijavi za pasoš iz 1921. godine navedeno je njegovo zanimanje kao arhitekta, a odlazi u Francusku da studira arhitekturu kao saradnik američke terenske službe. Ponovo se prijavio u Drugom svjetskom ratu u američke inženjere koji su dizajnirali kamuflažu, postajući major. Njegovi radovi su između ostalih izlagani na Kraljevskoj akademiji u Londonu, Metropolitan muzeju u Njujorku i Čikaškom institutu za umjetnost. Imao je studije u New Yorku i Palm Bieachu. Umro je 19. marta 1974. u Miamiju na Floridi u 75. godini i sahranjen je na groblju Crown Hill u Albanyju, Georgja.

(wikipedia)

priredili Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

U sjećanju – Kornelije Kovač

 

Kompozitor Kornelije Kovač preminuo je u 81. godini u Beogradu, javljaju beogradski mediji.

Kornelije Kovač je rođen u Nišu 1942. godine, a svoju prvu kompoziciju “Pusti trotoari” Kovač je komponovao sa četrnaest godina.

Kovač postaje član popularnog sarajevskog rok benda Indeksi 1966. godine, a 1968. godine se preselio u Beograd, gdje je osnovao Korni grupu, koja je predstavljala Jugoslaviju 1974. godine na Evroviziji.

Njegove ploče su se prodavale širom svijeta, a napisao je hitove i za Lepu Brenu: “Sanjam”, “Sitnije, Cile, sitnije”, “Janoš”.

Napisao je i neke od najvećih hitova Zdravka Čolića, poput pjesama “April u Beogradu”, “Živiš u oblacima”, “Zvao sam je Emili”, “Jedna zima sa Kristinom”, “Jedina”, ‘Mađarica”.

Pisao je muziku za pozorište, filmove i televiziju.

Muzički je obilježio čitavu jednu generaciju. Iako je u jednoj pjesmi opjevao "Moja generacija iz '42. bio je slušan na koncertima i igrankama, širom tadašnje zemlje, u Mostaru, Abrašević, Kantarevac, u Sarajevu, Skenderija, Dom mladih, pa sve do redovnog pojavljivanja u televizijskim emisijama, u vrijeme ulaska malih ekrana u naše domove, krajem šezdesetih godina, pa nadalje. I danas, nakon više od pedeset godina u ušima se ponekad pojavi muzika ili tekst neke pjesme iz njegove radionice. Posljednji pozdrav.

(spagos)

Svečana dodjela nagrada “Nijaz Slipičević” za 2022. godinu

 

Svečana dodjela nagrada “Nijaz Slipičević” za 2022. godinu održaće se 20. septembra 2022. godine u Centru za kulturu Mostar, ulica Rade Bitange 13 sa početkom u 19:00 sati.

Fondacija Slipičević

Nagrada Nijaz Slipičević 2022. – poznati finalisti!

I ove godine, građani Mostara birali su kome će pripasti prestižna nagrada ''Nijaz Slipičević'', koju Fondacija Slipičević tradicionalno dodjeljuje mladim ljudima i kolektivima koji su ostvarili značajne rezultate u svojim poljima.

Glasanje je obavljeno preko Facebook stranice fondacije.

Kandidati za nagradu ''Nijaz Slipičević'' 2022. – Finalisti:

1. Mateja Lovrić - djevojka koja je svoje vrijeme posvetila drugima. Put ove humanitarke je počeo prije više godina, opremanjem maturanata slabijeg imovinskog stanja; danas ima i udrugu koja pomaže djecu, stare, bolesne, ... - zapravo sve kojima pomoć zatreba.

2. Akademija futsala Mostar SG - nastala s ciljem omasovljavanja malog fudbala/nogometa među djecom u našem gradu, odnosno kako bi se u njoj tesale nove generacije članova jednog od najtrofejnijih malonogometnih klubova u BiH. MNK Mostar SG Staklorad aktuelni je prvak i osvajač Kupa BiH.

3. Antonio Šarić - 11-godišnjak kojeg svijet upoznaje kroz violinu. Kruna njegovog dosadašnjeg muziciranja uz Simfonijski orkestar i školovanja u Muzičkoj školi bilo je renomirano globalno takmičenje u klasičnoj muzici gdje je dospio u polufinale.

Ko je osvojio najviše glasova, saznaće sa na svečanoj dodjeli nagrada, 20 septembra.

Fondacija Slipičević

Cura iz Zenice

 

50 godina razglednice sa curom iz Zenice

Davne 1972. je mlada zenička cura Nedžada Blagajčević, rođena 24.06.1956.. šetkala sa prijateljicom na platou željezničke stanice, u blizini spomenika Omladinskim radnim brigadama. Prišao joj je nepoznati fotograf i zamolio da stane ispred spomenika. Tako je nastala fotografija, koja je u slijedećim godinama reprodukovana na više razglednica Zenice.
Početkom 1984. Zdravko Čolić je tražio hit pjesmu za album „Ti si mi u krvi“. Neko je imao u rukama razglednicu Zenice, sa Nedžadom Blagajčević u prvom planu, nešto ga se dojmilo i tako nasta pjesma.

Tekst pjesme je napisao Momčilo Bajagić, a muziku Kornelije Kovač, aranžman: Kornelije Kovač, Josip Boček, Zoran Radetić.
Tekst pjesme vjerno reprodukuje sliku, sem boje kose:

Cura iz Zenice,
nosi dokoljenice,
crne pletenice,
plave naramenice.

(Mirsad Đulbić/BiH fotoenciklopedija/20220909)

link za pjesmu:

https://youtu.be/qQU2Uq0DskY

Iz stare štampe: Princ Čarls u mjestima Bitke na Neretvi, Sloboda 1978. i na otvaranju obnovljenog Starog mosta 2004. godine

 

U listu Sloboda od 25. oktobra 1978. godine objavljen je tekst o posjeti princa Čarlsa Hercegovini.

Pritanski prestolonasljednik posjetio Hercegovinu

Princ Čarls u mjestima Bitke na Neretvi

Visoki gost posjetio SOUR “Soko”

Britanski prestolonasljednik njegovo kraljevsko visočanstvo princ Čarls, princ od Velsa, koji je na poziv Predsjedništva SFRJ boravio u našoj zemlji, posjetio je i Hercegovinu. S visokim gostom bili su ambasador Velike Britanije u SFRJ Robert Farkarson, privatni sekretar kraljevskog visočanstva Dejvid Čektes, prvi šef savezničke vojne misije pri Vrhovnom štabu NOV i POJ, ser Ficroj Maklin, nečelnik odjeljenja za istočnu Evropu i SSSR u Ministarstvu inostranih poslova Kenet Skot i druge ličnosti.

Visokog gosta na mostsrskom aerodromu, dočekali su član Predsedništva SRBiH Ivo Jerkić i republički sekretar za odnose sa inostranstvom Tarik Ajanović, predsjednik Skupštine opštine Mostar Dževad Derviškadić, kao i drugi prdstavnici društveno-političkog, privrednog i kulturnog života Republike i Mostara.

Njegovo kreljevsko visočanstvo princ Čarls razgledao je Partizanski spomenik na koji je položio buket cvijeća, kao i kulturno-istorijske spomenike Mostara.

U čast princa Čarlsa i njegove pratnje Ivo Jerkić je priredio svečanu večeru u vili “Neretva”.

Drugog dana boravka u BiH visoki gost je posjetio Fabriku vazduhoplova SOUR “Soko” gdje su ga dočekali v.d. predsjednika Poslovodnog odbora Izet Sefo i predsjednik Radničkog savjeta Momo Pašajlić.

Njegovo kraljevsko visočanstvo princ od Velsa posjetio je takođe, Makljen i Jablanicu, gdje je razgledao spomen-obilježja i poprište bitke na Neretvi. Visokom gostu i njegovoj pratnji svečani ručak u Jablanici priredio je predsjednik Skupštine opštine Abrahan Mandić.

Prilog, kopija teksta Sloboda 19788 i fotografija sa Partizanskog spomenika, cidom, i posjeta Jablanici

Princ Charles na otvaranju obnovljenog Starog mosta u Mostaru, 23. jula 2004. godine

Princ Charles je prisustvovao ceremoniji otvaranja obnovljenog Starog mosta 23. jula 2004. godine.

Tada je avionom došao do Splita, a negdje oko 14:45 minuta helikopter princa Charlesa spustio se u Mostar. Prema protokolu, princ se uputio na terasu restorana Labirint, gdje su bile i ostale svjetske delegacije. Potom je prešao Stari Most, obišao podrume i kule te staru jezgru grada. Nije krio svoje oduševljenje Mostom.

Fotografije: Princ Charles na tersai Labirinta i na Starom mostu

(spagos)

Iz stare štampe: Proslava praznika Hanuka u Mostaru 1920. godine

 

U časopisu "Židov", od 1. januara 1920. godine, objavljen je kratki članak o proslavi jevrejskog praznika Hanuka u Mostaru

"Hanuka svečanost u Mostaru.

Na 17 pr. mj. Proslavilo je omladinsko mostarsko društvo "Kadima" na lep način ovaj spomen-dan židovskog herojstva.

Omladinsko se društvo veoma rado odazvalo srdačnom pozivu obitelji D. Koena, da kod nje proslavi makebejsku svečanost.

Sakupljenim progovori g. Oskar Rosenfeld prikazavši ukratko historijsku pozadinu te svečanosti i potaknuvši sakupljene na odlučan rad za cijonističku ideju. Gdja. Mirjam Koen recituje iza toga veoma lepu, Rosenfeldovu pesmu "Hanuka svečice" našto sakupljeni oduševljeno otpjevaše "Hatikvu", a kućedomaćica uz običajni ritual zapali svečice. Na to prosledi ugodna kućna zabava."

Hanuka (hebrejski:חֲנֻכָּה, tiberijski: Ḥănukkāh), također poznat kao Festival svjetla, je osmodnevni židovskih praznik. Slavi se tokom osam noći koje započinju 25. kisleva po židovskom kalendaru - a što u gregorijanskom kalendaru može pasti od kraja novembra do kraja decembra.

Tim se praznikom spominje događaj iz 164. pne. kad je, nakon trogodišnjih progona i borbi, ponovno posvećen jeruzalemski Hram. Seleukidski kralj Antioh IV. Epifan, je bio zabranio židovske obrede u Hramu, te uspostavio štovanje Zeusa Olimpskog. To je potaklo židovsku pobunu, u kojoj su ih predvodili Makabejci. Nakon Epifanove smrti Hram je očišćen i ponovno posvećen.

S tim događajem povezana je legenda o svjetiljci koja je nastavila gorjeti u Hramu, premda za nju nije bilo dovoljno ulja. Hanuka je tako ostala bitno praznik svjetla. Židovi svake godine kroz sedmicu Hanuke pale posebne osmerokrake svijećnjake "hanukije" i to tako da svake večeri zapale po jednu svjetiljku toga svijećnjaka. (sh.wikipedia)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Đerizi, kanali za navodnjavanje

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 3. septembra 2022. godine, autor teksta je Ahmet Kurt)

Na današnju kartu Mostara prenio sam položaj đeriza (plava boja) sa prve katastarske karte iz 1881. godine. Dok je dio grada na lijevoj obali Neretve, do izgradnje vodovoda, imao poteškoće oko snabdijevanja vodom, dotle se na desnoj obali već od kraja XVI stoljeća počela stvarati cijela mreža kanala (đeriza) ne samo za natapanje već i za potrebe domaćinstava.

Od Radobolje, u blizini današnjeg Biskupovog dvora, uglavnom po površini, a mjestimično i ispod zemlje, provlačio se cio sistem kanala, punih čiste hladne vode, koja je osim za piće služila za zalijevanje i navodnjavanje voćnjaka i povrtnjaka. Kao što vidimo najdulji krak (1.750 m) tog sistema išao je (današnjim Centrom II) do visine “Vodovoda”. Na slici je također detalj te karte područja oko Đačkog doma. Cijepanje parcela nasljeđivanjem uvijek se radilo okomito na đeriz, kako bi svi imali jednak pristup vodi. Iz usitnjenosti parcela sa karte vidimo da su parcele u upotrebi više stoljeća. Krupne parcele su vakufske, na primjer parcela 1325, na kojoj je izgrađen Đački dom je oduzeto vlasništvo Memi Cernice vakufa. Objekat sam radi vaše orijentacije nanio na staru kartu.

Dva kraka ovih kanala prolazili su kroz dvorišta Lakišićeve i Memi Cernice džamije iz kojih su vjernici zahvatali vodu za abdest.

Ima dosta opisa tog dijela Mostara. Tako Petar Momirović u mostarskom Osvitu (br. 9. od 24. 08. 1898. godine) piše u tekstu pod naslovom Mostar prije i sada: “Tko je od putnika u prvoj četvrti ovoga stoljeća (oko 1820) zavirio u Mostar, bez sumnje je to u poznije dane sačuvao kao jedan od najljepših, najslađih uspomena života. Tu je narav sabrala sve svoje krasote, naosob s desne strane Neretve gdje se je imalo čim zanositi ljudsko oko. Čudesni prizori! Bujna zelen kao gusta šuma kiti mal (usjeve) da na cijelu zapadnu čest okolice, koja je nareckana obrađenim odžacima. Stabla, južno voće mnogobrojno, svakovrsno umjetne bašče, gusti nasadi ruža ... ta Derviš-paša imao je zašta onako oduševljeno i zanosno opjevati čari Mostara. I još pogledati gdje se tom divotnom ravnicom žive vode križaju u srebrnim mlazovima, kada se sunčani zraci uzliju tom ljepotom, udarajuć joj još čarobniji vid tada ti je duša puna zanosa, puna slasti i zadovoljstva. A tu ubavu dolinu zatvaraju prirodom gizdavo urešeni brežuljci, ponosni, reklo bi se, što, zakriljuju takvu ljepotu.”

(Ahmet Kurt)

                                      

                                             Đeriz pun vode, Kalemova 1950.ih, cidom

(spagos)

Iz starih putopisa: Zahvatanje vode iz Neretve, Jan Treštik, 1891

 

Kao komentar na jučerašnji tekst u rubrici Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Zahvatanje vode, autora Ahmeta Kurta, Armin Džabirov je citirao jedan dio iz putopisa “Na slovanském jihu – Dojmy z potulek dalmatsko-hercegovských” (Na slavenskom jugu – Utisci s dalmatinsko-hercegovačkih lutanja) autora Jana Treštika iz 1891. godine, o zhvatanju vode iz Neretve.

“Raskošna slika sada se otvara oku promatrača. Cijelom dužinom Narente, s obje strane, koliko se može vidjeti u gradu, spušta se raznolika mješavina djevojaka, žena, mladića, djece, starijih osoba, čitave grupe se spuštaju dolje. Bučan smijeh ili psovke mnogih ovih skupina, slikovito se spajaju sa šumom valova odozdo.

Iz susjednih kuća se u različitim tonovima čuju lupetavi zvukovi. Gdje god ga vidite, koluturovima spuštaju posude na rijeku. Limena posuda, pričvršćena je jednim uhom na žici, koja je učvršćena u rijeci na posebnom stubu, a druga je čuva u svom toku; posuda se prebacuje duž žice do rijeke, odakle se puni - onda se pažljivo poteže prema gore. Na taj način sve kuće, prema obalama, dobivaju potrebnu vodu za pranje iz Neretve, jer zbog propisa Kur'ana, koji zahtijevaju pranje prije svake molitve, voda u domaćinstvima muhamedanaca je obaveza.

Jan Treštik, 1891...”

prilog: Stari most, 1891. (cidom)

(Armin Džabirov/cidom/20220903)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Zahvatanje vode

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 31. augusta 2022. godine, autor je Ahmet Kurt)

Mostar je rastao u obliku položenog slova “T”, uzduž obala Neretve i Radobolje, gdje je mogućnost zahvata vode bio odlučujući faktor u petstogodišnjem razvoju i održavanju naselja. Kad čovjek detaljno pregleda sva mjesta u Mostaru gdje su građene džamije, osmotri obale Neretve i Radobolje, posjetiocu je odmah vidljivo da je glavni razlog odabira mikrolokacije za izgradnju 25 od 37 mostarskih džamija i mesdžida bila mogućnost zahvatanja vode iz Neretve ili Radobolje.

U tu grupu spada i šest džamija(*) podignutih na visokim stijenama iznad rijeke na bezvodnoj lijevoj obali (na slici dvije takve, 1-Sinan pašina i 2-Koski Mehmed pašina). Jedini logičan razlog odabira lokacije je mogućnost zahvatanja vode za piće i vjerske potrebe pomoću takozvanih čekrka. Vjerovatno je na ovaj način vodu dobijao i Sinan-pašin hamam koji se nalazio na stijeni iznad Neretve, na današnjem mjestu bašče Arhiva Hercegovine (HNK/Ž).

U periodu većeg dijela XVI stoljeća, prije izgradnje vodovoda, ovo je bio osnovni način zahvatanja vode. Putopisac Evlija Čelebi je 1664. godine posjetio Mostar i pisao o ovim vodozahvatnim napravama. Izgradnjom vodovoda, ovaj se način snabdijevanja vodom prestao koristiti, mada su neke kuće (Balića, Gluhića, Behlilovića i Kajtaza) sve do 1878. godine uzimale vodu putem čekrka. Jedan čekrk postavljen je prije 1636. godine u kafani koja se nalazila kod taphane u Priječkoj čaršiji.

Na osnovu Čelebijinog opisa(**) nacrtao sam kako bi, tehnički, ta naprava mogla funkcionisati.

(*) Od juga prema sjeveru to su džamije i mesdžidi: Hadži Ahmed-age Kudrića (Kanber-Agin) mesdžid na mjestu Lučkog mosta na lijevoj obali, Ćejvan-ćehajina, Sultan Selima Javuza mesdžid na Starom mostu, Koski Mehmed-pašina, Sinan-pašina i Mehmed-ćehajina.

(**) “I kad neko hoće vode da zahvati iz rijeke, svoju kofu samo natakne na kariku (halku) od lanca i kad lanac spusti i kofa se spusti do (same) rijeke; potom se lancem (kofa) odozgo izvlači. Kad gore izvuče (kofu) punu vode, tad njom puni bardake i testije.”

(Ahmet Kurt)