FK Velež danas slavi 98. rođendan

Na današnji dan, prije 98 godina, osnovan je RŠD Velež, koji će kroz svoju dugu historiju predstavljati način i smisao života radničkoj klasi, te postati klub raje, ljubavi, prkosa i ponosa.

Kroz svoju historiju doživio je i preživio mnogo teških trenutaka, od zabrane rada 1940. godine, do pokušaja gašenja 1992. godine, pa do teške finansijske situacije 2016. godine.Međutim, Rođeni su uvijek izlazili kao pobjedinci iz svih tih teških borbi, zajedno sa svojim vjernim navijačima.

Na inicijativu grupe građana, mahom radnika i đaka Učiteljske škole, u Mostaru je 26. juna 1922. godine osnovan fudbalski klub Velež, i to sa predznakom RŠK (radnički šport klub). Ime je, nakon nekoliko prijedloga (Radnici, Napredak, Sloga, Jedinstvo,…) dobio po obližnjoj planini.

Prvi predsjednik Veleža bio je Anđelko Vlaho, a nakon što su tadašnje vlasti, nakon dva mjeseca provjeravanja „podobnosti“ članova uprave, odobrile rad kluba, krenulo se sa odigravanjem prvih utakmica, a rivali su bile mahalske ekipe. Nakon sticanja iskustva, ukrstila su se koplja i sa mjesnim rivalima (JSK- Jugoslovenski sportski klub; HŠK Zrinjski i SK Vardar), i većinom su te utakmice završavale visokim porazima, piše Historija.ba.

U dvadesetim i tridesetim godinama prošlog vijeka kalio se tim, koji je igrao po regionalnim ligama, i većinom sa protivnicima iz regije. S iskustvom su došle i prve pobjede, a Velež je bio rado viđen gost, pogotovo kada su radnički klubovi u pitanju.

Upravo zbog toga, tadašnjoj vlasti je smetao rad kluba, pa su igrači i simpatizeri bili pod stalnom torturom policije, a vrhunac je stigao 1940. godine, kada je zabranjen rad kluba.

Naime, 1.septembra 1940. u Mostaru su prijateljsku utakmicu odigrali Velež i podgorička Crna Gora, a poslije utakmice, fudbaleri oba tima, zajedno sa svim prisutnim na utakmici, krenuli su ulicama Mostara demonstrirajući protiv tadašnjeg režima. Tada je policija na demonstracije odgovorila oružjem, pala je i prva krv, a dva dana kasnije službeno je zabranjen rad FK Velež.

I pored toga, u ilegali je djelovao FK Velež, a 22. decembra 1940. odigrana je i posljednja utakmica pred rat, i to protiv također zabranjenog Splita, u ovom gradu na jadranskoj obali.

Nakon toga uslijedio je Drugi svjetski rat, a gotovo svi članovi i simpatizeri crvenog kluba od prvog dana su se uključili u borbu protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača, a kraj rata nije dočekalo njih 77, koji su položili život za slobodu domovine.

Ipak, to nije pokolebalo ‘rođene’, koji odmah po završetku rata, obnavljaju rad kluba i kreću sa takmičenjem. Naravno, krenulo se iz Republičke lige, a već 1952. po prvi put Velež je član Prve savezne lige Jugoslavije, a nakon što se u sezoni 1955/56 osiguralo po drugi put mjesto u eliti, do raspadanja Jugoslavije Velež je bio član društva najboljih.

Mnogo je odličnih generacija prošlo kroz crveni dres u nepunih 38 godina, a najuspješnije sezone bile su 1972/73, 1973/74 i 1987/88, kada su rođeni bili nadomak titule (vicešampioni), a tri puta je osvajao treće mjesto u šampionatu. U Kupu Maršala Tita postignuti su i najveći uspjesi, a Velež je najdraži pehar dizao dva puta – 1981. i 1986. godine. (Željezničar 3-2, i Dinamo Zagreb 3-1)

U ovom periodu Velež je i šest puta učestvovao u UEFA-inim kupovima. Prvi nastup bio je u sezoni 1972/73, ali okončan već u prvom kolu porazom od rumunskom Tatrana.

Već iduće sezone, sjajna generacija ‘rođenih’ se dokazala i u Evropi, kada su dohvatili četvrtfinale Kupa UEFA. Do ispadanja od holandskog Twentea, pred crvenom ekipom su pali Spartak Moskva, Rapid Beč i Derby County.

U trećem učestvovanju u UEFA kupu (1986/87), nakon što su izbacili švicarski Sion, rođeni su poklekli pred Borussiom Dortmund, a posljednji nastup, u sezoni 89/90 okončan je u osmini finala, kada su nakon preskočnih Apoela i Belenensesa, bolji bili predstavnici Škotske, Hearts iz Edinburgha.

U Kupu pobjednika kupova Velež je nastupio dva puta, ali oba puta se sapleo već na drugoj prepreci.

Još za vrijeme ratnih dejstava, 1994. godine, entuzijasti u napola okupiranom Mostaru uspjeli su reorganizovati rad kluba, koji je za vrijeme rata protjeran iz svojih prostorija i sa stadiona. Odigravane su prijateljske utakmice, a 1995. krenulo se sa odigravanjem Prve lige Bosne i Hercegovine.

(Historija.ba)

“Galeb” - brod muzej!

Bio je najpoznatiji brod Jugoslavije!

Nekadašnja ploveća rezidencija Josipa Broza Tita, brod “Galeb” otegljen je iz riječke luke u brodogradilište Dalmont u Kraljevici gde će biti preuređen u brod muzej.

Vrijednost radova se procjenjuje na oko 6 miliona eura, a rok za završetak radova je početak 2022.

“Galeb” je u riječkoj luci bio privezan od sredine 2013. godine. Brod je izgrađen i porinut 1938. u Đenovi pod imenom “Ramb III”, a prva namjena mu je bio prevoz banana.

Početkom Drugog svjetskog rata prenamijenjen je u ratni brod, 1943. preuzeli su ga Nijemci i do kraja rata djelovao je kao minopolagač pod imenom “Kiebitz”.

Na kraju Drugog svjetskog rata je potopljen u riječkoj luci. Poslije tri godine izvučen je iz mora da bi je postao školski brod “Galeb” i ploveća rezidencija predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita.

Na njemu je Tito obavio niz državničkih putovanja i održavao sastanke sa šefovima država, uglavnom vezano uz Pokret nesvrstanih.

Nakon raspada Jugoslavije “Galeb” je otplovio u Boku Kotorsku, prodat je grčkom brodovlasniku koji ga je povjerio na remont brodogradilištu Viktor Lenac, a tamo je i ostao nakon stečaja vlasnika. Otkupio ga je Grad Rijeka.

Brod se uređuje u muzej u sklopu projekta Rijeka 2020 – Evropska prijestolnica kulture, i to u okviru evropskog projekta “Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine”, koji obuhvata i uređenje Palače šećera za sjedište Muzeja grada Rijeke.

Autorke stalne postavke su Nataša Babić i Ema Makarun iz Muzeja grada Rijeke, u saradnji s istoričarem Tvrtkom Jakovinom.

Muzejska postavka će se prostirati na 4.500 kvadratnih metara broda. Multimedijalna i interaktivna stalna postavka broda muzeja sastojaće se od četiri cjeline: istorija broda od 1938. do 1990, uloga Josipa Broza Tita i njegovih putovanja na brodu u razvoju Pokreta nesvrstanih, život na školskom brodu i predstavljanje broda kao tehnološkog dostignuća svog vremena.

Predviđeno je da brod muzej bude privezan uz Molo longo u riječkoj luci.

(dnevno)

Sa stranica stare štampe, U tekiji, 1896.

U časopisu „Dom i sviet“, broj 12 iz 1896. godine obavljen je poduži tekst pod naslovom Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice, autora dr. A Tresić Pavičića.

Dom i sviet je bio prvi hrvatski ilustrirani list za zabavu, pouku i vijesti o dnevnim događajima, javnom i društvenom životu, umjetnosti i znanosti, trgovini i obrtu, glazbi, kazalištu i modi. Izlazio je dvotjedno (svakog 1. i 15. u mjesecu) u Zagrebu u razdoblju od 1. siječnja 1888. do 1923. g. u nakladi knjižare L. Hartmana (S. Kugli & Deutsch). List je bio dobro grafički opremljen, dobra izbora tekstova i izvrsnih ilustracija.

Ovdje donosimo nekoliko najinteresantnijih odlomaka iz toga putopisa, koji se odnose na grad Mostar. Nažalost, uz tekst u časopisu nije objavljena ni jedna grafika, ili ilustracija.

U tekiji

"Pred četiri stotine godina, pripovjedi mi hodža, živio je tu dobri Sari Saltuk, koji došavši iz Misira, bijaše mnogo naroda na Muhamedovu vjeru obratio, što rieču, što čudesima mača i buzdovana. Kada je umro, samo mu se je tielo ondje našlo, a njegov buzdovan, koji bijaše negdje nekoliko dana daleko, osvanu istoga jutra na zidu kod mrtva tiela. On je morao po tome rabiti dva buzdovana, jer je jedan pribiven vani na zidu uz demeskinju, a drugi visi kod njegova groba. Hodža nas povede u grobnicu koja je na tavanu, pokrivena dugim ćilimom, preko kojega su prevješena dva ogromna tespiha (krunice) kojima su zrna kao orasi, a u okrug imadu širine, kao obruč velike bačve. Uz grob dobroga stoji grob njegovoga viernoga sluge Ačik-baše, koji je imao kosu do koljena. Njegov je grob pokriven prostijim ćilimom. Porodica ovoga dobroga živi u Africi, a iz nje je i sam današnji hodža, koji čuva ovaj čudotvorni grob. On postavi svake večeri pehar vode i peškir kraj njega, jer dobri uzimlje po noći avdes, kao što je činio dok je bio živ, po svetom propisu Kurana, pa kada u jutro dodje, nadje da je polovicu vode iz pehara nestalo, a peškir je mokar. Pobožni muhamedanci dolaze vrlo često iz Mostara, pače iz dalekih mjesta Hercegovine na zavjet k ovomu grobu. Po zidovih ove sobice nalaze se nekakve diplome, turskim slovima, koje je Marko Šešelj znao i čitati, ter pripovjedaju čudesa i dogodjaje života onoga dobroga. Ja se nehotice bijah približio k grobu da okušam koliko teži jedan od onih tespiha, pa pri tom neoprezno stadoh nogom na pustećiju kod njega, na što me Šešelj upozori da se maknem otale, jer činim svetogrdje, gazeći nečistom cipelom po pustećiji (kožice od bielih janjića), koja no mora biti uviek čista, pošto se na njoj klanja i dove Allahu izriču.

Kada se toga nagledasmo odosmo na doksat nad jezerce Bune. Grozota je otle pogledati u vis a milota poda se. Nad glavom strši užasna hrid, kojoj se ne vidi vrha, jer je napried nagnuta, i puna svakakovih škulja i pećina, od kojih je najveća na vrhu na desnoj strani, ter narod pripovieda da kroz nju vodi put kroz goru sve do u podrume Stjepan-grada. Sa kukova ove hridi rastu divlje smokve i košćele, oko kojih leti oblak čavka, što no gori u velikoj visini neprestance kruže i kričn. Gori je hrid siva, po sriedi sura, a dolje hrdjaste boje, a čudna oblika, kao da je od spužava gradjena, ter se po njoj vide žile stalagmita, koje inače ne vise mosurima, već se gube u hridi. Na vrhu ovoga timora viju gniezda orlovi, a oblieću ga laki sokolovi, loveći čavke, koje u njezinih pukotinah gniezda prave.

Pod doksatom širi se preliepo jezerce n kojemu je voda tamne boje, kao sag od baršuna, uslied trava koje su mu obraslo dno, i u kojih se radjaju vrlo liepe pastrme. Izpod hridi izvire voda, da jedva vidiš kako se miče, i to jer neprestance nosi sobom bielo perje golubova, inače bi rekao da se ne miče. Što ide dalje od izvora to se jezerce sve više širi, dok ne dodje do široke katerakte, obrasle tamnom svilinom, preko koje se voda baca tolikom silom, da ne možeš vjerovati kako se to sbiva, kad je na samom izvoru tako mirna. Po jezercu se je vozio brat hodže, loveći udicom pastrme. Ja ga zamolih, da me primi u čamac, jer bih htio vidjeti špilu, iz koje izvire Buna. Odosmo dolje ja i Šešelj, ter sjedosmo u onaj čamac, koji je uviek prietio da će se prevrnuti, ako se samo malo makneš. Sretno se dovezosmo u špilu, koja me svojom ljepotom upravo iznenadi. Osim Biševske spile, ne vidih ništa ljepšega, a špila Bune je u malome prava slika Biševske. Voda i svod u spili plave su boje, ali osim ove, sve se druge boje po njoj prelievaju najljepšim pojavam iride. Svod je ove pećine u dnu pri vodi žut, pak crven kao hrdjavo gvoždje, a gori na nebu plav kao da je sazidan od kristala ametista i safira. Po njemu su na sve strane škulje iz kojih neprestance izljeću i ulieću golubovi, otresajući perje, koje lagano plovi prama otvoru. Na sredini svoda nalazi se veliki otvor, koji se zavije u hrid, ter nije moguće vidjeti dokle siže. Voda izvire izpod kamena bez najmanjeg žamora ili pjene, te po tome sudeći mora da je špila još produžena unutra po hridi, i sam Bog znade, kakvi se tamo labirinti kriju. U skrajnjem fužu, gdje vidiš kako izpod litice Buna struji, voda ti se čini crvena kao cinober, pak crveno-hrdjasta, pak zelena, a po sriedi je tamnomodra, kao striš. Na dnu se vidi kamenje koje se je odciepilo od svoda, pa ga je tekom vremena obrasao vodeni lišaj. Milina je ljuljati se u čamcu n onom svježem vilinskom pristaništu, samo što se nije moguće voziti, jer je špila veoma malena, ni dva čamca dužine. Iz vani je uz vodu temelj one hridi obrasao zlatnom svilinom, malo više lišajem i mahovinom, a gori vise sa nje bokori gominjače.

Kad se nagledasmo izidjosmo opeta na doksat, da damo hodži bakšiš. Bio je upravo tada prstima oseknuo nos, pa ja vrlo oprezno pružih za nj bakšiš, a sadaku (elemosina) za dobroga. Za tim nam je još pokazao jedno gjumle (lopta iz topa) sa Stjepan-grada, kojim ga je bio car Mehmed, pa se oprostismo, i odvezosmo u kasni svježi suton put Mostara, da idemo na večeru k Ančiću, koji je bio sabrao prijatetje, da me što ljepše zabave..."

fotografije: Blagaj, Tekija 1908, i unutrašnjost Tekije, 1926. godine

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Iz knjige u pripremi “Mahala Carina u Mostaru”, autora Ahmeta Kurta

Za navijače Veleža!

U toku tri godine skupljanja materijala po raznim arhivama za knjigu o mahali Carina, obavio sam i razgovore sa stotinjak osoba koji su pomogli svojim sjećanjima ili dokumentima iz arhiva njihovih porodica. Na slici od prije dvije godine razgovaram sa praunukom Ibrahima Ribice - jedinog bošnjačkog industrijalca između dva svjetska rata. Gospođa Fatima Gara, njena sestra i brat mnogo su mi pomogli.

Ovdje samo jedan detalj u vezi FK Velež.

Poznato je da su u periodu1970-1990. godine mecene Veleža bili direktori dviju najvećih mostarskih firmi Aluminija i HE na Neretvi - Jole Musa i Sadi Ćemalović. Njihove firme su u najvećem obimu finansirali klub, a oba direktora su podijeli po desetak stanova fudbalerima i trenerima.

U vremenu od 1925. godine, pa do početka Drugog svjetskog rata taj mecena je bio Ibrahim Ribica, doduše sa vlastitim parama, a ne narodnim kao Jole i Sadi.

Poslije 1945. godine to se brižljivo sakrivalo. Mnogi tzv. "kroničari" Veleža su imali selektivno pamćenje i dobro su znali šta se smije pisati u skladu sa važećim narativima. Ibrahim Ribica je finansirao Velež, kupovao dresove i šio odijela članovima uprave (vidjeti sliku), plačao putovanja, hranu i drugo. Na mnogim slikama iz tih vremena se vidi jedan lijepo obučeni dječak. To je Ribicin dragi unuk, Zijah-Zijo Bakamović, sin Ribičine kćerke Fatime i farmaceuta Ahmeta Bakamovića, pretka poznate mostarske porodice, koja je podigla dvije mostarske džamije i dala niz učenih ljudi. Kada je Zijo imao tri godine njegova majka Fatima je umrla 1928. godine prilikom porađanja njegove sestre, majke gospođe na slici, koja nosi isto ime. Zato je Ibrahim posebno pazio svog unuka Ziju i vodio ga uvijek sa sobom. Otuda ovi snimci.

(Ahmet Kurt/facebook)

Ćiro, put svjetske baštine

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Oslobodjenje, dana 15. juna 2020. godine, autor je Alema Pendek)

Biciklistička staza Ćiro spaja tri UNESCO grada

Cilj projekta je kreirati atraktivnu stazu koja će zadržati turiste i ponuditi im nezaboravan dojam autohtone južne Hercegovine

Evropska unija je odobrila 34 razvojna projekta kroz poziv EU4Business za BiH, a jedan od odobrenih projekata je i Ćiro - put svjetske baštine. Riječ je o projektu agencije REDAH, grada Mostara, Čapljine, Ravnog i Stoca.

Nevidljivo bogatstvo

- Ideja Ćiro biciklistička staza rođena je kroz projekt prekogranične suradnje već 2016. godine. Atraktivna kakva jeste, sirova i neobrađena već je privukla veliki broj zaljubljenika u biciklizam i takozvanih cikloturista. Osnovni nedostatak Ćirine staze jest nevidljivo bogatstvo za turiste. Projekt Ćiro biciklistička staza upravo rješava ovaj prepoznati problem. Ćiro biciklistička staza spaja 3 UNESCO grada: Mostar, Dubrovnik i Kotor. Na stazi je niz povijesno-kulturnih znamenitosti koje ne samo da su nepoznate turistima nego i domaćima. Cilj ovog projekta je staviti na mapu i učiniti dostupnim i pristupačnim sve znamenitosti, omogućiti tržišnu poziciju privrednicima, umjetnicima, obiteljskim gospodarstvima na stazi i povezati usluge Ćiro Heritage Traila, kazala nam je Mirna Jelčić, direktorica Regionalne razvojne agencije za Hercegovinu (REDAH).

Ćiro Heritage Trail, osim općina i gradova u BiH koje je dosad povezivao (Mostar, Čapljina, Ravno, Neum), sada uključuje i Stolac novim kilometrima Ćiro Heritage Traila, uz Radimlju i Boljune, nekropole sa UNESCO-ove liste.

- Fokus ovog poziva bilo je UNESCO-ovo naslijeđe, a Ćiro Heritage Trail povezuje kako gradove koji su već na listi, tako i mjesta na tentativnoj listi UNESCO-a (Mostar, Počitelj, Vjetrenica, Radimlja, Boljuni). Želja partnera u projektu Grada Čapljina, Općine Ravno i Općine Stolac, kao i partnera Kula Turist d. o. o. skupa sa REDAH-om je kreirati modernu, atraktivnu i dinamičnu stazu koja će zadržati turiste na svom području i ponuditi im nezaboravan dojam autohtone južne Hercegovine kroz kulturno-povijesni sadržaj, gastronomiju i hercegovačku gostoljubivost, naglasila je Jelčić.

Kada je u pitanju implementacija projekta, ona bi, prema njenim riječima, trebala početi već u junu, odnosno odmah nakon potpisivanja ugovora trebalo bi krenuti sa aktivnostima.Nositelji projekta su REDAH i općine i grad na području Ćire. Privatni partner je Kula Turist iz Počitelja. Jedna od važnih aktivnosti je uvezivanje i unapređenje usluga na stazi. To podrazumijeva, na primjer, transfer i najam bicikala, servis na stazi, dodatne aktivnosti kao što su kanu safari, ugostiteljstvo i smještaj. Ćiro će kroz razvoj svog brenda i proizvoda intenzivno obraćati pozornost na principe kružne ekonomije. Također, projekt će poticati inovacije u kreiranju i plasmanu usluga i proizvoda. U projekt pozivamo poljoprivredne proizvođače, kreativce, male poduzetnike i obiteljska gazdinstva da skupa stvaramo temelj za razvoj kvalitetnih proizvoda, naglasila je Jelčić neke od ekonomskih benefita ovog projekta.

Atraktivnost

Projekt u inicijalnoj fazi cilja zaposliti, odnosno kreirati nove poslove za 10 ljudi, odnosno 10 novih radnih mjesta.

- Uspješnošću projekta otvara se mogućnost višestrukog povećanja ovog broja, kaže Jelčić.

Dodala je i da je projekt namijenjen svim ponuditeljima usluga i proizvoda na Ćiro stazi i u njezinoj blizini da poboljšaju, standardiziraju i unaprijede kvalitet svoje ponude kako bi se u konačnici kreirala biciklistička staza koja će biti destinacija koja privlači smještajem, gastronomijom i drugim turističkim uslugama.

(oslobodjenje.ba)

Iz stare štampe: Ograda na Starom mostu, 1896.

U časopisu „Dom i Sviet“ od 15. juna 1896. godine objavljen je tekst, na slici, kao pokušaj tadašnje vlasti da spriječi djecu da skaču sa Starog mosta. U tom časopisu obavljen je poduži tekst pod naslovom Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice, autora dr. A Tresić Pavičića.

„Neretva je pod mostom veoma duboka, pa su djeca sa najveće visine mosta ljeti skakala u nju, da se kupaju, na užas prolaznika. Da zaprieči nesreće, vlada je dala ograditi most na vrhu sa jedne i s druge strane oštrom željeznom pregradom, i tako sad ne mogu djeca skakati, od straha da se ne nabodu na šiljke“.

Naredba za podizanje ograde na starom mostu, o kojoj je pisao autor 1896 je ustvari izdata 1854. godine, što je vidljivo iz dokumenta broj 13, u knjizi Idris Bostan, „Stari most u Osmanskim dokumentima“, izdata u Mostaru 2010.godine.

„Ministarstvu finansija

Kako je most na rijeci Neretvi uzak

a ograda niska dešava se da s vremena

na vrijeme ljudi i životinje padnu u

vodu. Tako je ovoga puta s mosta pala

osoba po imenu Jahja i utopila se. Zbog

toga je potrebno umjesto postojeće

niske ograde (trabzan) postaviti

željeznu ogradu (parmakluk). Ovaj se

zahtjev smatra prikladnim i od strane

ministarstva finansija se odobrava

6650 groša.

1271/1854.

(Osmanski arhiv predsjedništva vlade)”

Do tada nije bilo željezne ograde preko Starog mosta, koju poznajemo sve do današnjih dana.

A po onoj narodnoj, da parafraziramo: Vlasti prolaze, a skokovi sa Starog mosta ostaju.

Tako je vazda bilo i ostat će.

Fotografije: Stari most i ograda na mostu, 1894, 1896 i 1970.

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Bio jednom jedan Mačak u čizmama

Kako se jedan pametni mačak prošetao Evropom

Mačak u čizmama se u bajkama šetao u skupocjenim čizmama, a priče o njemu prelazile su granice država. Prve priče su se pojavile u Italiji, onda u Francuskoj, a nakon toga su osvojile Njemačku. Detalji variraju od slučaja do slučaja, ali u suštini su jednake. Ova kao i mnoge druge bajke kretale su se od zemlje do zemlje.

Vjerovatno ni danas nema djeteta koje kroz lektiru nije upoznato sa bajkom o mačku u čizmama. Treći sin jednog umrlog mlinara u nasljedstvo je dobio samo jednog mačka. Ali, taj je bio varalica i njegovog siromašnog gazdu je odveo do pozicije kraljevskog zeta.

Znate li priču o mačku u čizmama? Treći sin mlinara nasljeđuje samo jednog mačka. Ali on, poznati varalica, i svoje lukavstvo koristi da svog siromašnog vlasnika napravi kraljevim zetom. Mačak je otišao u bajku, zbog čega se čini da je poput plemića, u čizmama, a bajka je stoga prešla mnoge granice.

Priča se pojavila u Francuskoj u vrijeme Luja XIV., Napisao ju je poznati pripovjedač Charles Perrault. Prije toga, međutim, ovu priču možemo pronaći u talijanskim kolekcijama bajki Giovanni Francescu Straparolija (Costantino fortunato) i Giambattista Basileua (Cagliuso). Naravno, imena ljudi i detalji priče se razlikuju, ali suština priče je bila ista. Bajka je iz Francuske stigla do braće Grim. Jer, dvojica kolekcionara bajki iz Njemačke - Jacob i Wilhelm - bili su bliski prijatelji sa sestrama Hassenpflug, koje su kao i braća živjele u Kasselu. Prabaka od sestara, jedna švicarkinja, udala se za jednog pastora iz Francuske, što je učinilo porodicu vrlo francuskom. I tako su sestre prenijele ove i druge priče iz Francuske braći Grimm. Ali sestre Hassenpflug bile su također samo jedan od nekoliko izvora iz kojih su braća Grimm srpili svoje priče. Druga je bila Dorothea Viehmann, žena trgovac iz Hessea, koja je takođe imala francuske pretke.

A čak i prije nego što su braća Grimm uključila ovu bajku u svoju zbirku, to je već bila tema satirične komedije njemačkog romantičara Ludwiga Tiecka koji je čarobni svijet bajke usporedio sa filističkom pozorišom publikom. I, naravno, putovanje priče nije završilo kod braće Grimm: prije nego što je njemački dramatičar Tankred Dorst napisao svoju prvu predstavu o tome - izveden je 1964. - engleska adaptacija (Puss in Boots) objavljena je s velikim uspjehom, a francuski slikar Gustave Doré o tome je dizajnirao poznate gravure, a Walt Disney je priču snimio 1922. godine. Za jednog mačka granice nisu bile nikakva prepreka.

Ne samo bajka o mačku, već i mnoge druge bajke, poput mitova, lutale su iz zemlje u zemlju - mijenjajući se pomalo svaki put. Samo je početak bajki počinjao isto: Jednom davno, Es war einmal, Il etat une fois, once upon a time, c'era una volta. Poput tradicionalnih pjesama, bajke su dio popularne i općenito usmene tradicije: baka uveče pripovijeda bajke svojim unucima kraj kamina. Međutim, pisani zapisi su oduvijek postojali. Ali čak i ako su pisane bajke, bez sumnje protiv njihove prirode, to nikako nije spriječilo njihovo širenje.

Baka pripovijeda bajke svojim unucima - no, jesu li bajke Charles Perrault i madame d'Aulnoy zaista bile samo za djecu? Bajke nas vode u svijet u kojem vlada haos, nepravda ili nedostatak. Ali na kraju, zahvaljujući nekoj višoj sili i nakon niza testova, sve se vraća u red - poput smirujuće kadence prelijepe muzike. Priča o mačku u čizmama takođe počinje poremećajem, navodnom nepravdom.

Znatiželja o bajkama iz cijelog svijeta

Naravno, Evropa nema sama tradiciju bajki, ona postoji u cijelom svijetu. Ali Europa je stoljećima bila znatiželjna za bajke iz cijelog svijeta - a postala je i plodno tlo za nastanak mnogih bajki. Veliki kolekcionari bajki u Europi prirodno uključuju već spomenute: Francuz Perrault s kraja 17. stoljeća, braću Grim u romantičnoj Njemačkoj u 19. stoljeću i Talijana Straparola u Veneciji u 16. i Basile u Napulju u 17. stoljeću. Na ovom popisu bi se moglo navesti još mnogo imena, poput Engleza Geoffreya Chaucera, koji je u 14. stoljeću pripremio put za velika imena evropskih bajki.

Ali mnogo je važnije znati da je bajka u Europi rano osiguravala ne samo materijal za književnost, već i za predstave, filmove, opere, pa čak i za balete, slike i stripove. Posljednje, ali ne najmanje bitno, braća Grimm su već tada dobro znali za bezgraničnost bajki. Tako su oni napisali u trećem svesku svojih bajki: "Zar se iste bajke ne pojavljuju i u udaljenijim mestima, jednako kao što se izbijaju i izvori u dalekim mjestima?"

Autor teksta: Jean Charles Margotton, profesor emeritus Germanistike (Universite Lumiere Lyon2) i predsjednik Aagli (Udruženja prijetelja Goethe instituta Lyon)

(goethe)

(prevod: spagos)

Sa stranica stare strane štampe: Ned Kelly, odmetnik u oklopu

Krao je konje, pljačkao banke i hladnokrvno ubijao policajce. Ned Kelly, najpoznatiji odmetnik u Australiji, je tokom kratkog života u svojoj domovini postao mit. I još uvijek se poštuje i slavi kao narodni heroj, 140 godina nakon njegove smrti.

On se borio kao "Ironman" u oklopu, protiv omraženih britanskih kolonijalista. Većina mu se divi kao svojevrsnom Robin Hoodu iz Australije, sa kojim se dobar posao i danas može dobro odraditi.

Ned Kelly, rođen 1854. godine u Beveridgeu, sjeverno od Melbourna, dijelio je sudbinu mnogih svojih zemljaka. Kao potomak irskih katolika koje su Britanci otpremili na Peti kontinent, kao i druge Britance osuđene na smrt, njegova je porodica patila od oštrog režima kolonijalne vlasti - i ponižavanja od strane velikoposjednika.

Siromaštvo i bezperspektivnost odredili su njihov svakodnevni život.

U 14 godini se našao na pogrešnom putu

Kad je Keli imao jedanaest godina, umro mu je otac - i on se morao brinuti za svojih sedmoro braće i sestra, i majku, kao najstarije dijete. Zadatak na kojem dječak nije mogao uspjeti.

Sa 14 godina, Ned Kelly je već krenuo pogrešnim putem, kada se pridružio razbojniku Harryu Poweru - jednom od mnogih "Bushrangera", kako u Australiji nazivaju odmetnike. Od tada su se sukobi s policijom i pravosuđem gomilali. Kelly je više puta osuđivan na prisilni rad, i sve više i više se uvlačio u zločin.

Sa svojim bratom Danom i prijateljima osniva svoju bandu, o kojoj se vrlo brzo pričalo više nego o i jednoj drugoj bandi.

Ali, onda je došao dan, u kojem se sve promijenilo, kada je policija iznenadila bandu u njenom skrovištu, u oktobru 1878. Tri policajca su poginula. Od tada Ned Kelly biva tražen putem potjernice, a za njegovo hvatanje raspisana je nagrada u iznosu od 500 funti.

Ipak, nije išlo sve kako se istražitelji nadali, Kelly im nije upao u mrežu - vjerovatno i zato što je tada imao sve veći broj simpatizera i pristalica, za koje on nije bio ubica i lopov iz grmlje, već borac otpora.

On se pobrinuo da ovakva slika izađe u javnost, nakon pljačke banake u Jerilderieu. U manifestu poznatom kao “Jerdilerie-Letter”, "Jerilderie pismo", on pokušava svoje zločine opravdati lošim postupanjem prema njegovoj porodici i irskim katolicima, od strane protestantskih Britanaca.

Poziv za ustanak

Ne može se očekivati pravda od Engleza, napisao je. Da bi se to promijenilo, morate se misliti na ustanak. Ovaj poziv je značajno doprinjeo stvaranju legende o Kellyju - baš poput oklopa, koji su on i njegovi saučesnici napravili, kako bi se još bolje zaštitili od metaka.

Vjeruje se da gvožđe koje se koristili za kovanje oklopa dolazilo od materijala ukradenih plugova.

Oklop se sastojao od kacige, prsluka, zaštite leđa, ramena, natkoljenica, pa čak i djelimične zaštite genitalija.

Međutim, srednjevjekovni čudni oklop nije mogao spasiti Kellyja.

Pobuna se dogodila 27. juna 1880. godine, kada su policajci opkolili hotel u Glenrowanu, u kojem su se Kelly i njegovi drugari zašančili sa taocima. Nisu imali šanse protiv policijskog paljbe. Kada je izbila paljba, oslobodili su taoce.

Tada se odigrala scena kakvu nikada nisu iskusili ni najiskusniji policajci. Iznenada, lik iz drugog vremena izlazi kroz vrata. To je bio Kelly u svom željeznom oklopu. Divlja pucnjava se nastavila još žešće. "Ne možete me upucati", urlao je on, kroz rafalnu paljbu metaka.

Ali nije mu bilo spasa. Ciljanim pogocima na nezaštićene dijelove ruku i nogu, policajci su Ironman Kellyja onesposobili za daljnju akciju. Njegovi saučesnici nisu preživjeli pucnjavu.

Bilo je potrebno nekoliko mjeseci da se Kelly oporavi od povrede i izvede na suđenje.

Proces je bio vrlo kratak, a 29.oktobra 1880. je proglašen krivim nakon samo 25 minuta suđenja, i osuđen na smrt vješanjem. Presuda nad odmetnikom, koji je tada bio star svega 26 godina, izvršena je 11. novembra. “Such is life”, "Takav je život" bile su mu posljednje riječi. Njegovo tijelo je bačeno je masovnu grobnicu.

Njegov metalni oklop je stigao u Državnu biblioteku Viktorija u Melbournu, gdje se i danas može pogledati.

Tek 2011. godine forenzičari su uspjeli pronaći, i jasno identificirati, njegove posmrtne ostatke - sa izuzetkom glave.

Mit živi i dalje

Kelly je već dugo postao besmrtan u Australiji - replike njegovih stvari, kao suveniri ili svakodnevni predmeti, i njegov oklop kao igračke za djecu, koristite se za dobar posao. Popularne su i turističke ture do mjesta njegovih zločina. Desetine knjiga se bave njim još i danas - i na taj način pomažu da se kult o Kellyju održava svježim. Na ceremoniji otvaranja Olimpijade u Sidneju 2000. godine, neki od učesnika čak su nosili i kostime koji podsjećaju na Kellyjev oklop.

Njegov život je nudio materijal za filmske adaptacije - između ostalog i sa "Rolling Stoneom" Mickom Jaggerom u filmu "Ned Kelly" (1970.), zatim u filmu "Lawless" (2003.) s Heathom Ledgerom, Orlandom Blumom i Naomi Watts u glavnim ulogama, ili u najnovije vrijeme u “The Thrue History of theKelly Gang”, „Istinska istorija o Kellyjevoj bandi“ (2019.) s Georgeom MacKayom u glavnoj ulozi.

Ned Kelly također živi u rock pjesmama - od originala Iron Maiden, The Seekers ili do Midnight Oil.

(express)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Obaveza je pamtiti

13. juni 1992. - 13. juni 2020.

Obilježavanje 77 godina bitke na Sutjesci

Na Tjentištu će danas biti obilježeno 77 godina od Bitke na Sutjesci, u kojoj je poginulo više od 7.000 boraca Narodnooslobodilačkog pokreta.

Na Spomen-obilježju biće položeni vijenci i cvijeće brojnih delegacija iz BiH, Srbije, Slovenije, Hrvatske i Crne Gore.

Bitka na Sutjesci vođena je od 15. maja do 15. juna 1943. godine.

Naspram njemačkih jedinica i njihovih saveznika sa ukupno 127.000 vojnika bilo je oko 22.000 pripadnika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, koja je bila dodatno opterećana sa oko 3.000 ranjenika i oko 1.000 tifusara.

Na pripadnike NOV Jugoslavije krenule su četiri njemačke divizije, tri italijanske, četničke i ustaške jedinice.

Iako slabije naoružani, pripadnici NOV Jugoslavije uspjeli su da se 9. juna oslobode iz obruča i prema Zelengori izvuku Glavni štab.

U toj borbi poginula su 7.543 borca, od kojih je većina sahranjena u Spomen-kosturnici na Tjentištu.

(NovaSloboda.ba)