U časopisu „Banovac“, lista za pouku, trgovinu, obrt i gospodarstvo, koji je izlazio u Petrinji, u broju 19. od 12. maja 1906. godine objavljen je tekst o vježbi vatrogasaca u Mostaru:
„ Glavna vježba dobrovoljne vatrogasne čete u Mostaru
Kad je govor o napretku kojega grada, osobito modernom napretku, ne smije se zaboraviti niti na vatrogasce. Uredba vatrogastva skroz je humanitarna, jer joj je svrha očuvati život i imetak svojih bližnjih. Zato moderni gradovi imadu svoje dobro uređene vatrogasne čete, obskrbljene svim nuždnim sredstvima, kojima mogu postići svoju zadaću. To su uređene zvanične čete, tu su povezane sprave i uredbe najnovijih izuma na polju tehnike, to su poskrbljene za bolesne ili nastradale vatrogasce, kao i za njihove obitelji.
No humanitarnost vatrogasne čete ističe se osobito kod dobrovoljnih vatrogasnih četa, kod kojih je naravno i službujuća momčad dobrovoljaca. Velika je dakako razlika služiti i raditi na dobro svoga bližnjega badava ili za plaću, još veća, ako se uzme u obzir da su članovi zvanične vatrogasne čete u većim gradovima obskrbljeni za sebe i svoju obitelj u slučaju nesreće ili bolesti.
Ovo su pravi junaci, koji ne pitaju unaprijed plaću, ovo su pravi radnici, koji ne pitaju kolika će im biti nadnica, to su pravi pobornici za čovjekoljublje, to su svećenici ljubavi spram bližnjega svoga.
- Na žalost, vrieme je takovo, da se nad nevoljom bližnjega svoga slegnu ramenima i farizejski uzdahne: Bog mu se smiluj.
Vatrogastvo je uredba, koja znajuć za onu: Pomozi si sam, pa će ti i bog pomoći, radi pod geslom: „Pomoz bog“ i užeže sve svoje sile, da ostane vjerna svom bližnjemu, priteče u pomoć onda, ka ga snadje nevolja, a da za to ne pita ni plaće ni nagrade.
To su prosto vatrogasna društva.
Makar se piše u svetom pismu, kako „žive ljiljani u polju i ptice nebeske“ ipak i vatrogastvo treba da izmade sredstava za svoj zadatak, a treba da mu dade onaj, kome služi, t.j. ljudsko društvo, kao što ih daje ovaj ljiljanima i pticama nebeskim. Nije nam ovdje zadaća da govorimo o povjesti vatrogastva no ovde a niti u Mostaru, makar bi možda bilo i zanimivo, nasuprot prva nam je zadaća da prikažemo sliku o sadašnjem stanju dobrovoljnog vatrogasnog društva u Mostaru, o njegovoj četi, o podupiranju te humanitarne odredbe od strane oblasti i privatnika, a posebno da kažemo svoje mnijenje o zadnjoj javnoj vježbi, što ju je ta četa držala u nedelju dne 4. ožujka 1906. godine.
Po ocjeni te vježbe vidjet će se što toj četi treba, čega ima previše i što je uzrok da manjkavosti još nisu do sada uklonjene. Geslo neka bude: ne tko, nego šta! - Vježba se održavala u dvokatnoj zgradi 1. narodne osnovne škole uz Paralelnu cestu.
Osnova vježbe bila je ova: Predpostavlja se, da je stanje požara u vrijeme dolaska vatrogasne čete slijedeće: Vatra se pojavila na jednom kraju krova, te se proširila stubištem na krov, niti mogu izaći djeca boraveća u II spratu školske zgrade. Zadaća je spasiti djecu i lokalizovati vatru.
U to vrijeme, kraće nego treba gornje pročitati, stigoše penjači sa ljestvom rastegaćom, da se sa istočne strane popnu na krov zgrade.
Zapovjed bude izdana prvom vodniku penjača, koji je sa svojom momčadi priredio ljestvu. Tu moramo primjetiti, da je trajalo nešto dulje nego što bi smjelo biti, al nije tu krivnja ni na zapovjedi, ni na momčadi, već na nečemu trećem, na što ćemo se još vratiti.
Druga štrcaljka, stigav odmah iza toga na garište, postavila se sa zapadne strane zgrade, da u slučaju potrebe pomaže gašenje vatre stubišta u II. katu.
Još u času kad su druga kola stigla na garište, dakle 10 sekunda iza prvih zadaje se iz zgrade znak vježbatelja, a onda nadtrubljara za izbavnicu. Časkom se penjači, koji su se preko kukača popeli na II. kat, povukoše na spuštenom penjačkom užetu, a nekoliko se djece izbavnicom spustilo u bašču pred školom.
Pošto je jedan čovjek, seljak, koji se je baš desio prigodom požara u zgradi, slomio nogu, priskočio mu je u pomoć odjel ranarski pod vodstvom liečnika g. dra. Ivanovića i pružili mu prvu (dakako markiranu) pomoć.
To je bio glavni tok vježbe. Ne možemo, a da ovdje prvom zgodom osobito ne naglasimo uzoran rad i neobičnu tišinu; nije bilo čuti nego glas zapovjednika pojedinim zapovjednicima i nadtrubljivaču, te glasovi truba.
(nastavlja se)
Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen