Stari most Mostar: Skok bez aplauza u znak sjećanja na Srebrenicu

 

U sjećanju, Srebrenica, 11. juli 1995. - 11. juli 2024.

Kao i svih prethodnih godina, skok bez aplauza izvodi se u organizaciji Kluba skakača u vodu ''Mostari''.

Skokom bez aplauza sa Starog mosta, Mostar i Mostarci su tradicionalno obilježili obljetnicu genocida u Srebrenici. U znak sjećanja na sve žrtve genocida u Srebrenici skok je izveo simbolično u 11:07 sati skakač Emel Tiro. Kao i svih prethodnih godina, skok bez aplauza izvodi se u organizaciji Kluba skakača u vodu ''Mostari''. Mostarci su sa Starog mosta u znak pijeteta prema žrtvama počeli skakati odmah nakon počinjenja genocida u Srebrenici 1995. godine. Podsjećamo, u Potočarima se danas obilježava 29. obljetnica genocida nad Bošnjacima "Sigurne zone UN-a" Srebrenica, te će se ukopati posmrtni ostaci 14 žrtava. U FBiH je proglašen Dan žalosti.

Mostar: Skok bez aplauza u znak sjećanja na Srebrenicu / Bljesak.info | BH Internet magazin

Iz stare štampe – Iz Mostara, 3. marta 1927. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 3. marta 1927. godine, objavljena je rubrika “Iz Mostara”, u kojoj se oglašava otvorenje jedne specijalističke privatne ambulante u Mostaru.

“Iz Mostara

Otvorenje ambulante za unutrašnje bolesti u Mostaru.

Ovih dana otvorio sam ambulantorij za unutrašnje bolesti u Mostaru, nakon dovršene specijalizacije u unutrašnjim bolestima u Beču. Ambulatorij sam snabdio uz ostala dijagnostička pomagala i sa Röntgenovim aparatom.

Dr- Vjekoslav Glavadanović, specijalista za unutarnje bolesti – Mostar

Vojvode Mišića ulica, vila Gusti, Telefon broj 125.”

prilog: vila Gusti, Liska, 1926.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

vila Gusti, Rondo (cidom)

(spagos)

Prije 55 godina – Ljeto i gužva na putu

 

Ljeto i gužve na putu su dva neodvojiva pojma. Vrije me raspusta, odmora, put ka moru, ili povratak. Prvo ugodna vožnja, a onda nekon nekog vremena zastoj, čekanje, a nakon toga vožnja korak po korak, ili "štapajuči se" (stockend), kako se to kaže u njemačkom jeziku. A kad zastoj potraje, putnici se lagano izvlače iz automovila,, da protegnu noge. I ako se ima šta pogledati, da bace ne neku znamenitost, kraj koje se obično proleti sa nekoliko sekundi. Poznate su nam slike iz pedesetih i šezdeseti sa naših puteva, pogotovo u kanjonu Neretve, ili uz Bradinu.

Ovdje pogled na jedan zastoj u Alpama iz 1969. i pogled na ono što se ne vidi na slici, a tu je u blizini...

Katastrofalne oluje su nam ponovo jasno stavile do znanja: prelazak Alpa, pogotovo ako ga planirate automobilom, delikatan je poduhvat, podložan svim vrstama smetnji. Ako svi turisti tada voze, najvjerovatnije će doći do gužve. Ovo nije bilo drugačije ni 1960-ih, uprkos manjoj gustoći automobila. Tada je promet bio pojačan na glavnom putu, autoput još nije postojao. Neuralgična tačka bio je kanjon Schöllenen. Pregrijani motor ili nesreća mogli su zaustaviti saobraćaj, nije bilo mjesta za trake za vanredne situacije. Uostalom, činilo se da su ljudi tada imali veću potrebu i želju u da uživaju u pogledu, ili da naprave nekoliko koraka nego na autoputu.

Dužina kolone nije poznata. U svakom slučaju, to nije bio rekord. Za Švicarsku je rekord postavljen u zimu 1995. godine, kada su snijeg i početak godišnjih odmora izazvali gužvu od 53 kilometra na njihovom autoputu A1. Iz međunarodne perspektive, to je “sitnica”: najduža saobraćajna gužva. od176 kilometara, bila je između Pariza i Liona 1980. godine i, vremenski mjereno, u Kini 2010. godine, sa trajanjem dvanaest dana. Toliko dugo nije trajalo u kanjonu Schöllenen.

Inače, saobraćaj je stajao - kako i datum kaže – u pravcu sjevera. Ovo je takođe jedan od poznatih zakona saobraćajnih gužvi tokom ljetnih raspusta: ko stane na polasku, obično to čini i na povratku.

(nzz)

Uz temu:

Schöllenen (reto-romanski: La Scalina) je kanjon u švajcarskom kantonu Uri. Rijeka Reuss teče kroz kanjon od opštine Andermatt na jugu do Göschenena na sjeveru. Poznati Đavolji most vodi preko rijeke u gornjem dijelu klisure, kao i obnovljeni Häderlisov most kod Göschenena. Divlji klanac Schöllenen oduvijek je bio teška prepreka za savladavanje na ruti preko prijevoja Gotthard, koji povezuje kanton Uri sa Tessinom. Pretpostavlja se da su oko 1200. godine Walseri iz Urserentala, do kojeg se može doći samo na sjever preko Bäzberga, prvi put omogućili pristup klisuri izgradnjom staze za mazge sa nekoliko mostova, što je za ono vrijeme bilo smjelo i predstavljalo je značajan korak u razvoju Švajcarske.

Na slikama:

-zastoj na putu 1969. godine.

-Schöllenen, 1934 i 2024.

-Kanjon sa drvenim mostom, stari crtež

(spagos)

Prije 143 godine – Pojavio se prvi Pinokio

 

Izrezbaren od dobrog drveta

Koliko je majstor Geppetto morao da voli ovog malog dečkića? Živa lutka, koju je isklesao iz komada drveta, koja govori i koju je nazvao Pinokio, okončala je starčevu usamljenost. Ali, ona mu i otežava život. Neotesano stvorenje, koje bježi i ne poštuje nikakva pravila, danas bi se zvalo baksuzom. Srce jadnog stolara, koji ne prestaje da vjeruje u dobro jezgro svoje kreacije, omekšava se sve više i više. I nakon što mu Pinokio obeća da će mirno ići u školu, Geppetto mijenja svoju jedinu jaknu, uprkos ledenoj hladnoći, kako bi mu kupio bukvar.

Činjenica da nezahvalno derište koristi knjigu da njome plati ulaz u pozorište, umjesto da nauči čitati, samo je jedna od mnogih nestašluka kojim razočarava okolinu. Zato što je on okorjeli lažov, i što se to ne može sakriti. Sa svakom neistinom nos mu se malo produžava.

7 jula 1881. godine u italijanskom dječjem časopisu „Giornale per i bambini“ objavljena je prva avantura Carla Collodisa o Pinokiju. Serija je bila toliko popularna da je 1883. godine napisan roman, koji je jedna od najvažnijih knjiga za djecu na svijetu: “Le avventure di Pinocchio” – “Pinokijeve avanture”.

Na prvoj slici je naslovnica knjige izdate 1911. godine. Te godine je prvi put snimljena filmska priča o teško popravljivom drvenom dječaku, koji se stalno petlja sa pogrešnim prijateljima, i stalno zaluta s pravog puta.

Od tada, lik je korišten u filmovima oko 40 puta. Bilo kao crtani film Walta Disneya, produkcija pozorišne lutke Deutsche Film AG iz DDR-a, ili reinterpretacija za Netflix, koja je nagrađena Oscarom: sve varijante dijele čežnju jedne nedozrele ličnosti da postane "prava" osoba, kao i poruku da svako to može učiniti, ako naporno radi – i ako je pošten. Ali najvažnija stvar, barem po moralu, je upoznati Geppetta, koji čak i u tvrdoglavom Pinokija, otkriva dobrotu, koja se jednostavno mora dalje razraditi.

(welt)

(spagos)

Prije 97 godina - Sezona kupanja i žega u Mostaru

 

Jugoslovenski list od 6. jula 1927. godine objavio je tekst o velikoj žegi I sezoni kupanja u Mostaru. Autor je bio Omer Sefić, koji se ispod tekstova potpisivao kao O.H.S.:

“Sezona kupanja i žega

Ko nije ovih dana došao u Mostar, taj ne može sebi predstaviti mostarsku žegu koja tu vlada. Ali mostarski svijet, našao je sebi izlaz, da bar donekle umakne silnoj žegi i posljedicama koje otud dolaze.

Obala Neretve je posjećena mnogobrojnim svijetom bez razlike spola, a narocito je živo oko Staroga mosta, pod kojim se kupa svaki dan nekolike stotine muškaraca i ženskinja. Priča nam kafanar koji u blizini mosta drži svoju kafanu, da je za njegov posao isplatnija jedna ljetna sezona, nego sve tri druge, dok je kod drugih obratno. Stari most je visok 19 - 20 metara pun je svjetine koja uživa gledajući, kako neki skaču sa mosta uprkos tolike visine.

Liječnici naročito preporučuju kupanje u Neretvi i sunčanje na obali Neretve, koja obiluje sitnom pržinom.

Mostar ipak ima nešto, što nemaju druga mjesta.”

(OHS)

prilog: Stari most i kupači na obalama Neretve, 1927.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(cidom)

Prije 130 godina – Svečano otvoren Tower Bridge u Londonu

 

Tower Bridge je jedna od najpoznatijih znamenitosti grada Londona. Otvoren prije 130 godina, i dalje ga svakodnevno koriste desetine hiljada vozila i pješaka. U to vrijeme, kada je otvoren, bio je hitno potreban: populacija Londona porasla je za nekoliko miliona ljudi tokom 19. vijeka. Hiljade ljudi su se svakodnevno gomilale na mostovima kako bi stigle sa sjevera na jug i s juga na sjever. Bilo je i trgovaca stokom koji su svoje životinje vozili na pijacu. „Postoje izveštaji savremenih svedoka da su ljudi satima stajali na Londonskom mostu“, kaže Dirk Benet. Istoričar i arheolog nemačkog porekla odgovoran je za kulturno obrazovanje i istorijska istraživanja na Tower Bridgeu od 2015. Ali izgradnja još jednog mosta nizvodno nije dolazila u obzir dugo vremena. Kada je tender konačno raspisan, zahtevi su bili visoki. Trgovački brodovi, koji su u to vrijeme još uvijek imali jarbole, morali su moći proći ispod. Pristiglo je oko 50 dizajna, uključujući i neke kreativne prijedloge, kao što je transport cijelog prometa ogromnim liftovima do visokog mosta i spuštanje na drugu stranu. Prijedlog koji je na kraju prevladao došao je od arhitekte Horacea Jonesa i kombinira nekoliko vrsta mostova. Između dvije kule, visine skoro 64 metra iznad nivoa ulice, izgrađen je pokretni most dužine 66 metara. Viseći mostovi su razvučeni između tornjeva prema obali. Most je posebno popularan među turistima zbog izgleda nalik na dvorac, koji podsjeća na kulu. Ali iza neogotičke kamene fasade krije se jezgro od 10.000 tona čelika, opremljeno "ultra-ultra-viktorijanskim inženjeringom i tehnologijom", kako kaže Benet. Nakon osam godina izgradnje je završen. Nakon pompezne inauguracije 30. juna 1894. u prisustvu prestolonaslednika usledila je samo predaja javnosti 9. jula. Fotografije koje prikazuju događaj i posljednje dane prije završetka nedavno su ponovo otkrivene i sada se nalaze na izložbi na otvorenom viđeno na mostu. Oko 140.000 Londonaca pohrlilo je u njihovu novu znamenitost. Kako bi pješaci mogli koristiti most i kada je otvoren, dvije kule su visoko povezane pješačkim mostovima. Do njih se moglo doći liftovima ili stepenicama, ali su ubrzo ponovo zatvoreni jer se obilaznica jedva isplatila za pješake. Trebalo je samo 60 sekundi da se most potpuno otvori. Očigledno prebrzo za autobus na sprat koji je prešao Tower Bridge 1952. i bio iznenađen segmentima otvaranja. Vozač autobusa je odlučio da pritisne gas i autobus je "preskočio" otvorenu provaliju na drugu stranu. Tower Bridge je i dalje otvoren za oko 800 brodova godišnje. Najnoviju pažnju privukla je tokom Olimpijskih igara 2012. godine, kada su olimpijski prstenovi postavljeni na pješačke mostove. U videu za ceremoniju otvaranja, kraljica Elizabeta II i glumac Jamesa Bonda Daniel Craig izgledaju kao da lete ispod u helikopteru prije nego što su paraglajdingom poletjeli iznad Olimpijskog stadiona.

(welt)

(soagos)

Iz stare štampe – Minute između života i smrti, Večernja pošta, od 28. maja 1926. godine

 

U listu Večernja pošta od 20. maja 1926. godine, objavljena je o priča rudara Ljube Laksa, koji je preživio katasrofu u mostarskom rudniku

“Minute između života i smrti

Šta priča g. Ljubo Laks, radnik mostarakog rudokopa koji je uz nadčovječanske napore uspjeo jedini da spasi život u posljednjoj katastrofi.

Jučer je naš saradnik imao prilike da razgovara ovdje u Sarajevu sa g. Ljubom Laksom radnikom mostarskog rudokopa. Prilikom nedavne katastrofe u mostarskom ugljenoskopu u kojoj je nastradalo životom 7 radnika, g. Laks je, osmi, uspjeo da spase život uz nevjerovatne napore i na način koji on dolje opisuje.

“Toga dana, priča g. Laks, radilo je nas 8 duboko u rudniku u odjeljenju gdje su bile smještene električne i parne pumpe. Upravo kad smo bili u najvećem radu, na naše zaprepašćenje opazismo kako kroz hodnik navaljuje voda u takoj količini i tako naglo da je za čas napunila odjeljenje i počela se brzo dizati. “Šta je ovo? Odakle ovo?” povikao je neko, jer nismo mogli nikako da objasnimo odakle bi mogla ovolika voda pridoći. Međutim, više se nije moglo ni reći: voda je u silnom naletu za čas napunila naše odjeljenje i na naš užas uništila električne vodove. Sve se je to dogodilo u nekoliko trenutaka. Za čas je zavladala tama, a voda se je popela do iznad naših glava. Prva misao mi je bila: bježati! Ali kako i kuda! Na vrata koja su vodila kroz pumparnice kuljala je voda u jakim mlazovima i onemogućavala svako prodiranje naprijed. Tad mi je sinula u glavu misao koja mi je i donijela spasenje. Desno od nas nalazio se hodnik koji je vodio direktno na okno i izlaz rova. Na zidu koji je dijelio moje odjeljenje od hodnika nalazio se poširok otvor. Nakoliko dana prije nesreće ja sam u ovom dijelu rova instalirao cijevi koje su vodile iz odjeljenja gdje nas je zatekla voda kroz pomenuti otvor u hodnik a onda direktno u okno. Moja je sreća da sam ja lično postavljao te cijevi i znao tačno kuda idu.

Ne časeći časa grčevito sam se uhvatio za cijev i dizao iznad vode. Ostalo mi je još samo desetek centimetara pod svodom slobodna prostora gdje je voda uslijed naglog pridolaska zbila vazduh. Bio sam sav u vodi, samo sam izdigao glavu i udisao ono malo vazduha... Znao sam da to ne može dugo trajati i da će trebati samo malo vremena pa da voda zauzme i taj dio pod svodom... i smrt je tu.

Odlučio sam se na jedan očajan korak. Udahnuo sam vazduha koliko sam mogao više i spustio se u vodu, držeći se rukama za cijev, po kojoj sam se odlučio kroz vodu puzati do okna, do spasenja. Podhvat je bio zaista očajan. Trebalo je, viseći o cijevi i premećući ruku pred ruku preći nekih 30 metara pod vodom. Prošao sam kroz otvor u hodnik i puzao sam se. Tu mi je bilo lakše. Voda koja je bila ispod betonskih vrata u dnu hodnika, udarala me je u leđa i olakšavala mi posao.

U času kad su me sile izdale, u onoj samoj sekundi kad mi je ponestalo daha, ja sam osjetio zrak i spasenje!! Nalazio sam se u oknu – nad vodom. Bio sam shrvan i nervno i fizički. Jedva sam prikupio toliko snage da dozovem pomoć. Spasao sam se, jedini od mojih drugova, koji su, nesretnici, ostali udušeni u rovu...”

G. Laksu je ovo treći put otkako je u rudokopu da se sretno spasava iz smrtne opasnosti. Samo je ovaj put slučaj bio najtragičniji i najstrašniji. G. Laks nosi teške posljedice ovog strašnog doživljaja. Osijedio je, u desnom oku mu je oslabio vid a nervno je jako stradao. Sad se nalazi na liječenju u Sarajevu.”

Prilog: Rudnik mrkog uglja Mostar, ulaz u jamu, 1920.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)