Mostar 1899, godine: Pogled na ušće, Oručevića ćupriju i Višu djevojačku, fotograf Grzlo Czech

 

Nastavljamo s objavljivanjem fotografijama iz 1899. Fotograf je Grzlo Czech.
Divan pogled s iste građevine s koje je snimljena prethodna fotografija. Ovaj put se lijepo vidi Oručevića ćuprija u Jusovini kao i Viša djevojačka škola na Glavnoj.

Na slici još nema Lučkog mosta, koji je izgrađen 14 godina kasnije, 1913. godine.

(Tibor/cidom/20201031)

Dobar pogled na Oručevića ćupriju, prije je tu stajala kamena ćuprija koju je 1893 oštetila Radobolja a onda je 1894-1895 dokrajčio grom...1896 ing. Miloš Komadina pravi na njenom mjestu ovaj željezni most. Opet dobar pogled na Ćejvan Ćehajin mekteb, na kojem su skele i radnici na njima...skroz desno se nazire Kamber-agin mesdžid i vide se dvojica ljudi ispred njega...

(Armin/cidom)

(tehnička obrada, kolor Aid Čizmić)

(spagos)

Mostar 1899. godine: Ispred Katoličke crkve, fotograf Grzlo Czech

 

Idemo dalje s fotografijama iz 1899. Fotograf je Grzlo Czech.

Fotografija ispred Katoličke crkve pred misu. Okupio se brojan puk, neki su sišli do kraka Radobolje za osvježenje.

(Tibor/cidom/ 20201030)

(tehnička obrada, kolor Aid Čizmić, 20201030)

(spagos)

Iz ladice prošlosti – Putnik

 

Doći u Mostar te 1900-te i nije bilo tako jednostavno, jer odkud god da se krenulo, trebali su dani, bilo konjem, kočijama, kakvim automobilom ili vlakom, ne bi daljina tako presudna, neg vrijeme koje se na njemu provede. Vrijeme „odulji daljinu“ još više, pa se u grad stizalo kako kažu ovdje ni živ ni mrtav. Konačilo se bar po nekoliko puta, a ako se putuje sa „druge strane svijeta“, a to bi daljina koju izdefinira gradski jezik, a znači daljinu van carevine, bilo na koju stranu svijeta, onda se i pod nebom spavalo, jer su veliki dijelovi kroz koje su putevi prolazili bili nenaseljeni.

Obično se mjesecima prije dogovaralo, gdje će se boraviti, pa preko prijatelja, rodbine, poznanika osiguravalo mjesto stanovanja. A to je zahtijevalo puno toga, tko si, odakle si, jesi li sam, zanimanje, zaposlenje, imovno stanje (obiteljsko), svrha boravljenja je bila neizostavna stavka, naravno tko stoji iza tebe, preporuka, osiguravala se ta nekakva finansijska sigurnost. Stanovati u nekoga nikada nije bilo badava ili džabe kako bi se to u Mostaru reklo. Procedura za žene je bila nešto šira, odnosno u sav spektar pitanja ulazila su i ona tipa, udata, udovica, djeca osobito kod bogatije gospode, a preporuka je bila osnova za bilo kakav kontakt. Izdati nekome mjesto stanovanja , moglo je da na stanodavca i kuću navuče il sramotu ili ponos, stoga se jako vodilo računa o tome.

Kada bi se banulo u grad bez najave i prethodnog dogovora, tada bi se mjesta u to vrijeme našlo u hotelima ili konačištima, no to nisu bila mjesta za duži boravak, pa i oni bi imućniji potraživali mjesto da se skrase, u nekoj obiteljskoj kući, nekom stanu za najam ili sobicama za samce.

I tada su postojali samci, radnici, koji bi dolazili trbuhom za kruhom. Njihov smještaj nije bio sporan ukoliko bi našli bilo kakav posao. Spavalo se i boravilo po magazama, štalama, mlinicama, pa i u nekim dućanima. Život iskovan od ranog ustajanja, usluživanja do najkasnijeg konaka, od rada klonulog na stajske samare ili vreće robe u magazama, a nerijetko na podnim daskama dućana ili njihovih izba. Oni koji krov ne nađoše zavlačili bi se pod zgodna avijska vrata, pijačnu robu al samo uz odobrenje čuvara, slamu i sijeno za stoku i konje, od kojih Mejdanske jasle biješe naj zgodnije dok ih vojska neizmjesti tamo pod stoljetne lipe poviše Luft Caffea.

Stoga i ova poštanska karta „Oberlieutenant Alex Hausre Mostar“ iz 1900 god., u kojoj stoji napisano:

„Sretno sam stigao u Mostar, dok se ovdje smjestim kod jedne familije, javiću vam se što prije, Stevo“

(Gugo/Priče iz Mostara i Hercegovine/20201022)

Mostar 1899. godine, Pogled na Priječku čaršiju, fotograf Grzlo Czech

Nastavljamo s objavljivanjem fotografijama iz 1899. gofine. Fotograf je Grzlo Czech.
Na red je došla jedna krasna fotografija Priječke čaršije s pogledom na džamiju Tabačicu i Pravoslavnu crkvu.

(Tibor/cidom/20201029)

Iz stare štampe: Glavna vježba dobrovoljne vatrogasne čete u Mostaru, 1906. godine (3)

(nastavak)

U časopisu „Banovac“, lista za pouku, trgovinu, obrt i gospodarstvo, koji je izlazio u Petrinji, u broju 19. od 12. maja 1906. godine objavljen je tekst o vježbi vatrogasaca u Mostaru:

Sada i za mostarsko vatrogastvo mora vriediti ono englesko: „vrieme je novac“, jer zaista jedna minuta na početku požara vriedi više nego kasnije sav ostali posao.

Tu se treba žuriti, al sa svezanim nogama ne može s brzo napried.

Treba stoga da se za vatrogstvo dobave zgodna vitla novije konstrukcije, koja sa sobom nose sve, što treba za dobavu vode iz vodopusta. Ovakvo vitlo upotrebljeno na vrieme, može sa tri momka učiniti više, nego čitava vatrogasna četa i nevrieme za čitavi noć.

Pošto je zgrada na kojoj se imala držati vježba visoka 18 m, to je zapovjedništvo upotriebilo ljestvu duhanske tvornice i nadostavilo je za 3 ½ m. Pošto je to bilo u zadnji čas, da momčad u vježbi ništa ne zna, nije bilo kada momčad uvježbati onako kako je izvježbana na staroj spravi. - To je razlog da je i priprema išla nešto polaganije jer je to ljestva druge konstrukcije, nego što je ona vatr. Čete. - Da je posao ipak i tako brzo išao, znak je da se momčad znade snaći i pomoći si u svakoj priliki.

Ovdje treba da nješto naučimo.

Vatrogasna četa u Mostaru treba novu ljestvu rastegaču i to najnovijeg sastava (rezime system Magirus) u duljini od 25 metara. - Ako se sadanjom ljestvom nije mogla dostignuti na krov I. narodne osnovne škole, što bi bilo, da se poradi vatre u gimnaziji, višoj djevojačkoj školi, u kojoj je zgradi namješten brzojav i telefonska centrala, ili da gori kuća Mujage Komadine na Starom Pazaru, koje su još više od zgrade prve narodne osnovne škole.

Nedaj Bog takove nesreće, a bez da vatrogasna četa imade nuždne sprave.

Ovakova ljestva rastegača duga 25 m po sistemu Magirus ( u Ulmu, gornja Austrija) stoji oko 8000 Kruna.

Prigodom putovanja preko Senjske Rieke posjetio sam ondašnje vatrogasno spremište za vidjeti, kakove su tamo sprave i kakove vatrogasne uredbe. - Pokazaše mi novu ljestvu rastegaču po sistemu Magirus, a na moju zamolbu, dao ju je častnik po momčadi prirediti za rad... Dva momka pripraviše ljestvu u pola minute. Ljestva je najnovije konstrukcije i odniela palmu na zadnjoj internacionalnoj vatrogasnoj izložbi u Berlinu. Uradjena je tako da se i za vrieme radnje dade nagibati i desno i lievo, napried i natrag, a da zaposlena momčad ne mora silaziti. - To treba našoj vatrogasnoj četi, ako ne ćemo, da se dogodi nedogledna nesreća.

Ljestva treba da bude povozna, t.j. da s može upregnuti pod konja, a treba da imade na sebi mjesto za momčad i najnuždnije oružje.

No nije to sve! Ljestve kukače, što ih ima naša vatrogasna četa, najboljeg su sastava, t.j. gradačkog, koji je sustav i na zadnjoj izložni u Berlinu bio odlikovan, al naše su ljestve već stare, uslied mnogih nuždnieh vježba i požara rasklimane i stoga nesigurne tako, da ih je trebalo već i krpiti, a osim toga slauf a i kuke na njima novijega, već još starog systema, tako da svakamo da ne pristaju. Ako su ljestve kukače, to prvo oruđe penjače, pokrpane i nesigurne, tko može jamčiti za siguran posao! - Nema zanata bez alata, kaže narodna rečenica.

Tako i naša četa, pa bila i najbolja momčad, u njoj ne može podpunoma odgovarati svojoj zadaći.

I kukače treba nove kupiti i to dva para t.j. Četiri komada. - Preporućam gradački model od tvrdke Köllsch.

(kraj)

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Mostar 1899. godine, Mejdan i Atik džamija, forograf Grzlo Czech

 

Nastavljamo s objavom fotografija Mostara iz 1899. godine. Autor: Grzlo Czech.

Jedna lijepa panorama istočnog dijela grada s Mejdanom i Atik džamijom u prvom planu, te Karađozbegovom i Roznamedžijinom džamijom, a izmežu jmunara je vidljiva tek završena zgrada Vakufskog dvora.

(Tibor/cidom/20201027)

Mostar iz 1899. godine - Mejdan, fotograf je Grzlo Czech

 

Nastavljamo sa objavom fotografija.

Danas je to motiv s Mejdana - Oficirska kasina (kasnije Dom JNA), a vidi se i dio munare Atik džamije, krajnje desno.

(Tibor/cidom/20201026)

Mostar iz 1899. godine – Kod turbeta Šejh Juje, fotograf Grzlo Czech.

Nastavljamo sa objavljivanjem fotografija iz 1899. godine.
Danas je to scena s Luke, ispred turbeta Šejh Juje s grupom djece.

(Tibor/cidom/20201025)

Mostar iz 1899. godine - Kujundžiluk, od fotografa Grzlo Czecha.

Nastavljamo s objavljivanjem fotografija iz 1899. godine. 

Evo jedne lijepe scene iz Kujundžiluka - čovjek tuca prženu kafu u dibeku.

(Tibor/cidom/20201024)

Mostar iz 1899. godine - Kriva ćuprija, od fotografa Grzlo Czecha.

Nastavljamo sa objavom fotografija, ovaj put to je lijep motiv Krive ćuprije sa tri elegantne dame koje čavrljaju na vrhu mosta. Lijepo se vide sve okolne kuće i Priječka čaršija.

(Tibor/cidom/20201023)

Fudbalska ikona Pelé slavi 80. rođendan

 

Smatra se prvim čarobnjakom za loptu u istoriji fudbala.

Bio je prvi koji je svojom filigranskom tehnikom, baratanjem loptom i neodoljivom brzinom uspio širom svijeta oblikovati i održati prepoznatljivim brazilski nogomet. "O Rei do Futebol", kralj nogometa, ove sedmice slavi svoj 80. rođendan.

Brazilska super zvijezda Pelé slavi svoje treće osvojeno Svjetsko prvenstvo, okružena navijačima i suigračima. U Meksiku su Brazilci u finalu pobijedili Italijane sa 4:1.

Uspjesi: Pelé je s FC Santos osvojio 26 državnih i međunarodnih titula.

Tu su i tri pobjede u Svjetskom kupu sa Seleçãoom.

FIFA ga je proglasila i najboljim fudbalerom 20. vijeka - zajedno s Diegom Maradonom (59, vidi fotografiju gore).

Pelé je u svojoj karijeri trčao u 1363 utakmice, u kojima je mogao postići 1281 gol.

Zanimljivosti: Pelé nije samo počasni građanin Santosa, već i počasni član dva njemačka fudbalska kluba. Pored toga što je bio član Rot-Weiß Essen, od 2007. je i dio 1. FC Köln.

Tačno - tada je predsjednik FC Wolfgang Overath (77) uvijek bio prijatelj s Brazilom - i uručio mu je potvrdu s riječima: „Nema boljeg fudbalera od vas. Ti si najveći svih vremena. "

Izjave o i oko Pelea

Izreke superzvijezda:

Ovako je ocijenio vlastitu karijeru: „Bio je samo jedan Pelé, kao što je bio i samo jedan Frank Sinatra ili Michelangelo. Bio sam najbolji."

Na pitanje zašto je baš on bio obdaren ovako velikim talentom, Pelé je rekao: „Ne znam zašto mi je Bog dao ovaj dar, između svih ljudi. Beethoven je u svom životu svirao samo klavir - a ja sam samo igrao fudbal."

Poslovice o njemu:

Francuz Just Fontaine (87, najbolji strijelac Svjetskog prvenstva 1958. godine, rekao je: "Kad sam vidio kako Pelé igra, samo sam mogao objesiti svoje kopačke o klin."

Talijanski defanzivac Tarcisio Burgnich (81) rekao je nakon finala Svjetskog prvenstva 1970: "Prije utakmice sam pomislio: Pelé je napravljen od mesa i kostiju, isto kao i ja. Poslije sam shvatio da nisam bio u pravu."

Brazilski bivši napadač Romario izjavio je: „Za mnoge Brazilce Pele je Bog – kao i za mene. Igra se zapravo ne bi trebala zvati nogomet, već Pelé. "

Pelé je godinama oblikovao Seleção

Pelé je debitirao u Seleçãou kada je imao samo 16 godina. 7. jula 1957. prvi put je igrao utakmicu, u porazu od Argentine rezultatom 2: 1 - i postigao je jedini brazilski gol toga dana. To ga čini najmlađim strijelcem u istoriji brazilske reprezentacije do danas.

1958. je prvi put učestvovao na svjetskom prvenstvu - i ponovo je bio dominantan igrač na turniru u Švedskoj. Sa šest golova u četiri utakmice, 17-godišnjak je dao značajan doprinos prvoj tituli Brazila na Svjetskom prvenstvu u istoriji.

Zbog njegovih odličnih nastupa tokom Svjetskog kupa, Peléu su se udvarali financijski jaki evropski klubovi poput Real Madrida, Juventusa iz Torina, Inter Milana i AC Milana.

Međutim, brazilska vlada proglasila je čudo od djeteta „nacionalnim dobrom“ - i zaustavila prelazak u Evropu.

1962. godine Seleção je uspio nadograditi snažne performanse prethodnog Svjetskog prvenstva i odbraniti naslov na turniru u Čileu. Međutim, Pelé, koji je već bio sazrio u superzvijezdu, ozlijedio se u utakmici druge skupine, pa nije nastavio igrati na turniru. mogao više intervenisati.

29-godišnji Pelé konačno je osvojio svoju treću titulu svjetskog kupa na turniru 1970. u Meksiku. U finalu je Seleção pregazio Italiju 4-1. Pelé je postigao gol za vodstvo od 1-0.

1971. godine završio je karijeru u brazilskoj reprezentaciji, u kojoj je do danas rekorder sa 77 postignutih golova.

(express)

Izmišljeno ime, čistač cipela kao dijete, trostruki svjetski prvak - to je Pelé

Pelé je rođen kao Edson Arantes do Nascimento 23. oktobra 1940. u Três Corações, Brazil. Otac João Ramos bio je profesionalni nogometaš i nadničar, majka Celeste praonica.

U dobi od 7 godina već je radio kao čistač cipela i prodavač oraha, šest godina kasnije otkriven je na turniru za ulične timove.

U dobi od 15 godina igraoao se na svom debiju za prvoligaški klub Santos protiv Santa Andréa.

1958. postao je svjetski prvak s Brazilom.

1959. postigao je 127 golova u jednoj sezoni.

1962. ponovo je bio svjetski prvak s Brazilom, a iste godine osvojio je i Copa Libertadores (južnoameričko prvenstvo). Baš kao i 1963.

1970 treći put postaje svjetski prvak.

1974 se povlači,

1975. vratio se u Cosmos New York.

1977. godine postao je američki prvak zajedno s Franzom Beckenbauerom.

Iste godine konačno se povlači.

Njegov rekord: 1.281 gol u 1.363 službene utakmice (drugi izvori govore o 1.365 utakmica i 1.283 gola).

Nakon karijere, Pelé se okušao kao brazilski ministar sporta, TV komentator, u reklami za Viagru, kao pjevač, dizajner kopački, glumac, vlasnik kompanije za filmsku produkciju i jedne marketinške kompanije.

Danas Pelé, koji ima sedmoro djece sa četiri žene, živi u svojoj zemlji Brazilu.

Nakon transplantacije kuka, više gotovo ne izlazi iz kuće i koristi pomagalu za hodanje. U februaru je napisao izjavu u kojoj je rekao: "Imam dobrih dana, kao i drugih koji nisu tako dobri, to je normalno za ljude mojih godina."

Inače, on je jednom je rekao, "Pele" je riječ bez ikakvog značenja.

Jedan njegov fudbalski tako ga je nazvao kao dijete.

Nadimak, koji ga prati tokom njegove neuporedive karijere.

Do danas.

(sport)

(spagos)

Mostar iz 1899. godine - Paralelna ulica, od fotografa Grzlo Czecha

 

U narednih 14 dana ovdje ćemo objavljivati fotografije Mostara iz 1899. koje je snimio dr. Gřzló Czech, češki fotograf iz Brna.

Naš Armin Džabirov stupio je u kontakt sa Zagrepčaninom Josipom Strmečkim, grafičkim dizajnerem i fotografom, kolekcionarom starih fotografija, koji ih je kupio na buvljaku. U seriji, čijih 14 fotografija ćemo ovdje objaviti, nalazi se 40-ak fotografija našega grada na staklenim pločama formata 12 X 9 cm. Josip ih je sve od srca poslao za naš Cidom i to u velikoj rezoluciji uz dozvolu za objavljivanje. Mnoge su dobrano oštećene – ja sam ih pokušao dotjerati koliko se moglo.

O fotografu nismo, ni pored najbolje volje, uspjeli pronaći ni slova, tako da je on potpuna nepoznanica. Da li je znameniti fotograf ili samo vojno lice ili možda liječnik koji se našao u Mostaru – izgleda da će ostati vječita tajna. Ostaju stare fotografije na kojima je autor zabilježio mnoge kadrove koje dosad nismo imali prigode vidjeti, pa se nadamo da ćete uživati u njima. Tu se nalazi par fotografija Paralelne ulice s izgrađenim samo istočnim trakom (danas Bulevara), Jusovine, Priječke čaršije, izgradnja Ćejvan Čehajinog mekteba, Gimnazije s izgrađenim samo jednim krilom, sve snimano iz neobičnih kutova, mnoge osobe, kola koja mladi igraju na ulici, vjerske procesije i druge.

Pa krenimo s prvom u nizu. Radi se o fotografiji Paralelne ulice (danas Bulevar) dok još nije bila izgrađena druga traka (ona zapadno od željezničke pruge). Vidi se i mostić preko radobolje koji se danas ne vidi jer je prekriven asfaltom.

(Tibor Vrančić/cidom 20201022)

ista slika, color Aid 20201022

(spagos)

Ljubuški, fotografija iz 1899. godine

 

Ovu fotografiju, uz još nekoliko fotografija Mostara, dobili smo od jednog kolekcionara.

Među fotografijama Mostara, koje prije nismo imali priliku vidjeti, naišli i na ovu fotografiju Ljubuškog. Uz fotografije je napisana godina 1899. a na jednoj od slika stoji napisano ime fotografa: dr. Grzlo Czech. O autoru sa ovim imenom nismo mogli pronaći nikakav podatak na internetu.

Fotografiju Ljubuškog iz tog perioda rado dijelimo sa vama.

Mjesto sa kojega je fotografija napravljena, i na kojem stoji fotografisani čovjek u narodnoj nošnji sa fesom na glavi, ostaviću vama da odgonetnete, jer vi to poznajete puno bolje.

Moguće da neko čak dokuči i ime čovjeka sa slike, što bi bilo skoro nevjerovatno.

Ovdje mogu govoriti samo o onome što vidim i što znam.

Počevši od vrha slike, jasno je da se u pozadini nalazi brdo Buturovica, sa jasnim obrisima Starog grada Ljubuški.

Nešto niže, dobro se raspoznaje put iz grada, sa serpentinama do puta Žabljak – Gožulj - Mostarska vrata, sa jasno vidljivom munarom džamije na Žabljaku.

U nivou čovjeka, sa lijeve strane slike, prepoznatljive su zgrade Duhanske stanice, i objekti sa obe strane glavne ulice u Ljubuškom.

Ostale detalje ostavljamo čitaocima da prepoznaju.

Bilo bi mi drago, kad bi saznali koji detalj više o autoru.

Lijep pozdrav

Smail Špago

Iz stare štampe: Glavna vježba dobrovoljne vatrogasne čete u Mostaru, 1906. godine (2)

(nastavak)

U časopisu „Banovac“, lista za pouku, trgovinu, obrt i gospodarstvo, koji je izlazio u Petrinji, u broju 19. od 12. maja 1906. godine objavljen je tekst o vježbi vatrogasaca u Mostaru:

II

I tom se prilikom pokazalo, kakova je po grad Mostar blagodat uredbu vodovoda, jer se je vidjelo, kolikom snagom voda iz vodopusta izlila iz mlaznice na krovu te visoke zgrade, ali se je i vidjelo, da je i vodonoša (tvrdke Kernreuther) izvrstna sprava, pa preporučam zapovjedništvu, da je ne pušta iz ruke, makar je baš nuždno ni ne treba. Dobro, prokušanu i eventualno nuždnu spravu ne puštaj iz ruku! - Istina, radnja je na tom stroju teška, te su momčadi pucale ruke, jer malobrojna, al je i snaga na krovu bila jaka.

Ostale cijevi bile su samo položenene, su rabljene bez vode, da se zgrada bez potrebe ne kvari.

Kao bivši zapovjednik vatrogasne čete, u kojoj je ostala u većini ista stara momčad kao i pod mojim zapovjedništvom, iskreno mogu reći, da sam sa obavom navale izvanredno zadovoljan, tim više, jer nam se za samu vježbu bojao iz razloga, što novi zapovjednik zapovjeda tek niti godinu dana – Čast mu, a ob ostalom kašnje.

Da vidimo sad, kako je zadaća riješena i to u prvom redu sa taktične strane.

Ovo je tim važnije, jer će gosp. častnici vatrogasne čete dobiti lijepu pobudu, da nastoje svim silama postići ono, što četi još treba.

Navala penjača sa sjeverne strane sa sastavnjačama, te navala kukačami sa istočne strane i izbava djece iz II. kata izbavnicom pokazuje, da je zapovjedništvo dobro promislilo, šta radi. Jer, ako je vatra nastala na južnoj strani zgrade, a preko stubišta se više ne može proći – naravno je, da če se svatko nastojati spustiti ili očekivati pomoć sa strane, gdje vatre još nema, t.j. prema sjeveru.

Navala na krov sa dvije cijevi preko ljestve rastegače na istočno južnom kraju opravdana je sasvim, jer se hoće zapriječiti proširenje požara u njegovu središtu.

Osobito se mora istaknuti, da se nije zaboravilo na čuvanje stubišta, već je kroz glavni ulaz od vodopusta kod gimnazije položena cijev, da zapriječi širenje vatre u stubištu.

Druga štrcaljka postavljena za pričuvu sa zapadne strane, da pomogne u slučaju potrebe gašenja stubišta, bila je na svom mjestu.

Ona je imala dobiti vodu iz vodopusta, koji služi za polijevanje bašče, al zapovjedništvo u uvidljivosti, da bi taj vodopust uz dva druga koji su u radnji, ne samo mnogo izgubio na svojoj snazi, nego takodjer opteretio ona dva druga, dalo je smjestiti se uz vodopust štrcaljke, da izgubljenu snagu mogu nadoknaditi ljudskom silom.

To se vidi da je stvar dobro promišljena pa za to možemo sa pravom govoriti, što već rekosmo, da pogrješke taktičke bilo nije i da takovo zapovjedništvo bude znalo i u ozbiljnijem času naći puta i načina, da vrši svoju zadaću.

Jednim ne možemo biti zadovoljni: sa ljestvom rastegačom, čija je priredba nješto predugo trajala. No i to ima svoj razlog. Ljestva nije vlasništvo vatrogasnog društva, već duhanske tvornice..

Ljestva rastegača vatrogasnog društva trodjelna je i ima podpuno razručenu duljinu od 13 ½ m, dočim je ona duhanske tvornice isto trodjelna no duga 15 m.

Pošto je zgrada, na kojoj se imala držati vježba, visoka 18 m, to je zapovjedništvo upotrebilo ljestvu duhanske tvornice i nadostavilo je za 3 ½ m. Pošto je to bilo u zadnji čas, da momčad o vježbi ništa ne zna, nije bilo kada momčad izvježbati onako, kako je izvježbana na staroj spravi. To je razlog, da je i priprema išla nešto polaganije, jer je to ljestva druge konstrukcije, nego što je ona čete. - Da je posao ipak i tako brzo išao, znak je da se momčad znade snaći i pomoći si u svakoj priliki.

Još sam opazio jednu manjkavost u spremi vatrogasne čete.

Dok u Mostaru nije bilo provedeno proširenje vodovoda iz vrela Radobolje, bila je vatrogasna četa upućena za dobavu nuždne vode na ručnu snagu pomoću svojih štrcaljka. Da kažem istinu, moram priznati, da su te štrcaljke izvrzine (imade ih tri komada) i da boljih nema ni u Spljitu, ni u Zadru ni na Rieci, a niti u Sarajevu.

Nu stvar se je promijenila. Mi sada imademo u gradu 62 požarna vodopusta, iz kojih se ručne snage dade dobaviti vode koliko hoćeš. - Osim toga ovo je uveden i telefon pomoću kojega se nože preko mnogobrojnih privatnih i vatrojavnih postaja u vatrogasno spremište najaviti vatra. - To treba, da i oprema čete bude prema toj brzini. A šta smo vidjeli na zadnjoj javnoj vježbi? Vidjeli smo stara vitla za cievi nosilice, i to vitla koja se ne dadu maknuti, ako ih se dobro ne upregne. Ima jedno načinjeno i od domaćeg majstora, istina solidno ali nepomično, nespretno.

To nikako ne pristaje k onim modernim uredbama, valja za selo, al ne za prvi grad Hercegovine, za Mostar.

(nastavlja se)

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Zanimljivi muzeji

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Dnevni avaz, dana 20. oktobra 2020. godine, autor je M. Smajić)

Muzej u Jablanici postaje jedan od najmodernijih u BiH: Do kraja godine posjetioci će se moći „naći“ u centru „Bitke za ranjenike“

Posjetioci Muzeja će kroz virtuelnu stvarnost imati dojam da se nalaze u historijskom vremenu i prostoru

Jedan od najpoznatijih muzeja u BiH, „Bitka za ranjenike na Neretvi“ u Jablanici, do kraja godine će svojim posjetiocima omogućiti vrhunski virtuelni doživljaj.

Radi se o svojevrsnoj digitalizaciji i zapravo potpunoj modernizaciji ovog mjesta kulture i obrazovanja koji će kroz projekt prekogranične saradnje pod nazivom „Zanimljivi muzeji“ odgovoriti željama i potrebama moderne publike i tako se pridružiti brojnim muzejima širom svijeta koji koriste aplikacije, kodove, ekrane osjetljive na dodir, virtuelnu stvarnost i brojne druge tehnologije.

Novi oblik

Da se realizacija ovog projekta privodi kraju, potvrdio nam je Rasim Tulumović, projekt menadžer.

Završena je 3D animacija i snimanje videa za VR aplikacije, a objavljen je i tender za nabavku neophodne opreme, kao i za građevinske radove. Naime, kako je pojasnio, za realizaciju ovog projekta je neophodno u potpunosti prilagoditi prostor te će Muzej u Jablanici zapravo dobiti jedan sasvim novi oblik u kojem više neće dominirati samo glavna postavka.

- Posjetioci Muzeja će kroz virtuelnu stvarnost imati dojam da se nalaze u historijskom vremenu i prostoru, u konkretnom slučaju naći će se u centru „Bitke za ranjenike“. Dakle, u tom trenutku taj svijet koji se posmatra uz pomoć pokretnih slika, zvukova, ali i interakcije postaje virtuelna stvarnost posjetilaca - pojasnio nam je Tulumović.

Također, bit će osmišljena i postavka pod nazivom „Rat i umjetnost“ koja će prikazati sadržaje koji su bili inspiracija brojnim umjetnicima ne samo za „Bitku za ranjenike“ već i druge teme, a jablanički muzej će dobiti i suvenirnicu.

Svečana promocija

Planirano je da, kako nam je otkrio Tulumović, veći dio sadržaja bude dostupan za 25. novembar, za Dan državnosti BiH, dok će svečana promocija cjelokupnog projekta biti održana za Dan nezavisnosti naredne godine.

Projekt prekogranične saradnje „Zanimljivi muzeji“ finansira Evropska unija u sklopu prekogranične saradnje Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ukupna vrijednost projekta je skoro 400.000 eura, od čega EU finansira blizu 300.000 eura. Uz Jablanicu, ovim projektom je obuhvaćen i Muzej u Nikšiću u Crnoj Gori, a zajednički ga provode Udruženje LiNK iz Mostara i koaplikanti Nacionalni muzej Crne Gore i Općina Jablanica.

(avaz)

Priča o Fići – Prije 65 godina proizveden prvi Fićo

 (tekst koji slijedi objavljen je na portalu Dnevni avaz, dana 18. oktobra 2020. godine, a prvobitno je portal Yugopapir, prenio priču od prije 30 godina)

Prije 65 godina proizveden prvi Fićo, ovo je priča o legendi

Yugopapir prenosi priču iz 1985. godine o Fići, njegovom nastanku i burnom životu dugom tri decenije

Ukupni tiraž kragujevačkih pogona iznosio je 923.487 primjeraka

Na današnji dan 1955. godine sa proizvodnih traka Zastave sišao je prvi Fićo koji se po licenci italijanskog FIAT-a proizvodio narednih 30 godina.

Ukupni tiraž kragujevačkih pogona iznosio je 923.487 primjeraka, čime je Zastava 750 bila i ostala najpopularniji automobil na cestama bivše Jugoslavije.

Yugopapir prenosi priču iz 1985. godine o Fići, njegovom nastanku i burnom životu dugom tri decenije.

 

Prvi Fićo sa proizvodnih traka Zastave sišao je 18. oktobra 1955. godine

Maj 1985. godine

Fićo je međugradsko vozilo. Ako ne vjerujete, pitajte starije: oni su Fićom odlazili tamo gdje se danas odlazi avionom, poručuje Zastavin reklamni slogan.

Zaista je tako jer ove godine Fićo, najpopularnije jugoslovensko vozilo, puni svoju 30. godinu pa njegovi savremenici dugo pamte.

Prvih 25 komada ovih malih kola, koja su, slobodno se može reći, uvela Jugoslovene u svijet motorizacije, sklopljeno je ravno prije trideset godina, dakle 1955. u Kragujevcu. Mada se bavimo slavljenikom, spomenimo da Fićo nije prvo vozilo koje je proizvedeno u gradu na Lepenici.

Riječ dvije o historiji

Sve je počelo i dešavalo se u bivšoj kragujevačkoj Topolivnici, osnovanoj 1851. godine. Ona je potom prerasla u Artiljerijsku upravu pa u Vojnotehnički zavod. 

Uoči Drugog svjetskog rata, 1940. u Vojnotehničkom zavodu je montirano 250 kamiona marke Chevrolet. Za ovaj posao je osnovana i škola 1939. godine, a pravo upisa imali su oni koji su završili niži kurs s položenim majstorskim ispitom. 

Nakon rata automobili su se počeli ponovo proizvoditi u Kragujevcu 1953. godine. Tada su montirana 162 džipa marke Jeep Willys. Iste godine, u junu, Radnički savjet Zavoda raspravljao je o početku stalne proizvodnje vozila.

Fiat ispred Rovera, Alfa Romea..

Ubrzo je raspisan međunarodni konkurs, na kojem bi se izabrala najbolja ponuda za saradnju iz instranstva i najbolje vozilo koje bi se potom radilo kod nas. Prijavili su se Francuzi s Renaultom, Englezi s Roverom i Austinom, Austrijanci, američki Jeep i italijanski proizvođači Alfa Romeo i FIAT.

Svako vozilo je moralo proći test – put dugačak 4.450 kilometara, od toga 1.680 kilometara izuzetno teškim, brdskim terenima. Namjerno su birani skoro neprohodni putevi i loše vrijeme. Na kraju probe najviše pozitivnih bodova skupio je FIAT sa svojim modelom AR 51/55. Nakon pregovora 12. avgusta 1954. godine sklopljen je ugovor o licenci između Zastave i FIAT-a.

Da ne dužimo dalje, te iste godine u martu na ženevskom salonu automobila predstavljena je nova zvijezda FIAT-ovog programa. Mali, ekonomičan automobil, dovoljno prostran za porodicu plićeg džepa i dovoljno otmjen za damu u skupoj bundi koja se s velikim autom ne može snaći u gradu – Fiat 600. Auto je izrađen po talijanskoj mjeri, temperamentan za svoju klasu, namijenjen, prije svega, kupcu skromnijeg budžeta.

Zahvaljujući već spomenutom ugovoru Zastave i FIAT-a, taj hit stiže kod nas iste godine kada se rodio. Iako je godinama na zadnjoj haubi pisalo Fiat 600, radnici u proizvodnji su ga brzo prekrstili u Fiću, i to ime mu je ostalo do danas.

Te prve godine je sklopljeno 25 vozila. Otada do kraja 1984. godine s trake je sišlo 902.347 komada Fiće, koji je najmasovniji Zastavin model.

Fićo je 1955. godine počeo krstariti našim cestama. Bilo je to vrijeme kada se na put išlo vozom, s obaveznom užinom od pohovane piletine. Kada nam je more još bilo daleko, pa su djeca iz grada išla ljeti na praznike kod tetke na selo.

Podmlađivanje Fiće

I Fićo se počeo pomlađivati. Već 1960. je zamijenjen stari motor od 633 kubika novim i jačim od 750. Tada je uz oznaku 600 dodano jedno slovo “D”. Četiri godine kasnije Fićo dobija svoje sadašnje službeno ime – Zastava 750. Čuvena vrata “naopako” su se okrenula 1968. Dvije godine kasnije FIAT je prestao proizvoditi ovaj model, iako je do tada kupcima isporučio dva i po miliona komada. Fićo je nastavio živjeti kod nas. Više nije bio ni prestižan ni nedostižan, ali je još bio poželjan. Pretrpio je još dva tehnička zahvata i 1975. je nastao 750 specijal, a 1980. Zastava 850.

Čak i najjača verzija nema nikakve zastrašujuće performanse jer Fićo 850 može razviti tek 125 km/h, a ubrzava do 100 kilometara vrlo dugo. Pa, usprkos tome, Fićo ima svoje kupce. Mali je, zgodan za vožnju po gradu, a za nuždu se može njime i na put. Potom, izdržljiv je. A naš ga je narod stavljao na svakojake muke. Poznato je da je služio za vuču drljače, da je korišten za pogon miješalice za beton, da je vukao i teglio teret teži od njega i da su mu pričvrstili čistač za snijeg. Sve je to Fićo stoički izdržao. Prije petnaestak godina dva avanturistički raspoložena prijatelja Fićom su iz Beograda stigla do Indije. Bez ijednog kvara. Nije u pitanju propagandni trik – ovaj poduhvat nije poduprla tvornica.

U međuvremenu su ga s prvog mjesta top-liste u tvornici izgurali drugi modeli. Prije svega Stojadin, koji ga je za 14 godina gotovo dostigao po broju proizvedenih komada. Potiskuje ga i Jugo. Ali Fićo ima tu satisfakciju da je na njemu većina Jugoslovena naučila voziti, da je godinama bio jedini domaći trkački automobil. Tokom ovih 30 godina izvozili smo ga Česima, Francuzima, Dancima, Belgijancima, Nizozemcima, Ekvadorcima. Sklapali su ga Kolumbijci, vozili Čileanci, Grci, Egipćani, a od od 1985. godine i Turci.

(avaz)

Vlasnici neobičnog rekorda bivše Jugoslavije na okupu

26 travničkih maturanata, iz 1969. godine, uguralo se u Fiću i osvojilo nagradu

Novog Fiću poklonili profesoru, a on prodao starog i finansirao ekskurziju u Dubrovnik

Pedeset godina kasnije ova generacija okupila se u Travniku.

- Za nagradu smo dobili novog Fiću kojeg smo poklonili profesoru čije vozilo smo koristili za obaranje rekorda. Prodajom starog Fiću osigurali smo sredstva za ekskurziju za cijeli razred. Svi smo besplatno išli na ekskurziju u Dubrovnik – kazala nam je Olga Bilać maturantica Učiteljske škole Travnik iz 1969. godine.

Na susret u Travnik stiglo tridesetak maturanata te generacije iz Njemačke, Srbije, Hrvatske i svih krajeva Bosne i Hercegovine kako bi se prisjetili školskih dana u Travniku i svog rekorda po kojem su bili poznati širom bivše države.

(avaz 20190611)

Mostar, 1975, Partizansko spomen groblje

Mostar 1975, Partizansko spomen groblje

Sagrađeno je 1965. godine u čast svim Mostarcima poginulim u NOB-u.
Spomen groblje djelo je arhitekta Bogdana Bogdanovića, ima 810 nadgrobnih ploča koje podsjećaju na posjećeno stablo kao simbol prekinute mladosti. Za gradnju spomenika korištene su kamene ploče sa starih i uništenih kamenih kuća starog grada.

(fotografije i tekst Aid/cidom 20201020)