Iz stare štampe: Novo gradsko zastupstvo u Mostaru, 1900.

U časopisu “Bošnjak” od 6. septembra 1900. godine objavljen je tekst o izboru novog gradskog zastupstva u Mostaru:

“Novo gradsko zastupstvo u Mostaru. Piše nam naš dopisnik iz Mostara ovo: Visoka zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu je na temelju §§ 4. i 11. općinskoga štatuta blagoizvoljela imenovati za načelnika gospodina Hadži Ahmet bega

Hadžiomerovića, a za podnačenika g. Ivana Bašadura i g. Pavla Mrava; za tim je na temelju §§ 4. i 11. općinskoga statuta imenovala općinskim vjećnicima gg. Muhmed ef Džikića, Memišagu Dadića, Hadži Jusuf ef. Eficu, Avdagu Bakamovića, Ristu Knežića i Ristu Jeremića. Napokon je potvrdila u njihovim mandatima kao gradske vijećnike: gg Hafiz Hasan ef. Draču, Alagu Pekušića, Mujagu Komadinu, Avdagu Čišića, Muhamed agu Arpadžića, Ristu Ivaniševića, Ristu Zeca, Aleksu Petrića, Eduarda Fesslera, Ivana Venturinia i Antu Butigana. Inštalacija novog gradskog zastupstva je takogjer ovbavljena te su načelnik i obadva podnačelnika položili svečanu zakletvu u ruku velmožnog gospodina okružnika barona Pittnera, a iza toga opet svi zastupnici u ruke gradonačelnika.”

u prilogu: izvod teksta iz časopisa, 1900. Stari most 1900. František Topič

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Promovisana 6. knjiga iz edicije „Mostar, moj grad“

 

fotografije, portali, facebook

Promocija knjige „Mostar, moj grad“, koju je organizovala IC Štamparija, održana je u prelijepom ambijentu Instituta Yunuz Emre u Mostaru.Promotori knjige bili su su: Hamica Ramić, Ibro Rahimić, Alija Pirić, Josip Muselimović i Milan Račić.

„Mostar, moj grad“ je zbirka tekstova o Mostaru. Iz mostarske starije i novije historije, o njegovim poznatim građevinama, lokalitetima, o njegovim simbolima, doživljajima putopisaca koji su ga posjećivali, te o poznatim i uglednim pojedincima iz različitih oblasti javnog i društvenog života Mostara.

U svom uvodnom izlaganju Ibro Rahimić, u ulozi domaćina, i izdavača IC Štamparije Mostar, kazao je da je riječ o ediciji u pričama na 2551 stranici, u šest izdanja. „Iako mnogi kažu da je digitalno vrijeme ugrozilo izdavačku djelatnost, što je donekle i tačno, jer su oduzeli značajan broj onih koji čitaju štampane knjige, izdavačka djelatnost nikad neće izumrijeti. Ovo je istinska čitanka o Mostaru! Poručujem onima koji kreiraju današnji život u ovom gradu da prouče „Mostar, moj grad“ i iz ovih knjiga izvuku pouke, te tako ovaj grad učine još boljim mjestom življenja za sve njegove stanovnike, jer za sve mjesta ima“, kazao je Rahimić.

Urednik izdanja Hamica Ramić, naveo je da se u ovih šest knjiga ukupno pojavljuje čak 105 autora. Pisali su oni putopise, te o raznim temama iz daleke i bliže prošlosti grada na Neretvi. „Dobar dio knjige zauzimaju tekstovi o poznatim Mostarcima koji su na neki način ostavili značajnog traga u historiji Mostara, njegovom javnom, društvenom, političkom, kulturnom ili sportskom životu.U ovim knjigama uvijek se može naći i tekstovi koji u osnovi predstavljaju sentimentalna, ponekad nostalgična sjećanja samih autora na neko prošlo vrijeme“, pojašnjava Ramić.

Milan Račić, promotor knjige, kazao je da je riječ o velikom izdavačkom poduhvatu. „Zbog toga najtoplija preporuka za sve dobre ljude, mostaroljubce posebno, da pročitaju i ovu šestu knjigu o Mom Mostaru uz zahvalnost izdavaču, uredništvu i svima koji su, u ovoj i prethodnih pet, na najbolji način predstavili svoj grad, njegove najbolje ljude, istoriju, karaktere, ljepotu i dušu juga“, rekao je Račić.

Jedan od promotora, advokat Josip Muselimović, zahvalio se autorima, urednicima i izdavaču na ovom vrijednom djelu. „Kada se pojavila prva knjiga „Mostar moj grad“ uskrsnula je i na najbolji način zaživjela kultura sjećanja. Oživjela je kultura sjećanja koja je odlučila zaviriti u posljednji zaboravljeni prašnjavi kutak duge povijesti jednog grada i sve to sačuvati za nas, ljude i vremena koja će poslije doći. Ove monografije čitatelja mogu čekati na radnom stolu, na noćnom ormariću, s njim putovati s kraja na kraj svijeta, i uvijek ga, istina na prigodan način, vratiti Starom mostu, smaragdnoj ljepotici Neretvi, dragim ljudima, rumenim trešnjama, zlatno-žutim kajsijama i dovesti ga pod krovove stoljetnih mostarskih platana“, istaknuo je Muselimović.

Možda jedan od najbitnijih zaključaka ove promocije je taj da je uprkos svemu, Mostar uvijek opstajao, sačuvavši svoje osnove i najbitnije karakteristike i vrline.

(ftv)

Okom kamere: U Neretvi vidljivi ostaci nekadašnjeg pješačkog mosta

 

Ovih dana, pri bistroj Neretvi i vedrom nebu, u Neretvi se može vidjeti neobična konstrukcija. Boljim pregledom fotografija dolazi se do pretpostavke da su to dijelovi drvenog pješačkog mosta, koji je bio napravljen 1995. godine uzvodno, neposredno iznad srušenog Starog mosta.

Uvidom u dokumataciju saznajemo da je ovaj drveni most bio sagrađen kao kvalitetnija alternativa postojećem visećem mostu: Tokom velike vode te iste godine, taj most je odnijela Neretva.

1993.

1994.

1995.

1995.

1995.

1995.

1995.

1996.

2000.

2003.

2003.

Na mjestu srušenog Starog mosta, tokom 1994. godine je napravljen viseći most, koji je tu stajao do izgradnje gore pomenutog drvenog, pješačkog mosta, 1995. godine

Nakon što je taj drveni most odnijela Neretva, napravljen novi viseći most, na mjestu prethodnog.

Taj most je stajao na tom mjestu sve do početka obnove Starog mosta, kada je demontiran.

Tada je napravljen novi, kvalitetniji pješački most, koji je sa jedne strane izlazio iz Labirinta, a na drugu stranu Neretve prelazio kod mlinica, gdje je stajao sve do potpune obnove Starog mosta.

Nove fotografije: Mirsad Pintul, 24. septembar 2021.

Stare fotografije, 1994, 1995, 1996, 1997, 2000, 2003, iz foto dokumentacije cidom.org.

(spagos)

Najstariji sunčani sat se nalazi u Mostaru!

 

Kada negdje pročitate da se jedini sunčani sat u Bosni i Hercegovini koji je u upotrebi nalazi uz hadži Ali begovu džamiju u Travniku znajte da je taj podatak zastario. Nedavno je Enver ef Husnić, imam hadži Memije Cernice džamije u Mostaru (slika 4) otkrio na jugozapadnom zidu munare (slika 3) linije sunčanog sata koji, između ostalog, pokazuje vrijeme namaza. Džamija je izgrađena prije 1600. godine, a sunčani sat po svojoj konstrukciji je sličan satu na džamiji Mehmeda Fatiha u Istanbulu koja je izgrađena u XV stoljeću. Po svojoj konstrukciji vidljivo je da je travnički sat novije konstrukcije izgrađen stoljećima poslije mostarskog. Treba znati da su ovo dva jedina sunčana sata u našoj zemlji.

Uz pomoć više ustanova mostarski sat je restaurisan. Mostar je u XVI stoljeću bio kulturno i prosvjetno središte, grad gdje se čita, studira, prevodi, grad nauke. Nije nikakvo čudo da je mostarska ulema tada bila upućena i u astronomiju i upravo to znanje je osnova za nastanak ovog solarnog sata.

Da bi se sat konstruisao potrebno je bilo odrediti tačnu geografsku širinu i dužinu mjesta, ugao koji zid na kojem je sat ima u odnosu na jug, te osu vrtnje zemlje i dužinu šiljka koji baca sjenu (gnomona). Na slici 1 vidimo da sjena vrha šiljka se nalazi na liniji koja je paralelna sa osom vrtnje zemlje i pokazuje vrijeme podnevnog namaza. Sa „ZS“ označio sam tačku gdje će sjena vrha šiljka pasti u podne najkraćeg dana u godini (zimski solsticij), a na dnu linije (tačka LjS) sjena će pasti u vrijeme ljetno solsticija – najdužeg dana. Na slici 2 po istom principu vidimo vrijeme ikindije namaza koja je naznačena jednom krivuljom. Po slikama vidimo da su fotografije nastale početkom oktobra (sjena se približava najkraćem danu).

Ko želi znati više o satu može se obratiti Azem Ferizu, rukovodiocu Centra za istraživanje islamske kulture i tradicije.

(Ahmet Kurt/facebook/20210925)

Konjic obilježava 101. godinu od rođenja Zulfikara Zuke Džumhura

 

U okviru projekta ”Teatar baština, Konjic 2021”, a povodom 101. godišnjice od rođenja Zulfikara Zuke Džumhura, večeras u 20 sati u Galeriji Zavičajnog muzeja Konjic, biće upriličena promocija knjige ”Kalemi i biljezi, o sjenkama rata, smijeha i granice u bosanskoj i hrvatskoj književnosti”, autora prof. dr. Almira Bašovića, o kojoj će, uz autora, govoriti i prof. dr. Dijana Hadžizukić.

Nakon promocije, biće upriličeno otvaranje ”Retrospektivne izložbe plakata o Festivalu Glumca BiH” u Konjicu, koju baštini Festivalski arhiv.

Takođe, danas će biti održan i tradicionalni program ”Dan otvorenih vrata”, gdje će se, od 10 do 12 sati, predstaviti fundus Rodne kuće najpoznatijeg konjičkog putopisca, slikara, karikaturiste i hodoljupca Zulfikara Zuke Džumhura.

Ovogodišnji repertoar, posvećen velikanu Zulfikaru Zuki Džumhuru, završava se 31. oktobra, kada će u Galeriji Zavičajnog muzeja Konjic, zahvaljujući arhivskoj građi Safeta Hebibovića, biti priređena izložba fotografija, koja tematizuje susrete profesora dr. Pere Mužijevića sa njegovim sugrađanima.

(NovaSloboda.ba)

Iz starih albuma: Kiridžije kod južnog logora, 1900-ih...

 

Kiridžija, kirajdžija, kirijaš je riječ koja označava osobu koja izvršava neki posao za kiriju, pa tako imamo: kirajdžija, koji je podstanar; koji plaća kiriju za zakup stana ili prostora. Pored toga imamo i značenje kirijaš, kiridžij, koja označava osobu koja za novac prevozi robu zaprežnim kolima, ili konjima. Bili su preteče današnjih šofera i autoprevoznika. Ti su ljudi su u davna vremena za svoju zaradu, prenosili robu iz jednog mjesta u drugo na svojim konjima i magarcima. I po ćelopeku, kiši, buri, ledu i snijegu. Težak i opasan posao ih je natjerao da budu tvrđi i od životinja koje nose teret. Bili su na udaru i vuku i hajduku i samovolji lokalnih feudalaca. Radi toga su bili i dobro naoružani i vješti sa konjima i magarcima, a još im je trebalo pameti da se bave trgovačkim poslom. Dolaskom AU monarhije hajdučija se polako smanjivala ali se pojavio novi neprijatelj sa kojim se nisu mogli izboriti...željeznica. Prugom je roba išla i brže i lakše i sigurnije, pa se njihov obim posla smanjivao a nekadašnja duga putovanja su se svela na lokalne razmjene. Pojavom auta i kamiona i taj lokalni posao je opadao, pa su oko 1950-ih godina zadnje kiridžije nestale u Mostaru, ostalo ih je još neko vrijeme po okolnim selima ali je i njih stiglo i prestiglo moderno doba. O kiridžijama je pisao i Šantić, koji je, baveći se porodičnim poslom sigurno se često susretao sa njima…

„Gora strijemi. Strmenih ždrijela
Miriše smola čamova i smreke.
Gori, visoko, u račvama jela,
Izgara mjesec. Ni glasa ni jeke.
Pusto. Tek doli, gdje Drina krivuda,
Pod hrastom sjede kiridžije neke.
U Sarajevo put ih vodi tuda.
Pred njima vatra kô zora se žari,
Pa crven trepti po družini svuda...“

iz pjesme "Kiridžije"- Aleksa Šantić, 1912. godine

u prilogu: fotografija, Kirajdžije u pokretu, kod Južnog logora u Mostaru oko 1900. godine

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Željo danas slavi 100. rođendan

 

Veliki jubilej kultnog sarajevskog kluba

Fudbalski klub Željezničar danas slavi 100. rođendan. Iako je klub postojao još od početka 1921. godine, službeno je registrovan 19. septembra 1921. godine.

Zlatno doba Plavi su imali početkom sedamdesetih godina. Završili su na četvrtom mjestu 1970., na drugom 1971., a 1972. godine pod vodstvom Milana Ribara su postali prvaci Jugoslavije.

Ekipa koja je izborila ulazak u viši rang 1926.: Hinko Tegzeš mlađi, Herland Gmaz, Ivan Krajnc, Eduard Osim, Oto Potočnik, Franjo Šuh, Franjo Krajnc, Ivan Pavičić, Herbet Gmaz, Josip Šebalj i Leonard Fedi (Foto: fkzeljeznicar.ba)

Ekipa Želje 1973.: Trener Ribar, Bukal, Janjuš, Sprečo, Janković, Kojović, Bećirspahić, Deraković, Hrvat, Hadžiabdić, Bratić i Jelišić (Foto: fkzeljeznicar.ba)

Željo je 1998. godine čuvenim pogotkom Hadisa Zubanovića u finalu play-offa protiv Sarajeva osvojio je prvu od šest titula prvaka Bosne i Hercegovine.

Bogata historija koju su obilježila velika imena poput poput Josipa Bukala, Josipa Katalinskog, Nenada Starovlaha, Ivice Osima, Radmila Mihajlovića, Nikole Nikića, Miše Smajlovića, Mehmeda Baždarevića, Refika Šabanadžovića, Edina Džeke, Dželaludina Muharemovića...

Željo, sretan jubilej!

(sport)

(spagos)

Godišnjica formiranja Mostarskog bataljona

 

Antifašisti Bosne i Hercegovine će na Borcima, Glavatičevu i Boračkom jezeru obilježiti 80. godišnjicu osnivanja čuvenog Konjičko-Mostarskog bataljona, te prve partizanske borbe i pobjede u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

Biće to prilika i da se sjete prvog poginulog partizana u Hercegovini, Šaćira Palate, radnika iz Mostara.

Pored polaganja cvijeća na Partizanskom groblju i svim drugim spomen obilježjima, antifašisti će evocirati uspomene na slavne događaje iz 1941. godine, ali i nadahnuti hrabrošću ustanika iz tog vremena i ljubavi prema domovini i slobodi progovoriti i o našem društvenom trenutku i razgovarati o tome šta oni danas mogu učiniti da se stanje u državi mijenja na bolje.

Očekuje se veliki broj članova brojnih udruženja antifašista iz svih krajeva BiH, a domaćin ovog okupljanja je UABNOR Konjic.

Sve ove aktivnosti za antifašiste Mostara dio su Dana Mostarskog bataljona, koji su, zbog proširenog programa, produženi i trajaće do 25. novembra- Dana državnosti BiH.

(NovaSloboda.ba)

Stare slike pričaju, 1964.

 

(Tekst je bio objavljen na ovom blogu 11. decembra 2015. godine, kasnije je prenošen na razne stranice, a neki dan se ponovo pojavi na facebooku)

Mostar 1964. Poznavaoci grada će tu prepoznati mnogo toga, za one druge reći ću da fotografija prikazuje središte grada obuhvaćajući znamenite objekte, hotele Neretvu i Bristol, muzičku školu i gradsku"banju"(kupalište sa zatvorenim bazenom), a sve locirano oko Titovog mosta (danas Musala), na žalost most na slici nije vidljiv...

Vrlo interesantan detalj: parkirani autobusi u Fejićevoj, otprilike na mjestu gdje je kafić Muje Trovača. Mislim da je fotografija napravljena sa zgrade nebodera, a borovi u prednjem planu su bili oko nekadašnje Stanice milicije, koja je bila odmah iza kina Zvijezda. Tu je ispod borova bila kućica poznatog policijskog psa koji se zvao Cargo.

U sredini slike se vidi objekat u kojem je bila prodavnica Kraš, a u objektu preko puta Domaćinstvo. Desno je objekat stare pošte. U donjem desnom dijelu slike nalazi čitav niz objekata koji su kasnije srušeni i na njihovom mjestu napravljen stambeni blok.

Interesantno da se dio Fejićeve od ćoška kod Kraša, prema jugu, nije nimalo promjenio u zadnjih 50 godina, barem prednja fasada objekata.

U sredini slike se vidi Banja, do nje Muzička i hotel Neretva. Iza hotela Neretva zgrade u Šantićevoj.

Zgrada Revije, iza hotela Bristol je već bila izgrađena, a iza nje se vidi zgrada ispod koje je bila obuća Derventa, na tada još aktivnoj Staroj stanici. Lijevo u sredini slike gotova zgrada ispod koje je bilo Borovo na Korzu. Na Aveniji su bile gotove tek prva i druga Zvjezdara, a lijevo od prve zvjezdare vidi se objekat Hirurgije, zatim tri velika i tri mala nebodera oko Stjepana Radića ulice i dio zgrada u ulici Zuanića i na Strelčevini.

Slika budi mnogo sjećanja na Mostar iz toga vremena 1964 godina.

Slika i tekst : Dragan Gugo Koso (dio teksta i slika) i Smail Špago

(objavljeno na facebook stranici Foto-Grad-Mostar, 16. novembra 2016. godine)

http://spagosmail.blogspot.com/2015/12/stare-slike-pricaju-mostar-iz-1964.html

(spagos)

Iz starih knjiga: Sjetan i melodičan glas mujezina, 1899.

Dr. Cristoforo Scotti je u izdanju “Istituto italiano d'arti grafiche” Bergamo, Italy (Talijanski grafički institut), izdao 1899. g. knjižicu naziva „Attraverso la Bosnia e l'Erzegovina” (Kroz Bosnu i Hercegovinu). Svoje dojmove s putovanja po našim krajevima u kojima je prilično detaljno opisao Mostar kao i socijalne i političke odnose u Hercegovini donosimo ovdje. Posebino detaljan je u opisu narodnih nošnji pa ovo može biti i kratak doprinos ondašnjoj etnografiji naših krajeva. Osobita je njegova analiza katoličke mise koju je posjetio u Mostaru te pokušaj objašnjenja razlika između sve tri vjere.

…Ali u međuvremenu smo završili putovanje između Metkovića i Mostara. Dolina se širi i ulazimo u prostranu mostarsku ravnicu. Ono što odmah upada u oči je, tako da kažem, donji zid koji zatvara ovu prostranu dolinu s niskim rubovima okrenutim prema zapadu ili prema moru odakle dolazimo i koji se sve više postepeno uzdiže kako bi formirao gigantsku i impozantnu Velež planinu, koja se uzdiže na 1800 metara; ali sve je ovo tužno, sjetno je, jer ne vidite osmijeh prirode, a jadno zelenilo požutjelog i suhog vrha, blijedi pred ovom panoramom sušnih planina i sumorne bjeline ponekih provalija, koje donose propast i smrt.

I u podnožju jedne od ovih litica, koja kao da prijeti da bi se u svakom trenutku mogla srušiti, nesvjestan u svome orijentalnom fatalizmu, leži glavni grad Hercegovine, Mostar, sa svim svojim bijelim munarama od četrdeset džamija, koje se sužavajući prema vrhu, oštro uzdižu prema nebu.

Ovdje se nalazi grčka crkva sa središnjim zvonikom koji odozgo dominira nad cijelim gradom. Ovdje su prve kuće i česta groblja s njihovim nagnutim kamenjem: i ovdje su Turkinje bez velova, koje rade u povrtnjacima okruženim drvenim ogradama, nesvjesne iznenađenih prostih pogleda. Neke bježe ili se povlače, druge nastavljaju sa svojim poslovima bez podizanja pogleda ili okretanja leđa prema vozu, koji prolazi sa zviždukom i ostavljajući za sobom beskonačnost ovih drvenih kuća prekrivenih vrlo oštrim krovovima kako bi olakšali pad obilnog snijega zimi, a koji je crn od lošeg vremena, poput planina u pozadini.

Turske kuće se lako razlikuju jer su prozori opremljeni mušebecima ili gustim rešetkastim grilama, koje ženama omogućavaju da vide, a da njih ne vide.

Stanica je velika i puna gužve i prometa. Međutim, nema krov kao i sve ostale bosanske željezničke stanice, uključujući i Sarajevo.

To je grad u procesu transformacije i to je odmah uočljivo kad izađete na trg na kojem možete vidjeti nove zgrade u kamenu i krečom obojene u bijelo, apsolutno njemačka arhitektura, kako se uzdižu iz godine u godinu.

Kad sam drugi put bio tamo, našao sam na ovom trgu dva nova hotela, koja četrnaest mjeseci prije toga nisu ni bili dizajnirani, te mnoge kuće i palače nastale gotovo čarolijom. Među njima ću primijetiti prekrasnu i ogromnu zgradu u maurskom stilu, namijenjenu oficirskoj kasini, na početku velike aleje Nadvojvode Rudolfa i na raskrsnici ceste kojom ide pristup željeznom mostu Franje Josipa. Neposredno pored ovog mosta nalazi se veliki hotel Narenta, u vlasništvu države, sagrađen na lijevoj obali rijeke i mjesto okupljanja svih najelegantnijih vojnih i civilnih društava koja su ovdje nastala nakon okupacije.

Kad sam bio tamo u avgustu 1898. godine, posjeta je bila takva da sam morao spavati u kupaonici i ovakav sam odaziv našao svugdje, čak i u Bosni: jer su ove regije, poput Švicarske za nas, odredište izleta za Austrijance i Mađare, posebno u proljetnim i ljetnim mjesecima do septembra; dok je, kada sam posljednji put bio tamo u drugoj polovici oktobra 1899. zatekao vozove i hotele u kojima su boravili samo vojnici koji mijenjaju garnizon ili komercijalni agenti koji su, što nije potrebno ni reći, svi Austrijanci i Mađari.

„Autor ističe kako Austrijance i Mađare ne vole previše i kao dokaz govori da su, nakon što su htjeli otići u Blagaj, na izvor Bune; fijakeristi-hrišćani, poput svih onih koji obavljaju uslužne poslove, tražili od njega deset florina, a kada su shvatili da je Talijan, tada su bili zadovoljni sa četiri.“

Mostar ili ponte (most) vecchio (star) je grad sa 18 hiljada stanovnika od kojih su sedam hiljada Turci, a ostatak čine hrišćani s prevlašću grčko-pravoslavnih nad katolicima. Leži u ravnoj i dugoj liniji na dvije obale Narente koja teče dubokim koritom uklesanim u stijene. Dijelovi na lijevoj obali koji se ukazuju po dolasku, i kojima dominira pravoslavna katedrala, najvažniji je i, reći ću, aristokratski dio grada naseljen agama i najbogatijim hrišćanima. Dio na desnoj obali do sada je bio najmanje važan i najsiromašniji, jer ga zauzima katolička četvrt koja je, svugdje, uvijek najsiromašnija, a i turski bazar je tu.

Novi grad, čisto austrijski dio, nije tako strogo odvojen od svega ostalog kao što se može vidjeti na ostalim lokacijama. Iako je izgrađen u neposrednoj blizini stanice i duž aleje Nadvojvode Rudolfa, koja bi trebala biti mostarski bulevar; ipak nove i kolosalne zgrade možete vidjeti posvuda u dvije vrlo duge ulice, koje idu paralelno s rijekom. Ali iako su izgrađene velike zgrade za kasarne, urede, privatne kuće, škole itd., itd., on ostaje istinski turski grad sa svojim bazarima, sa svojim širom raštrkanim grobljima, sa svojim džamijama, sa svojim munarama i njihovim mujezinima koji se pet puta dnevno penju na šerefu da pozovu vjernike na molitvu, vičući u vrlo oštrom nazalnom falsetu i sa sudbonosnim pjevanjem, začepivši sebi uši, okrećući glave i laktove prema nebu, svetu formulu: Lā ilāhe illallāh, Muhammed resūlu-llāh. (postoji samo Bog, a Muhamed je Božji prorok), što oni ponavljaju četiri puta zaredom na četiri glavne tačke!

Oh, ovi glasovi koje istovremeno ponavlja najmanje dvadeset mujezina kidaju dušu! U Carigradu nije tako, a on je kao u muslimanskoj zemlji, gdje grmljavina na ulici zbog rasprostranjenosti bučnog evropskog načina života, čine glasove mujezine neuhvatljivim, a mogu im se vidjeti pokreti usana.

Ali u Mostaru, gdje je život gotovo na silu i sveden na minimum, gdje je dominirajući evropski dio, i sam, poput orijentalnih rasa, ozbiljan i tih, gdje je kretanje kočija i konja gotovo isključivo svedeno na vojni dio, gdje na svakom koraku naiđete na džamiju s niskim minaretima, od kojih neke imaju balkone koje gotovo možete dodirnuti rukama; ovo neprekidno pozivanje na molitvu, čini sjetni, melodični vapaj koji kao da dolazi iz nepoznatog svijeta, pokrenut od ljudi koji poput bijelih duhova izlaze iz crnih vrata, koja su otvorena na vrhu ovih doista karakterističnih konstrukcija, začetih u poetskom impulsu religioznog fanatizama vatrene arapske mašte, time uzdignute, pokrenute, uznemirene.”

(prevod: Armin Džabirov)

fotografije iz knjižice, 1899. godine

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Breza

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebook stranici "Sehara duše moje, autor je Tarik D.)

Hajmo, Mehmede, kupiti kravu. Ne možemo od plata djecu školovati.

Moji su roditelji dugo držali kravu. Kuća koja je imala kravu i baštu nije se morala bojati gladi. Dokupilo bi se nešto krompira i luka preko sindikata, u špajzu je uvijek bilo barem metar brašna.

O, kako smo bogata sirotinja bili! Nana je brinula o kravi dok su roditelji bili na poslu. Mi smo pomagali, koliko su nam uzrast i škola dozvoljavali. Kasnije smo, što zbog propisa da se ne može držati u gradu, što zbog obaveza, prestali držati kravu.

Kad smo trebali poći na fakultet, mama je izgovorila ocu onu rečenicu sa početka priče.

I kupili su Brezu. Breza je imala sve vrline koje je jedna krava mogla imati: bila je mirna, pitoma, nije bila "udarna", nije se obadala. Nije nogama prosipala, niti repom prljala mlijeko. A davala ga je u izobilju. Redovno se i lahko telila. Brezino tele bi otac prodao na pijaci, dodao malo novca i kupio čokle, ni tele ni june. Nešto između. Mesa bi bilo za cijelu godinu. Uvijek je pazio da čokle ne dovodi kući, da ga mi ne upoznamo, jer je znao da koje god mi upoznamo, ne bismo dozvolili da ode u meso.

Osim što je mlijeka, sira, kajmaka, masla, sirutke i ajrana bila puna kuća, mati je nekolicini komšija prodavala mlijeko. Ne znam koga, Faruka ili mene, ili čak obojicu, to je mlijeko odškolovalo.

Štala u kojoj je Breza obitavala bila je najmanje četrdeset metara daleko od kuće. No, čim bi mati uhvatile za kućnu šteku, Breza bi je osjetila i počela se glasati, kao da joj je htjela poručiti da na nju ne zaboravi. Mati bi sa njom počela razgovarati još sa vrha avlije, a ona bi joj odgovarala sve učestalijim mukanjem: draga moja Breza, lijepa moja, nisam te zaboravila, kako ću te zaboraviti. Mila moja! Sad ću ja tebe nahraniti, sad ću ja tebi očistiti. Evo napoja, evo mekinja. A Breza je uzvraćala pažnju na najbolji način na koji jedna krava može uzvratiti: obiljem mlijeka.

Kad su morali poći iz svoje kuće, roditelji su Brezu poklonili rođaku Sakibu. Otplakali je. Mati mi je rekla da je tog dana i Breza, prvi put za sve godine, bila nemirna i uplašena. Godinama je sa sjetom spominjala kao najrođeniju. Do smrti ju je pominjala.

Nikad u životu nisam pio mlijeko, jeo sir ili bilo kakve mliječne proizvode. Jednostavno, ne volim i ne mogu. Ali sam morao napisati ovu priču, da ostane upamćeno da me je Brezino mlijeko, rukom moje majke pomuženo, dovelo gdje jesam.

Piše :Tarik D.

(Sehara moje duše/facebook)

Sto godina hamburgera

 

Prije tačno 100 godina, 13. septembra 1921. godine, u Wichiti u Kansasu, SAD, otvoren je prvi restoran “White Castle”, prvog američkog lanca burgera.

Dvanaest činjenica iz istorije brze hrane:
- Porijeklo imena Hamburger navodno potiče od američkih useljenika iz Hamburga koji su u Ameriku donijeli običaj da se jede prženo mljeveno meso u mliječnoj kifli.
- Njemački imigrant Charles Feltman otvorio je prvi štand za viršle u New Yorku 1867. godine.
- Već 1896. godine u Berlinu je radio restoran, snack bar sa sjedištima, u kojem su se jela i pića držala pripremljena u automatu.
- 1940. godine u Americi je osnovan McDonald's, Kentucky Fried Chicken 1952. i Burger King 1954. godine.
- Svaki četvrti Amerikanac svakodnevno odlazi u restoran brze hrane.
- Doner kebab osvaja njemačke gradove od ranih 1970 -ih, a od 1990. godine i Istočnu Njemačku.
- Big Mac ima oko 500 kalorija (kcal), upola manje od currywursta sa pomfritom.
- 1971. u Njemačkoj je otvoren prvi njemački McDonald's.
- Od mesa jedne krave može se ispeći oko 2000 hamburgera.
- Big Mac indeks pokazuje koliko su visoke cijene i kolika je kupovna moć jedne zemlje. U Švicarskoj Big Mac košta četiri puta više nego u Libanonu.
- U Burger Kingu više od polovine proizvoda proda se kroz prozor Drive-in-u.
- U filmu "Super Size Me" (2004.), filmdki radnik Morgan Spurlock (50) je 30 dana jeo samo brzu hranu. Na kraju, bio je teži za dobrih 11 kg.

- Sa uspješnom ekspanzijom McDonald'sa na mnoga međunarodna tržišta, kompanija je postala simbol globalizacije i širenja američkog načina života. Njena sveprisutnost ju je učinila čestim predmetom rasprava o gojaznosti, korporativnoj etici i odgovornosti prema potrošačima.

- Prvi McDonald's restoran u bivšoj Jugoslaviji otvoren je 1988. godine na beogradskom trgu Slavija. Tokom 1990-ih godina otvorene su i prve filijale u Hrvatskoj i Sloveniji. Godine 2011. otvoren je restoran u Sarajevu, kao i prvi McDonald's na autoputu na području bivše Jugoslavije – kod Velike Plane u Srbiji.

(spagos)

Iz stare štampe: Na Tekiji, u Blagaju 1895.

U mađarskom biltenu "Magyar Mérnök- és Építész-Egylet Heti Értesítője", koje je izdavalo mađarsko udruženje inžinjera i arhitekata, objavljena je fotografija iz Tekije u Blagaju, 1895 godine. Nađalost, bez i jedne riječi teksta, pa ćemo na ovome mjestu uz fotografiju prilođiti tekst jednog od mnogibrojnih posjetilaca, turista, znatiželjnika i poslovnih ljudi iz evropskih zemalja, pogotovo nakon puštanja u promet željeznićke pruge Dubrovnik Sarajevo. U jednom od tih putopisa je zapisano:

"Majka priroda je ovdje uiz pomoć ljudskih ruku napravila jedan interesantan i lijepi kutak na zemlji. Mi smo stupili u unutrašnjost kuće, koja dodiruje jednu džamiju, koju je četrdesetih godina devetnaestog stoljeća dao napraviti Ali paša Rizvanbegović, a koja je kasnije oštećena od jednog kamenog bloka, koji se odvalio od stijene. Nekoliko koraka dalje stupili smo u jedno dvorište, gdje u samom podnožju 500 metra visoke stijene sa jedne strane i izvor rijeke Bune sa druge strane čine ugao, u kome stoji jedna kuća sa verandom. Ćutke, bez ikakve mimike, do nas je došao stanar kuće, jedan hodža (muhamedanski sveštenik) i odveo nas na izvanrednu verandu u samom koritu rijeke, odakle smo se mogli diviti djelu prirode. Lijevo od nas, svega nekoliko metara udaljena od kuća, u zidu stijene ugledali smo pećinu okićenu stalaktitima, koje se unutra proteže 10 metara, a na najširem dijelu je široka oko 12 metara, iz koje odjednom izvire rijeka Buna, slično kao što se dešava sa mnogim drugim rijekama ponornicama u kraškom području. Jedna rijeka ponire iznenada u nekoj kraškoj pukotin, protiče nekoliko kilometara kroz stijenovite pećine, i pojavljuje se na drugom mjestu, kao neka druga rijeka. Buna je nastavak rijeke Zalomke koja izvire kod Gacka, a oko 20 kilometara istočno, na kraju Nevesinjskog polja, nestaje u jednom planinskom grotlu.

Veranda, kojoj smo se divili i sa koje smo brojali pastrmke u vodi, bila je okićena bezbrojnim vjencima suhog duhana, koji se prodavao u okolnim mjestima. Nakon što nas je sin domaćina počastio sa preko 20 šoljica turske kafe, pojavi se hodža i pozva nas jednim pokretom ruke, da pođemo za njim, na jedan za verandu vezani čamac, kako bi lično pogledali pećinu. Pomoću jednog lanca zategnutog između kuće i stijene, povukao nas je u pećinu, bez upotrebe vesla, a sa svakim daljnjim pokretom osjećao sam da nam slijedi i kupanje. Uostalom, ispred pećine se već kupalo dosta djece u hladnoj vodi Bune, temperature ne više od 8 stepeni, ne žaleći se zbog toga. Hodža je bio visokog rasta, i snažnog tijela, pocrnjele kože, i podsjećao je na nekog Beduina. A kako sam saznao od mostarskih sportskih kolega, nisam se prevario. On je stvarno poticao od njih.

Nakon što smo se vratili na verandu, poveo nas je u jednu sobu, koja je stajala lijevo od stambenog objekta, otvorivši mala vrata. Soba je bila ustvari jedna mala turska grobnica, po imenu turbe, i skriva grob jednoh turskog sveca, koji je jednako kao i njegov sluga do njega, mirovao u drvenom sanduku, prekrivenim tepihom. Ovdje svake godine hodočaste mnogi muhamedanci. Pored sanduka svaku veče se ostavlja jedna posuda sa vodom, i jedan peškir, koji svako jutro osvane mokar, navodno pošto ga je svetac koristio za ritualno obredno praje. Na zidu turbeta visi jedna sablja, kojom je taj sveti ubio mnoge hrišćane. U jednu kutiju postavljenu pored, svaki posjetilac ubaci svoj obolus, (novčić), kojim hodža biva plaćen za njegov trud."

Prilog: fotografija: tekija 1895. iz časopisa

priredili:Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Na današnji dan: Otvoren stadion pod Bijelim Brijegom

                      

FK Velež se prisjetio otvaranja stadiona Pod Bijelim brijegom

FK Velež se na svojoj stranici prisjetio dana kada je otvoren stadion Pod Bijelim brijegom, stadion kojeg sada koristi HŠK Zrinjski.

Na današnji dan, 07.09.1958. godine utakmicom između FK Velež i FK Željezničar, otvoren je stadion Pod Bijelim brijegom.

Utakmici je prisustvovalo 9.000 gledalaca, a završilo je pobjedom Veleža 2:1. Strijelci su bili Muhamed Mujić i Vlado Zelenika, dok je za goste pogodio Žigante.

Da se ne zaboravi!

(fkvelež/facebook/20210907)

Mostarske priče: Alka

 

Prebiremo ponekad po sjećanjima. Uvijek tamo sretnemo neke osobe koje smo, igrom slučaja ili mimohodom životnih dešavanja, zaturili, zaboravili, kao da nisu nikad postojale. Još ako takve osobe nemaju nikoga ko će ih se sjetiti ili dati pomen na njihovu dušu, podobro se zamislimo. Zar smo toliko ogrezli u ravnodušnost ili materijalnu pohlepu, da nam je svejedno da je nekad tamo živjela svoj život jedna dobra duša koja nikom i nikada nije učinila hinlu, a vjerujem da to nije ni znala.Veoma su "žive" uspomene na raznorazne alčake i bjelosvjetske probisvijete vremena u kom su živjeli.
Mali slijepi sokačić, kaldrmisani prilaz i povelika drvena ulazna vrata sa halkama na oba krila. Djevojčica crne kovrđave kose, nemarno skupljene na potiljku izvehtalom mašnicom, u naramku nosi dva slatka mačeta. Miluje ih palcima obje ruke i nešto im tiho šapuće. U uglu kao zift crnih očiju nakupljaju se suze, pa se čini da su joj oči još krupnije.Utisak ranjene duše pojačavaju i djelimično slijepljene trepuške. Došla je do vrata, otškrinula ih tiho, za trenutak zastala, a potom ubacila mačiće u Alkinu avliju. Znala je ona da mačićima neće ništa faliti. Znala je da je tu Alka koja će im sve pružiti. Zato je izabrala baš njenu avliju.
Alka, mirna, sitna i ponosna starica, je živjela sama. Nije se udavala tako da nije imala ni potomaka. Njen život je za mnoge bio obavijen velom tajne, ali se po avliji, kući u kojoj je živjela i njenom ponosnom hodu, znalo da je od uglednog (Ćelebića) roda. Od avlijskih vrata prostirala se kaldrma sa laganim padom prema kući. Sofe su bile pune starinskog cvijeća, ali su dominirale crvene trešnjice i papričice i šeboji. Desno se spuštalo kameno stepenište koje je vodilo u podrum, a tu je postojao i prolaz prema bašti koja se prostirala sve do neretvanjskih pečina. Bašta puna dunja (kako bi mostarci rekli funja) , malo, prema Ćamilovoj ogradi šipci glavaši, a s lijeve strane šljive bjelice. S avlije se ulazilo u starinski opremljeno predsoblje, a desno i lijevo su bile odaje u kojima je Alka proboravila čitav svoj samački život. Ali, ona nije bila sama, imala je svoje mace koje su bile njene životne saputnice.Svaka je imala svoje ime i svoje mjesto gdje bi se sklupčala i prela s uživanjem. Alkine oči su ih uvijek s ljubavlju posmatrale.
Voljela je kad bi je neko posjetio. U vrijeme Ramazana bi se domačice iz komšiluka dogovarale koja će odnijeti Alki iftar. Morale su to oprezno izvesti, iftariti s njom , da ona ne bi, ne daj Bože , primijetila da bi to moglo biti sažaljenje.
Ponosna na svoje porijeklo, ponosna na svoju samoću, ponosna na svoje mace živjela je tiho i otišla tiho. Kad su se ljudi iz komšiluka vratili u svoje domove nakon ratnog vihora, nisu zatekli Alku, zatekli su njene ostatke koje su s velikim poštivanjem spustili u mezar, žaleći što nisu bili uporniji da je nagovore da pođe s njima kad je trebalo da se napusti dom. Njene mace su obilazile, dugo vremena poslije toga, ruševine stare kuće, očekujući da će se iza njih pojaviti Alka i uputiti im tople riječi. Ne znam koliko se često ljudi sjete sitne mudre starice, ali kad se prođe pored njenog sokačića jedva se naziru napola dogorjela vrata obrasla rusovinom koja sakriva ostatke ruševine. 

Pažljivi posmatrač ponekad ugleda i pokoju macu koja šmugne niz sokak tražeći spas od pasa lutalica.
(Emica/facebook/20210824)

Mostarske priče: Vrijeme kad nikom nije bilo tijesno

 

Zora je, jedno od petero djece se već pridiglo na prve zvuke majčinog tihog koraka. Nastalo je gurkanje. Sinoć su zaspali poredani jedno do drugog na mekom vunenom dušeku. U snu su se tako ispremetali da je Ajsimina noga bila na Eminom stomaku, a Majdina ruka lagano prebačena preko Senadinih obraza. Mujo je spavao na posebnom, izdvojenom i, po mišljenju svih ostalih, povlaštenom mjestu.Ostalo četvero su se , jedno po jedno, počeli buditi, trljajući snene oči i posmatrali vješte, hitre majčine ruke koje su pripremale jutarnju sofru. Zamirisao je tek ispečeni somun, a na šporetu je uzavrelo mlijeko.
Znali su, danas je taj dan. Danas počinje ljetno ferije i danas preseljavaju. Asima, najmlađa, se već počela motati oko majčinih nogu i propitkivati.
Djeca se namah razbudiše, obaviše se sve predradnje i radnje, tako da su za tili čas bili spremni za polazak. Majka obavi posljednju provjeru po kući, zamandali avlijska vrata i krenuše na Lučki most čekati autobus. Nije prošlo mnogo vremena, kad na dnu Dandinog sokaka proviri nos dvospratnog autobusa. Kondukter je već stajao na ulazu, oslanjajuči se o metalnu šipku, dok mu je preko prsa bila prebačena mala crna torbica. Djeca su jedva dočekala da autobus stane, uletjela su unutra i počela se penjati na sprat. Majka ih htjede zaustaviti, ali se predomisli..svi su na istom mjestu, u autobusu, a ona treba da plati i karte.
Djeca zauzeše mjesta na drvenim klupama i počeše radoznalim pogledima šarati po autobusu. I, ugledaše ga! Franc Mikulić im je bio dobro poznat, a njima svima zagonetan. Poznato im je bilo da Franc nikako ne spava, da je uvijek budan, Asima ga je čak priupitala da li ikako sklapa oči. Starijima je bilo interesantnija njegova sposobnost brzog računanja . Franc bi za trenutak zažmirio , a potom bi svima pojedinačno davao odgovore kao da mu je to bilo pod moranje. U to se začu majčin glas:
-Senadaaaa, Em, As. Maj, Mujo...redala bi da nekog ne zaboravi.Jer, tu su troje njenih i dvoje sestrine djece, pa ne daj Bože.. !
Pomalo razočarani što prekidaju potpunu Francovu posvećenost njima , počeli su jedno po jedno da silaze i da se pripremaju za izlazak. Autobus se približavao malom mostiću koji je djeci bio orjentir da se približavaju Posrtu. Iza autobusa se dizao oblak bijele makadamske prašine. Jedno po jedno, silazili su i sačekali da se prašina slegne.A onda ih je uhvatio razdragani cirlik. Potrčali su do ostataka malog potočića koji bi presušio u vrijeme ljetnih žega i potom bi se zaputili prema kući.
Počelo je ferije, nema više obaveza, ići će se na Adu na kupanje, vidjeće stare prijatelje. Mario, Vijeko, Mira, Nada , Bogdo, Vlada, Goja, Lazo, Brana, Joka, Dana, Šefko....
Dračevice, velika kuča opasana bedemima, na bedemima puškarnice.. Uspinješ se kamenim stepeništem iz bašte , ulaziš na mali kapidžik i dočeka te ogromna kaldrmisana avlija, veča od školskog dvorišta. Lijevo zimska odaja koja je imala drveni pod ispod kojeg je bio trap. Tu se birvaktile čuvao osušeni duhan. S desne strane glavna vrata su vodila do zajedničke avlije koju su dijelili s Mirkom. Centralni dio avlije zauzima glavna kuća sa dva odvojena hajata. Jedan hajat je bio često prepun ljesa na kojima su se sušile smokve, vodio je u sijenicu i štalu, a drugi, veči je bio predvorje za glavni dio kuće. Petero djece bi se poredalo na kameno steoenište prema ćileru, ogromnoj prostoriji koja je bila hladnija od frižidera. Tu bi sjedili i slušali priče starijih. Drugim stepeništem bi se izlazilo na otvorenu divanhanu sa koje se zatim ulazilo u tri odaje. Največa je bila i najinteresantnija jer je imala ogromnu musanderu, a u jednom kraju odaje je bila mala tajna prostorija u koju se silazilo kroz poklopac na podu. Od ornamentike , po zidovima su bili raspoređeni otvoreni i zatvoreni dolafi. u svakoj od odaja. Malo odvojena od glavne kuće bila je ljetna kuhinja s niskim vratima, zbog čijeg dovratka su starija djeca često dobivala čvoruge.Ljetna kuhinja, unutrašnja čatrnja poklopljena metalnim teškim žutim poklopcem na kom je pisalo PETROL OIL. Na poklopcu kanta sa sindžirom. Slijedi ogromno ognjište, a pored njega veliki šporet sa niklovanim ručkama i istom takvom metalnom šipkom. Na drugom kraju je bila banjica sa kolovođom gdje se pralo posuđe i uz zid sećija gdje su majke sjedile i pripremale jela. Na cimenti vanjske čatrnje su bile poredane saksije mušketina, albabera , raznoraznih žara, faslidžan i čuvarkuča.U dnu avlije veliki šipak sladunac i u čoši dva manja glavaša.Duž čitavog duvara je bila puna sofa raznoraznog cvijeća, od akšamhajra, sabahhajra, ruža velikih i patuljastih, do hadžibega. S jedne strane avlije jedan do drugog su tri ogromna okrugla šimšira, a na sredini crvena đulbehar ruža od koje se pravio himber i slatko. Čitava avlija je bila prekrivena odrinom sa tri vrste grožđa. Munidžar je bilo najslađe.S druge strane kuće janjik pun šipaka i smokava, a donji janjik zauzele košnice.
Slijedeća sedmica bi bila burna. Iz Cernice i Jablanice dolazi po četvero djece, iz Goražda i Konjica po troje. I Eno. Jedna kuća, dvadesetero djece.U druge dvije kuće rodbina iz Dervente, Sarajeva i Tuzle sa svojom djecom. A djeca...veliki su se izdvajali, pričali svoje priče, mali igrali svoje igre ili se okupljali pod Mirkovim platanom i igrali nekih pradavnih igri, a koje su samo njima bile interesantne. Majke, kad nisu kuhale, šile bi i pjevušile uz muziku sa starog radio aparata, a kad bi zasviralo kolo, sve bi puštale i započinjale igrati. Svako drugo jutro bi se išlo u Blagaj na Adu, preko Pograđa, Posrti i Provalija. Pregazili bi ledenu Bunu, prešli na pijesak i zauzeli teritoriju...Kupalo se, igralo, veselilo, slušali se svi stariji. Tako iz dana u dan. dok ne dođe onaj kad se trebalo spremati za povratak. Napunjenih baterija, puni utisaka rastajali su se s nadom da će i zimsko ferije dočekati zajedno! Začu se plačan Vajzin glas:" Tetak , daj i meni mlačanice da je ponesem u Jablanicu!" -"Poslaće tebi tetak pun sepet vozom!" začuje se odgovor koji Vajzu tjera na još veči plač. Ili je, možda, plakao zbog kraja ferija. (Emica)

Ni danas mi nije jasno gdje su sva ta djeca i roditelji uspijevali da se smjeste...i nikom nije bilo tijesno, niti je iko bio gladan!

(Emica/facebook/202108/19)

Iz stare štampe: Prilično čist grad, 1878.

U poljskim novinama „Nowiny” (Vijesti) objavljen je 2. 10. 1878. g. članak o Mostaru u rubrici „Pismo codzienne” (Svakodnevno pisanje) pod nazivom Mostar, glavni grad Hercegovine, a osnovni podaci su korišteni od prof. Vjekoslava Klaića.

"Mostar se nalazi na rijeci Neretvi u uskoj dolini, stisnut između dvije planine, Podvelež ili Stolac, na istoku i sa zapada Hum. Te su planine toliko blizu jedna drugoj, da se veliki dio grada penje uz njihove padine. Čudan hir osnivača spustio je grad u tako uski prostor, jer se u blizini sjeveroistoka i juga dolina ponovo širi stvarajući takozvana ravničarska polja, s prve strane Belopolje i Cerničko polje, a s juga Mostarsko polje.

Mostar je prilično velik grad; dužinom u smjeru sjever-jug putuje se sat vremena hoda, a širinom pola sata. Veći i značajniji dio grada nalazi se na lijevoj, tj. istočnoj obali rijeke Neretve, a s desne strane samo je predgrađe zvano Podhum. U istočnom dijelu grada nalaze se dvije glavne ulice, povučene paralelno s Neretvom. S jedne strane, nalazi se Čaršija, odnosno tgovački trg, bazar, a s druge strane Konak, palata turskog guvernera i stara utvrda. Orijentalne gradove karakteriziraju neizmjerna aljkavost i prljavština, uske krive ulice pune su smeća, prašine koja se pretvara u more blata od svake kiše – a leševi mrtvih životinja: psi, mačke, pacovi i miševi nedirnuti leže na ulicama i trgovima, truleći i šireći smrtonosni mijazam uokolo. U usporedbi s drugim istočnim gradovima, Mostar je prilično čist. Kuće su uglavnom od kamene cigle, a grade se na staroturski način, ponekad ih od ulice odvaja visok zid, što im daje izgled manastira, i obično imaju jedan sprat. Između kuća su vrtovi, vinogradi, pa čak i prazni trgovi, što gradu daje puno slikovitosti, ali istovremeno utječe na njegovu razvučenost. U novije vrijeme u Mostaru su kuće građene na evropski način - među takvim zgradama ističu se: kuća katoličkog biskupa, vojne kasarne i dvije narodne škole: katolička i pravoslavna. U istočnom dijelu grada, osim javnih zgrada, postoji i oko 500 trgovina; neke od njih su prilično elegantne, odakle se ispostavlja da je Mostar trgovački grad i zaista ima dosta trgovine s Trstom i Dubrovnikom. Najbogatiji i najvažniji trgovci su pravoslavci, slijede muhamedanci, a zadnje mjesto zauzimaju katolici. Mostarska utvrda je nekad bila prilično važna, ali sada je potpuno propala - u njoj se nalazi nekoliko starih topova, među kojima i jedan iz vremena Maksimilijana II, s početka 16. vijeka.

Najznačajniji ukras grada je veličanstveni most preko rijeke Neretve, koji povezuje istočne četvrti s predgrađem Podhumom. O ovom mostu je mnogo rečeno i napisano; neki putnici, na primjer Englezi Rawlinson i Ewans, namjerno su otišli u Mostar kako bi vidjeli i opisali most. Mnogi pisci vjeruju da su ovaj most izgradili Rimljani za vrijeme Trajana ili Hadrijana, a neki od najdomišljatijih izvode ime grada po ovom mostu. Mostar bi trebao značiti „most star” – „pons vetus”. Napokon, revnost filologa tu ne staje, ali je vrlo duhovita, šteta je što pretpostavka da je drevna rimska kolonija „Pons vetus” nekoć stajala na ovom mjestu, nije potkrijepljena nijednim drugim, čvršćim dokazima. Prosti ljudi također se puno dive ovom mostu, ne znaju ništa o Rimljanima, ali pjevaju pjesmu o izvjesnom majstoru po imenu Rade, koji ga je četiri godine gradio, uz razne druge prepreke, uz pomoć vila sa planine Velež.

Dr. O. Blau piše o mostu: „Čuveni most preko rijeke Neretve sastoji se od jedne ogromne arkade protegnute preko cijele rijeke. Udaljenost od jednog do drugog kraja luka je 27,34 metra, rijeka je široka 38,5 metara, a sam most je širok 4,55 metara. Izgrađen je odjednom i nigdje ne pokazuje nikakve znakove da je nešto dodano ili da se gradnja izvodila u različita vremena. Na samom mostu i u blizini nema rimskih natpisa, postoji samo nekoliko gotovo nečitkih turskih, što ukazuje da je ovaj most izgrađen u vrijeme sultana Mehmeda 974. godine (po hidžri) i da je popravljen 1087. godine (također po hidžri). Jer most preko Drine, most kod Prizrena i "Kozja ćuprija" preko Miljacke kod Sarajeva nose tragove istog stila, pa možemo tvrditi da je most podignut za vrijeme turske vladavine. Njegovi graditelji su vjerovatno bili, Saxonci, Venecijanci ili Dalmatinci. Prije nekoliko godina mostu je prijetila propast. Neretva je jako nabujala i na svojim valovima nosila mnoštvo grana i drveća, a to ga je, pritiskajući svod mosta, gotovo srušilo. Tada je spušten izvjesni Ante Aničić, koji je posjekao grane i spasio most od propasti.”

Okolica Mostara nije posebno slikovita, ali je ipak prilično lijepa. Klima je ovdje blaga, u dolini rijetko pada snijeg i rijeka se rijetko zaledi. U okolici Mostara ima: vina, stabala lovora, maslina, čak je i planina Velež prilično plodna, ali ne može se reći da je bujna vegetacijom, jer na sve strane strše gole vapnenačke stijene sa svojim kavernama i liticama. Brdo Hum predstavlja posebno ogoljenu i pocjepanu stjenovitu liticu. Divljinu ove prirode dodatno povećava nedostatak šuma, koje su Rimljani u davnini posjekli, a kasnije Venecijanci, poznati eksploatatori i razarači osvojenih zemalja. Ovdje također nedostaje dobre vode za piće, tim više što su u novije vrijeme neki stari bunari zapušteni.

Imamo oprečne podatke o broju stanovnika u Mostaru. Obično ga vode s 14000, 16000, pa sve do 20000, ali u statistici koju je 1873. prikupio franjevac Bakula postoje novi podaci u vezi s tim, naime:

1873. u Mostaru je bilo:

Muhamedanci: kuća 2 670 stanovnika 20306

Pravoslavci: kuća 626 stanovnika 5008

Katolici: kuća 439 stanovnika 2821

Cigani : kuća 129 stanovnika 903

Židovi: kuća 18 stanovnika 78

Ukupno: kuća 3 822 stanovnika 29116

Bakula jasno napominje da u ovaj broj nije uključio vojsku, sluge ili brojne strance (trgovce i radnike), i ako ih dodamo, u Mostaru možemo računati na oko 30000 stanovnika, zajedno sa slugama i strancima.

Muhamedanci, nazivani i Turcima, i ovdje su, kao i svugdje u Bosni i Hercegovini, gospodari grada. Uprkos nazivu Turci, oni su Slaveni, potomci izgubljenog plemstva i stanovništva, koji su usvojili islam na čistom srpskohrvatskom jeziku, često gusto miješajući turske riječi i fraze. Muhamedanci u gradu imaju 33 drvene i zidane džamije, manje-više lijepo i ukusno izgrađene, od kojih je najljepša Karađozbegova džamija, vjeruje se da je nekada bila kršćanska crkva sv. Stefana. Pored toga, imaju mnogo nižih škola za djecu, gdje napamet uče turske molitve.

Pravoslavci žive u gradskoj četvrti koja nosi ime Bjelušine. Ovdje stoji biskupska kuća, samostan i crkva, završena 1835. godine. U novije vrijeme sagradili su drugu crkvu, daleko veću i ljepšu od stare, a imaju i dvije škole.

Većina katolika živi u predgrađu Podhum, na desnoj obali rijeke Neretve. Ovdje, u podnožju Huma u takozvanom Vukodolu, stoji katolička biskupska kuća čiji je temelj postavio biskup Barišić 1847. godine. Uz nju se nalazi mala kapela i stara narodna škola, završena 1852. godine. U moderno doba katolici se sve više uzdižu. Godine 1866. postavili su temelje novoj velikoj crkvi sv. apostolima Petru i Pavlu, u korintskom stilu građenoj, a 1870. godine uz crkvu počinju graditi novu narodnu školu. Dvije godine kasnije, sestre milosrdnice došle su u Mostar i osnovale školu za djevojčice. Iste 1872. godine, zahvaljujući naporima Fanje Mili

evića, osnovana je štamparija pod upravom Franjevačkog reda, i ova je štamparija već izbacila dosta školskih knjiga. Mostarski katolici također imaju župu od 769 kuća i 3620 duša.

Mostar je važan trgovački grad. Glavni put, koji ide od Sarajeva preko Konjica do Metkovića, povezuje Mostar s Bosnom i obalama Jadranskog mora. Drugi putevi vode do raznih hercegovačkih gradova. Kao političko središte i glavni grad cijele provincije, Mostar je bio sjedište turskih vlasti i evropskih konzula (austrijski, ruski i francuski).

O prošlosti Mostara znamo malo. Teško je reći šta se događalo na ovom mjestu u rimsko doba. Kada je u 10. vijeku u sjevernoj Hercegovini osnovano vojvodstvo Hum ili Zahumlje, nailazimo na spomen grada Huma, koji je vjerojatno današnji Mostar. U geografiji Ravene spominje se „Umone (Humone) id Musaro”, pa mislimo da je grad Hum morao imati drugo ime: Musarum, odakle je rođen današnji Mostar. U 15. vijeku, u Humu, Mostar je bio glavni grad humskih vojvoda, porodice Hranić. Očigledno ga je 1440. godine neki Radivoj-gost opasao zidinama - bio je to dvorjanin Stjepana Kosače, koji je od cara Frederika dobio titulu Hercega i vladao zemljom nezavisno od bosanskih kraljeva. Kada je humska zemlja pala pod tursku vlast, i Mostar je pao zajedno s njom. Godine 1694, Venecijanci su napali grad, ali ga nisu mogli zauzeti. Godine 1717. napali su drugi put pod zapovjednikom Mocenigom, a zatim su spalili predgrađe Mostara."

(Prevod: Armin Džabirov)

prilozi: fotografije, Mostar oko 1880.

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor, Vrančić

(NovaSloboda.ba)