28.01.2017.
Mostar očima stranih putopisaca: Marcel Adnet, Brazil (2012.)
U augustu 2012. godina mala ekipa MTV Brazil došla je u Bosnu i Hercegovinu da snimi dvije epizode novog programa o putovanjima pod nazivom „Adnet Viaja“. Zašto Bosna i Hercegovina? Dobro! Maecelo Adnet, brazilski komičar, prezentator i pjevač boravio je već prije jednom u Mostaru, inspirisan muzikom sevdalinke, ljepotama prirode i fascinantnom istorijom ove zemlje.
Naša prva veza sa Sarajevo Funky Toursom napravljena je preko tripadvisor.com, gdje smo pročitali o turama i ekskurzijama koje Skender i negovi ljudi aranžiraju za turiste iz čitavog svijeta.
Prva ideja je bila da odemo samo na jednu od ovih tura, ali...nakon razmišljanja, i ponovnog razmišljanja, mi smo ustvari trebali nekoga, ko će sa nama biti tri dana u Bosni i Hercegovini, pokazati Sarajevo, sa nama otići u Mostar, i nakon toga u Neum, i praktično biti dio našeg tima! I biti sa nama stalno. Postavili smo pitanje, možemo li doći na turu 24/7...Sreća za nas, Skender je bio entuzijasta, i mi smo već bili na letu za Bosnu.
Dva dana smo bili u Sarajevu. Veliki grad! Stari grad je prekrasan, a još ljepšim ga je učinilo što smo tamo bili zadnjih dana Ramazana. Skender nas je vodio na mjesta gdje smo mogli jesti, piti kafu i pušiti nargilu, tako da smo se osjećali kao pravi građeni grada Sarajeva. Posjetili smo Tunel i Jevrejsko groblje, što nam je ukazalo na svu kompleksnost i duboke ožiljke rata. Također smo mogli vidjeti grad sa najviše tačke u Sarajevu, sa prekrasnim pogledom i odličnim mjestom, na kojem je Marcelo Adnet pjevao sevdalinke sa mještanima...
Nakon vožnje pored nevjerovatno plave rijeke i jezera, gdje se jede tradicionalna jagnjetina, u restoranima uz put, bili smo zadivljeni ljepotama grada Mostara. Otišli smo da vidimo čuveni most, pogledali kako je bio devastiran u ratu, vidjeli smo ruševine zgrada, rupe od metaka u fasadi, ali ništa to ne može oduzeti ljepotu ovog grada. On je jednostavno, očaravajući!
Naš put je išao dalje kroz predivne gradove Blagaj i Počitelj, i dalje do Neuma. Prelaskom granice sa Hrvatskom, pošto smo naše putovanje odatle nastavili za Italiju, pozdravili smo se sa Skenderom, uz nekoliko zagrljaja, ali i suzama u očima.
Kakvo sjajno putovanje smo imali!
Ne samo da smo vidjeli najzanimljivija, nego i inspirativna, prekrasna i impresivna mjesta u BiH.
Skender nam je pokazao kako se osjećati bosanski, i kako se od života u prošlosti, sa strahom za vlastiti život, može napraviti motivacija da se Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina napravi boljim mjestom. Skender je sa nama podijelio svoju priču, impresionirao nas svojim znanjem istorije, uz veliku sposobnost da nam pokaže najbolje dijelove njegove zemlje. Postao je član naše elipe vrlo brzo i prirodno, i naravno pružio nam osjećaj da se nalazimo kod kuće, smijao se sa nama, pjevao sa nama, jeo sa nama (u vrijeme kad nije postio) i najvažnije od svega: napravio nas navijačima Bosne zauvijek, FOB's (Fans of Bosnia).
Ekipa MTV Brasil: Marcelo Adnet, Marcelo Botta, Mariano Kweller, Aron den Boer and Maria Hupkes
priredio:Smail Špago
25.01.2017.
Mostar u objektivima fotokamera – Anton Zimolo
Mnogi doseljenici iz tada ogromne Austrougarske monarhije obilježili su istoriju našeg grada.
Jedan od njih svakako je bio i Anton Zimolo – fotograf i uvaženi umjetnik, ispočetka foto amater, a kasnije profesionalni fotograf koji je imao atelje odmah pored zgrade pozorišta.
Bilježimo da je samo dva desetljeća nakon izuma fotoaparata (1839.), u Mostar 1860. godine. stigao fotograf Josip Zimolo, koji predano bilježi život i razvitak grada i Hercegovine. Njegov je rad nastavio sin mu Anton. Ali, nije se Anton bavio isključivo fotografiranjem. Važno je napomenuti da je među prvima bio osnivač Prvog velocipedskog (biciklističkog) društva Mostar. Pojavljuje se među prvima (1890.) koji je vozio biciklistička takmičenja i ture po cijeloj Hercegovini, sve do Sarajeva, Crne Gore, Sandžaka i Dubrovnika. Na tim takmičenjima je osvojio i brojne medalje i priznanja.
Ali, najveći doprinos istoriji našeg grada, Anton Zimolo je ostvario izuzetno velikom kolekcijom fotografija, a među prvima je priređivao izložbe. Neke od najznačajnijih fotografija iz istorije Mostara je baš on ovjekovječio. Tu ubrajamo seriju fotografija prilikom posjeta cara Franje Josipa Mostaru, brojne fotografije Starog mosta, koje su pronašle svoje mjesto na razglednicama, poznatu fotografiju svečanog otvaranja Banje s Mujagom Komadinom, brojne sačuvane fotografije likova muškaraca, žena, djece, porodica i mnoge druge.
Treba napomenuti kako je nakon njegove smrti skupljena zbirka Zimolo, s više od hiljadu negativa na staklu.
Ovdje donosimo par njegovih fotografija, a mnoge druge se može pronaći u arhivi fotografija na stranici www.cidom.org
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
19.01.2017.
Nova knjiga u biblioteci CIDOM: Tibor Vrančić - Stambol u Mostaru.
Tekstove, koje ćete pronaći u ovoj novoj knjizi, autor je pronalazio u raznim izvorima, prvenstveno starim knjigama napisanim prije stoljeća i više, u starim publikacijama, časopisima, jednom riječju, gdje god je uspio naći neku zanimljivu, ali manje poznatu priču, koja se odnosi na Mostar. Pronaći ćete mnoge poznate događaje, ali ima i nepoznatih. U knjigu je uvrstio sam i neke običaje, način života ondašnjih ljudi, njihova vjerovanja, pa i pokoju legendu.
Stil, gramatiku i pravopis svih tekstova ostaviljen je onakvim kako ih je pronašao, jer bi, mijenjajući ih, narušio samu srž onovremenih događanja, kao i duh onog vremena. Akvareli našeg dragog Miodraga Miodrag Milićević su upotpunili dojam ispričanih priča.
link za knjigu: http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2017/01/Stambol-u-Mostaru.pdf
(cidom)
Stil, gramatiku i pravopis svih tekstova ostaviljen je onakvim kako ih je pronašao, jer bi, mijenjajući ih, narušio samu srž onovremenih događanja, kao i duh onog vremena. Akvareli našeg dragog Miodraga Miodrag Milićević su upotpunili dojam ispričanih priča.
link za knjigu: http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2017/01/Stambol-u-Mostaru.pdf
(cidom)
18.01.2017.
Mostar u objektivima fotokamera: Wilhelm Wiener – Mostarske avlije (1909. godina)
U našem prethodnom serijalu – Mostar očima stranih putopisaca, osvrnuli smo se na knjigu Roberta Michela “Mostar” iz 1909. godine, nastalu tokom boravka autora u Bosni i Hercegovini.
Na tom putovanju, Michelu se pridružio i njegov prijatelj iz Beča u svojstvu ličnog fotografa – Wilhelm Wiener, koji je Kodak kamerom bilježio momente interesantne za njegovu knjigu. Zahvaljujući autoru i fotografu, u prilici smo riječju i slikom proviriti u sokake i avlije mostarskih kuća iz 1909. godine. Wiener je za potrebe Michelove knjige načinio preko stotinu fotografija u Mostaru i okolini, od kojih je u samoj knjizi objavljeno nekih sedamdesetak. Gledajući pojedine fotografije na kojima su isti objekti, naslućujemo da je Wiener boravio duži vremenski period u našem gradu, jer na jednoj nalazimo veliku prolistalu košćelu kraj Koski Mehmed-pašine džamije, dok je na drugoj ta ista košćela gola – bez ijednog lista. Ima tu fotografija iz svih dijelova Mostara, vjerno su zabilježeni svi važniji objekti, ali i oni manje važni – pojedini maleni sokaci, tadašnje nošnje, djeca i brojni drugi detalji.
Pažnju svakako privlači serija fotografija mostarskih avlija. Na njima su mlade žene u dimijama koje poslužuju kafu, vezu ručni rad ili se jednostavno druže. Jesu li žene na ovim fotografijama bile naručeni modeli za potrebe snimanja ili je fotograf vjerno ovjekovječio pojedine avlije, ostaće tajna. Danas je teško prepoznati o kojim avlijama je riječ, jer su već odavno nestale ili su izmijenjene do neprepoznatljivosti. Tim više je vrijedan taj dokumentaritički materijal, čiji dio donosimo i ovdje.
A o mostarskim avlijama i kućama Robert Michel je u svojoj knjizi napisao slijedeće:
“Avlije starih kuća su pune dražesnih intimnosti naročito onih u posjedu muslimana. U većini njih nalaze se prastare loze, koje kao krov pokrivaju avliju gustom odrinom. U ozidanim sofama, u uglovima, ili duž strana avlijskog zida ima veoma bogatog ukrasa od cvijeća. Otvorene strme stepenice i doksati povećavaju još više prisnost.
Stanovi kod muslimana uređeni su vrlo jednostavno i lijepo. Namještaja nema gotovo nikakvog, ali zato ima mnogo ćilima, rezbarenih sanduka i musandera. Naravno, danas u Mostaru nema ni jedne jedine kuće koja bi bila potpuno uređena na dobri stari turski način. Evropskoj industriji s njenim jeftinim fabričkim proizvodima uspjelo je u toku posljednje decenije unakaziti jednostavnu orijentalnu raskoš”.
Fotografije iz mostarskih avlija fotografa Wilhelma Wienera, snimljene u Mostaru 1909. godine mogu se pogledati u galeriji fotografija, a knjiga autora Roberta Michela dostupna je u arhivi na našoj web stranici: www.cidom.org
Prilog priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
15.01.2017.
Kad ga Panta dade od gola do gola
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu realsanisave)
Kada golman golmanu da gol preko celog terena, to se prepričava. Ali kada je golman niškog Radničkog Dragan Pantelić šutem iz svog šesnaesterca savladao kolegu iz mostarskog Veleža Envera Marića, koji je tada važio za jednog od naših najboljih i najiskusnijih čuvara mreže, malo ko je mogao da poveruje u to. Pantelić je kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina bio prvi golman reprezentacije Jugoslavije i jedan od najboljih evropskih čuvara mreže. Pored 19 utakmica za nacionalnu reprezentaciju, ubeležio je i četiri nastupa za selekcije Evrope i sveta.
Ostao je, međutim, upamćen ne samo po svojim atraktivnim i smelim intervencijama, već i kao nepogrešivi izvođač jedanaesteraca za niški Radnički, tako da je jedne sezone bio drugi strelac svoje ekipe, odmah iza centarfora Dušana Mitoševića. Popularni Panta je sa bele tačke postigao i dva gola za Jugoslaviju – 27. septembra 1980. godine protiv Danske (2:1) i 29. aprila 1981. godine u susretu sa Grčkom.
Pantelić je jedini pogodak na prvenstvenoj utakmici u Nišu između domaćeg Radničkog i mostarskog Veleža postigao na jedinstven način, šutnuvši iz svog šenaesterca loptu, koja je nošena vetrom završila u mreži gola gostujuće ekipe. Gol sa preko 80 metara iznenadio je sve na stadionu, naročito iskusnog golmana Veleža Envera Marića, koji je iza sebe imao nastupe za reprezentaciju na Svetskom prvenstvu u Minhenu 1974. godine i nekoliko sezona u nemačkom prvoligašu Šalkeu. O tom golu Pantelić je pričao:
-Igrao se 88. minut. Uzeo sam loptu u svom šesnaestercu i odmah degažirao, kako bih pronašao centarfora Mitoševića. U tom trenutku nisam video da je Marić napustio gol i nisam imao nameru da ga matiram. Lopta je pala između šesnaesterca i penala, na nju su trčali Mitošević, Marić i još nekoliko igrača. Svi su mislili da će lopta doći u njihov posed, međutim, ona je nezgodno odskočila i završila u mreži Veleža. Posle završetka utakmice, bilo mi je neprijatno da se pozdravim sa Marićem. Znam da mi je zamerio, ali valjda je shvatio da tu nije bilo zle namere. Hajde da sam na taj način postigao gol nekom klincu, baš bi me bilo briga, ali, ovako, zna se ko je bio Marić. Međutim, taj gol nas je odveo u Kup UEFA.
Na youtube je postavljen video gola, a kako u opisu stoji, to bi trebao biti taj gol:
Da li je to taj gol, nisam baš siguran. Nakon utakmice, u emisiji Sportski pregled, koija se davala na TV nedeljom uveče, bilo je javljeno da gol nije snimljen. Lopta je iznenadila i snimatelja, tako da je on snimio samo momenat kad lopta preskače Marića i ulazi u gol. U redakciji Soprtskog pregleda, napravili montažu jednog izbacivanja lopte od strane Pantelića iz njegovog šesnaesterca, na kome se vidi kako lopta leti od njega preko centra... onda rez...pa su nadodali ovaj prvi dio, na kome je snimljen momenat kad lopta preskače Marića i odlazi u gol.
Na ovom snimku lopta leti u kontinuitetu od golmana preko čitavog igrališta, vara protivničkog golmana i ulazi u mrežu.
Da li je ovo snimak neke druge kamere? Golman liči na Marića, iako se to baš sa stopostotnom sigurnošću ne može reći. Odbrambeni igrači su u crvenim dresovima, a napadači u žutim. Međutim, Radnički je toga vremena imao crvene dresove, kao i Velež, a po fudbalskim pravilima, domaćin zadržava boju svojih dresova, a gostujući tim dolazi u dresovima druge boje. Zbog toga...???
Utakmica Radnički-Velež 1:0 (0:0), odigrana je 26. oktobra 1980. godina na stadionu na Čairu u Nišu, a gol je postignut u 50. minuti.
Na kraju sezone 1980/81 Radnički je bio 3. a Velež 9.
Podaci sa wikipedije:
Dragan Pantelić, bivši jugoslavenski fudbaler, golman. Branio u Radničkom iz Niša od 1971 do 1981 i 1984-1985 na ukupno 433 utakmice i pri tome dao 24 gola iz penala
Za reprezentaciju Jugoslavije branio 19 puta i kao golman dao 2 gola. Najveći uspjesi sa Radničkim u kupovima UEFA. Branio je u francuskom Bodou od 1981 do 1983. Za olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 8 utakmica, a za reprezentacije Svijeta i Evrope 4 utakmice.
Ostao je upamćen kao odličan golman i izvođač penala.
Kuriozitet, gol postignut sa gola na gol, protiv Veleža, kojim je Radnički pobijedio sa 1:0. Kakav je nekada bio odnos među fudbalerima i kako se poštovao stariji, kazuju riječi na kraju gornjeg teksta:
“Posle završetka utakmice, bilo mi je neprijatno da se pozdravim sa Marićem. Znam da mi je zamerio, ali valjda je shvatio da tu nije bilo zle namere. Hajde da sam na taj način postigao gol nekom klincu, baš bi me bilo briga, ali, ovako, zna se ko je bio Marić. Međutim, taj gol nas je odveo u Kup UEFA”.
U svakom slučaju, evo nije zaboravljeno.
(spagos)
11.01.2017.
Mostar u objektivima fotokamera - Franz Thiard De Laforest
Franz Thiard De Laforest rođen je u Beču. Potomak je burgundijske porodice Thiard de Bissy, ogranak koje se početkom 19. stoljeća doselio iz Francuske u Beč. Godine 1856. uspješno je završio trgovačku školu i započeo fotografirati. Nakon kraćeg boravka u Trstu, početkom 1860-ih godina pojavljuje se u Bakru te Zadru, gdje radi do približno 1866. godine. Nakon Zadra odlazi u Šibenik gdje nastavlja raditi kao portretni fotograf, ali započinje i sa snimanjima izvan atelijera.
Poduzima prva putovanja duž dalmatinske obale i dolazi 1866. do Omiša, a 1873. sve do Boke Kotorske. Od sredine 1870-ih godina radi neko vrijeme u Splitu u kojem 1878. godine objavljuje svoju prvu knjigu pod naslovom “Spalato und seine Alterthümer” (Split i njegove starine) ilustriranu s 10 vlastitih fotografija. Iste godine u Livnu snima 28 najuglednijih tamošnjih prvaka. Kraće vrijeme nakon Splita boravio je u Beču gdje se oženio Gabriellom von Lachmann, a zatim 1883. godine seli u Mostar.
Kao mostarski fotograf snimio je vrijednu kolekciju zadarskih veduta te izdao mapu s 28 fotografija s gradilišta pruge Metković – Mostar. Nakon Mostara put ga odvodi u Dubrovnik u kojem snima panorame grada i razne gradske motive, da bi se tijekom 1890-ih konačno nastanio u Kotoru. Tamo 1898. godine objavljuje drugu knjigu naslovljenu “Die Bocche di Cattaro” ilustriranu vlastitim fotografijama otisnutim u tehnici svjetlotiska, a iste godine dovršava i svoj veliki “Album von Dalmatien” u kojem je okupio sve snimke nastale na području Dalmacije kroz proteklih tridesetak godina rada. Umro je od srčanog udara u Kotoru u 74. godini života, a atelje je pod njegovim imenom djelovao sve do 1926. godine, kada je sudjelovao na jugoslavenskoj fotografskoj izložbi u Splitu.
Donosimo nekoliko fotogrfija Franza Thiarda De Laforesta, a ostale fotografije se mogu pogledati u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda.ba)
10.01.2017.
Draga majne familijo
šezdesete/XX
devedesete/XX
desete/XXI
Nekada se slično šprdanje provodilo sa prvim generacijama gastarbajtera, od kojih je veliki dio bio bez kanata i zanata, i trbuhom za kruhom odlazili put zemalja zapadne Evrope. Oni su sami sebi postavljali zadatak, raditi i zaraditi, a od zarađenog napraviti kuću, kupiti fino auto, i školovati djecu. Mnogi od tih tadašnjih, danas su uveliko u zasluženoj penziji. Nakon toga slijedile su godine rata i izbjeglištva. Put je ponovo bio u istom pravcu. Razlika, sada su tamo dolazili i oni koji su imali malo više godina škole, pa im nije bio problem da brzo savladaju jezike zemalja u koje su stizali. To su sebi postavljali kao zadatak, jer bez jezika nije bilo mogućnosti ono što se zna pretvoriti u novac, to jest platu. U oba slučaja, izrastale su generacije mladih koji su se puno bolje snalazili u novim uslovima, često se identifikujući sa sredinom u koju su došli. Četvrt vijeka kasnije, dolazi do nove ture gastarbajtera, koji napuštaju ognjišta na kojima nemaju posla, nemaju uslova za život. Opet istim putem i sa istim problemima kao prethodne dvije generacije. A usput, desi se i pismo, koje se moglo pripisati bilo kojoj od ove tri generacije. Svaka se snašla i progovorila vrlo brzo, tačno i tečno. U ovom slučaju, njemački se najbrže nauči zajedno, u društvu. Kao i u svim slučajevima prije toga.
Tekst koji slijedi, objavljen na portalu tomislavnews.com neodoljivo nas podsjeća na davno odpjevanun pjesmu Šabana Šaulića, Kako si majko, kako si oče...
Draga majne familijo
vigec ste mi dolje,
moram etvas da vam špreham
sad mi je već bolje.
Dojčlandski sam naučio
baš sam ga savlad'o,
pa s'ljudima ovdje špreham
od tad' vrlo rado.
A i šrajben meni ide
odlično od ruke,
i špreham i šrajbam
od sad ja bez muke.
Zdravo muter,
zdravo fater,
a gdje mi je švester,
kako su joj kinder,
da li su već grose,
dal im ide šule,
čujem bruder ponovo
krenuo od nule.
Kako je cu hauze
jel ales u redu,
zvat ću vas sa hendija
ja u nekste srijedu.
Majne erste libe
je'l još uvjek tamo,
niti da se javi
ni't da komen 'vamo.
Ali nema veze
pa i ovdje frau ima,
naći će se valjda ajne
koja meni štima.
Kakva nam je štrase
da'l je sada čista,
a hauze naša
je'l još uvjek ista?
A kako sam ja,?
Pa nije mi loše,
jedino se gelti
jako brzo troše.
Auto još nemam
kajne dosta gelta,
kauf ću ga ja na rate
bar do nekšte ljeta.
A'l kupiću pravog
što sve živo ima,
mercedesa sa četi'r vrata
ful koža i klima.
Pa i alu felge
pa i servo volan,
ipak ja u dojčland radim
pohvalit se moram.
Na poslu je dobro
dize vohe sjeda plata,
poslaću vam nešto gelta
da zamjenite vrata.
Za fenstere sada nemam
poslaću vam cvajte put,
dragi fater tut mi lajt
nemoj biti ljut.
Sad imam kolegen
ajne prava damen,
mi arbajten zajedno
mi pucen cuzamen.
Sa putem do posla
imam klajne muke,
jer moram da presjedam
na rozenštajnbruke.
Gestern sam se napio
pa hojte boli glava,
rakija im nevalja
ma naša je prava.
Bi'o sam u gartenu
sa još ajne manom,
to je onaj neben mene
lik sa grose stanom.
Sliko sam nas hendijem
poslaću vam sliku,
pa da se nasmijete
tom blesavom liku.
Smrš'o nisam nimalo
jer baš dobro esen,
vidjećete kada stignem
ja na dize jesen.
Jedem švajne šnicel
kartofil i brot,
obrazi mi rumeni,
a lice mi rot.
Ovdje stvarno loše nije,
pomalo se radi,
i pomalo pije.
Kad na urlap komen
okrenućemo nešto,
janje, prase, nije bitno
ja to radim vješto.
Nabavite ražanj
i domaći sir,
malo holca za vatru
i draj kištren bir.
Pozdrav majne familijo
i ćus i bis špeta,
ih bin komen najesen
ili nekšte ljeta.
Cajta više kajne
već je prošlo ziben,
pozdrav mili majne
ja vas puno liben.
vigec ste mi dolje,
moram etvas da vam špreham
sad mi je već bolje.
Dojčlandski sam naučio
baš sam ga savlad'o,
pa s'ljudima ovdje špreham
od tad' vrlo rado.
A i šrajben meni ide
odlično od ruke,
i špreham i šrajbam
od sad ja bez muke.
Zdravo muter,
zdravo fater,
a gdje mi je švester,
kako su joj kinder,
da li su već grose,
dal im ide šule,
čujem bruder ponovo
krenuo od nule.
Kako je cu hauze
jel ales u redu,
zvat ću vas sa hendija
ja u nekste srijedu.
Majne erste libe
je'l još uvjek tamo,
niti da se javi
ni't da komen 'vamo.
Ali nema veze
pa i ovdje frau ima,
naći će se valjda ajne
koja meni štima.
Kakva nam je štrase
da'l je sada čista,
a hauze naša
je'l još uvjek ista?
A kako sam ja,?
Pa nije mi loše,
jedino se gelti
jako brzo troše.
Auto još nemam
kajne dosta gelta,
kauf ću ga ja na rate
bar do nekšte ljeta.
A'l kupiću pravog
što sve živo ima,
mercedesa sa četi'r vrata
ful koža i klima.
Pa i alu felge
pa i servo volan,
ipak ja u dojčland radim
pohvalit se moram.
Na poslu je dobro
dize vohe sjeda plata,
poslaću vam nešto gelta
da zamjenite vrata.
Za fenstere sada nemam
poslaću vam cvajte put,
dragi fater tut mi lajt
nemoj biti ljut.
Sad imam kolegen
ajne prava damen,
mi arbajten zajedno
mi pucen cuzamen.
Sa putem do posla
imam klajne muke,
jer moram da presjedam
na rozenštajnbruke.
Gestern sam se napio
pa hojte boli glava,
rakija im nevalja
ma naša je prava.
Bi'o sam u gartenu
sa još ajne manom,
to je onaj neben mene
lik sa grose stanom.
Sliko sam nas hendijem
poslaću vam sliku,
pa da se nasmijete
tom blesavom liku.
Smrš'o nisam nimalo
jer baš dobro esen,
vidjećete kada stignem
ja na dize jesen.
Jedem švajne šnicel
kartofil i brot,
obrazi mi rumeni,
a lice mi rot.
Ovdje stvarno loše nije,
pomalo se radi,
i pomalo pije.
Kad na urlap komen
okrenućemo nešto,
janje, prase, nije bitno
ja to radim vješto.
Nabavite ražanj
i domaći sir,
malo holca za vatru
i draj kištren bir.
Pozdrav majne familijo
i ćus i bis špeta,
ih bin komen najesen
ili nekšte ljeta.
Cajta više kajne
već je prošlo ziben,
pozdrav mili majne
ja vas puno liben.
S FB profila Učimo njemački zajedno/TN
http://www.tomislavnews.com/index.php/tg/item/5957-stihovano-pismo-iz-njemacke-draga-majne-familijo-vigec-ste-mi-dolje
(spagos)
09.01.2017.
Razglednica iz ratne 1993. godine: Korpa koja je spasila mostarsku Donju Mahalu
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba 7. januara 2016. godine)
Malo je onih koji danas, šetajući ulicom Gojka Vukovića i prolazeći malim parkom na njenom južnom kraju, znaju šta je to izloženo između IKAR konzerve i stare zahrđale haubice. Da biste se sjetili legendarne "Korpe" i znali njen historijski značaj trebali ste rat provesti u Donjoj Mahali, živjeti desetak mjeseci ovisni o njoj.
U kasnu jesen 1993. godine, kad su porušeni svi mostovi na Neretvi, pa i Stari most na kraju, između Bulevara i Neretve živjele su hiljade ljudi u svojevrsnoj enklavi, sa jedne strane ratna linija razdvajanja, sa druge nabujala rijeka.
Odvojeni od svijeta, bez ikakvih komunikacija. Nevolja je izrodila genijalnu ideju, preko rijeke prevući sajlu, a po sajli improviziranu metalnu korpu koja bi tako povezala Luku i Donju Mahalu.
Narednih deset mjeseci, korpa je služila narodu za hranu, lijekove, humanitarnu pomoć, često i putnike namjernike kad su kasnije improvizirani mostovi bili posebno nesigurni, korpa je uvijek bila u funkciji. Mahala je tada brojala i trudnice koje su do porodilišta išle korpom. Zamislite da se preko Neretve prevezete s jedne na drugu stranu u ovom čudu na visini od dvadesetak metara od vode. Trebalo je i hrabrosti. Do polovine rijeke išli ste inercijom i silom teže, od polovine su vas vukli oni s druge obale.
Korpa je više od dvadeset godina navlačila koroziju na sebe, čekajući da opet "ugleda svjetlo dana". Udruženje "Sinovi Mahale" sjetilo se njenog značaja za ovo naselje, a njen projektant i kreator Emir Zvonić priča o tim vremenima, živo i precizno kao da je to bilo jučer.
"Bila je i ranije korpa sjeverno od ove između hotela 'Bristol' i hotela 'Neretva', ali je to bio čisti promašaj, teška 380 kg, niko to nije mogao vući, tako da se brzo odustalo od toga. Mene su se sjetili jer su znali da bi ja mogao usavršiti tu ideju", kaže Zvonić.
Emir Zvonić dugogodišni je profesor Praktične nastave mostarske Mašinske škole, mašinac iz vazduhoplovne industrije SOKO, sa civilnim i vojnim obrazovanjem. Danas se sjeća kako je u svom stanu pod svjetlosti svijeće crtao i proračunavao novu korpu, usavršavao staru ideju. Korpa je zapravo ideja iz vojnih udžbenika, nama je bio najveći problem kako je napraviti u tim otežanim uslovima, bez materijala, struje, uz stalna granatiranja.
Odvojeni od svijeta, bez ikakvih komunikacija. Nevolja je izrodila genijalnu ideju, preko rijeke prevući sajlu, a po sajli improviziranu metalnu korpu koja bi tako povezala Luku i Donju Mahalu.
Narednih deset mjeseci, korpa je služila narodu za hranu, lijekove, humanitarnu pomoć, često i putnike namjernike kad su kasnije improvizirani mostovi bili posebno nesigurni, korpa je uvijek bila u funkciji. Mahala je tada brojala i trudnice koje su do porodilišta išle korpom. Zamislite da se preko Neretve prevezete s jedne na drugu stranu u ovom čudu na visini od dvadesetak metara od vode. Trebalo je i hrabrosti. Do polovine rijeke išli ste inercijom i silom teže, od polovine su vas vukli oni s druge obale.
Korpa je više od dvadeset godina navlačila koroziju na sebe, čekajući da opet "ugleda svjetlo dana". Udruženje "Sinovi Mahale" sjetilo se njenog značaja za ovo naselje, a njen projektant i kreator Emir Zvonić priča o tim vremenima, živo i precizno kao da je to bilo jučer.
"Bila je i ranije korpa sjeverno od ove između hotela 'Bristol' i hotela 'Neretva', ali je to bio čisti promašaj, teška 380 kg, niko to nije mogao vući, tako da se brzo odustalo od toga. Mene su se sjetili jer su znali da bi ja mogao usavršiti tu ideju", kaže Zvonić.
Emir Zvonić dugogodišni je profesor Praktične nastave mostarske Mašinske škole, mašinac iz vazduhoplovne industrije SOKO, sa civilnim i vojnim obrazovanjem. Danas se sjeća kako je u svom stanu pod svjetlosti svijeće crtao i proračunavao novu korpu, usavršavao staru ideju. Korpa je zapravo ideja iz vojnih udžbenika, nama je bio najveći problem kako je napraviti u tim otežanim uslovima, bez materijala, struje, uz stalna granatiranja.
Materijal od izgorjelih vagona
"Tri dana sam skidao sa izgorjelih željezničkih vagona u Zaliku materijal za koji sam vjerovao da će biti potreban, žabice, zavrtnje... Kasnije smo u majstorskoj radnji Mehe Klarića napravili glavni posao. Bila je duga 230 cm, široka 70, obje ograde s baglamama, da se mogu otvoriti radi transporta ranjenika ili mrtvaca na nosilima", priča Emir.
Emirova korpa na kraju je težila samo 74 kilograma, u tome je bila tajna njenog uspjeha. Našli su savršeno mjesto za korpu, neposredno ispod Lučkog mosta, između mehaničarske radnje Rame Đulimana na desnoj obali i Andrića podruma na lijevoj.
"Srušili smo jedan zid Ramine automehaničarske radnje, a podrum na suprotnoj, lučkoj strani imao je odgovorajući veliki prozor da je taman odgovorao potrebnoj širini", sjeća se Zvonić, a posebno je zanimljiv način kako je prebačena sajla.
"Sajla je prebačena uz pomoć ribarskog umijeća Rame Brekala koji je mlatom iz prvog pokušaja prebacio tanki silk, kasnije smo prevlačili sve deblju materiju, dok nismo prevukli originalnu sajlu koja je stajala stalno", sjeća se Emir.
Najviše hrabrosti za prvu vožnju imala Samija Grebović
Sve je urađeno u nekoliko dana, nije bilo vremena za čekanje. Korpu smo isprobali sa tri ivičnjaka od 70 kg, ali smo morali naći i dobrovoljca, prvu živu osobu koja će pomoću korpe i sajle preći Neretvu.
Najviše hrabrosti je imala Samija Grebović, više nego ijedan muškarac, uz smijeh se prisjeća Emir, govoreći kako je gospođa Grebović raji na Luci odnijela i dvije tave uštipaka da ih počasti.
Korpa je živjela dugo, kasnije se preko nje prebacivala humanitarna pomoć, da narod preko mostova ne vuče na leđima.
Spasila je Donju Mahalu, Šemovac i jedan dio Cernice. Sarajevo je imalo tunel ispod aerodromske piste, Mostar je imao korpu.
(klix.ba)
07.01.2017.
Mostar očima stranih umjetnika: Skice milion malih, lijepih trenutaka (2013.)
Prošle godine, negdje u ovo vrijeme, (2013. op.a.) prolaznici su na ulicama Mostara mogli primjetiti jednu djevojku koja bi sate i sate provodila crtajući mostarske motive. Sjedila bi na trotoaru, a oko nje je bila razbacana hrpa olovaka, vodenih bojica, listova sa crtežima, a nerijetko i hrpa djece, naše Mostarske. Malo neobično, za ovo vrijeme digitalne tehnologije, kada je dovoljna jedna sekunda da se neki motiv zabilježi kamerom, ostavi negdje u arhivi, ali i brzo zaboravi.
Djevojka je imena Candace Rose Rardon (28) pisac, umjetnik, crtač i ilustrator. Putuje svijetom, a doživljaje i zapažanja na sebi svojstven način pretače u skice i akvarele i šalje svim ljudima na svijetu poruke nade za ljubav prema ljudima i svijetu. Prokrstarila je čitavom zemaljskom kuglom, bila od farmi bisera u morima Južnog Pacifika, do ludih vožnji rikšama u Indiji, a pohodila je i putevima Evlije Čelebije. Namjerno nismo ni stavili odakle je, jer nikad nije na jednom mjestu, a svugdje na svijetu, gdje dođe i gdje boravi njen je dom, i njeni prijatelji. Candace je građanin svijeta.
Na putu svijetom prošle godine je boravila u Mostaru, a svoje utiske sa tog boravka objavila je na njenom blogu i facebook stranici. Tu susrećemo skice zrelih, neubranih šipaka iz mostarske bašče, Cernicu, Stari most, ali, kako ona to kaže, i milion sitnih lijepih trenutaka zbog kojih Mostar nosi u srcu, uz preporuku svima, da tu dođu, da vide i da dožive.
U vrijeme njenog boravka upoznala je najobičnije ljude koji su joj otvarali svoju dušu, svoja srca i domove. Ona sve to opisuje, skicira i komentariše sa najljepšim probranim riječima.
Boravila je Cernici, u privatnom smještaju, opisujući to tačno, kod njene domaćice Majde, u ulici Adema Buća. Posebno opisuje momente kako joj Majda nijedno jutro nije dala da izađe iz kuće dok ne popiju kafu i dok ne doručkuju zajedno. A dalje? Pustimo nju da priča:
- Majda me je svako jutro pitala želim li kafu prije izlaska. Ja sam joj svako jutro odgovarala «Thank You, but I'm Okay», međutim za Majdu je to značilo «Okay, hvala», i onda je servirala kafu, njen domaći hljeb, pekmez od šljiva i još svašta nešto.
Zatim je svakog jutra slijedio i moj drugi doručak, koji također nisam mogla izbjeći, a bio je u kafeu u istoj ulici. Vlasnici su divan par, zovu se Biša i Hatidža. Kod njih sam slučajno došla prvog jutra, a sada ne mogu nikuda maknuti, dok prvo tu ne dođem, dok ne popijem moju «bosansku» kafu i ne pojedem sendvič, koji bi mi oni pripremili i koji me čekao svako jutro u njihovim kafeu.
Dvanaest sati kasnije, moj dan završavao se obično uz jedno pivo, a ponekad i dva, u jednom baru, malo niže od Majdinog apartmana. Ni jednu veče nisam mogla zaključiti protekli dan, dok tu ne naručim jedno «Sarajevsko», toneći u svoje misli, slušajući komentare i kotrljanje kockica i drvenih «čipova» dvojice starijih ljudi koji su sjedili u blizini i igrali tavlu (Backgammon).
U kafeu sam upoznala nevjestu vlasnika, Edisu i njenu kćerkom Iman, koje uskoro puni šest godina. One su me pozvali da sutra dođem na ručak, kod njih kući. Ručak nam se zatim produžio u popodnevno ispijanje kafe, a nakon toga još i u večeru. Crtali smo u njihovom dvorištu još neubrane šipke, zajedno sa djecom iz komšiluka. Šipke, neubrane, na grani nikad prije u životu nisam vidjela. Kući sam se vratila nakon sedam sati, puna utisaka i poštovanja, razmišljajući o tome kako se sve ostvaruju veze širom svijeta. Sutra dan se ponovilo isto, ali sa drugom porodicom. Uvečer se nisam mogla oteti od razmišljanja, kako se ovdje lako ostvaruju kontakti, kako su ljudi ovdje jednostavni i pristupačni. Svako jutro sam se budila uz razmišljanje, kako provesti dan, a uvečer pred spavanje, bila bih obuzeta osjećajem ljubaznosti i velikodušnosti na koju sam naišla u ovom gradu. Iz ovog grada nosim sa sobom milion malih lijepih trenutaka, susreta, sjedenja, sjećanja na kasne ručkove po avlijama, skiciranja po trotoaru, ispijanja kafe i beskrajno dugih razgovora.
Ne znam kako i kome mogu biti zahvalna što sam došla u ovaj dio svijeta, skoro slučajno. A Mostar me podsjetio na sve ono, šta sve čovjek može doživjeti kada svijetom putuje otvorenog srca i zdravog razuma.
Pa ponekad, čak i dva doručka ujutro. Ali to je tako, i tu se ništa može promjeniti.
Ako ovaj tekst, koji objavljujemo, može biti barem mala vrsta zahvalnosti za sve ono što je Candace napisala o Mostaru, onda: Candace, hvala ti! U ime Mostaraca.
Opisi na skicama:
Bife kod Biše - Cafe
Mostar – utorak ujutro
Ovdje je sve počelo.
Prva cigareta, Hatidža i njen muž, ranom zorom.
“Coffee Bosnia” Bosanska kafa.
Jučer je na TV bio film iz Holivuda sa prevodom. Danas je tiho.
Cernica - Kiosk
Mostar, Bosna i Hercegovina
Srijeda ujutro
"Candace" neko izgovara moje ime sa zaprepašćujućom preciznošću. To je Amela, na putu kući iz škole.
"Ovo je mala prodavnica novina, u Orijentalnom stilu" objašnjava mi moja nova prijateljica Dalila, uz kafu i pitu.
Asim dok odlazi kaže "Cine, medu".
Asim dok odlazi kaže "Cine, medu".
Bašča iza kuće Demića
Mostar, Bosna i Hercegovina.
Petak popodne.
Ovdje ima limuna i smokava u izobilju, gozba je na dohvat ruke. Večernji zrak je tih, uz zvuke krckanja ukusnih, ljutih zrna šipaka. Skiciranje na stolu ispod drveta, sjedimoslušajući Brunu Marsa i Big Time Rush.
Stari most
Mostar, Bosna i Hercegovina
Subota popodne
Bulevar
Mostar, Bosnia & Hercegovina
Nedelja ujutro
Skicirala sam sa sredine Bulevara ili odande gdje je bila vatrena linija u ratu.
Tačno vrijeme sam znala po zvonu sa katoločke crkve u blizini.
priredio:Smail Špago
tekst je objavljen na portalu Nova Sloboda, 2014.
04.01.2017.
Mostar u objektivim fotokamera – František Topič
Sliku zgrade mostarske gimnazije, sagrađenu 1898. godine, na mjestu gdje se i danas nalazi, imali smo priliku vidjeti bezbroj puta, počevši od one najstarije slike, samo s desnim krilom, pa dograđenu, onda iz skoro svake godine od izgradnje do danas, kroz sve ratove kojima je svjedočila. Međutim, zahvaljujući slikama Františeka Topiča iz 1907. godine, po prvi put možemo zaviriti unutar zgrade i vidjeti kako su izgledale učionice.
František Topič (1858. – 1941.) bio je praški izdavač i knjižar jedan od značajnijih predstavnika moderne češke književne kulture, umjetnosti i rukotvorina svoga vremena. Oženio je kćeku pozantog češkog izdavača Františeka Šimačka, a nakon njegove smrti preuzeo je koncesiju za štampanje, objavljivanje i skladištenje knjiga. U narednim godinama je proširio djelatnost, nadmašujući ostale izdavačke kuće, okupljajući značajan tim autora, prevodilaca i umjetnika. Objavljivao je knjige na više jezika, a otvorio je i izložbeni prostor, takozvani Topičev salon, u kome je izlagao kako svoje, tako i djela drugih autora. U Bosni i Hercegovini i Mostaru boravio je u više navrata, kad je napravio veoma značajne fotografije toga vremena.
Prva slika interijera jedne učionice nam mnogo toga priča. Profesor u odijelu sjedi na drvenoj stolici, klupe su one starinske iz austrougarskog perioda, povezane kao klupe u crkvi, s nagnutom površinom gornje ploče stola. Učenici su svi u odijelima, a poneki nose fesove na glavama. Osvjetljenje u učionici je na petrolej, a grijanje je na peć na drva i ugljen. Dodajmo ovome i prijevod opisa s poleđine slike koja se čuva u Zemaljskom muzeju BiH: „Muški razred u Višoj gimnaziji u Mostaru – Dječaci u urbanoj odjeći (neki od njih na glavi nose fes) sjede u školskim klupama. Jedan učenik stoji pored stola nastavnika, držeći knjigu u rukama. Nastavnik sjedi u prednjem dijelu učionice. U pozadini: vješalica za kapute, peć, mapa i slika iz istorije.“
Druga slika iz iste godine je snimljena u zoološkom kabinetu. Profesor učenicima pokazuje nešto vezano uz životinjski svijet. Kabinet je prilično opremljen za ono doba, tu se mogu naći i neke rijetke preparirane životinje kao kengur ili ptica flamingo. Prijevod s druge slike glasi: „Grupa učenika u kabinetu za zoologiju Učenici stoje oko stola i slušaju objašnjenja nastavnika. U pozadini su vitrine u kojima se nalazi preparirane životinje i ljudski kostur.“
Pored fotografija iz mostarske gimnazije, napravio je fotografiju na Bulevaru 1904. g., koje se uz ostale njegove fotografije mogu naći u arhivi fotografija na stranici: www.cidom.org .
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen