U knjizi knjige “Bosna i Hercegovina, neka usputna lutanja”, (Bosnia and Herzegowina, Some Wayside Wanderings), autorice Maude M. Holbach, štampane 1910. godine objavljeno je nekoliko slika iz Mostara toga vremena, kao i tekst, koji donosimo u prilogu.
“Rekoh da mi je scena koju sam vidjela u crkvi bila jedna od najljepših koju sam ikad ugledala, no nisam sigurna da ona koju sam vidjela ispred crkve nije jednaka po slikovitosti, samo što su svečanost interijera crkve i vojna kapela nedostajali. Ispred crkve je bio prostran prostor zasjenjen hladom stabala i tu su ljudi, čekajući na drugu misu, sjedili na zidiću između drveća ili su stajali u malim grupama kako bi pročavrljali s prijateljima. Mora da ih je bilo nekoliko stotina, ponosno odjevenih u prekrasne svečane seljačke nošnje koji pretvaraju mostarske ulice u ljupku scenu na pozornici. Svi odreda nose grimizan fes ili turban (premda ovi prethodni preovlađuju), kratke prsluke obrubljene gajtanima koji ističu snježnu bjelinu rukava s kojih se odbijaju zrake sunca; nose hlače uske sve do koljena, a široke iznad, u bijelim vunenim čarapama i opancima (ručno izrađene cipele od štavljene kože, sve iz jednog komada, na vrhu svinute prema palcu). Mnogi od njih imaju stručak proljetnog cvijeća zakačen za fes, možda kako bi ga poklonili svojoj dragani nakon mise. Nikako ne smijem ne spomenuti svilene marame mnogih boja omotane oko struka muškaraca, za kojima su se u prošlosti nosili noževi i pištolji, a danas ih vlasnici nalaze korisnima umjesto džepova. Nakon što je prva misa završila, i nakon što su se vojnici paradno razišli skupa sa svojim svirajućim orkestrom, ljudi su nahrupili u crkvu i zauzeli mjesta koja je ispraznila vojska. Još veća gomila bijelo odjevenih žena u bijelim maramama nastupila je na scenu i na jednak način ušla u crkvu i zauzela je sjedala sa suprotne strane. Svečana misa je ponovno otpočela, ovaj je put to isključivo „seljačka misa”, zbog koje su mnogi od prisutnih došli izdaleka. Mi smo sjedili ispod drveća i slušali žubor malenog potoka koji je snažno tekao pored crkve, miješajući se s glazbom harmonija iz crkve i svećenikovim glasom. Na kraju oboje prestade, vrata se crkve širom otvoriše, izađoše muškarci, a za njima su ih žene skrušeno slijedile (premda su kršćanke, dovoljno su zadojene Istokom pa znaju da im pripada drugo mjesto).
To je bio trenutak koji smo strpljivo čekali kako bi i naša kamera završila svoj posao. Ne bez strepnje da će nam mladi i gospođe, sada skupa izmiješani unevjerovatno slikovitoj gužvi, okrenuti leđa ili uteći kada im priđemo. Pošli smo napraviti neka opipljiva sjećanja ove scene i gle! Na našu radost shvatismo da se oviljudi nimalo ne ustručavaju da ih naša mala crna kutija učini besmrtnima.
Nekima smo od njih dopustili da provire na scenu u objektivu kamere, što su oni i činili s dječjom radošću, a jedan stari čovjek nas je gestikulacijom molio da ga snimimo. Željeli smo ga zamoliti da nam da svoju adresu kako bismo mu poslali gotovu fotografiju, no gestikulacija je u ovome slučaju bila uzaludna i prošlo je prilično vremena dok smo uspjeli pronaći prevoditelja. Na kraju je prijateljski raspoložen prolaznik koji govori njemački dragovoljno ponudio na raspolaganje svoje usluge. Lice staroga čovjeka se razvedrilo na ponuđenu mogućnost da će ipak svoj portret na fotografiji vidjeti; no, nastavljao je pitati: „Koliko?” i kad je konačno shvatio činjenicu da neće morati ništa platiti, njegovo su zadovoljstvo i zahvalnost bili ganutljivi."
prilog: fotografije iz knjige, autor Maude M. Holbach
priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen