Prohujalo s vihorom, osam decenija od prve premijere

Kada je filmski ep južnih država „Prohujalo s vihorom“ slavio svoju premijeru, milion ljudi je stajalo u špaliru na ulicama Atlante, kako bi vidjeli zvijezde ovog filma uživo. Čak je guverner savezne države Georgia 15. decembar 1939. godine proglasio praznikom. A kada je Clark Gable sišao iz aviona, državna policija je morala požuriti da ga zaštiti od histeričnih obožavatelja.

Osam decenija kasnije, film i dalje stvara čaroliju kod miliona gledalaca. Nema ozbiljnijeg ljubitelja filmske umjetnosti, koji barem jedanput nije odgledao ovaj film.

Prohujalo s vihorom (engleski: Gone with the Wind), poznat i pod imenom Zameo ih vjetar je slavna američka ljubavna historijska drama iz 1939. godine koju je režirao Victor Fleming prema istoimenom romanu Margaret Mitchell. Radnja se vrti oko razmažene južnjačke ljepotice Scarlett O'Hare, koja odrasta tokom i nakon Američkog građanskog rata, te se zaljubi u Rhetta Butlera.

Film je vremenom postao jako slavan i hvaljen, a preračunato, najkomercijalniji je film svih vremena. Također se nalazi i na listi 250 najboljih filmova kinematografije na IMDb.com. Godine 1989. zbog "kulturnog značaja" uključen je u Državni filmski registar SAD-a, dok ga je Američki filmski institut stavio na 4. mjesto na listi "100 godina... 100 filmova" te na 4. mjesto na listi "10 najboljih epskih filmova".

Glavne uloge su igrali: Clark Gable, Vivien Leigh, Leslie Howard. Olivia de Havilland, Hattie McDaniel, Buterfly McQueen. Film traje 224 minute

Pored onoga što film svojom rednjom nudi gledaocima, pojedini detalje iz, i oko filma, i danas su ponovo interesantni ljubiteljima filmske umjestnosti. Ovdje neki od njih:

Knjiga autorke Margaret Mitchell, po kojoj je snimljen film, prodata je u skoro 30 miliona primjeraka.

Legendarni filmski par Clark Gable i Vivien Leigh ne može se kod pravih ljubitelja filmna ni zamisliti, niti ide jedno bez drugog. Uzdasi, mirisi, porazi iz ovog filma ušli su u legendu, koja traje sve do danas.

Gary Cooper je odbio ulogu Rhetta Butlera. Čak je prognozirao da će taj film "biti najveći neuspjeh u historiji Hollywooda".

Zbog posljednje rečenice Clarka Gablea u filmu, "Frankly, my dear, I don’t give a damn", studio je morao platiti kaznu zbog psovanja u visini od 50.000 dolara. Riječ "damn" ("prokletstvo") pokušali su presinhronizirati, ali nije išlo.

Čak 1.400 glumica se prijavilo za ulogu Scarlett O'Har, a među njima i Olivia de Havilland, koja je u filmu dobila ulogu Melanie.

Hattie McDaniel postala je prva crnkinja koja je nominirana te čak i osvojila Oscar za ulogu u filmu. Bila je prva afroamerička glumica koja je osvojila ovu nagradu u kategoriji najbolja sporedna uloga. Za vrijeme ceremonije dodjele Oscara, morala je sjediti odvojeno od ostalih nominiranih iz istog filma, za svojim stolom, zajedno sa svojim afroameričkim pratiteljem.

Tek na dodjeli Oscara 1964. godine jedan afroamerikanac je ponovo osvojio je Oscara, bio je to Sidney Poitier.

Film je osvojio ukupno deset Oscara: najbolji film, režija, scenario, glavna glumica - Vivien Leigh, sporedna glumica - Hattie McDaniel, scenografija, fotografija i posebne nagrade za revolucionarnu upotrebu produkcijske ekipe i boje. Pored toga imao je još 5 nominacija, najbolji glavni glumac , Clark Gable, sporedna glumica, Olivia de Havilland, te specijalni efekti, muzika, zvuk.

Glumica iz ovog filma Olivia de Havilland živa je i danas, i ima 103. godine

Holivud je na svoj način svečano obilježio 80 godina od premijere filma “Prohujalo s vihorom”, tako što je 28. februara prikazivan u svim gradovima širom SAD, koji imaju kino sale. Pošto je to bio radni dan, film je ponovo bio na repertoaru i u nedelju 3. marta.

(express)

(NovaSloboda.ba)

Opet dvadesete

Umjetnost, ponovo postati mlad

Početak godine je poput okreta bubnja: Dvadesete, Roaring Twenties, burne dvadesete - divlje godine koje su počele 1920. i promijenile i svijet i Evropu. Eksplozija umjetnosti, literature, slikarstva, arhitekture, muzike, ideja.

Zlatne dvadesete imaju konjukturu: plesne revije, „Babylon Berlin“ nove sezone, pogled na sve što je tada započeto i nastavlja fascinirati sve do danas.

I sada, gotovo tačno u dan, opet smo na početku novog desetljeća, opet dvadesete. Naravno, ne znamo kakve će biti sljedeće godine: uzbudljive, smirene, zastrašujuće? Na kraju će se ipak moći reći: kakva decenija, kako lijepo da smo joj mogli biti prisutvovati! Ili, nažalost: mogli smo vala i bez nje.

Nije to samo promjena kalendara, doček Nove godine, kada se sat nepovratno okrene naprijed, i samo tek tako, imamo novu deceniju.

Ovog puta ima još nešto što zvuči drugačije, kad samo i razmišljate o Novoj godini. To je njeno samo ime: dvadeset - dvadeset.

Ime koje samo od sebe zvuči kao nešto posebno. Nešto što nismo imali nikad ranije. Dvadesete - to je i dio vlastitog život: Kakav sam samo tada bio? Ili za mlađe: kakav ću tada biti? Hoće li to zaista biti poput osvajanja novih obala? Je li to, kao kod gore već spomenutog okretanja bubnja? Da li će to biti početak nove magije? Ono, kao kad se malo stariji sjećaju, pa kažu: "Čovječe, dvadesete, to bih želio ponovno doživjeti!"

Postoji li način da se ostane mlad. ili čak da se ponovo postane mlad?

Glumac Curd Jürgens pronašao je za to vrlo jednostavne riječi: "Sve što vam je zabavno, čini vas mladim." Na internetu je negdje bio postavljen jedan savjet: "Trebali bi ponekad raditi samo ono što nas usrećuje, a ne ono što je najbolje."

Sve mudro i istinito. To pokazuje i fenomen, kada je riječ o starosti, naročito kod mladih.

Ponekad se čovjek puno brine o stvarima, i kada su one prilično daleko od njega.

Pogledajte djecu, ili čak i unuke, koji su oko 20 godina, i što je tipično za njih, kažu: “Dvadeset, pa šta onda”, kaže jedan, a.drugi dopunjava: "Nisam ni razmišljao o tome..“ Ili: "Nije uopšte važno da li naprijed stoji jedna dvojka. Isti sam kao i prije. "

Kada započne novo desetljeće, a to smo, mi malo stariji iskusili već nekoliko puta, malo starijim osobama dolaze malo drugačija razmišljanja: Da li ćemo doživjeti kraj dolazeće, slijedeće decenije?

Ili onu slijedeću, jo iza?

Ne kažu to suzama (nadati se!), ili sa posebnom melanholijom.To je upravo tako, i ne mora nužno biti jednostavnije.

Utjehu može dati Picasso, koji je neka od svojih najboljih djela stvorio u starosti. I dao nam jednu divnu rečenicu: "Potrebno vam je jako mnogo vremena da se postanete mladi."

To bi baš mogla biti rečenica za sve nas - i moto nove, uspješne i sretne decenije.

I želimo vam to od sveg srca!

(spagos)

Iz stare štampe: Eškija u Zahumu, 1907. g.

U časopisu Musavat broj 1 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:

“Eškija u Zahumu. Prijatelj iz Zahuma šalje nam ove retke: 25/12 u 6 ½ sati u veče pošao sam iz dućana kući. Na domaku žandarske kasarne čujem neki pucanj i pomislih da se nije ko ubio u žadarskoj kasarni. Ali boš. Nekoliko katolika nakresani pucaju ispred žandarske kasarne kao da su u eškiji (odmetništvu, hajdučiji op.a.). Onaj prizor vidjela i žandarska patrola, ali je ostala nepomična. Bože moj, da je ko od nas Muslimana glasno viknuo izpred velike žandarske gospode, uhapsili bi ga, a njima baš ništa. Nama Zahumljanima Muslimanima nije moguće kroz Zahum proći čim se smrkne, jer bi inače mogli glavom platiti. Za istinitost ovoga jamčim ja i moja dva prijatelja svojim potpisom. R”.

Fotografija: Zahum 1900.tih

priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Bilo je i prije baraža...

...samo ih nismo tako zvali

Onim malo starijim ljubiteljima fudbala, čija fudbalska sjećanja još dosežu do polovine prošlog stoljeća, neizbrisivo su u sjećanju igre tadašnje reprezentacije i uzbuđenje koja je ta igra donosila.

Jedno od tih uzbudljivih sjećanja je svakako plasman na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, i put do plasmana, koji je izboren tek nakon pobjede u majstorici protiv Španije. A da bi se došlo do majstorice, valjalo je u zadnjoj utakmici kvalifikacija pobijediti Grke u Atini i to barem sa dva gola razlike. Na kraju je sve ispalo kako treba, ali su se do plasmana odvijale prave drame, od junaštva do tragedije, a onda od tragedije do blitsavog junaštva.

Jedan od junaka i tragičara bio je novoizabrani selektor reprezentacije BiH Duško Bajević. Zbog toga su odjednom tako visoko izbila i sjećanja na te dane, sa kraja 1973. i proljeća 1974. godine.

U utakmici u Grčkoj odigranoj 19. decembra 1973. godine nije se moralo dugo čekati da reprezentacija dođe do dva gola razlike, koliko je minimalno trebalo. Bila je ustvari poželjna pobjeda od tri gola. Ali o tom po tom. Bilo je 0:2 već u 15 minuti. Golove su postigli Bajević u 12. i Karasi u 15. minuti. Grčka smanjuje na 1:2 u 30. minuti, a u 37. minuti Duško Bajević dobija crveni karton. Tada je bilo jasno da će se do pobjede od tri gola teško doći. Do kraja poluvremena, jedna bezazlena akcija. Lopta od golmana Marića dolazi do centarhalfa Katalionskog, koji htijući dobiti u vremenu, loptu vraća ka Mariću, ni ne gledajući gdje se on nalazi. Marić je bio izašao na šesnaesterc, a lopta vraćena od Katalinskog bila je visoka, prelazi preko njega. On trči za njom, a lopta završava u mreži. 2:2! Tragedija. Prvo Duško crveni karton, a zatim autogol. U drugom poluvremenu u igru ulazi Šurjak, koji u 63. minuti ipak postiže gol za 2:3. Drama se nastavlja do samog kraja, ili kako se danas kaže u 90+ minuti Karasi, na stadionu Karaiskaki, postiže gol za 2:4.

Majsrorica! Wald stadion u Frankurtu. 63 hiljade gledalaca, od toga više od polovine naših. Tragičar iz Atine postaje junak. Katalinski u 13. minuti postiže gol za 1:0. Tim rezultatom završava majstorica. Vrata Svjetskog prvnestva su bila širom otvorena.

Povratak u sadašnjost:

Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine tri puta je igrala dodatne kvalifikacije za plasman na neko veliko takmičenje.

Martovski baraž slijedeće godine je četvrti, kada ćemo se boriti za plasman na Evropskom prvenstvu naredne godine.

Ranije smo u svakom baražu eliminisani. Dva puta koban je bio Portugal, a jednom Republika Irska.

Fudbalska selekcija BiH će 26. marta na svom terenu igrati polufinale baraža UEFA B Lige nacija protiv Sjeverne Irske (igra se jedna utakmica).

U drugom polufinalnom duelu baraža UEFA B Lige nacija, sastaće se Slovačka i Republika Irska.

Pobjednici ova dva meča igraće finale za odlazak na EURO.

Ovdje statištički pregled podataka sa dvije utakmice iz 1973. i 1974. godine.

I poruka: Nikad nije gotovo do zadnjeg zvižduka sudije.

Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1974.

Athenai (Gre), 19.12.1973. Stadion: Karaiskaki, Gledalaca: 20.000,

Sudija: Kurt Tschenscher (GFR)

Grčka – Jugoslavija 2:4 (2:2)

Strijelci: 0:1 Dušan Bajević (12.) (21. gol), 0:2 Stanislav Karasi (15.) (1. gol), 1:2 Eleftherakis (30.), Jospi Katalinski (44. autogol), 2:3 Ivica Šurjak (63.) (1. gol), 2:4 Stanislav Karasi (90 +), (2.gol)

Crveni karton: Dušan Bajević 37.

Jugoslavija: Enver Marić 19 (Vel), Ivan Buljan 2 (Haj), Enver Hadžiabdić 2 (Želj), Miroslav Pavlović 44 (Czv), Josip Katalinski 16 (Želj), Jure Jerković 22 (Haj), Ilija Petković 36 (Tro. Fra.), Stanislav Karasi 4 (Czv), Dušan Bajević 27 (Vel), Jovan Aćimović 39 (Czv), Dragan Džajić 69 (Czv)

Zamjene: Ivica Šurjak za Juru Jerkovića (46.) i Vladimir Petrović za Dragana Džajića (46.)

Selektori: Miljan Miljanić 17, Milan Ribar 1, Sulejman Rebac 1, Tomislav Ivić 1, Milovan Ćirić 1,

Grčka: Kelesidis, Dimitrou, Siokos, Glezos, Angelis, Eleftherakos, Domazos, Terzanadis, Paridis, Delikaris, Kristikopulos

a onda je slijedila majstorica, samo jedna utakmica sa Španijom, na neutralnom terenu:

Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1974.

Frankfurt (Ger), 13.04.1974. Waldstadion, Gledalaca: 63000

Sudija: Vital Loraux (Bel)

Jugoslavija - Španija 1:0 (1:0)

Strijelac: Katalinski 13.

Jugoslavija: Enver Marić 20 (Vel), Ivan Buljan 3 (Haj), Enver Hadžiabdić 3 (Zel), Brane Oblak 25 (Haj), Josip Katalinski 17 (Zel), Vladislav Bogićević 7 (Czv), Ilija Petković 37 (Tro; Fra), Stanislav Karasi 5 (Czv), Ivica Šurjak 3 (Haj), Jovan Aćimović 40 (Czv), Dragan Džajić 70 (Czv)

Selektori: Miljan Miljanić (18), Milan Ribar (2), Sulejman Rebac (2), Tomislav Ivić (2), Milovan Ćirić (2)

Španija: Iribar, Sol, Benito, Uria, Juan Carlos, Jesus Martinez, Amancio, Claramunt, Garate, Asensi, Valdez

Selektor: Ladislav Kubala

(spagos)

Filmski klasici: „Tačno u podne“

Oni malo stariji ljubitelji kina i western filmova, rado će se sjetiti starog kina Zvijezda u Mostaru, prije renoviranja, a možda su im još u sjećanju bezbrojne uramljene fotografije filmskih glumaca, izvješene na zidovima u foajeu kina. Među brojnim fotografijama u sjećanju svakako stoji fotografija Gary Coopera, kauboja bez premca iz onog vremena. Američke western filmove smo gledali sve odreda, a sa imenima glumaca smo se igrali, recitujući stihove: „Gari Kuper nosi kufer, Kirk Daglas prno naglas“ i slične. Naravno, tu se nalazio i John Wayne, omiljeni i neprevaziđeni junak kubojskih filmova. Tek kasnije su u kina došli talijanski špageti westerni, kao i njemački serijal o Winetouu, čuvenom poglavici indijanskog plemena Apachi.

Film „Tačno u podne“ i danas budi interesovanja kako starije filmske publike, tako i mladih. Stoga nije čudo da se i 67 godina nakon snimanja ovog filma, o njemu govori u medijima, a i kod nas se još može pogledati, barem na televiziji, na kanalima koji prikazuju klasike filmske umjetnosti. Ovdje nekoliko najzanimljivijih detalja o filmu „Tačno u podne“.

"Tačno u podne", „High Noon“, režisera Freda Zinnemanna smatra se jednim od najboljih djela u istoriji filma Besmrtni su ostali Gary Cooper i Grace Kelly, kao Will i Amy Kane, koje su njih dvoje glumili u ovom western klasiku.

"Tačno u podne" (1952.) jedno je od najpoznatijih djela u istoriji filma. Radnja filma se dešava u jednom danu, osim manjih kolapsa, u realnom vremenu između 10 sati i 35 minuta prije podne, a završava tačno u podne. A upravo toliko je trajenje filma: tačno 85 minuta.

Dan, u kome se dešava radnja, dan je vjenčanja šerifa Will Kanea, koji se nakon vjenčanja s Amy (Grace Kelly) želi povući, jer Amy odbija nasilje.

Gary Cooper dobio je svog drugog Oscara za portret ne tako svježeg šerifa. To što je stvarno izgledao tako slomljeno tokom snimanja, posljedica je nekoliko okolnosti. Između ostalog, zbog zdravstvenih i bračnih problema.

Prije nego što je Fred Zinnemann postao holivudski režiser, studirao je kameru u Parizu i radio kao asistent u Berlinu, a školsku klupu je u Beču dijelio, između ostalih i sa Billy Wilderom, kasnije scenaristom, režiserom i filmskim producentom.

Mnogi su gledaoci film smatrali "antizapadnjačkim". Za Johna Waynea film je bio „najneamerikanskija stvar koju je ikad vidio u životu". Kao predsjedavajući Saveza za očuvanje američkih ideala, Wayne se osjećao pozvanim da osudi film kao nepatriotski, a šest godina kasnije sa filmom Rio Bravo, u režiji Howarda Hawksa, snimio svoju "američku" verziju High Noon".

"Tačno u podne" ima i brojne žestoke obožavaoce, a među njima i neke vrlo poznate. Bivši američki predsjednik Bill Clinton priznao je da je ovaj western gledao najmanje sedamnaest puta tokom njegovog predsjedničkog mandata.

Početkom 80-ih snimljen je i emitovan nastavak na američkoj TV. Taj je nastavak sigurno bio skup jer je glumac koji je preuzeo ulogu Willa Kenea u filmu "High Noon II" bio Lee Majors, poznatiji po glavnoj ulozi u seriji „Čovjek od šest miliona dolara“.

Prije nekoliko godina prikazana je jedna spektakularna epizoda iz njemačkog serijala „Tatort“ sa raznovrsnim filmskim i pozorišnim citatima. U epizodi se našla i scena sa stanice iz filma „Tačno u podne“. Naslov epizode je bio „Rođen u bolu“

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Protiv Brazila u Manausu

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu federalna.ba dana 18. decembra 2019. godine, autor je Muhamed Bikić)

Prijateljska utakmica, 18. decembra 1996. Manaus.

Brazil – Bosna i Hercegovina 1:0 (0:0)

Sudija: Sidrack Marinho dos Santos (Brazil).

Strijelac: 1:0 - Ronaldo (75).

BRAZIL: Zetti, Cafu, Goncalves, Andre Cruz, Ze Roberto (od 73. Junior), Favio Concei'o (od 46. Ricardinho), Leandro (od 73. Rodrigo), Denilson, Djalminha, Giovanni (od 77. Oseas), Ronaldo. Selektor: Mario Jorge Lobo Zagallo.

BiH: Dedić, Kapetanović, Beširević, Pintul, Geca, Ramčić, Glavaš (od 78. Dadić), Begić (od 70. Turković), Bolić, Salihamidžić (od 78. Osmić), Šabić (od 62. Musić).

Selektor: Fuad Muzurović.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, odmah nakon rata, dočekali smo svjetske prvake Italijane, pobijedili ih, a potom otišli u goste, također osvajačima Mundijala, Brazilcima. Tadašnji selektor Muzurović na megdan u daleki Manaus je poveo koktel igrača iz inozemstva i domaće lige. Na drugoj strani bili su Ronaldo i društvo koje su do te prijateljske utakmice naši igrači mogli vidjeti samo putem tv-ekrana. No, na brazilskom travnjaku sve je bilo drukčije.

Čak smo bili i prvi zatresli mrežu, ali Bolićev pogodak je bio poništen. Gol odluke je postigao Ronaldo, a njegov dres je na kraju završio u Goraždu. Nudžein Geca je bio najbrži u konkurenciji Edina Ramčića i Sanina Pintula, mada je Sanin posljednji kome bi Ronaldo dao dres zbog batina koje je dobio od ovog kršnog Hercegovca.

Tadašnje ljiljane predvodio je Vlatko Glavaš, stručni štab uz Muzurovića sačinjavali su rahmetli Mustafa Hukić i dr. Ismet Cico Arslanagić. U vodstvu puta su još bili direktor reprezentacije Džemaludin Mušović, te Mehmed Spaho, Fahrudin Avdičević i pokojni Ivica Mioč.

(federalna.ba/Muhamed Bikić)

Iz stare štampe: Besposlena dječurlija, 1906.

U časopisu Musavat broj 4 iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:

“Rijetko se u kom mjestu, kao u Mostaru, može vidjeti silesija besposlene i pokvarene dječurlije (lisaka), koji ni gradjanima, a kamo li strancima, ne daju mira. Našoj gradskoj općini bila bi dužnost da se pobrine za ove besposlenike, te da stvori jedan zavod za popravljanje njihovo. U tom zavodu trebalo bi da se nauče disciplini i kakvu korisnu zanatu. Na taj način mogli bismo dobiti barem nekoliko vrijednih zanatlija, a ovako dobićemo samo robijaše, jer ako ostanu ovakvi kakvi su, onda im kad li tad li robija ne gine. Neka prozvani razmisle malo o ovome!”

Vječito isti problem kojega i danas susrećemo. No, prije više od stotinu godina u javnim glasilima se ukazivalo na ovaj problem.

Fotografija: Zahum, 1941. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Muhtar, ili muktar

Muhuri muktara Carine 1899. i 1908. godine.

Za vrijeme osmanske i austrougarske uprave muktari mahala su mogli biti osobe starije od 30 godina, sa znatnim imetkom, birani na prijedlog gradskog načelnika iz reda „najuglednijih i najčestitijih stanovnika predmetnog kvarta“. Direktno je odgovarao predsjedniku opštine i prenosio mu želje i žalbe svojih stanovnika, pazio na red, osvjetljenje i čistoću u mahali, te vodio računa o ishrani i odijevanju najsiromašnijih. Svim svojim imetkom je garantovao da će dužnost obavljati savjesno na korist svojih mahaljana. Carina je u to doba bila od današnjeg restorana Evropa u Kurluk ulici, pa do Carinskog pijeska. Ne bi se u smeće mogli bacati kauči i stari prozori da danas postoje muktari.

Na fotografiji pčati, ili muhuri dvojice muktara iz mahale Carina u Mostaru, 1899. i 1908. godina

(Ahmet Kurt/facebook)

(pogled u istoriju)

Muhtar (turski: Muhtar, od arapskog مختار‎ (muḫtār) - izabrani) je naziv za starješinu mahale u gradu, ili seoskog starješinu, kneza (administrativnog činovnika).

Funkcija muhtara postoji i danas po Tursko i Bliskom Istoku, a za vrijeme Osmanskog Carstva poslojala je i po čitavom Balkan i južnim državama nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.

Muhtari su se po balkanskim zemljama i Turskoj pojavili od kraja 18. vijeka kad su mahale i službeno postale administrativne jedinice Osmanskog Carstva. Po kršćanskim mahalama je njihov naziv službeno bio - muhtar, iako su ih običajno zvali; knez, kmet ili drukčije u skladu sa lokalnim običajima i tradicijom.

Muhtar je načelno bio indirektno zadužen za red i mir u svojoj mahali (trebao je paziti i upozoravati) kao i za provođenje zakona i naredbi viših vlasti. Kao potvrdu svog službenog statusa, imali su - muhur (pečat), kojim su ovjeravali svoje spise. Muhtare su birali sami građani pojedine mahale, na svojoj skupšini (medžlisu). Oni su ga bili dužni i plaćati, po selima se to obično svodilo na plaću u naturalnim dobrima i to na dogovorni rok od godinu dana, od Đurđevdana do Đurđevdana. Onda bi jedna i druga strana vidjela koliko je zadovoljna, pa bi se ili produžavao ugovor, ili bi se tražio novi muhtar. Po većim gradskim mahalama dobijali bi i nešto novca, za toškove poslovanja, - u svakom slučaju plaća im je bila mala, kao i ovlasti i administrativna jedinica.

Muhtari su nestali iz balkanskih zemalja, kako bi se koja zemlja oslobađala od osmanske vlasti.

Po Bosni i Hercegovini su se muhtari zadržali i nakon austro-ugarske aneksije 1878., sve do reforme uprave 1907. Jedina promjena je bila što njih više nije birala općinska skupština, već su ih postavljali kotarski načelnici na neodređeno vrijeme.

U današnjoj Turskoj muhtari su nešto kao načelnici mjesne zajednice. Njih biraju građani pojedine mahale, a oni se načelno brinu za život u svojoj zajednici, vode evidenciju o stanovništvu, izdaju kojekakve potvrde (o imovinskom stanju - za socijalnu pomoć i slično).

(wikipedia)

(spagos)

Iz starih sjećanja: Skulptura šahista

(Prema priči koju je Florijan Mićković ispričao T. Vrančiću)

Daleke 1961. g. u modi je bio šah. Pratio se, pa može se reći, skoro kao nogomet. Svi tadašnji šahovski velikani – velemajstori, održavali su brojne simultanke po Jugoslaviji. Mostar je također u nekoliko navrata bio poprište ovakvih događaja. Simultanke su se po pravilu održavale u Domu JNA na Mejdanu. Te godine Mostar je ugostio i poznatog, tada osamnaestogodišnjeg, najmlađeg svjetskog velemajstora, Bobby Fischera. Osim igranja šaha, Fischer je prošetao i starim gradom i u pauzi od igranja šaha našao se u ateljeu mostarskog akademskog kipara Florijana Mićkovića koji je iskoristio prigodu i pozvao Bobbyja u svoj atelje. Ubrzo je bista u glini bila dovršena, ali se kipar našao u muci otkud nabaviti 18000 tadašnjih njemačkih maraka, koliko je koštala izrada odljeva u bronci. Budući nije uspio pronaći donatora za traženi iznos uložio je vlastita sredstva i nakon izvjesnog vremena bista poznatog šahiste zasjala je punim bronzanim sjajem. Završenu bistu je Fischeru uručio sam Florijan u društvu poznatog velemajstora Svetozara Gliogorića sljedeće godine na šahovskom turniru u Zagrebu. Nakon završetka turnira u Zagrebu, na povratku u USA, Fischer je usput upitao još jednog našeg šahistu, Dimitrija Bjelicu: „Je li možda g. Mićković očekivao od mene neku isplatu ili kompenzaciju za bistu?” Na to mu je Bjelica odgovorio: „Normalno da jeste.”

Od cjelokupnog Fischerovog gostovanja u Mostaru ostala je samo ova fotografija iz ateljea našeg kipara.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz starinske kuhinje: Rešedija

Jedno malo istraživanje po internetu, nakon što se slika rešedije pojavila na facebooku. Nekad davno sam je probao, i skoro zaboravio, i kako izgleda, i kakvog je ukusa. Uz rešediju se pojavljuje i pojam nešesta, ili nišesta. I to je jedan starinski prehrambeni artikal. Nišestu i rešediju današnja moderna kuhinja skoro da i ne poznaje. Prave je još samo rijetki, koji znaju za nju, ali i za recept. Usput, u jednom komentaru je napomenuto da se nišesta, nešesta, porijeklom iz Turske, može pronaći u nekim prodavnicama.

Da bi se napravila dobra rešedija, treba upotrijebiti nišestu. I nišesta i rešedija zahtijevaju dosta vremena, i ljubavi, kako prema jelu koje se sprema, tako i prema onima za koje se sprema.

Pa ko se odluči, evo nekoliko recepata nađenih na internetu. Nek bude u slast!

(spagos)

slika; Ibrahim Alagić/facebook

sastojci: maslo, nešesta, šećer i voda

Rešedija:

recept: Potrebno :dvije kašike maslaca 4 kašike nišeste 3 kašike šećera 8 kašika vode. Nišestu I šećer razmutiti u vodi. U tavi zagrijati maslac pa dodati sastojke. Pržiti stalno mješajući dok se masa ne pođe rasipati u zrnca, tad je resedija gotova.

(Sabina Hrnjić/halalmagazin)

Rešedija:

Starinsko slatko jelo sa pekmezom i nišestom ili gustinom

U dublju širu tavu naspem ulja i dodam komadić putera da bude otprilike malo manje od 1cm dubine masnoće.

U dublju zdjelu 200g nišeste ili gustina, 6-7 kašika šećera i dobro imiješam. Dodajem vodu i polako miješam (sa vodom ne pretjerivati), masa treba biti gusta kao za palačinke. Ne smije biti rijetka.
Kada se masnoća zagrije, sipati smjesu iz zdjele, a drugom rukom, sa nekom čvrsom, ravnom kašikom odmah miješati da se ne grudva. U početku je sve ljepljivo u prvih par minuta ali miješanjem se stvaraju veće bijele grudvice. Što više miješate i sitnite grudvice ujedno nedate da prionu za dno tave. Moguće je da vas i ruka zaboli od mjiešanja.
Grudvice sijeckate, mjesate, a ja okrenem pljosnatu stranu kašike i trljanjem od dno tave razbijam i dodatno sitnim.
Te grudvice tada nisu više bijele, postaju naizgled bezbojne i tada ulijem pekmez i nastavim miješati dok se sve ne izjednači.
Djeluje komplikovano ali nije i za deset minuta bude gotovo.

(Aida Melkić Hasić/bosanskikuhar)

Rešedija:

Materijal za četiri do pet osoba:

-Čaša nišeste, čaša masla, dvije čaše vode, čaša šećera

Priprema:

Nišestu sa šećerom razmutimo u vodi, tako da masa bude veoma rijetka, pa to izlijemo u uzavrelo maslo i na blagoj vatri dugo, dugo miješamo dok se ne naprave sitna bijela kristalizirana zrnca.

Gotovu rešediju istresemo u sahan i obilno pospemo šećerom.

Ukoliko želimo da nam izgleda kao halva, tada se zove dž a n e č i j a, pa u tom slučaju zamutimo nišestu i vodu dosta gusto, i također na vatri miješamo najmanje sat vremena.

I džanečija i rešedija ne bi smjele biti tamne.

Ukoliko želimo da nam rešedija ipak ostane tamnija, tada ispržimo šećer na maslu da se malo karamelizira, pa tek onda ulijevamo nišestu razmućenu s vodom.

Ako nam ostane masnoće, moramo je iscijediti.

Izvor: Lamija Hadžiosmanović: Bosanski kuhar, 2007.

(ljubušaci.com)

A što je to nišesta?

Nišesta je škrobno brašno. Pravi se tako što se pšenica prvo potopi u vodi i stoji određeno vrijeme. Nakon toga se procijedi i na mašinu samelje a zatim se suši i na kraju prosije. Proces traje do sedmicu dana...mama je to svake godine pravila. Ovdje obično nabavljam nišestu porijeklom iz Turske. Rešedija, dženecija, paluze su samo neka jela koja se prave od nišeste. Rešedija je slicna halvi ali se pravi dok se sva ne razmrvi i izgleda ovako kristalasto.

(amra/coolinarka)

Kako je internet pomogao Mostarcima da se sjete zlatnog doba najljepšeg grada na Neretvi

Okupljeni u Cidom

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba dana 7. decembra 2019. godine, autor je Rijad Durkić)

Mostar je zbir ljubavi svih Mostaraca - stara je defincija za grad na Neretvi. Posljednjih godina sjajno je ilustriraju pojedinci okupljeni u CIDOM - Centar za informaciju i dokumentaciju Mostar, mjesto u online prostoru namjenjeno za fotografije, videozapise i druge materijale o ljepotanu podno Veleža.

Tibor Vrančić, jedan od najodgovornih ljudi za CIDOM, prisjeća se kako je prije nekih desetak godina, kada se se prvi put uključio na društvene mreže, tada je to bio forum mostarske raje – Moforaja, pronašao stvari koje nije ni pomišljao da će pronaći u cyber svijetu.

"Uključivši se u kreativan rad foruma, prihvatio sam se zadatka da prikupim mnoštvo razbacanih starih fotografija Mostara te da stvorim jedan album sa što većim brojem starih fotografija Mostara na jednom mjestu. Našavši se u masi dotad nepoznatih fotografija Mostara, shvatio sam koliko blago leži u njima te da nema dileme da to bogatstvo historijskih slika ne smije ostati kod jedne osobe, neiskorišteno, neupotrijebljeno, skriveno od očiju javnosti. Tako se postupno rađala ideja o osnivanju jednog mjesta gdje bi se sav kulturno-historijski materijal o gradu Mostaru, ne samo fotografije, sakupio i da on bude u svako doba besplatno dostupan svima koje takve stvari zanimaju", priča Vrančić.

Ta prvobitna ideja nastala je u glavama Zdenka Boškovića i Tibora Vrančića, koji su, kako kaže, pokušali poluamaterski postaviti sve na internetsku stranicu naziva Cvijetna avlija koju su kreirali. Međutim, materijal koji su sakupili ni blizu nije zadovoljavao gabarite stranice.

"Tada su se stjecajem okolnost nama dvojici priključili Smail Špago, rahmetli Ismail Braco Čampara , Emina Redžić Muftić i Mirsad Lakišić te smo tako dobili na efikasnosti pa smo ozbiljnije pristupili realizaciji ideje. Nažalost, u međuvremenu nas je Braco napustio, ali nam se pridružio mladi entuzijast Armin Džabirov. Tako je nastala naša stranica www.cidom.org koja nije statična nego se iz dana u dan obnavlja, dodaje se novi materijal, a na našoj facebook stranici, koja ima do sada skoro 8 hiljada članova, dobrodošli su svi koji mogu nešto uvrstiti u arhivu – fotografije, tekstove, priče o starim običajima, slike predmeta... Stranica se redovno ažurira, dodaju se novootkrivene fotografije kojih danas ima više od 11 hiljada, fotografija Mostara iz svih razdoblja", kaže on.

Osim fotografija, tu je i bogat arhiv knjiga o Mostaru u PDF formatu od nekih tristo naslova, među kojima su i stare knjige pisane prije stoljeće pa čak i dva, brojni putopisi s opisima Mostara na nekoliko svjetskih jezika, neki i u prijevodu.

"Tu su i brojni članci o povijesnim mostarskim temama, fotografije tipa nekad i sad, koje upoređuju stare motive grada s onima snimljenim danas s potpuno iste pozicije, kombinirane fotografije nestalih građevina, veliku zbirku umjetničkih slika i umjetničke fotografije s temom Mostara. Nalazi se tu i nešto filmske građe u obliku videoklipova, stare nošnje... Sve ovo je potpuno besplatno tako da se korisnici, među kojima su učenici, studenti, povjesničari, muzeji, arhivi, novinari, pisci, ljubitelji pisane riječi, zaljubljenici u fotografije i starine Mostara i brojni drugi Mostarci koje zanima ova tematika, mogu besplatno koristiti", navodi Tibor Vrančić.

CIDOM nenametljivo priča priču o nekom Mostaru iz prošlih vremena. Zanimalo nas je koliko je važna ta kultura sjećanja na grad koji je nekad proživljavao svoje zlatno doba, a koji sada traži put prema nekom novom.

"Gradovi po svijetu su se oduvijek mijenjali, modernizirali i ne bi bilo u redu da nije tako. Mostar je uz sve to doživio i ratna razaranja u nekoliko ratova. Mnoge generacije koje dolaze nisu svjesne bogate povijesti koje je ovaj grad prošao, ne poznaju se dijelovi grada koji su nekada drukčije izgledali, koji su se drukčije nazivali. Mostar je prepun zaslužnih ljudi iz mnogih oblasti koji nigdje u javnom prostoru nisu spomenuti i za koje se i ne zna. Stoga je od osobite važnosti što se na jednom mjestu može pronaći praktično cjelokupna prošlost grada. Mi smo se dobro namučili sakupljajući djeliće te povijesti, a mladima ostavljamo cjelokupan materijal sistematiziran na jednom mjestu. Mislim da je izuzetno bitno ne zaboraviti svoju prošlost, a prošlost je jedna, ma koliko se neki danas trudili prikazati da povijest počinje od njih", kaže on.

Alternativa ovome, nastavlja dalje, je prepustiti se novim povjesničarima i krojenju jedne nove nepoznate povijesti i oduzeti pokoljenjima koja pristižu poznavanje Mostara iz prošlosti.

"Ne mislim da je naš projekt grandiozan, ovo je samo jedan mali pokušaj da se od zaborava spase mnogobrojne knjige, tekstovi, fotografije i sjećanja. Nije nam namjera naricati nad prohujalom prošlošću, jer ne daj Bože da se opet sva povijest vrati, da sve ovo što je grad prošao, a i mi s njim, nanovo preturimo preko glave. Namjera je pokazati jednu bogatu prošlost grada koja je sazdana od krupnih i sitnih stvari, ali koje su sve zajedno imale svoju rolu u tkanju povijesti grada", izjavio je Vrančić.

On smatra kako nostalgija preuveličava ljepotu ili značaj nekog objekta ili dijela grada. Isto tako, mora se reći da ta činjenica nije nenormalna. Posebice što su mnogi Mostarci bili prisiljeni napustiti svoj grad, pa se nostalgija time još više pojačava.

"Međutim, realna činjenica je da ne možemo reći da je Mostar u nekom periodu bio ljepši ili je to danas. Ta kategorija je subjektivna i zavisi od dojma pojedine osobe. Volim uvijek iznova navesti jednu zanimljivu indijsku pričicu koja pripovijeda o nekom čovjeku koji je uspio u životu, koji je od siromaha postao iznimno bogat i ima sve što mu srce poželi. Međutim, gdje god bi dolazio, hrpi znatiželjnika bi uvijek iznova pripovijedao o sretnim danima kada je kao dijete s porodicom sjedio u kolibici načinjenoj od blata i pruća, u kojoj su zajedno jeli puru iz jedne jedine činije koju su posjedovali. Jednom prilikom ga neki novinar upita zašto žali za tim danima siromaštva i neimaštine kad sada, kad je bogat, ima svega što onda nije imao. U čemu je štos žaliti za purom? Jednostavan odgovor na ovo pitanje je – mladost. Tada je bio mlad i sav njegov svijet bili su ta koliba i porodica, i bio je sretan. Tako je i s mostarskom nostalgijom. Bili smo mladi, bila su druga vremena kojih se rado prisjećamo", ispričao je.

Kaže i kako ne bi volio da se rad CIDOM-a stavlja u kontekst nostalgije, jer on to nije.

"Prije bih rekao da pokušavamo objektivno postavljati materijal na stranicu, bez obzira na to da li on kod nekoga izazove lijepa ili ružna sjećanja. Jednostavno povijest ne trpi kategorije lijepo ili ružno. Svakako, ne smijemo zanemariti činjenicu da je sistem upravljanja gradom prije bio mnogo odgovorniji, s više poštivanja zakonskih i ekoloških propisa pa je i dojam da je prije bilo bolje, naglašeniji", kazao je.

Pokojni Alija Kebo je u svojoj pjesmi "Hiljadu malih Mostara" pjevao o našim ljudima po svijetu i njihovoj nostalgiji za rodnim gradom.

"Moram naglasiti kako su na našoj facebook stranici, koja je za razliku od web stranice otvorena za svih skoro 8.000 članova, brojni članovi našli kutak za prisjećanje na jedan drukčiji Mostar. Svakako da njima ova stranica predstavlja vraćanje u njihovu mladost, u njihovu mahalu ili kvart, školu, druženja, ljubavi... Stoga, iako ima ponekih primjedbi da ne bismo trebali dopustiti izražavanje pojedinih subjektivnih stavova na stranici koja CIDOM predstavlja kao mjesto za prikupljanje dokumenata iz prošlosti, mi administratori smatramo da ne bismo trebali biti tako kruti i oduzimati ljudima prisjećanja na neka lijepa vremena. Time je facebook stranica CIDOM-a postala i neka vrsta okupljališta, korzo, za mnoge Mostarce razbacane po svijetu", naveo je on.

CIDOM je već društveno priznat i nagrađivan. Ove godine dobili su i nagradu Centra za mir i multietničku saradnju iz Mostara.

"Neizmjerna nam je čast što smo uvršteni među dobitnike značajnog priznanja 'Mimar mira' koje organizacija Centar za mir i međuetničku saradnju Mostar svake godine dodjeljuje zaslužnim osobama koje su na svoj način prepoznatljive u svojoj aktivnosti u javnosti i koje svojim angažmanom doprinose izgradnji mira i povjerenja među ljudima i narodima. Iako nagrade glase na imena nas pojedinaca, nagradu smatramo priznanjem cijelom timu, kao i samom projektu. Prije svega, zahvalni smo iz razloga jer su među rijetkima prepoznali naš doprinos kulturi i historiji Mostara, kao i vrijednost našega projekta. Rad našeg tima prije svega je zasnovan na entuzijazmu pojedinaca i nije vezan ni uz kakav prihod, dohodak ili nagradu. Time je još veći značaj ovog priznanja nama koji smo uključeni u projekt CIDOM. Moram na kraju naglasiti, da nam je izuzetno draga činjenica da sve više mladih zanima prošlost Mostara i da se sve više njih uključuje u rad web stranice pa je opstojnost ovoga projekta neupitna", kazao nam je na kraju Tibor Vrančić.

(klix.ba)

https://www.klix.ba/magazin/kultura/kako-je-internet-pomogao-mostarcima-da-se-sjete-zlatnog-doba-najljepseg-grada-na-neretvi/191202011