Yahoo, Lycos, AltaVista –
to su bile velike kompanije koje su sredinom 1990-ih podijelile posao
pretraživanja interneta između sebe. To nije spriječilo Larry
Pagea (desno) i Sergey Brina, dva 24-godišnja studenta doktorskih
studija informatike sa Univerziteta Stanford u Sjedinjenim Državama,
da razviju vlastiti algoritam za pretraživanje interneta.
“PageRank”, koji ne
samo da procjenjuje učestalost traženog pojma, već i broj linkova
i njihov kvalitet, postao je kamen temeljac jedne od najmoćnijih
kompanija u digitalnom dobu: Googlea.
15 septembra 1997. Page i
Brin su registrovali domenu “google.com”. Fotografija prikazuje
prvu početnu stranicu.
Kada je novi pretraživač
zvanično pokrenut godinu dana kasnije, ne samo da je revolucionirao
upotrebu interneta, već je i mnogim jezicima dao novi glagol,
„guglati“.
Sa globalnim tržišnim
udjelom od više od 80 posto, Google je sada daleko najvažniji
pretraživač na svijetu. Ali grupa može učiniti mnogo više: slati
e-poštu, pronalaziti rute, prevoditi tekstove - i sa skoro 2.000
milijardi američkih dolara, četvrta je najvrijednija kompanija na
svijetu po tržišnoj kapitalizaciji.
Ali algoritam krije
opasnosti. Google se trenutno suočava sa još jednom tužbom
američkog Ministarstva pravde. Optužba je za monopolski položaj na
tržištu online oglašavanja. Stručnjaci kažu da bi proces mogao
dovesti do raspada kompanije.
(tekst i fotografije u prilogu
objavljene u na facebook stranici Visit BiH dana 10. septembra 2024.
godine. Autor teksta i fotografije iz 1999. godine je Nick Ajran, a
fotografija iz 2023. godine je preuzeta sa društvenih mreža)
Caption – opis ispod
slike
Kad obično postaje
neobično.
Ja sam autor prve slike.
Druga dolazi iz otvorenih izvora. Upravo sam mislio da bi
upoređivanje potpuno istog mjesta u razmaku od 24 godine bilo
zanimljivo i dalo mi je pauzu za razmišljanje. Slika iz 2023. kao
takva prikazuje uobičajeni prizor svakodnevnog života koji je mogao
biti snimljen bilo gdje u Evropi. Sam po sebi nije vrijedan mnogo
pažnje. Međutim, ima moćno, komparativno značenje kada je uparen
sa prvom slikom, i tu postaje prilično smislen.
Dok slika iz 1999.
prikazuje potpuno isto mjesto koje se nalazi u istočnom dijelu
Mostara, ona govori potpuno drugačiju priču... Priča o
turbulentnoj prošlosti koja je do tada još bila preblizu da bi bila
dio historije. Nažalost, granatirani objekti i ratna oštećenja
također su bili česti prizori u Bosni u to vrijeme, posebno u
Mostaru, koji je još uvijek bio bosanski grad koji je pretrpio
najviše štete tokom sukoba. Tokom mog kratkog putovanja tamo,
napravio sam mnogo slika bombardovane/spaljene zgrade, a mogao sam i
postaviti jednu/neku od njih umjesto toga. Ali zašto bih? Nema
smisla pričati priču koju svi dobro poznajemo i 30 godina kasnije,
dok bi Google pretraga mogla vratiti mnogo rezultata po potrebi.
Ipak, ova slika mi je posebna. Ono što mi je ovdje prije svega
zapalo za oko nisu preostali ratni strahovi, već taj potpuno novi
restoran, koji je činio upečatljiv kontrast sa svojom bliskom
okolinom. Ovaj kontrast nije bio samo vizuelni, već i simbolički.
Samo običan restoran pun gostiju koji uživaju, jer se ništa nije
dogodilo, kao da niko nije obraćao pažnju na gornje spratove
zgrade, prkoseći tada sveprisutnim uspomenama koje su svi željeli
da zaborave. Bilo je to kao otočić normalnosti u samoj sredini
mjesta koje je još uvijek bilo sve samo ne normalno, ili sjajna mala
zvijezda nade prema svjetlijoj budućnosti u okeanu razaranja.
Činjenica da je ovaj posao vođen u podnožju teško oštećene
zgrade, što je moralo biti prilično izazovna stvar, učinila ga je
upečatljivim simbolom preporoda i pokazala snažnu volju da se život
vrati u normalu, uprkos napetosti još uvijek se moglo naslutiti
svuda okolo (uvijek sam bio prilično osjetljiv na okolne atmosfere,
ali turista, koji sam tada bio, ni u jednom trenutku se nije osjećao
ugroženim, niti ugroženim tokom moje kratke, ali opsežne solo
posjete).
Nakon što sam napravio
ovu sliku, stajao sam ovdje i zurio u prizor neko vrijeme, što me je
navelo na onu misao koju sam spomenuo gore. Iako ovaj restoran možda
nisam ni primijetio u normalnom kontekstu, ovaj prizor mi je
jednostavno izgledao prilično neobično, i gotovo van konteksta,
nakon što sam nasumično šetao ulicama od ranog jutra i prošao
kroz sveprisutno osećaj devastacije. Iako sam do tada bio dobro
svjestan i obaviješten o nedavnim i široko rasprostranjenim
patnjama zemlje, nikada prije nisam vidio direktan uticaj ljudskog
sukoba vlastitim očima u tolikoj mjeri. Čudno mi je ovdje bilo
priznati kako svakodnevne uobičajene stvari (u ovom slučaju
restoran) mogu odjednom postati neočekivane i zadivljujuće. i tako
dobro predstavljaju volju stanovništva da se vrati u normalu. Svi
trebamo imati na umu da se značaj bilo čega iz našeg svakodnevnog
života može dramatično promijeniti „u jednom trenutku“, na
osnovu konteksta, događaja i mnogih drugih faktora. Čini mi se da
je ova slika tačan vizuelni prikaz ovih misli koje su mi na licu
mjesta pale na pamet. Tog jutra u septembru 1999. godine u Mostaru,
ruševine su još uvijek bile normalnost, a redovni poslovi bili su
kuriozitet, što je pokazalo kolika bi poteškoća mogla biti snažna
kada je u pitanju zabrljanje uobičajenog. Pozitivno, mogao bih reći
da sam također vidio puno ljepote u Mostaru. Trebalo bi predugo da
ih ovdje opišem. Iako je to svakako bilo moje najkraće putovanje
ikad, bilo je i jedno od najupečatljivijih.
U
Fejićevoj ulici, odmah preko puta zgrade (poznatoj po tome što je
pred zadnji rat u njoj bila smještena prodavnica Kraš) dva brata
Josip i Ivan (Blaž) Merdžo nalazila se također dvokatnica u koju
je bila smještena krojačka radnja „Janko
Kozak i sin“.
U krojačnici su izrađivane vojne uniforme. U kuću na kat u kojoj
su držali trgovinu mješovitom robom,
nakon 1950-ih smještena je prodavnica pozamanterije „Domaćinstvo“
pa je i zgrada po tom imenu poznata većini Mostaraca. Zgrada je bila
u posjedu Blaža Merdže koji je na nju postavio tablu posvetivši je
Bratovštini sv. Ante. Kuća i ploča i danas postoje, a u prizemlju
se danas nalazi pekara.
Korišteni
tekst iz knjige:
Bio
jednom jedan... - Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco
Čampara. (Neobjavljena knjiga), 2018.
Fotografije:
Br.
1. - Fejićeva - dućan i kuća Blaža i Josipa Merdže, 1925.;
Br. 2. - Ploča s natpisom
posvećena Bratovštini sv. Ante, 2014.;
Br.
3. - Fejićeva - dućan i kuća Blaža i Josipa Merdže, 2014.
Priredili:
Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov
INTERVJU: Chris Leslie, škotski režiser i prijatelj Partizanskog spomen-groblja, u završnim je fazama pripreme dokumentarca o najvećem mostarskom spomeniku. Tokom razgovora Chris otkriva šta ga je privuklo ovoj priči, šta je usput naučio, i zašto mu je potrebna podrška publike. Objavljeno u dvije verzije, na našem i engleskom.
Razgovor sa škotskim fotografom i režiserom o njegovom novom dokumentarcu o Partizanskom spomen-groblju, trenutno u završnoj fazi snimanja, njegovoj fascinaciji mostarskim spomenikom i zašto mu je potrebna podrška.
Trailer: The Partisan Necropolis (Partizanska nekropola), režija: Chris Leslie.
Dokumentarac je 70% završen.
Sav pre-produkcijski rad je obavljen.
Sav potreban materijal je već snimljen (tri snimanja na lokaciji).
Sada nam preostaje još samo 30% za plaćanje montaže i finalizaciju.
Svaka donacija u svrhu pomoći za završetak filma je dobrodošla.
Vi ste stari znanac bosansko-hercegovačke publike. Poznato je da ste i ranije snimali kod nas (A Balkan journey, The Sarajevo bucket list). Kako pronalazite teme koje vas privlače? Zašto Bosna i Hercegovina?
Moja veza sa bivšom Jugoslavijom, a posebno Bosnom i Hercegovinom, počela je 1996. godine kad sam se pridružio inicijativi za društvenu obnovu Pakraca, podijeljenog grada u zapadnoj Slavoniji. Tamo sam živio i radio kao volonter četiri mjeseca, usko sarađujući s ljudima sa obje strane ove podijeljene zajednice.
Godine 1997. pokrenuo sam fotografski projekat u dječjem domu u Sarajevu, podučavajući djecu umjetnosti crno-bijele fotografije. Čak smo postavili i tamnu komoru gdje su mogli razvijati svoje vještine. Taj projekat, kasnije poznat pod nazivom “The Sarajevo Camera Kids,” (“Dječji pogled kroz foto-objektiv”) postao je važan dio mog života.
Njemu sam se posvetio dvije godine, do 1999, kad sam odlučio da postanem slobodni umjetnik, odnosno dokumentarni fotograf i režiser. U periodu od 2001. i 2019. više puta sam dolazio, crpeći posljeratne priče za renomirane publikacije poput Gardijana ili Heralda. Moja posebna veza sa Bosnom traje već preko 25 godina. I dalje sam svim srcem uz nju. (Balkan Journey)
Prijatelji se često šale da bolujem od “bosnitisa”, zbog moje opsesivne pažnje koja ne posustaje. Ali činjenica je da je dokumentovanje Bosne na njenom putu ka miru zaista izvanredno iskustvo, koje me oblikovalo kao čovjeka i formiralo moj profesionalni identitet. Ovdje sam dobio neprocjenjive životne lekcije, i dalje me privlače priče ovog kraja, i dalje želim da ih dijelim sa svijetom.
Kako ste otkrili Partizansko spomen-groblje u Mostaru?
Dobar dio mog dokumentarnog rada je fokusiran na gradsku sredinu – gradove u tranziciji kroz obnovu, propadanje ili njihov potpuni nestanak. U rodnom Glazgovu posljednjih petnaestak godina dokumentujem njegov preporod. Upratio sam demoliranje socijalnih nebodera, raslojavanje tijesno povezanih zajednica, nestanak ili zanemarivanje istorijskih građevina. (www.disappearing-glasgow.com)
Novembra 2021. godine nakratko sam posjetio Mostar, imao sam tek nekoliko sati da ga obiđem. Na vrhu liste mi je bila Partizanska nekropola, jako sam želio da je fotografišem. Na moje iznenađenje, nije bilo nikakvih putokaza, i da nije bilo Google Maps, možda je nikad ne bih pronašao. Činilo mi se kao da je gradske vlasti pokušavaju sakriti od javnosti. Kad sam se najzad tamo našao, ostao sam zapanjen. Mjesto je san snova svakog fotografa, arhitektonsko čudo, i odmah mi je bilo jasno da bi ovdje mogao nastati ozbiljniji dokumentarni projekat.
Međutim, uprkos svojoj zapanjujućoj vizualnoj i arhitektonskoj značajnosti, isprva mi se nije činilo da je na meni da tu priču ispričam. Arhitektonski dokumentarci nisu bili glavni predmet mog interesovanja. No, sve se promijenilo sedam mjeseci kasnije, u junu 2022. godine, kada je spomen-područje sistematski uništeno tokom noći. U tom trenutku sam shvatio da postoji dublja priča koju treba ispričati. Postalo je jasno da ovo mjesto nije samo upečatljiv primjer arhitekture; u njemu je bio širi sadržaj koji zaslužuje dokumentarni film.
Scena sa snimanja.
Kako se vaše razumijevanje tematike mijenjalo s vremenom?
Bilo je potrebno neko vrijeme da potpuno shvatim istorijat Partizanskog spomen-groblja i naslijeđe arhitekte Bogdana Bogdanovića. Malo je toga dostupno na engleskom, i većinu znanja sam stekao kroz interjvue koje smo obavili tokom prvog snimanja. To je davalo još veći poticaj, neprestano sam učio od pravih stručnjaka, te sam sve dublje shvatao značaj ovog mjesta.
Naročito je zabrinjavajući odnos prema Groblju. Neki od sagovornika, čak i oni na uticajnim javnim funkcijama, osporavali su njegov status kao groblja. Kao da, po njihovom mišljenju, ako nije oficijalno priznato kao groblje, onda njegova važnost blijedi. Takav stav je bez sumnje doprinio zanemarivanju lokaliteta i njegovom eventualnom uništenju. Velika pitanja ostaju nedgovorena: zašto je uništeno i ko je odgovoran?
Ipak, cilj dokumentarca nije da istražuje ta pitanja i traži krivce. Takav pristup ne bi riješio temeljna pitanja. A godine nemarnog odnosa i nedostatak odgovornosti otkrivaju mnogo dublji, sistemski problem koji koji prelazi okvire samog spomen-groblja.
Scena sa snimanja: u razgovoru sa članom porodice Hasnije Kruškonje.
VRIJEME ZA AKCIJU JE SAD
Film je u završnoj fazi. Šta nam možete reći o samom dokumentarcu?
Film se pravi u dvije verzije, dugometražnu od 70 minuta za filmske festivale i edit od 52 minute prilagođen za televizijsko emitovanje. Za filmske premijere, AJB DOC i Sarajevo Film Festival su prirodni izbori, ali moj san je da se film premijerno prikaže u Mostaru – to bi bio krajnji cilj. Verzija za emitovanje trebala bi se prikazivati na Al Jazeera Balkans, a istražujem i dodatne platforme i mreže izvan regije radi šireg dosega.
Na projektu radi omanji, ali posvećen tim. Mada raspolažemo skromnijim budžetom, naše ambicije su sasvim nešto drugo! Kao istovremeno producent i režiser, projekat vodim zajedno sa Oggijem Tomicem, koji je naš direktor fotografije. Neprocjenjivu podršku sa prevodom i transkriptom intervjua dobili smo od Centra za postkonfliktna istraživanja u Sarajevu.
Film je pažljivo sniman u zadivljujućoj 4K rezoluciji koristeći vrhunske Sony FX6 i FX9 kamere, što osigurava izuzetnu kinematografsku kvalitetu. Snimci u Log formatu nude širok spektar opcija za kolor korekciju, a to pruža fleksibilnost za besprijekornu montažu i kompatibilnost s emitovanjem.
Narativ se razvija organski kroz detaljne intervjue, što eliminira potrebu za scenarizovanim naratorom. Svaki učesnik je snimljen u prirodnom okruženju—bilo na poslu, kod kuće ili u poticajnoj sredini Groblja i grada Mostara—stvarajući bogat, prožimajući splet životnih iskustava i perspektiva.
Posebno smo se potrudili dokumentovati Partizansko spomen-groblje iz svakog mogućeg ugla, prikazati njegovu raskoš, složen dizajn i dostojanstvenu ljepotu. Snimci iz zraka pružaju impresivan prikaz cijelog kompleksa, dok snimci sa zemlje bilježe njegove intimnije, dirljive detalje. Uz to, time-lapse sekvence snimane u različitim vremenskim uslovima dodaju dinamičan sloj vizualnom narativu, poboljšavajući raspoloženje i atmosferu unutar cijele priče.
Scena sa snimanja: u razgovoru sa članom porodice Salke Šestića.
Kao neko ko stvara film, koliko se emocionalno unosite u temu koju obrađujete? U kojoj mjeri je moguće ostati objektivan?
Za mene je nemoguće ostati sasvim objektivan dok pričam priču Partizanskog spomen-groblja. Činjenica da je uništeno i da je postalo jedno od najugroženijih kulturnih dobara Evrope govori koliko je situacija krajnje ozbiljna. Čvrsto stojim uz Partizansko spomen-groblje i njegovo očuvanje – to je zapravo ono što me pokreće da napravim ovaj film. Nije riječ o stvaranju uspješnog dokumentarca radi karijere, riječ je o spašavanju groblja i da se ispriča njegova priča.
Takođe je važno napomenuti da, iako je finansiranje ovog projekta pokrilo troškove snimanja i putovanja, sav rad u preprodukciji i post-produkciji obavio sam samostalno, bez naknade. Nije bilo finansijske podrške osim za neophodna snimanja, i nisam obavezan nikome—nema vanjskih uticaja koji bi oblikovali ovaj dokumentarac. Nemam nikakvih ličnih interesa osim da priča o Groblju bude ispričana i da se prepozna njegova važnost.
Vrijeme za akciju je sada. Budućnost Partizanskog spomen-groblja visi o koncu, i potrebne su udružene snage da se sačuva za buduća pokoljenja.
Scena sa snimanja: Mario Kordić, gradonačelnik Mostara.
Kakva su vaša očekivanja u vezi filma vezano za gledanost i publiku?
Trenutno prvenstveno nastojim osigurati potrebna sredstva da se film završi, i sve svoje napore usmjeravam u tom cilju. Dugometražna verzija od 70 minuta bit će namijenjena filmskim festivalima, ali sam potpuno svjestan da će tako doprijeti do relativno male publike. Ključ je podijeliti ovu priču sa mnogo širom publikom.
Optimista sam da ćemo, nakon što finaliziramo dogovore, osigurati značajnu TV publiku putem Al Jazeere Balkans. Ako dokumentarac bude prihvaćen na njihovoj široj mreži, proširit ćemo naš doseg daleko izvan regije, što je ključno. Ovo nije samo priča o Bosni i Hercegovini—ovo je evropska priča i zaslužuje da se predstavi na svjetskoj pozornici.
Scena iz filma: Razbijena spomen-ploča Dušana Bajata.
VELIKI POTENCIJAL
Kako danas shvatate šta se zapravo dešava sa Partizanskim spomen-grobljem? I šta je najbolje rješenje?
Vjerujem da bi bilo izuzetno teško bilo kome u Mostaru ili Bosni i Hercegovini ispričati njegovu priču. Mnogi su prisiljeni da zauzmu stranu – ili si za, ili protiv, ili izaberi ono najlakše – da sjediš po strani i sasvim ga ignorišeš. Stalno mi govore da je pitanje složeno, isprepleteno s politikom, istorijom i brojnim drugim faktorima.
Međutim, nisam želio snimati film fokusiran na podjele u Mostaru ili rat iz devedesetih. Kao neko sa strane, u prednosti sam što mogu da postavim direktna, jednostavna pitanja, neobojena političkim ili nacionalističkim pristrasnostima regije: Kako to da je jedan Nacionalni spomenik naveden kao jedno od najugroženijih kulturnih dobara u Evropi? Zašto bi neko uništio groblje posvećeno onima koji su se borili protiv fašizma? I šta ovaj spomenik predstavlja danas?
Na duže staze, za Partizansko spomen-groblje bilo bi najbolje da se obezbijedi 24 sata policijske zaštite s ciljem sprječavanja daljih napada. Sljedeće je da se spomenički kompleks vrati u svoje prvobitno stanje – to je već rađeno ranije i može se uraditi opet uz dobru politčku volju. Najzad, mora postojati razumijevanje u zajednici šta Partizansko spomen-groblje zaista predstavlja i zbog čega je značajno za sve u Mostaru.
Jeste li optimista po pitanju Partizanskog?
Bosna i Hercegovina se suočava s nizom izazova, od ekonomske nestabilnosti do krhkog mira, dodatno pogoršanih masovnim odlaskom mladih u inostranstvo u potrazi za boljim prilikama. S obzirom na toliki broj hitnih pitanja, zašto bi sudbina Partizanskog spomen-groblja trebala biti važna?
Gubitak nacionalnog spomenika bi bio tragično poglavlje u istoriji ove zemlje. Ipak, ostajem optimista. Vjerujem da još uvijek postoji šansa da se osvijetli značaj Partizanskog spomen-groblja i potakne dublje razumijevanje njegove prvobitne namjene. Njegova poruka i svrha su s vremenom izblijedile. Ako se shvati da je to groblje, odnosno mjesto koje odražava viziju Bogdana Bogdanovića o odavanju počasti žrtvama mladih Mostara iz svih sredina i etničkih skupina – možda takav pomak u svijesti pomogne da se osigura njegova budućnost.
Takođe je prilika da Partizansko spomen-groblje postane nezaobilazno mjesto u gradu. Moglo bi, i trebalo bi, postati glavna turistička atrakcija na zapadnoj strani grada, području koje trenutno privlači mnogo manje posjetilaca. Lokacija ima ogroman potencijal za razvoj interesa i prihoda u tom dijelu grada. Čak i ako je jedini argument podrške njegova turistička vrijednost, to je sasvim u redu—dok god ga se namjerno ne zanemaruje i ne uništava.
Dokumentarac je 70% završen.
Sav pre-produkcijski rad je obavljen.
Snimili smo sav potreban materijal – tri snimanja na lokaciji su završena.
Sada nam preostaje još samo 30% za plaćanje montaže i finalizaciju.
Svaka donacija u svrhu pomoći za završetak filma je dobrodošla.
(tekst i fotografija u prilogu
objavljeni su na facebook stranici Partizanski spomenik Mostar, dana
10. septembra 2024. godine. Link za stranicu na kraju teksta)
“Generacija slavnih: na plaži pod
Starim mostom, grupa omladinaca iz mostarskih mahala – Predhum i
Podhum, na kupanju.
Fotografisano 30.7.1929.
Slijeva na desno, leže ili sjede, prvi
red: Ibro Hadžić, metalski radnik; Fazlija Alikalfić, šum.
Inženjer, univ. Profesor; Omer Fazil, policijski poručnik – u
martu 1945. (Luburićeva strahovalada u Sarajevu), obješen na
Marindvoru; Ruda Martinović, metalski radnik, Šefik Sefić, pravnik
(mahala Luka), Šefkija Raljević, matematičar, univerzitetski
profesor.
Čuče, drugi red: Remzija Efica, viši
pravni savjetnik Direkcije Jugoslovenskih željeznica; dr Safet
Mujić, ginekolog, poginuo u borbi u Zabrđu, 28.7.1942. (gotovo 13
godina nakon ove fotografije).
Dr Safet i Omer Fazil su pali borci sa
Partizanskog spomen-groblja. Dr Mujić je za života, zbog svoje
plementiosti i humanizma, prozvan „sirotinjskom majkom“.
Proglašen je za narodnog heroja posmrtno 24. jula 1953. godine. Za
njega je potvrđeno da je i sahranjen na Partizanskom.”
U Jugoslavenskom listu od 20. oktobraa
1927. godine, objavljena je rubrika “Pošta iz Mostara”, koju je
uređivao redovni dopisnik iz Mostara.
Pošta iz Mostara
-:-
Pomirili se
Danas se je vodila rasprava pred
kotarskim sudom u stvari tučnjave između oficira-avijatičara i
nekoliko Blagajaca, koja se je odigrala u mjesecu augustu o.g.
Stranke su se pred kaznenim sucem g. Ugljenom pomirile i time je ovaj
mali, ali senzacionalni proces likvidiran.
-:-
Nađena tašna
Sinoć je nađena jedna ženska kožna
tašna u glavnoj ulici. Tašna se nalazi kod krojača Alije S. Čišića
u glavnoj ulici i vlasnica je može podići.
-:-
Opasna jurnjava automobila
Pored svih nesreće koje se često
događaju radi jurnjave automobila kroz grad, te mjere koje je
poduzimalo poglavarstvo i kazne koje su primjenjivane prema takovim
šoferima, jurnjava kroz grad ne prestaje pa izgleda, da su sve mjere
od strane poglavara sreza nedostatne. Poglavarastvo bi trebalo da
najstrožije postupi prema ovakovim šoferima i da se poduče oni,
koji živote građana stavljaju u vječitu opasnost, jer kad se
dogodi nesreća biće kasno. -:- Povodom krađa iz
vazduhoplovnog magazina
Prekjučer se je povratio sa svoga
putovanja po provinciji jedan kapetan u društvu sa jednim mostarskim
policajcem koji je povodom velikih krađa benzina i tehničkog
materijala obišao okolicu Mostara naročito ona mjesta, gdje je
automobilski promet jači, i tom prilikom našao je mnogo stvari,
koje potječu iz magazina VII. Vazduhoplovnog puka. Budući da sve
stvari u avijatici nose svoje brojeve koji su zavedeni u inventaru,
to je pronalazak bio tim lakši.
-:- Akrobacije naših avijatičara
Danas su naši vrijedni avijatičari
izvađali nad Mostarom nevjerovatno smione akrobacije, koje su cijelo
građanstvo zadivile, aparati-monoplani izgledali su nevjerovatno
elastično, kao da su to bili najnovoji typy “Devoatin-a” naši
najbolji i borbeni aparati. Bezbroj puta su se u vazduhu prevrtali sa
glave na rep i sa krila na krilo i to tako lako, da bi im i najbolji
svjetski avijatičari zamjerili. Ovi i ovakovi junaci aavijatičari
ulijevaju nam opravdanu nadu u brzi uspjeh i razvitak naše mlade
avijacije. O.S.H.
-:-
Podoficirima zabranjen posjet lokala
Mostar, 19.oktobra. Vaš dopisnik se
obratio na neka vojna lica da se informira o mjerama vojnih vlasti
povodom tučnjave u javnoj kući. Vaš dopisnik doznao je da je
komandant 7. vazduhoplovnog puka bio na raportu kod komandanta
divizije, koji je naredio da se avijatičkim podoficirima zabrani
posjet javnih lokala i da se povede najstrožija istraga, a krivci
ekzemplarno kazne. Svaki vlasnik lokala moraće obavjestiti dežurnog
oficira, ako mu u lokal dođu podoficiri. Civilne vlasti će takošer
dobiti upute, kako će nastupati protiv izazivača. O.S.
-:-
Objesila se starica
Mostar: U selu Podgradu objesila se
Fatima Ljubić, 51 godina stara. Pred dvije godine Fatimi je poludio
sin i od toga vremena je bila strašno deprimirana. Na neki dan
otišla je da spava u sporednu kuću i nije se više vraćala. Snaha
ju je našla obješenu.
-:-
Hrvatski Radiša traži šegrte
“Hrvatski Radiša” ima na
raspolaganju praznih naučničkih mjesta za 5 bačvara, 2
bojadžijska, 6 četkara, 18 hotelsko-kavanarskih pikola, 5 kolara, 3
kožara, 3 limarska i preko 30 mjesta za druge struke. Siromašni
roditelji koji hoće da mušku djecu dadu na zanat neka se obrate
Hrvatskom Radiši u Zagreb.
prilog: Mostar, Glavna
ulica, Luka, 1927.
priredili: Armin Džabirov,
Tibor Vrančić, Smail Špago
U dvorcu Saint-Germain kod Pariza
predstavnici Austrije, pobjedničkih sila u Prvom svjetskom ratu i
država nasljednica Austro-Ugarske, dana 10. septembra 1919. godine
potpisali su mirovni ugovor kojim je formalno prestala da postoji
Austro-Ugarska.
(osl/na.današnji.dan/20240910)
-:-:-
Mirovni sporazum u
Saint-Germain-en-Laye je sporazum kojim se reguliše podjela
austrijskog dijela Austro-Ugarske, nakon završetka prvog svjetskog
rata i uslovi stvaranja republike Deutschösterreich. Sporazum je
donesen na mirovnoj konferenciji u predgrađu Pariza u dvorcu
Saint-Germain-en-Laye 10. septembra 1919. godine. Učešće
austrijske delegacije nije dozvoljeno i sporazum je delegaciji
pismeno uručen 2. septembra 1919. godine. Zbog definisanja
cjelokupne krivnje za izbijanje rata zajedno sa Njemačkom,
austrijska delegacija je primjedbe mogla samo pismeno priložiti, ali
je većina odluka donesena od radne grupe koja je bila sastavljena od
predstavnika pobjedničkih strana.
Sporazum ima 381 član i njime se
regulira podjela Austro-Ugarske, granice nove države Austrije,
odricanje Austrije od svih oduzetih joj teritorija i plaćanje ratnih
odšteta. U preambuli sporazuma navodi se:
SAD, Britansko Carstvo, Francuska,
Italija i Japan, države koje su međusobnim sporazumima obavezale
kao saveznice i glavne sile te: Belgija, Kina, Kuba, Grčka,
Nikaragva, Panama, Poljska, Portugal, Rumunija, Država SHS, Siam i
Čehoslovačka, koje sa gore navedenim državama saveznicama, čine
asocijativna sile, na jednoj strani i na drugoj, Austrija u ulozi
naslijednice austro-ugarske vlade, koja je sa savezničkim i
asocijativnim silama 3. novembra 1918. godine prinuđena na primirje
i time joj je omogućeno potpisivanje mirovnog sporazuma...obavezuje
se na...prihvatanje krivice za izbijanje Prvog svjetskog rata, na
ukidanje monarhije u Austriji i uvođenje republikanskog
sistema,...na prihvatanje činjenica o nastajanju i priznavanje novih
država Čehoslovačke, Države SHS...i proglašavanjem kraja rata..
