Možda će biti neobično ako kažem da me
zvučne, pa i taktilne uspomene ponekad više vezuju za gradove i
građevine, no mnogo šta drugo što čulo vida ume otkriti i
ponuditi. Stari most, razume se, pamtim pre svega po zadivljenom
putovanju pogleda duž njegovih udvojenih lučnih linija. Raskoš tog
kosmičkog putešestvija je neopisiva, ali je i apstraktna, isto
onako kao što su apstraktne najviše filozofske istine. No, pamtiću
taj most, pamtiću ga, čini mi se, i na drugom svetu, ako tamo ikada
zalutam - pamtiću ga po neobičnim, dragocenim senzacijama čula
dodira. Često sam prelazio s jedne strane na drugu stranu,
uzastopno i poviše puta; prelazio sam mirno, pažljivo, prihvatajući
sa zahvalnošću i najtiše signale koje je čudesna građevina
odavala.Voleo sam da preko njenih leđa traparam obuven u meke i, po
prirodi ondašnjih stvari, uvek malo dotrajale patikc, pre svega zato
što sam pod jabučicama tabana osećao prijatnu glatkoću izlizanih
poprečnih kamenih rebara. Ovaj razgovor, razgovor odozdo preko
tabana, obično se odozgo dopunjavao i vrhovima prstiju leve ruke.
Leva ruka je manje vešta od desne (kod levaka je obratno), ali je
zato daleko senzibilnija. Pretpostavljam da su ostaci prastarih
magijskih moći nagomilani u “sećanju” leve ruke daleko više i
dublje no u praktičnim iskustvima desne. Zato sam, po pravilu, noćne
šetnje preko mosta i otpočinjao levom stranom: prstima jedva da sam
dodirivao gornji profil kamene ograde.Posle kratkog doticaja dolazila
bi jos po dva-tri preskočena, dakle nedodirnuta “dodira” pri
čemu su jastučići prstiju ipak primili jedva osetne impulse nekog
posebnog zračenja starog, zrelog kamena. O magnetizmu kamena moglo
bi se govoriti samo ako bismo prihvatili da je kamen živo biće i
da, u saglasnosti sa davno zaboravljenim teorijama “mesmerizma”
prenosi svoje “informacije” okultnim putem na druga živa
bića. Imao sam običaj, zatim, da se obrnutim smerom, korak po
korak, vraćam istim putem i da ispitivanje ponavljam desnom rukom.
Desna ruka je, ka što sam rekao, nešto tvrđe pameti, pa su i
obaveštenja koja prikuplja, sasvim druge vrste. Merio sam, naprimer,
još uvek usred noći, nagomilanu toplotu dana (leva je ruka maločas
registrovala nešto drugo – ne “toplotu”, već “toplinu”!),
konstatovao sam vekovne stepene i vrstu erozije kamena; pronalazio
spojeve blokova; napipavao u mraku metalne pijavice i kopče. Jednom
rečju, prikupljao sam sve ono što je leva ruka, žudna sasvim
drugih signala, prenebegavala da pokupi. Istraživanja sam
obavljao noću, jer sam hteo da budem sam i nisam želeo ikoga da
zbunjujem. Verovatno bi mnogima izgledalo čudno, pa i smešno, kako
mačjim korakom prelazim s jednog obalskog grebena na drugi, i
natrag, ponekad i desetak puta uzastopce.Moji prijatelji - Šiba,
Jole, Sadi, Ahmo – imali su razumevanja za moje sitne nastranosti,
čak su im bile i simpatične, ali bi noćno bajanje nad Hajrudinovim
mostom neizbežno ušlo u neku mostarsku pričicu, što mi nimalo ne
bi smetalo, ali bi to zbog radoznalaca, svakako bio kraj mojih daljih
noćnih eksperimenata. Ovaj brižljivo opisani davnašnji delić mog
života danas je duboko na dnu reke, zajedno sa komadima zdrobljenog
divotnog luka, ali mi uspomene na neki način daju pravo da se osetim
njegovim delićem, njcgovom mrvicom. Ova sveta građevina, paradigma
Sveta, mnogo mi je pomogla da, još kao vrlo mlad, sastavim sopstvenu
knjigu arhitekture i čoveka. Danas, kad poželim da prizovem u
sećanje mudrost arhitekture, mudrost čoveka, pa i mudrost Sveta –
s mukom otvaram zgrčene ruke, gledam dlan levi, dlan desni, i u
jedva primetnim titrajima prstiju naslućujem davnašnje dodire,
mukle reči negdašnjih razgovora.
Jeste li znali da u hercegovačkoj
geografiji Bosne i Hercegovine postoji još jedan sličan jednooki
most koji je stariji od čuvenog mostarskog Starog mosta (1566.) i
koji se i danas trudi da opstane u svom izvornom obliku? Istorijski
most koji je izgradio hercegovački Sandžakbeg Mustafa beg 1517.
godine preko Bregave, jednog od rukavaca rijeke Neretve. Oba mosta
izgrađena su u skoro istom stilu na rijeci Neretve u Hercegovini.
Dakle, da li su samo Osmanlije gradile
mostove u teškoj planinskoj geografiji kakva je Bosna i Hercegovina?
Naravno da ne. Postoje i drugi istorijski mostovi iz rimskog perioda
koji i danas stoje u Bosni. Međutim, mnogi mostovi izgrađeni tokom
osmanskog perioda i danas se nalaze u naseljenim gradovima ili oko
njih. Rimski mostovi se uglavnom nalaze izvan današnjih naselja.
Budući da je Osmanski most na slici izvan naselja, on nije poznat u
današnjoj turističkoj perspektivi.
Zašto je onda izgrađen most?
I Rimljani i Osmanlije su gradili
mostove iz potpuno racionalnih razloga, u skladu sa geografijom
regije, karakteristikama izlijevanja rijeke ili njenim protokom.
Naravno, komercijalni i vojni interesi su takođe bili izuzetno važni
u tome. Primjerice, mostovi izgrađeni u hercegovačkoj geografiji
usko su vezani za jadransku i dubrovačku trgovinu. Osim toga,
zahtjev i odobrenje lokalne dinamike bili su veoma važni u izgradnji
mosta. Tokom osmanskog perioda, iskustvo i resursi latinskog naroda
su u velikoj mjeri korišteni kao majstori i kalfe u izgradnji
mostova u Bosni I Hercegovini. Osmanlije su svjesno i planski
oživljavale BiH gradove kroz mostove.
Most na slici nalazi se u naselju
Klepci, u blizini Čapljine.
Objavio Yunus Dilber, direktor
instituta 'Yumus Emre' u Mostaru.
Foto Behçet Loklar
Foto korekcija i
prevod sa turskog Aid Čizmić.
Stari most u Klepcima
Bosna-Hersek'in Hersek
coğrafyasında, meşhur Mostar köprüsünden (1566) daha eski olan
ve bugün hâlâ orijinal hâliyle ayakta kalmaya çalışan, benzer
tek gözlü bir başka köprünün daha var olduğunu biliyor
muydunuz? Hersek Sancakbeyi Mustafa Bey tarafından 1517'de, Neretva
nehri kollarından olan Bregava üzerinde inşa ettirilen tarihî
köprü. İki köprü de Hersek coğrafyasında Neretva gibi güçlü
bir nehir üzerinde hemen hemen aynı tarz ile inşa edilmişti.
Peki Bosna gibi dağlık olan zorlu
bir coğrafyada sadece Osmanlılar mı köprü inşa etmişti? Tabii
ki hayır. Bosna'da hâlâ ayakta olan Roma döneminden kalma başka
tarihî köprüler de bulunmaktadır. Fakat Osmanlı döneminde inşa
edilen köprülerin bir çoğu bugün hâlâ daha meskûn olunan
şehirlerin ya içerisinde ya da etrafında bulunmaktadırlar. Roma
köprüleri ise ekseriyetle bugünkü yerleşim yerleri dışında
kalmışlardır. Resimdeki Osmanlı köprüsü de yerleşim yeri
dışında kaldığı için bugünün turizm anlayışı ile pek
bilinmemektedir.
Peki neden köprü inşa edilirdi?
Romalılar da Osmanlılar da bölge coğrafyasına, nehrin taşma
özelliğine veya debisine uygun ve tamamen rasyonel gerekçelerle
köprü inşa ederlerdi. Tabii ki ticari ve askeri kaygılar da bunda
son derece önemliydi. Mesela Hersek coğrafyasında inşa edilen
köprülerin Adriyatik ve Dubrovnik ticareti ile yakından ilgisi
vardır. Ayrıca köprü inşasında yerel dinamiklerin isteği ve
onayı çok önemliydi. Osmanlı döneminde Bosna'da köprülerin
inşasında usta ve kalfa olarak Latin ahalinin tecrübesinden ve
kaynaklarından çokça istifade edilmiştir. Osmanlılar köprüler
vasıtasıyla Bosna şehirlerini bilinçli ve planlı
şenlendirirlerdi.
Resimde yer alan köprü Čapljina
(Çaplina) şehrine yakın Klepci (Kleptsi) bölgesinde yer
almaktadır. (resim alıntıdır)
Behçet Loklar
Yunus Dilber/facebook/ 20230510
Stari most na Bregavi u naselju Klepci,
opština Čapljina u narodu je poszan kao Mustajbegov most.
Zaštićen je kao nacionalni spomenik
Bosne i Hercegovine, a u njegovoj blizini se nalazi nekropola stećaka
koja je također zaštićena, kako na državnom nivou, tako i u
UNESCO-u.
U maju 2019. na njemu su izvršeni
završni restauratorski radovi čime je most zaštićen od
propadanja.
fotografije. Mustajbegov most na
Bregavi (Čapljinski portal), wikipedia, furaj.ba.
Kako različite generacije vide Partizansko spomen-groblje, i šta se i danas u njemu može voljeti.
Hodanje mostarskim trotoarima zna biti pravi poduhvat. Preskakajući rupe na trotoaru te pokušavajući prijeći “brda i doline” u asfaltu stvorene od korijenja stoljetnih platana nema se baš vremena za dizanje pogleda. Na potezu duljine nekih četrdeset metara u Ulici kralja Petra Krešimira IV. u Mostaru, između neuglednih četverokatnica iz doba socijalizma s još neurednijim dvorištima, otvara se čistina i pogled prema ulazu u kompleks memorijalnog Partizanskog groblja. Rijetki su oni koji tu podignu pogled, ali upravo tih dvadesetak sekundi izazovu lavinu misli o mjestu tamo negdje iza. Danas je bio klasičan mostarski ljetni dan, upekao zvizdan tako da ni ćuke nije bilo na ulici prije 6 sati popodne. Tek tada je par ljudi prošetalo spomenutom ulicom i svi su imali potrebu skrenuti pogled u smjeru ulaza.
Dijete, 5-10 godina, ili koliko već djeca imaju godina
U iščekivanju lunaparka Standardno kasni na rođendan (poklon se kupovao u zadnji čas)
Kada idemo u onaj lunapark koji je mama obećala? Eno još jedan plakat na stablu! Stvarno bi bilo vrijeme koliko mama i tata već pričaju o tome. Ići ćemo na autiće, onu gusjenicu pa se vrtit u šoljicama… uhh, a tek onaj šećerni oblak i svjetleći baloni. U tom trenu osjetim nagli trzaj ruke koji me prekine u sanjarenju: “Ne gledaj oko sebe nego ispred sebe, pašćeš negdje!” Mama i ja opet kasnimo na rođendan pa izvodimo kerefeke preskačući rupe po podu dok me užurbanim korakom tegli iza sebe. Ahhhh, evo opet ona čistina i kamenčići po podu. Blizu smo. Nije mi jasno zašto ne smijemo ići do onog strašnog kamenog ulaza na kraju oblutaka. Svaki put kad prođemo ima nove čudne šarene crteže po sebi. Ako sljedeći put ponesemo tempere, možda i nama dopuste crtati nešto, iako mama kaže da se to ne smije. Preko vrha se vidi još puno nekih zidova. Što je sve tamo? Neki dan su druga djeca tamo trčala i klizala se niz rampu. Baš bi bilo super za igrati žmure, toliko prolaza i zidina, a i ne bi nikome smetali, možemo se derati koliko god hoćemo. Mislim da bi moje mjesto za skrivanje bila ona rupa u zidu kod ulaza – pravila bih se da sam kip. Imaju i veliko kamenje za školicu! Šuma se odjednom počela okretati, a pod brzo približavati licu. Jedan platanov korijen se ispriječio na mom putu. Priznajem, nisam gledala kud hodam. Odmah čujem mamin glas: “Eto, šta sam ti rekla.”
Srednjoškolac
Hobi su mu odlasci po kavama Sveto trojstvo izlazaka: Đema, Partiza i Daleka
“Eto me bola’ kod sata za pe’ minuta, nemoj me morit”, naglo završavam poziv i odmahujući glavom nastavljam laganim korakom niz ulicu – popodnevna kava se mora ispoštovati i po ovoj žegi. Nakon još par koraka okolne zgrade prestale su blokirati užarene zrake sunca koje su me obasjavale. “Ahhhh, partiza”, okrećem se dok se rukama koliko-toliko pokušavam zaštititi od sunca. Vječna alternativa za noćne izlaske kad se nema para. Baš mi nedostaje, nismo odavno bili. Otkad su ga obnovili prije koju godinu, sve se više turista mota oko njega. Nisam baš siguran šta im tamo ima zanimljivo. Samo se naslikavaju, ali što je je, pogled na grad je predivan, mada je samo gomila kamenja i gledaš gdje ćeš pasti, slomiti nogu. Dovoljno mi je kaldrme po starom gradu. Nije da nam smetaju, ali bilo bi nam ljepše bez njih. Taman smo našli lokaciju gdje smo sami sa sobom i nikome ne smetamo. Možemo puštati glazbu do kasno u noć, a da nas dežurne nadzorne kamere s prozora ne potjeraju ili nam zovu policiju što se više puta dogodilo na Đemi. Savršen poligon za naše glupiranje. Imaš masu sokaka, rampi i stepenica koje su granično visoke za skakanje, ali zašto bi itko išao normalnim putem? Naravno da je najzabavnije kada se popije pa smo smislili čitav trkački poligon, a tko dođe zadnji mora eksati čašu. Počinje kod izlaska rampe na plato, uzbrdo preko stepenica kroz dugi prolaz gdje se trebaš uhvatit za jedan kamen koji strši, zatim na gornjem platou oko fontane napraviti krug i onda se kaskadama, kako god znaš i umiješ, uz žlijeb spustiti do krugova, onda preko rogova po rubu do samog vrha. Kad se sjetim kako se Marko skršio prošli vikend, umrem od smijeha. Tišinu prekida nova poruka: “aj vcrs partiza, u daleku skup upad.” Došao je red i na mene da se polomim.
Odrasla osoba, ~35 godina
Generalno ga boli briga za sve, samo da je kavi kladionica Vječito u potrazi za parkingom za novi BMW
Zvuk gunđanja i negodovanja postajao je sve intenzivniji približavanjem raskrižju. Ako sad na Partizi ne nađem parking, stvarno ne znam gdje ću dalje, ali evo sreća vidim da ima. “Jebo te led”, uzvikujem dok jedva kontroliram auto koji poskakuje po ostacima trotoara ispresjecanog korjenjem, kamenjem i svime osim asfalta. Trebali bi čitavu Partizu zaravnat, betonirat i fino udarit parking. Vjerojatno stoji jer je prevelika da se raznese odjednom, a iz nedavnog primjera Žitoprometa, čini se da nisu sposobni ni da išta sruše, a kamoli da nešto izgrade. Koja smijurija od grada. Uvijek ista priča: budale išaraju ulaz, porazbijaju kamenje, idu gore bacat smeće, drogirati se i šta već. Ovi drugi jednom godišnje dođu prefarbati grafite, pošišati travu, pospremiti smeće, polažu vijenac pola sata i sve ostane zaboravljeno sljedećih godinu dana. Brate, žalosno. Zato je rješenje da sve to skupa maknu, svima će biti bolje. Vidim u zadnje vrijeme opet postaje popularno mjesto za okupljanje, stalno neki srednjoškolci i turisti prolaze. Mi se nikad nismo gore okupljali. Branili su nam roditelji, a i poslije rata sve je baš uništeno bilo. Za mene je to bila i ostala jedna od brojnih crnih rupa. Džabe utrošen prostor u centru grada. Bar je u šumi i zaklonjeno od direktnog pogleda pa se ruglo i jad koji je ostao ne vidi odmah. Sreća za sada ne diraju ovo malo improviziranog parkinga ispred. Neće mi valjda kaznu pisat.
Starija osoba, ~80 godina
Užurbanim korakom ide na partiju tavle Rastuži se kad pročita u novinama da svako malo išaraju i devastiraju spomenike po gradu
“Evo, i stari Slobodan nije više s nama. Svako malo vidim nekog svoje generacije na tabli. Došlo i nama vrijeme, ali neka mene još malo. Nikako da dođe vrijeme da obnove Partizansko groblje”, razmišljam o tome dok mi pogled s osmrtnice odvlači ranjena grdosija u pozadini. E moj Slobo, ne dočekasmo ga obnovljenog. Nikako da zasja kao tih godina kad smo pomagali u gradnji. Onaj dio kaldrme na ulazu smo zajedno postavljali. Onoliko pjesme i sloge nisam doživio nikad nakon toga, a radnika sa svih strana. Svi veseli i nasmijani, jedva smo čekali kakve ludorije na crtežima nam je Bogdanović taj dan priredio, a na nama je bilo da ih izgradimo. Tko to nije vidio teško će razumjeti tajanstvenost, mističnost, osjećaj širine i prirodnost. Pričao nam je Bogdanović o simbolici svake stepenice, svake krivulje i svakog komadića kamena kojeg smo ugradili. Kanal s vodom je Neretva koja izvire kod Pozdrava univerzumu, a kod ulaza putevi oponašaju njezin vijugavi tok. Tamo gore u kutu je uski prolaz sa kamenjem koje smo donosili iz baš takvih sokaka iz starog grada. Pričao nam je i o univerzumu, simbolima iz Mezopotamije i drugim nekropolama. Nisam nikad bio na toj razini da shvatim sve simbole i o čemu priča, ali sam osjećao energiju koja izvire iz svakog kamena. I danas ima tu posebnu energiju koja privlači isto kao i prije 50 godina. Napravljeno na savršenom mjestu, sa ulica ga ne vidiš, zaboraviš da postoji, a odozgo ima pogled na čitav grad kojeg čuva na dlanu. Od samog početka postalo je glavno mjesto za izležavanje, piknike i druženja i mladih i starih. Koliko ljubavi i prvih poljubaca je tamo nastalo… nema osobe koja nije bila gore, a da se nije slikala… osim mene. Često sam s rajom svraćao, ali slika nažalost nemam. Nismo imali mogućnosti, a i ono je bilo dio nas, mogli smo doći kad god poželimo pa o budućim uspomenama nismo razmišljali. Tada smo trčali tom livadom bez bojazni da ćemo stati na staklo ili špricu ili ostale nusproizvode mladenačkog divljanja. Kud ode ovaj svijet… al’ ajde, bar mi je drago da netko ide tamo, da se mladi ponovno druže gore kao i mi nekad. I groblje počinje živjeti svoj novi život. Partija tavle zove, ali sutra idem obavezno u ponovni obilazak… ako me noge posluže na usponu.
Moja malenkost, 27 godina
Pokušava razumjeti arhitekturu Može ona iz Mostara, ali ne može Mostar iz nje
A ja? Posmatram ove ljude dok prekoputa lagano ispijam dužu s toplim i pokušavam dokučiti da li i njima zastane dah kad bace pogled gore na spomen-groblje. Jesu li svjesni pored čega prolaze i jesu li se ikad malo dublje zadubili u simboliku svog tog kamenja umjesto da odmahuju rukom na još jedan spomenik? Kažem vam, ovaj je poseban. Tu nema mračnih scena krvoprolića, oružja niti štitova, grdosija vojnika u junačkom maršu, zastava koje se vijore u svakom smjeru, tajanstvenih utvara ili zlih duhova. Nema nacionalnih niti religijskih obilježja već mnoštvo razigranih arhaičnih motiva iz ljudske povijesti. Jedinstveni uzorak koji se provlači kroz sva Bogdanovićeva djela, čije je stvaralaštvo obilježeno dubokom simbolikom, čudnovatim znakovima, metaforama, povijesnim i metafizičkm referencama, duhovnim i prirodnim obilježjima nekog mjesta. Tako je i Partizansko spomen-groblje replika vlastitog grada u kojem se nalazi. Grad mrtvih koji gleda grad živih. Neretva nas poziva sa ulaza i u obliku vijugave staze popločane svojim oblucima provlači se kroz sokake staroga grada, između kamenih ploča skinutih sa mostarskih kuća još uvijek obloženih prastarom mahovinom. Izvire na vrhu, ispod simbolične kompozicije Pozdrav univerzumu koji izražava vjeru u čovječanstvo, ljudsku misao i napredak uz nadu da će se izgraditi svijet u kojem neće biti potrebe za spomenicima. Jedino nam imena mladića i djevojaka, ispisanih u kamene panjeve rano posječenih stabala života, vraćaju sjećanje na kataklizmičku epohu i razlog postojanja spomenika. Stvoren je poznati ambijent u kojem se osjećaš lagodno, ali opet dovoljno stran i čudan da te poziva da ga istražiš, da zaviriš iza svakog stupa, prođeš kroz svaki prolaz i stepenice, hodaš po rubu najviših zidova. Nemaš mira ako stojiš na jednom mjestu. Bogdanović je i htio da njegovi radovi pobude maštu posjetitelja, da svatko može otkriti nove simbole te pronaći u njima svoj mali univerzum. A to je ovdje i postigao. Ljudi su dolazili i igrali se, šetali, pjesma i ples dolazili su iz svakog kutka, ljubavi su se rađale, a tišine nije bilo. Kamene terase postale su scenografija dječjih igrokaza, koncerata i manifestacija. Sve je bilo vedro i veselo, kao u nekoj idealnoj utopiji grada gdje su svi složni. Gotovo i da osjetim tu optimističnu energiju dok ipak, skoro sa suzom u oku, gledam neprepoznatljive ostatke kamenih panjeva, unakaženu ulaznu kapiju obilježenu gnjusnim grafitima, napola izvađene kamene oblutke, porazbijane pažljivo oblikovane detalje te zaraslo grmlje koje zaklanja pogled na smeće, ali i ostatke nekad blještavo bijelih terasa. Podsjeća na tek otkrivenu drevnu ruševinu grada mrtvih koja izrasta iz brda i čije tajne tek trebamo otkriti i spasiti od ponovnog odumiranja. Uspijevam, uz tužni pogled, ispiti i zadnji gutljaj kave i uputiti se kući u nadi da, kako Bogdanović piše, “…ima gradova koji se ne mogu ubiti dok u njima postoji i u sebi ih čuva i poslednji gradski čovek.”
Tekst i crteži: Ana Komadina
Objavljeno u studentskom časopisu Tristotrojka za arhitekturu, dizajn i umjetnost, broj 8, 04/2024. Zahvaljujemo autorki na ustupljenom materijalu.
Velika retrospektivna izložba „Večito“
(Vječito) posvećena stogodišnjici rođenja velikana jugoslovenske
arhitekture, Bogdanu Bogdanoviću, nakon niza gostovanja u regionu,
nastavlja svoj život u Centru za
kulturu Mostar od 9. maja do 3. juna ove godine.
Budući da se jedno od najznačajnijih
djela ovog graditelja – Partizansko groblje, nalazi upravo u
Mostaru, ovom spomeniku je posvećena posebna monografska
postavka u okviru izložbe.
Tokom trajanja izložbe, biće
organizovana stručna vođenja, susreti na temu kulture sjećanja,
kreativne i edukativne radionice za djecu i mlade.
U okviru monografskog izložbenog
korpusa o Partizanskom groblju, publika će prvi put imati prilike da
vidi autentične crteže koji se čuvaju u Beogradu i Beču, a kojima
se rasvjetljava proces nastanka ideje projekta.
Pokrovitelj cjelokupnog programa
manifestacije je Fond za Zapadni Balkan – Western Balkans Fund.
Autor, kustos i likovni identitet
izložbe Mare Janakova Grujić.
Datum 9. maj je duboko urezan u
historiju grada na Neretvi , ali i u sjećanje i srca njegovih
građana. 9.maj u Mostaru obilježava se i kao Dan početka opsade
grada 1993. godine, ali i kao Dan pobjede 1995.godine. U nemogućim
uslovima stalnog artiljerijskog dejstva po civilnim objektima, borci
Armije BiH i MUP-a RBiH su, iako slabo opremljeni i malobrojni,
uprkos velikim žrtvama uspjeli odbraniti Mostar i civilno
stanovništvo ali i državu Bosnu i Hercegovinu na ovim prostorima.
9.maja 1995. godine prvi put u svojoj
historiji Bosna i Hercegovina je dobila poziv da učestvuje na vojnoj
paradi u Parizu povodom Dana pobjede nad fašizmom. Armije RBiH je na
ovaj način dobila priznanje za borbu koju je vodila i postala dio
evropske antifašističke porodice. Čast da nosi zastavu Bosne i
Hercegovine pripala je proslavljenom komandantu 41. Mostarske slavne
i viteške brigade Semiru Drljeviću Lovcu.
U kolektivnoj memoriji građana Mostara
9.maj 1993. godine ostaće trajno zabilježen kao vrijeme kada su se
na obalama Neretve sukobile dvije nepomirljive ideologije: fašizam
sa zapadne strane grada i antifašizam kojeg su baštinili građani i
njihovi branioci u okupiranoj istočnoj polovini Mostara. Agresija
hrvatskih snaga (HVO i HV), pokrenuta svom silinom u zoru tog 9.maja
– kada je cijela Evropa spremala dostojanstvena slavlja
antifašističke pobjede u Drugom svjetskom ratu, uprkos nezapamćenim
razaranjima gradskih naselja, masovnim progonima, hapšenjima i
zatočenjima u koncentracione logore, zaustavljena je u samom centru
Mostara pred snažnim otporom branilaca Armije BiH.
Mostar je mjesecima proživljavao
paklenu golgotu, ali je na koncu preživio krvavu agresiju i
pobijedio, zahvaljujući ljudima koji su branili svoje porodice, svoj
rodni grad i ideje i vrijednosti 9. maja – Dana pobjede nad
fašizmom.
9. maj je Dan pobjede nad fašizmom
u Drugom svjetskom ratu.
U znak sjećanja na taj dan, ali i u
znak sjećanja na brojne heroje koji su svoje živote ugradili u tu
pobjedu, Udruženje antifašista i boraca NOR-a Mostar, sutra, 9.
maja 2024. godine u 9 sati, organizuje posjetu Partizanskom spomen
groblju, gdje će, uz prigodno obraćanje i polaganje cvijeća, biti
evocirane uspomene na vrijeme herojstva i odata pošta palim
antifašistima.
“Biće to prilika da još jednom,
slaveći pobjedu, zapravo slavimo slobodu”, poručuju iz UABNOR-a
Mostara.
(UABNOR Mostar)
(NovaSloboda.ba)
JOB Grada Mostara organizuje
obilježavanje 9. maja
OB grada Mostara organizuje
obilježavanje 9. maja – Dana pobjede nad fašizmom, Dana Zlatnih
ljiljana i dana napada HVO na Mostar.
U 9 sati biće organizovan obilazak
Partizanskog spomen groblja i u 10,15 sati mostarskih Šehitluka,
gdje će se održati prigodan čas istorije.
