Povratak u Evropu najvećih sportskih izbjeglica: Kraj Veležovog 33-godišnjeg mračnog doba
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba dana 30. maja 2021. godine, autor je Rijad Durkić)
Bilo je to neko posve drugo vrijeme, druga država, drugačiji grad, samo su emocije na Neretvi prema nogometu bile i ostale slične. Mostar je bio grad Veleža i Starog mosta, a dolazili su dani i godine koji su željeli poništiti sve to.
Dosta je onih koji se i danas, skoro 33 godine kasnije, sjećaju te decembarske srijede 1988. godine i revanš utakmice trećeg kola tadašnjeg Kupa UEFA. Ponos Mostara i cijele Hercegovine tražio je iskupljenje nakon poraza od viceprvaka Škotske, tada vrlo jakog Heartsa, na njegovom Tynecastleu s velikih 3:0.
Po preokret trener Rođenih Enver Marić na teren je tada poslao jak sastav. Na golu je bio Vukašin Petranović, na bočnim pozicijama Mili Hadžiabdić i Goran Jurić, u zadnjoj liniji su bili Ahmed Gosto, Veselin Đurasović i Zdenko Jedvaj. U veznoj liniji igrali su Anel Karabeg i Vladimir Gudelj. Po desnom krilu nije bilo Seje Kajtaza pa je igrao Zijad Repak, u sredini napada prijetio je Predrag Jurić, a na lijevom krilu je carovao miljenik mostarske publike, Semir Tuce. U drugom poluvremenu zaigrao je i Meho Kodro.
Da se čudo može desiti 20 hiljada navijača na stadion pod Bijelim brijegom uvjerio je Tuce zabivši gol u 31. minuti. Nada je živjela do 65. kad je izjednačio Mike Galloway, a gol za pobjedu Veleža, koju su tada sportski novinari nazivali pirova, na samom smiraju utakmice postigao je Vladmir Gudelj.
I tu je bio kraj, kraj nade u evropsko proljeće u Mostaru, ali možda i kraj zlatnog doba grada na Neretvi. Možda je s posljednjim zviždukom talijanskog arbitra Carla Lonhija završio i jedan sretan i bezbrižan period za kultni crveni klub, njegov grad i sve one kojima su Rođeni bili dragi.
Da je neko te prohladne jesenje noći kazao nekom od tih 20 hiljada navijača na stadionu ili bilo kojem ljubitelju najvažnije sporedne stvari na svijetu u tadašnjoj Jugoslaviji, da će Velež narednu evropsku utakmicu igrati tek za 33 godine pogledali bi ga blijedo, a nakon smijeha bi ga poslali u neku stvar ili mu makar kazali da je za Domanovića. Domanovići su u Mostaru ono što je u Sarajevu Jagomir.
Ipak, taj neki zamišljeni lik, očito jako vidovit, bio bi u pravu. Iza Veleža bilo je jedno sretno doba, mostarski klub redovno je bio u vrhu tabele superjake jugoslovenske lige igrajući atraktivan napadački nogomet s igračima iz svoje škole, reklo bi se san svih nogometnih snova. Velež je još godinama bio klub s najviše evropskih utakmica od svih klubova iz Bosne i Hercegovine.
Dolazile su godine tuge. Prvo je klub napustila najveća zvijezda, u "pečalbu" je otišao jedan od najboljih igrača lige, majstor driblinga i udarca lijevom nogom - Semir Tuce. Nakon njega brzo su se po Evropi rasuli i ostali Veležovi dragulji, a klub je narednih sezona tavorio u sredini tabele ili pri njenom dnu. Ipak, vijesti mimo zelenog terena bile su još gore, nestajala je zemlje u kojoj je Velež bio velik i jak, Mostar će kroz surovi rat i agresije postati posve drugačiji grad, a klub će zadesiti teška sudba kakvu ne pamti niti jedan naš sportski kolektiv.
Rat ili ratovi s početka devedesetih od Mostara su napravili razorenu pozornicu posvađanu samu sa sobom. Stari most je završio na dnu Neretve, a koji mjesec ranije Mostarci su na stadion pod Bijelim brijegom, to mitsko mjesto zlatnog doba, odvođeni pod oružanom stražom. Od one utakmice s Heartsom u Kupu UEFA do privremenog koncetracijskog logora na otvorenom, Bijeli brijeg je prošao kratak i tragičan put od samo pet i po godina.
Velež se na svoj stadion pod Bijelim brijegom kao domaćin nikad više nije vratio i to je priča milion puta već ispričana. Izbjegličke godine u podijeljenom gradu provodio je na sjevernoj periferiji, tamo gdje su svoj dom i našle hiljade drugih izbjeglice iz svih dijelova Bosne, a posebno Hercegovine.
U novom kontekstu Velež se nije dobro snašao, Rođeni su jednostavno bili priča iz nekog drugog sistema, vremena kad su bili omiljeni i dobrodošli na svim stadionima. Tranzicija s bratstva i jedinstva iz velike zemlje na sistem konstitutivnih naroda u ratom poharanoj BiH bila je bolna i Velež je stajala prosječnosti u lošoj ligi. Kulminacija su bila dva ispadanja u niži rang te sezone čistilišta, pravog purgatorija kroz bespuća Prve lige Federacije BiH i unutrašnjih sukoba zelenih i crvenih.
U maniri najvećih šampiona koji su se znali dizati iz nokauta, okrvavljeni s poda teturajući, nastavljajući borbu za goli život i pobjedu, mostarski klub nastojao je pronaći neki novi modus vivendi, način kako živjeti po novim pravilima, u drugoj ulozi i novom habitatu. I kao da je uspio...
Bilo bi posve patetično i prozaično Veležov uspon iz drugog ranga bh. fudbala do trećeg mjesta u Premijer ligi i izlaska u Evropu nazvati pobjedom dobra protiv zla, svjetlosti nad tamom ili nešto slično, prije je to uspjeh života i dokaz šta sve živ stvor, a veliki i kultni klubovi su baš takvi, može da preživi, ostane na nogama i pobjedi.
U Mostaru kažu da se i UEFA potrudila da dočeka Velež u velikom stilu, napravivši samo za Rođene posve novo takmičenje - Evropsku konferencijsku ligu. Šalu na stranu, kad za mjesec i po Feđa Dudić kao jedan trener Veleža prvi put nakon 33 godine izdiktira 11 igrača za prvi evropski okršaj, veliki mostarski klub će konačno moći iza sebe da zatvori tužno i turobno poglavlje svoje historije i otvori jedno novo doba.
Možda se Velež nikad neće vratiti iz geografskog izbjeglištva na svoj stari stadion, ali izbjeglice kad su vrijedne i marljive naprave ugodan i novi dom, skuće se gdje im je po mjeri i nastave živjeti po onoj "gdje je dom, tu je i domovina".
Ali iz statusnog izbjeglištva, onog životnog, se pobjedom na malom stadionu u Doboju pored Kaknja, Velež se konačno vratio na svoje - u Evropu.
(klix)
