Ljudi u svijetu: Nekad i sad, na istom mjestu

Isti ljudi, isto mjesto, samo 40 godina kasnije. Projekt fotografa Chrisa Porsza pokazuje mnogo više od jednog običnog foto gega.

Chris Porsz je osamdesetih godina kao student hodao ulicama svoga rodnog grada Peterborougha unistočnoj Engleskoj, i kamerom Kodak Instamatic pravio amaterske fotografije.

U međuvremenu se počeo baviti svojim poslom, koji sa fotografijom nema nikakve veze, oženio se i postao otac troje djece. I zaboravio na nekada napravljene fotografije.

Prije desetak godina je u jednoj kutiji slučajno naišao na stare požutjele fotografije, koje samo slučajem nisu završile u smeću.

I onda mu je sinula ideja.

Htio je ponoviti iste motive, sa istim osobama, samo decenijama kasnije.

Godinama je tragao za ljudima sa slika, pitao na originalnim mjestima, uz pomoć lokalnih medija, dok ih konačno nije postavio na društvene mreže. Raspolagao je sa 135 snimaka, koje je objavio u jednoj formi fotoalbuma “Reunion”. A sada se pojavilo novo izdanje sa 168 portreta napravljenih između juče i danas.

Porsz, koji je u međuvremeu otišao u penziju, veoma je ponosan na svoje djelo, posebno što je ponovo sastavio osobe sa nekadašnjih slika.

Ovdje nekoliko slika iz njegove galerije.

Dvije kugle molim!

1980. godine Gino Borrilo je malenoj Zahidi Parveen prodao sladoled iz pokretnog kombija. Danas on vodi radnju Pasta shop, a Zahida je u međuvremeu postala baka.

Bez čađi

Za jedan dječiji rođendan dječak sa slike se obukao kao dimnjačar. Decenijama kasnije, sada odrasli čovjek stoji na istom mjestu, bez kape, a tragovi čađi mu se još vide na licu.

Prvi put

Tony Wilmot i Sally bili su 1980. godine tolikooo zaljubljeni, a godinu dana nakon prvog snimka već su bili sretno vjenčani. I tako je to ostalo i danas.

Nove frizure

Prva slika je nastala 1985. godine tokom podnevne pauze na poslu, a na klupi su se nakon dugo vremena ponovo sastali Johny, Trudy, Sandra i Tom. Sve četvoro su u međuvremenu bili međusobno izgubili iz vida.

Otvorite dobro oči!

Pomalo stidljivi pogled djevojčica pri prelasku ulice, godinama kasnije postao veseli, zavodnički osmjeh.

Probaj moj pomfrit!

Braća Mark i Matt Court hranili su 1980. godine jedan drugog u dječijim kolicima, a 2021. godine ponovili su to isto, naravno sa kolicima pored njih, u znak sjećanja na njihovu majku.

(viewmag)

(NovaSloboda.ba)

Prije 40 godina – Safet Sušić u dresu Rođenih

 

30 januar 1982.

FK Velež – Crvena Zvezda 1:2

Zbog ranijeg završetka sezone i priprema sa Svjetski prvenstvo u Španiji 1982. godine, 18. izdanje Februarskog turnira igralo se u zadnjem vikendu januara. Velež je u prvoj utakmici pred 20.000 gledalaca dočekao Crvenu Zvezdu, i to sa Sdafetom Sušićem kao gostujućim igračem u crvenom dresu. Pape je bio strijelac jednog gola za Velež, ali su Šestić i Đurovski donijeli trujumf beogradskom timu.

(365veležmostar)

XVIII Februarski turnir, 30. i 31. januara 1982. godine

Dinamo – Partizan 1:1, 6;7 n.p.

Velež – C. Zvezda 1:2

za 3. mjesto: Velež - Dinamo 3:2

finale: Partizan- C. Zvezda 3:1

(spagos)

Zadnji koncert uživo

 

Bilo je hladno toga jutra, 30. januara 1969. godine, a ledeni vjetar je puhao je iznad krovova kuća na zapadu Londona. Ipak, John Lennon, Paul McCartney, Ringo Star i George Harrison, još uvijek grupa The Beatles, htjeli su da toga izvesti njihov posljednji koncert uživo, na krovu njihovog studija u Savile Row broj 3.

Već dugo je škripalo između četiri muzičara, a od 1966. nisu nastupali uživo pred publikom, jer su na koncertima svaku njihovu pjesmu nadjačavali vrisci publike.

Samo što su prvi tonovi njihovog “Roof top Concert”, prolaznici su zastajali na ulici, bacali poglede prema krovu, ali nisu mogli vidjeti muzičare.

Saobraćaj se zaustavio, pojavili su se policajci i počeli lutati okolo.

Muzika može biti tako snažno anarhična.

“Bukvalno nismo svirali ništa. Iznad nas je bilo samo nebo. Bilo je predivno”, rekao je McCartney kasnije. Koncert je trajao četrdeset pet minuta, a onda su Bobbyji isključuju struju.

A Beatlesi su se konačno raspali godinu dana kasnije.

(welt)

(spagos)

Iz starih knjiga: Mostar 1927, Balkans Sketches

 

Dvije slike i dio teksta iz putopisne knjige “Balkan sketches” (Balkanske skice) iz 1927 godine, koju je napisao Lester George Hornby, američki slikar i graver…

“Stari most se uzdiže u vitkom luku visoko iznad Neretve, a na oba kraja mu se nalaze ono što su nekad bile zidane utvrde i kule od kamena, a koje sada služe za stanovanje.

Da je ovaj most bio jezgro Mostara, jasno se vidi iz ruševnih zidova, pokrivenih divljom vinovom lozom, sa istaknutim balkonima, slikovito postavljenim, a koji su dodani nakon njegove izgradnje u petnaestom vijeku.

Sa vrha mosta se gleda dole u suhovito korito rijeke, obloženo vremenom istrošenim kamenjem.

Uska rijeka vijuga svojim vječnim tokom, i kao da teži tome da se održi protiv nemilosrdnog sunca u sušnom dobu.”

(Armin/cidom/20220121)

Međunarodni Dan sjećanja na žrtve Holokausta

 

Danas je Međunarodni dan sjećanja na holokaust, genocid nad Židovima/Jevrejima. U holokaustu su Sile Osovine i njihovi saveznici ubili 6 milijuna Židova, eliminirajući ljude isključivo po njihovom rođenju/porijeklu. Bebe, djeca, omladina, starci, muškarci, žene, zdravi i bolesni - nije se biralo, a najčešći način eliminacije su bile gasne komore, strijeljanja i bolni i nehumani eksperimenti. Ovo zlodjelo se zbog svih okolnosti pod kojim je počinjeno smatra najvećim i najmonstruoznijim zločinom u povijesti čovječanstva.

Ipak mostarski antifašisti su spasili na desetine Židova u Drugom svjetskom ratu dok je grad bio okupiran od strane fašističke Italije i nacističke Njemačke kroz marionetsku NDH. Nakon okončanja rata i pobjede Saveznika Židovska zajednica se zahvalila slobodarskom Mostaru, tako što je gradskoj općini poklonila zgradu sinagoge u Brankovcu za potrebe Pozorišta lutaka Mostar. Danas Židovi još uvijek, na sramotu društva, nemaju svoju novu bogomolju, iako im je u postratnim godinama Grad Mostar dodijelio zemljište za te potrebe na Šemovcu, što iz današnje perspektive djeluje više populistički, nego kao stvarna namjera.

Nažalost ni mladi Mostarci ne znaju težinu holokauasta, s obzirom da nije rijetko po zidovima mostarskih ulica vidjeti nacističke simbole.

Zaboraviti ne smijemo, opominjati moramo?

Ovo je spomenik žrtvama holokausta na mostarskom Jevrejskom groblju u Zaliku

(mo forever/20220127)

Sjećanje na žrtve Holokausta u Mostaru

Povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, koji se obilježava 27. siječnja, u organizaciji Židovske općine Mostar danas u 15 sati će na Židovskom groblju u tom gradu biti položeno cvijeće te odana počast svim žrtvama Holokausta.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda je 2005. godine donijela rezoluciju o obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta. Židovska enciklopedija navodi brojku od 5.820.960 žrtava Holokausta.

Prije Holokausta u Mostaru je živjelo 310 Židova, a danas je samo 35 članova židovske općine Mostar, priopćeno je iz Udruženja antifašista i boraca narodno-oslobodilačkog rata (UABNOR) iz Mostara.

Kako navode u priopćenju, u fašističkim logorima smrti stradala su 142 mostarska Židova, a u Narodno-oslobodilačkoj borbi poginulo je njih šestero. 

"Mostarci su pokazali veliku dozu suosjećanja sa stradanjem Židova pa su ih krili po svojim kućama jer su ih ustaše hvatali i odvodili u logore, a najčešće odmah ubijali", kazali su iz UABNOR-a.

(startbih/20220127)

Uz Dan sjećanja na žrtve Holokausta

Danas, 27. januara, na Dan sjećanja na Holokaust i oslobađanje Aušvica sjetimo se svih mjesta i logora u Mostaru i okolini gdje su bili zatvarani, mučeni i ubijani nedužni civili, među kojima su bili moja rah. majka i rah. sestra sa kćerkom.

Slike karte su iz prostorija Udruženja logoraša Mostar.

Crnom bojom su označeni srpski logori, a crvenom hrvatski.

(Ahmet Kurt/20220127)

Iz strane štampe: Posjeta princeza Mostaru, 1901. godine

 

fotografije iz časopisa: Stjepan Tomlinović

U časopisu “Wiener Bilder” od 9. oktobra 1901. godine objavljen je tekst o posjeti princeze Terezije i njenih kćerki Mostaru.

“Visoka posjeta Mostaru

Bosna i Hercegovina nudi u jesen najljepšu priliku za upoznavanje i posjetu njenim krajolicima, kao i brzoj rijeci Neretvi, koja privlači sve više posjetilaca nakon otvaranja bosansko-dalmatinske željezničke pruge.

Mostaru, tome romantičnom gradu na Neretvi, 24. septembra su u posjetu došle princeza Maria Theresia, supruga kraljevskog visočanstva, princa Ludwiga od Bayerna, sa njenim kćerkama, princezama Hildegarde, Wiltrud, Helmtrud i Gundelinde. Obzirom da su princeze putovale inkognito, izostao je oficijelni doček.

U vrijeme trajanja posjete služio im je kao domaćin gospodin Franz Mitrovic, rukovodilac filijale trgovačko-transportnog akcijskog udruženja iz Mostara. Između ostalih sa princezama se sastao i gradonačelnik Hadžiomerović, u čijoj pratnji su gošće posjetile unutrašnjost jednog turskog harema. Nakon ručka u hotelu Neretva pogledale su znamenitosti grada, trgovački dio čaršije, gdje su gošće kupile neke interesantne im stvari.

U četiri sata popodne visoke gošće su putničkim vozom iz ovoga vrlo interesantnog grada otputovale u pravcu Gravosa (stanica Gruž, Dubrovnik), pri čemu su iskazale žaljenje što za boravak u Mostaru nisu imale više vremena.”

Uz tekst su objavljene i četiri fotografije sa posjete

Za nas je interesantno da je fotografije napravio fotografski atelje Tomlinović..

Visoka posjeta u Mostaru: Princeza Maria Theresia von Bajern sa njenim kćerkama:

1 Dolazak na željezničku stanicu Mostar

2 Posjeta Starom mostu (Römmerbrücke)

3 Obilazak grada

4 Odlazak, ispred hotela Neretva

Originalni snimci: St. Tomlinović u Mostaru

(prevod: Smail Špago)

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Istorijske fotografije vrijedne pažnje

 Prešli smo dug put u posljednjih nekoliko stoljeća i naši životi su se značajno poboljšali. Ali put do mjesta gdje smo sada nije uvijek bio tako lak. Bila je to stalna borba za opstanak, u pokušaju da poboljšamo naše životne uslove. Slijedili su ratovi, glad, bolesti, ali i trijumf ljudske domišljatosti i saosećanja. I prioriteti u životu su se mijenjali kako smo napredovali, tako nam danas mnoge stvari iz prošlosti izgledaju vrlo čudno.

Evo nekoliko trenutaka iz ljudske istorije koji će u potpunosti promijeniti način na koji gledamo na sadašnjost!

Prva fotografija ikada

Možda ćete na prvi pogled pomislite da je ova mutna slika nije neka fotografija, ali se smatra najstarijom sačuvanom fotografijom koja postoji. Napravio ju je poznati francuski pionir fotografije Joseph Nicéphore Niépce 1826. godine. To možda nije ono što danas nazivamo fotografijom, jer ovo je ono što se dobije kada se uklone dijelove neočvrslog asfalta sa ploče od bakra, i izlože sunčevoj svjetlosti osam sati. Nije ni čudo što tada još niko nije napravio selfije.

Prvi selfi ikada

Današnji život se teško može zamisliti bez ljudi koji stalno, svugdje i u svakoj prilicu snimaju selfije. Možda mislite da je to izum novijeg vremena. Međutim, prvi selfi je snimljen davno, govorimo o 1800-im, vjerovali ili ne. Ova fotografija datira iz 1837. godine kada je Robert Cornelius vjerovatno napravio prvi selfie ikada. I ne, nije snimljeno pametnim telefonom niti je objavljeno na bilo kojoj web stranici društvenih medija.

Prva McDonald's prodavnica

Željeli biste da je i danas cijena hamburgera 15 centi, kao što je bila kada je otvorena prva McDonald'sova prodavnica u San Bernardinu, Kalifornija. Većina današnjih uspješnih kompanija počela je kao mala, pa tako i McDonald's. Od tada su prešli dug put, sa brojnim restoranima širom svijeta, drive in prodajom i rođendanskim zabavama sa klovnovima. Njihov prvi restoran sada služi kao McDonald's #1 Store Museum.

Prva vožnja podzemnom željeznicom

Nedugo nakon prvog leta avionoom 1903. godine, SAD su 1904. godine dobile svoju prvu podzemnu željeznicu u New Yorku. George McClellan, gradonačelnik grada, otvorio ju je, pa čak i prevezao prve putnike na relaciji dugoj 9,1 milja i sa 28 stanica. U to vrijeme ljudi su to više doživljavali kao neku cirkusku predstavu nego kao neko prevozno sredstvo. Razmislite samo, kako su se vremena promijenila.

(illumeably)

(NovaSloboda.ba)

Foto inspektor – Gdje se nalazi(la) kuća sa slike iz 1903. godine

 

Odavno je poznato da više ljudi viša zna, kao i da više očiju više vidi.

Jedna stara slika uslikana u Mostaru, i objavljena u knjizi “Thirty- thousand – miles – in_- The – Wanderer”, iz 1903. godine, izazvala je dosta pozornosti i diskusije. Nakon nekoliko dana međusobnih, mail i messinger diskusija, lutanja po Mostaru, od Carine, Srednje ulice, Donjeg puta, Cernice, sliku smo postavili na našu facebook stranicu "cidom".

Nakon postavljanja slike, javilo se dosta članova grupe sa svojim viđenjem slike, što cijenimo i poštujemo.

I vrlo brzo smo došli do rješenja: Radi se o kući Šaina u ulici Braće Ćišića, u Brankovcu u Mostaru, a džamija koja se vidi u pozadini slike je Hadži Balina džamija, koje je stajala na svom mjestu u Brankovcu, sve do 1950. godine.

Ovom prilikom zahvaljujemo Ibrahimu Alagići na brzom rješenju, i postavljanju usporedne slike na stranicu cidom. Kako nam Ibrahim poruči: "Ma tu sam rodjen, kuća do Šaina u Braće Čisića."

Jedino je neko kao Ibrahim mogao i sačuvati nekadašnji komšijski pogled na staru kuću, koja je kasnije prodata, opravljena i prepravljena, uz promjenjeni izgled.

(cidom.org)

(Smail Špago)

Bubnjevi, instrument godine

 

Bubnjevi govore. Govore jezikom koji je bio stran za uši bijele gospode. Oni su znali samo za bubnjeve rata. Svaki udarac po koži određivao je smjer, a smjer je bila smrt. Bubnjevi bi mogli pomoći robovima da pobjegnu. Mogli bi pokrenuti nerede. Ništa od svega ovoga nije dokazano, ali su vlasnici plantaža bivali sve više uplašeni. Dakle, sredinom 18. stoljeća, američke robovlasničke države poput Luizijane ili Južne Karoline donijele su takozvane “No Drumming Laws”, "Zakone o zabrani bubnjanja". Njima su htjeli zabraniti ljudima, koje su smatrali svojom imovinom, da bubnjaju i posjeduju instrumente koje su ponijeli sa sobom iz svoje afričke domovine. Ironično, ovi zakoni su doveli do još većeg razvoja bubnjeva i pronalaska same moderne muzike. Umjesto bubnja, robovi su koristili vlastita tijela, pljeskajući rukama po bedrima, i udarajući nogama o tlo. Oni također koristili štapove i bačve, kao i sve ostalo što im je okruženje nudilo. A tu su bili i drugi instrumenti, kao što su tambura, bendžo ili fidula.

Bubnjevi i dalje pričaju. Ali sada govare cijelim tijelom i njegovim umjetnim produžecima. I govore kroz čitav spektar zvuka. To je set bubnjeva kakav se razvio krajem 19. stoljeća, posebno među crnim marš bendovi u New Orleansu. Mali bubanj, niski bas bubanj, središnji tom-tomovi i oštre šištave hi-hat činele. Jedan čovjek, jedan orkestar. Bubanj koji govori postao je diskurs mašina.

Već dvanaest godina državni muzički savjeti jedanaest saveznih država biraju instrument godine, počevši od klarineta. Kampanja ima za cilj da inspiriše široku publiku za odgovarajući instrument. Državni muzički savjeti su odlučili da 2022. godina bude godina bubnjeva. Iako je to zapravo mnogo instrumenata.

Drugo porijeklo bubnjeva je iz varijetea i cirkusa. Tu je svirao bubnjar William F. Ludwig, sin jednog njemačkog emigranta. Rad je bio neredovan, a oprema osrednja. Onda su 1909. godine Ludwig i njegov brat osnovali firmu Ludwig Drum Company u Čikagu. Prvo, braća su razvila nožnu pedalu za bas bubanj. Zatim mali bubnjevi, timpani, itd. Dok se komplet bubnjeva nije upotpunio.

Ludwigovi su bili uspješni. Ali njihov brend je postao svjetski poznat tek 9. februara 1964. godine, kada su Beatlesi debitirali u Americi u emisiji Ed Sullivan Show. Ringo Starr je odabrao Ludwigov set bubnjeva jer mu se toliko dopala njihova boja "Black Oyster Pearl". I pošto je bio ponosan što je kupio američki proizvod, dao je da se naprijed napiše ime "Ludwig", na glavi njegovog bas bubnja, zajedno sa logom Beatlesa. Promet Ludwig Drum Company se nakon toga udvostručuje.

Kao bubnjar, Ringo Star se rijetko svrstavao među najbolje. Nije imao sreće što je bubnjao u istoj eri igrajte kad i Hal Blaine, vođa usko povezanog benda studijskih muzičara pod nazivom The Wrecking Crew. Blaineova zvučna i ritmička inventivnost dovela je njihovih 150 singlova na listu Top Ten. Ili kao neodoljivi Keith Moon, bubnjar grupe The Who, koji je vratio set bubnjeva u cirkus i rat, ali ne kao ritam, već kao oružje opšte namjene. Životinja u Muppet Show je portret Keitha Moona u filcu. I možda čak i odgovorniji od rano preminulog uništavača hotelskih soba za ideju da bubnjanje u Venovom dijagramu zauzima presjek besa i virtuoznosti.

U idealnom slučaju, bubnjar je imao više smirujući uticaj u bendu: Kako su Beatlesi postali Beatlesi samo preko Ringa, trenutno se može vidjeti u dokumentarcu Petera Jacksona "Get Back": Ringo Starr je ustoličen iza svog podignutog Ludwig seta i sa osjetljivom ravnodušnošću drži pregled svojih kolega iz benda. Njegovi udari po činelama govore mnogo, njegovi ritmovi obuhvataju različite temperamente.

Nije li bubnjar taj, koji definiše dotični žanr? Puls ride činela u zamahu, bum kontrabas bubnja u hevi metalu, tembali sa kravljim zvonom u varijantama afro-kubanske muzike od Tita Puentea do Sheile E.

Dakle, bubnjevi danas govore elokventnije nego ikada ranije. Neki ritmovi su imali svoje zvijezde: poznata je pjesma Bernarda "Pretty" Purdieja "Purdie Half Time Shuffle", na primjer, može se čuti u "Babylon Sister" Steely Dana. Njihov dalji razvoj je još poznatiji: od Jeffa Porcara na Totoovoj "Rosanni", od Johna Bonhama iz Led Zeppelin "Fools in the Rain". Zatim bubnjevi Clydea Stubblefielda na "Funky Drummer" Jamesa Browna mogu se čuti na više od 1400 snimaka.

A za one koji vole ritmički izazov, uvijek postoji bum, bum, bam. Ne treba im čak ni set bubnjeva da bi izveli "We Will Rock You" od Queen. Ruke i noge su dovoljne, ritam je stvorio zajednički ugođaj na stadionima.

I definitivno, bubnjanje se ne može zabraniti.

(ksta)

(prevod: spagos)

FK Velež Mostar: Utakmice za sjećanje

(tekst koji slijedi objavljen je na ovom blogu 20. maja 2016. godine, prenešen sa facebooka)

                            

Sjećanje na jednu od dole nabrojanih utakmica: 

Bio sam prisutan na utakmici Hajduk-Velež 0:3 (0:0), 

4. marta 1973. godine, strijelci: Čolić i Bajević 2, 

gledalaca 15.000 na igralištu kod Plinare

(spagos)

1986. Dinamo – Velež 4:4, uz dva gola iz slobodnjaka Adnana Međedovića
1981. Velež – Željezničar 3:2, finale kupa M.Tita
1966. Crvena Zvezda – Velež 2:6
1980. Velež – Dinamo 9:2
1975. Velež – Hajduk 5:0
1986. Velež – Dinamo 3:1, finale kupa M.Tita
1987. Velež – Borussia Dortmund 2:1
1975. Velež – Derby County 4:1
1965. Velež – Inter 0:3, inače je riječ o prijateljskoj tekmi
1955. Velež – Dinamo 6:1 (uz 5 golova Muhameda Mujića)
1970. Velež – Dinamo 6:0
1972. Velež – Čelik 7:2
1979. Crvena Zvezda – Velež 0:3
1973. Hajduk – Velež 0:3
1977. Velež – Sarajevo 5:0
1980. Željezničar – Velež 2:4, uz maestralnu igru Bake Sliškovića, čiju su ženu s tribina provocirali Manijaci, a Baka iz inata, kada mu god spomenu ženu, zabije gol Želji.

(facebook)

Širom svijeta – Sa iste pozicije, nekad i sad (3)

                                         

                             

Pogledi sa iste pozicije, prije stotinu i više godina i u sadašnje vrijeme, u gradovima širom svijeta, uz pomoć starih fotografija, uvijek plijene pažnju posmatrača, u potrazi za odgovorom, koliko i šta se tokom vremena u nekom mjestu promjenilo.

Ovdje, u nekoliko nastavaka, donosimo po nekoliko kombinacija takvih pogleda iz gradova širom svijeta.

Ostrvo Ridarholmen u Stokholmu 1931. godine. Vještačko ostrvo u prvom planu na slici, u to vrijeme je bilo je kupalište. 88 godina kasnije od toga nije ostalo ništa. Zatvoreno je zbog loše kvalitete vode i nečiste kanalizacije, a ubrzo je i srušeno.

Godine 1940. uslikano je jedno idilično selo, koje se ugnijezdilo u brdovitom krajoliku u središnjoj Slovačkoj u blizini Bratislave. 75 godina kasnije crkva i dalje stoji na istom mjestu, ali mnoge kuće su od tada srušene. Čini se čak da ni polja nisu ni približno onakva, kao što su bila nekada.

Daleke 1899. godine, područje Shepherd's Bush u Londonu bilo je vrlo živahno. 117 godina kasnije, kvart se gotovo ni malo nije promijenio - osim konja na ulicama. U ugodnim barovima i na lokacijama sa muzikom uživo, danas se susreću uglavnom poslovni ljudi.

Most iz 19. vijeka može se još uvijek vidjeti u poljskom gradu Szczecin. Premostio je rijeku Westoder, Zapadnu Odru, i povezao dvije obale. Slika iz 1900. godine prikazuje promet koji se lagano kotrlja preko mosta. 113 godina kasnije most je potpuno nestao, a uklonjene su i kuće uz rijeku.

Godine 1916. jedan bečki restoran na desnoj stranise zvao "Reichenberger". Ispred njega stoji konjska zaprega, puna buradi. Više od 100 godina kasnije tu se nalazi grčki restoran naziva Griechenbeisl. Umjesto konja, na trgu su sada turisti. Fasade kuća su se vrlo malo mijenjale tokom toliko godina.

(web)

(NovaSloboda.ba)

Sto godina gumenih medvjedića

 

Kako je gumeni medvjedić došao na svijet

Najpoznatija voćna gumena bombona Haribo ove godine puni 100 godina.

Pogled u prošlost i sadašnjost.

U današnje vrijeme gumeni medvjedići mogu se kupiti čak i na Mount Everestu. U južnom i sjevernom baznom kampu u Nepalu, planinari mogu kupiti Haribo gumene medvjediće prije nego što se popnu na najviši vrh svijeta. Ono što je vjerovatno više marketinški trik pokazuje da su gumeni medvjedići iz Bona jedan od najpoznatijih njemačkih izvoznih proizvoda - a 2022. godine će napuniti 100 godina.

Izmislio ih je Hans Riegel.

Prema legendi, čovjek iz Bona je 1920. godine počeo raditi u jednoj maloj radionici, u dvorištnoj kuihinji, samo sa šećerom, mermernom pločom, valjkom, kotlićem i štednjakom.

Godine 1922., baziran na sajamskoj tradiciji iz 19. stoljeća, Riegel se u početku razvijao "medveda koji pleše" koji je napravljen od arapske gume.

Arapska guma

Arapska guma se zove tako, jer su je u Evropu donijeli Arapi. Dobija se od biljki, raznih vrsta akacija, ponajviše od grma Acacia senegal (Acacia verek).

Već 1930. godine pohvaljen je jednom od najupornijih zaraznih melodija u današnjem svijetu oglašavanja: "Haribo usrećuje djecu".

Godine 1960. medvjed je konačno postao još manji, zaobljen i imenovan kao Goldbär, zlatni medvjedić - rođen je jedan tradicionalni proizvod. 160 miliona ovih bombona se svakodnevno proizvodi i prodaje u više od 100 zemalja.

Radionica iz dvorišne kuhinje u Bonnu odavno je izrasla u globalnu kompaniju koja je nedavno ostvarila između 56 i nešto više od 60 posto tržišta voćnih gumenih bombona u Njemačkoj, SAD i Francuskoj. Čak i u Južnoj Koreji tržišni udio iznosi 28 posto.

Prema vlastitoj procjeni, svaka četvrta osoba na svijetu poznaje zlatnog medvjedića.

U 2022. godini, kompanija želi proširiti ponudu vegetarijanskih i veganskih proizvoda.

Trenutno imaju oko 50 vegetarijanskih i veganskih artikala u asortimanu, što vide kao dodatnu ponudu, a ne kao cilj sam po sebi.

Sada se stari okusi oživljavaju u nostalgične svrhe: kao na primjer lizala od trešanja , šećerna vuna i soda voda.

A i medvjed koji pleše također bi se trebao uskoro vratiti.

(ksta)

(spagos)

Internacionalni dan kokica (popcorn)

 

U toku godine nema dana u kojem se ne može nešto proslaviti! Upravo je proslavljen Internacionalni dan Popcorna, ili kod nas rečeno: Dan kokica.

To je bio dovoljan razlog da se kaže nekoliko činjenica o ovoj popularnoj kino grickalici. 

Ko je prvi izmislio kokice?

Kokice se smatraju jednom od najstarijih prehrambenih namirnica na svijetu. Prije oko 6.700 godina, Inke su u današnjem Peruu prerađivali i jeli puknuti kukuruz, a klipovi puknutog kukuruza također su otkriveni u SAD; u jednoj pećini staroj 5.600 godina.

Zašto se popcorn tako zove?

Ime dolazi od engleskog: "Corn”, što u prevodu znači zrno kukuruza, a glagol "(to) pop" znači pucati: jer zrna pucaju kada se zagriju. Zajedno rečeno, popcorn je puknuti kukuruz. Usput rečeno, u nekim našim krajevima kokice se zovu pucke.

Kod nas je i danas uobićejen starinski naziv ćitire, a priprema ćitira se naziva ćitiranje. Od ćitire potiče i naziv ćitiraš. Za onog ko ih pravi i prodaje, što je kod nas opet skraćeno kazivano kao Ćito, kod Ćite, pogotovo se tako govorilo sa kioske koji je bulo u svim našim mjestima. Ćitiraši su nekog vremena sa svojim korpama stajali pred kinima, ili su hodali izmešu reda na proredbama, a pogotovo na utakmicama. Pored ćitira, prodavali su kikiriki i košpice. Ali, o tome drugi put.

Koji kukuruz se koristi za kokice?

Svaki kukuruz nije kukuruz za kokice. Kokice su uspješne samo sa posebom vrstom kukuruza, kod kojih je sadržaj vode u zrnu veći nego u normalnom kukuruzu i stoga zrno može puknuti. ▶︎

Na kojoj temperaturi pucaju kokice?

Ako zagrijete kukuruz, para se stvara na 100 stepeni i želi da izađe vani. Međutim, tvrda školjka sprječava da se to desi. Ako temperatura u jezgru poraste na oko 200 stepeni, pritisak postaje prevelik i to dovodi do pucanje školjke. Posljedica: puknuto zrno. 

Kako je najbolje napraviti kokice?

U šerpu ili tavu stavite malo ulja, zagrijte na jakoj vatri i dodajte kukuruz za kokice. Stavite poklopac i čim unutra počne da puca, redovno protresite tavuu ili šerpu.

Lakše, brže i čistije: U supermarketima se mogu naći kokice za mikrovalnu pećnicu koje budu gotove za tri do četiri minuta, pri punoj snazi mikrotalasne pećnice.

Šta se nalazi u kokicama?

Kokice su proizvod od cjelovitog zrna i sadrže, između ostalog, vitamine B1, B3, B6 i željezo, magnezij, fosfor, kalij, cink, bakar i mangan. Osim toga, u 100 grama kokica nalazi se 8,5 grama proteina, 64 grama ugljikohidrata, 3,8 grama masti i 15 grama vlakana.

Jesu li kokice nezdrave?

Ako u pripremi ne koristite ulje, puter ili šećer, kokice su savršena grickalica. Razlog: Osim vlakana, kokice sadrže i antioksidanse. Oni mogu presresti slobodne radikale i tako usporiti proces starenja kože. Naučnik Joe Vinson iz Američkog hemijskog društva na Univerzitetu Scranton (Pensilvanija) otkrio je da se u jednoj porciji kokica nalazi do 300 miligrama ovih antioksidansa. Poređenja radi, porcija voća sadrži samo 160 miligrama antioksidansa. Dijetalna vlakna koje sadrži pospješuju rast dobrih crijevnih bakterija, također snižavaju kolesterol, a time i razinu lipida u krvi. 

Da li kokice debljaju?

U poređenju sa čipsom (100 grama sadrži 536 kalorija) ili čokoladom (545 kalorija), nezaslađene kokice su nešto manje kalorijske, u prosjeku 375 kalorija. Slana i slatka verzija su takođe pravi teškaši, svaka sa nešto manje od 550 kalorija.

Da li je bolji seks nakon konzumiranja kokica?

Ne – i skoro nikako, pogotovo ako dolaze iz mikrovalne. Budući da perfluoroektanska kiselina koju sadrže, umanjuje seksualni nagon.

(zan)