Stari likovi mostarskih fotografa – Muž i žena, 1900-ih, Cesar Vlajo

 

Da malo razbijemo monotoniju postavljanja uvijek jednih te istih fotografija Mostara – evo jedan mini serijal o studijskim portretima osoba koje su živjele u Mostaru od perioda pojavljivanja foto-studija pa negdje do početka Drugog svjetskog rata. Ima tu imenima poznatih osoba pa sve do potpunih nepoznanica za nas, ali su sve vrijedne jer su sačuvane od propasti. Zanimljivo je malo izanalizirati likove, nošnje, modne detalje, poze kao i crte lica.

Cesar Vlajo – Muž i žena (1900-ih)

Za Cesara Vlaju znamo da je bio fotograf koji je napravio izuzetno mnogo fotografija Mostara iz perioda oko 1900. godine. Osim te činjenice o njemu se vrlo malo zna, tako da osim njegovih fotografija, skoro da ništa nije zabilježeno.

Zahvaljujući njegovim fotografijama danas smo u mogućnosti pogledati kako je izgledao Mostar na razmeđu devetnaestog i dvedesetog stoljeća. Njegove fotografije nalaze se pohranjene u Arhivi VASE (Vizualna arhiva Jugoistočne Europe) na Univerzitetu u Gracu u Austriji, te u VIF (Visualising family, Gender Relations and the Body The Balkans 1860.-1950.)

Ko je bio Cesar Vlajo, kojim povodom je boravio u Mostaru u tom periodu, koliko dugo je boravio, ostaje nepoznanica za one koji bi željeli saznati nešto više o autoru fotografija iz toga perioda.

Ne preostaje nam ništa drugo nego da listajući po njegovim fotografijama uživamo u crno bijelim ljepotama Mostara, kojima u opisu najčešće stoji da su napravljene oko 1900. godine. Ovdje ćemo nabrojati samo neke: Musala s konjanikom, Glavna ulica, Priječka čaršija, Atik džamija s Oficirskom kasinom, Viša djevojačka škola, hotel Neretva, djeca ribari na Neretvi, kao i brojne panorame s Huma i scene s ulica.

Cesar Vlajo je pored Antona Zimola bio jedan od najznačajnijih fotografa Mostara iz tog perioda. Imao je i svoj atelje, fotografsku radnju negdje na Brankovcu, pa je iza njega ostalo i dosta fotografija portreta koji se danas jedino mogu pronaći kod kolekcionara starih studijskih portreta.

(Ismail Braco Čampara,Tibor Vrančić, Smail Špago/Iz knjige Perom i kamerom o Mostaru)

(cidom)

Stari likovi mostarskih fotografa – Nepoznati gospodin, 1900-ih,

 

Da malo razbijemo monotoniju postavljanja uvijek jednih te istih fotografija Mostara – evo jedan mini serijal o studijskim portretima osoba koje su živjele u Mostaru od perioda pojavljivanja foto-studija pa negdje do početka Drugog svjetskog rata. Ima tu imenima poznatih osoba pa sve do potpunih nepoznanica za nas, ali su sve vrijedne jer su sačuvane od propasti. Zanimljivo je malo izanalizirati likove, nošnje, modne detalje, poze kao i crte lica.

Antun Zimolo - Nepoznati gospodin sa šeširom i štapom, 1900-ih

Mnogi su doseljenici iz tadašnje ogromne Austrougarske Monarhije obilježili povijest našega grada. Jedan od njih je svakako bio i Anton Zimolo – fotograf i uvaženi umjetnik, ispočetka foto amater, a kasnije profesionalni fotograf koji je imao atelje odmah pored zgrade pozorišta, u Milićevića sokaku. Treba napomenuti odmah na početku kako je nakon njegove smrti skupljena zbirka Zimolo, s više od tisuću negativa na staklu, koja se čuva kao izuzetno bogatstvo u Muzeju Hercegovine...

(Ismail braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago/Iz knjige Perom i kamerom o Mostaru)

(cidom)

Iz stare štampe: List “Biser”, broj 1., 1912. godine

 

U Mostaru je 1912. godine pokrenut list pod nazivom “Biser”.

U zaglavlju je navedeno da je to “list za širenje prosvjete megju Muslimanima u Bosni i Hercegovini”.

List je izlazio dva puta mjesečno. Cijena za gjake, muallime i talebu u Bosni i Hercegovini god. K 3, dok za ostale K 6, dok za sve ostale zemlje 10 franaka.”

Prvi broj lista izašao je 1. juna 1912. godine, ili 15. Redžeba 1330. godine, po Hidžretskom kalendaru, kako je to navedeno u zaglavlju lista.

Vlasnik, izdavatelj i nakladnik: Prva muslimanska nakladna knjižara Muhamed-Bekir Kalajdžić, Uregjuje: Redakcioni odbor.

“Riječ dvije o pokrenuću “Bisera”

Prestankom izlaženja našeg prvog poučno-zabavnog lista “Behara” pa privremenom obustavom lista “Gajreta” već se je odmah osjetila neka praznina, neki zastoj u našem književno-prosvjetnom radu.

Naš narod i ako je većinom nepismen, ipak je rado što živom riječi, što čitanjem oplemenjivao i hranio dušu svoju lijepim štivom, lijepom poukom, koju su mu naši radenici na književničkom polju preko spomenutih listova pružali. A sada? Spomenuti listovi – kako rekosmo – prestadoše izlaziti, a naš narod time izgubi ono vrelo, kojim je svoj um, svoju već od prirode razvijenu duševnu sposobnost usavršavao, a ujedno i naši osobito mladji književnici ostadoše bez onog sredstva, pomoću kojeg bi mogli svoj duševni produkt megju svoj narod preturati i tako ga postepeno dizati kulturnom i prosvjetnom napredku kao što se i ostali narodi dižu, jer samo lijepim i poučnim štivom narod će jedan oplemeniti i usavršiti svoju dušu i tako kao svjestan svoje uzvišene zadaće stupiti u kolo ostalih prosvećenih i kulturnih naroda.

I baš s toga, da bi se našem narodu pružila ta prilika, da se kulturno i prosvjetno podigne i ojača, a u zdogovoru s većinom naših književnika širom Bosne i Hercegovine, evo pokrenusmo takav jedan list, da tako bar donekle ispunimo tu prazninu našeg kulturno-prosvjetnog rada, odnosno da nastavimo rad bivšeg lista ,,Behara“, koji je kroz vrijeme svoga izlaženja našem narodu od neprocjenjive koristi bio i koji ga je svojim blagotvornim djelovanjem prilično podigao iz onog mrtvila, u kome se je nalazio.

Ovaj novi poučno-zabavni list, kog pokrećemo, zove se ,,Biser‘‘. Pisati će u čisto islamskom duhu, te se neće upuštati u politička pitanja, jer stojimo na tom stanovištu, da je našem narodu preče prije dušveno prosvijetljenje i usavršenje, nego li prazna politika, koja - unaprijed budi rečeno, ne će u našem listu mjesta imati, Dakle list ,,Biser” baviće se jedino i isključivo prosvjetljenjem i kulturnim podizanjam našeg naroda, te će pojedino gradivo donositi u čisto islamskom duhu, kako bi mogao zaći u sve slojeve našeg naroda kao i u naše porodice, gdje je još najpotrebniji, te će u svome djelokrugu odnosno u okviru programa brižljivo nastojati, da u svoje kolo okupi sve naše radnike na kulturnom i prosvjetnom polju, da tako kao kompaktna cjelina što više svome milom narodu od pomoći budemo.”

Prilog: Mostar, 1912. i zaglavlje lista

Priredili: Armin Džabirov, Tibor, Vrančić, Smail Špago

(Nova Sloboda.ba)

Partizansko.info, web stranica od sada i na engleskom

 

Internet stranicu Partizansko spomen groblje od sada možete pratiti i čitati i na engleskom jeziku:

Partisan Memorial Cementery in Mostar

The Right to the Beauty of Dreams

Partizan Memorial Cemetery in Mostar - biographies of fallen fighters (partizansko.info)

Ovaj projekat je još na početku, odnosno u planu je da i dalje nastavimo sa sakupljanjem novih podataka, slika i dokumentacije, kao i porodičnih priča. Na sajtu pozivamo posjetioce na saradnju i nadamo se da će s vremenom početi i sami da nam šalju dodatne informacije. Rado ćemo nadopunjavati biografije palih boraca na osnovu porodičnih podataka. Stoga pozvamo čitaoce da nam šalju materijal, ukoliko im se ova inicijativa dopada.

Pozivamo vas, i kolege sa drugih medija, blogova i publikacija da nam šalju članke i svoja istraživanja koja bismo rado objavili ili prenijeli iz originalnog sajta.

Redakcija: partizansko.info

Prije 177 godina – Pronalazak za čovječanstvo

 

Šivaća mašina, patent 1846.

Elias Howe i njegova šivaća mašina

Isaac Merritt Singer, i njegova šivaća mašina

Ostaje misterija zašto su "Bitlsi" svoj film "Help" posvetili Eliasu Howeu.

Ali, barem ćemo saznati o kome se radi, i koje su bile njegove zasluge za to: On je bio izumitelj moderne šivaće mašine. Američki pronalazač je 10. septembra 1846. prijavio patent za svoj izum - prvi te vrste, koji je bio pogodan za masovnu fabričku proizvodnju. Dok su iskusne šnajderice ručno provlačile iglu i konac kroz tkaninu 50 puta u minuti, Howeova mašina je uspjela uraditi 250 uboda na jednom takmičenju. Ali iako je bio dobar mašinski inženjer, jedva da je bio dobar kao biznismen i nije mogao da spriječi druge da kopiraju njegov izum. Njegov najmoćniji protivnik bio je proizvođač Isaac Merritt Singer, čija je patentirana šivaća mašina bila toliko slična Howeovoj da je to dokazano i u „ratu patenata“ koji se vodio na sudu: Od tada je kasniji „kralj šivaćih mašina“ Singer morao svake sedmice plaćati 4.000 dolara honorara Howeu.

(welt)

(spagos)

Prije 125 godina – Atentat koji je šokirao svijet

 

Anarhista Luigi Lucheni mrzio je aristokrate. Bio je odlučan da jednim činom ubistva uđe u istoriju. Austrijska carica bila je njegova slučajna žrtva.

U danima prije izvršenog atentata, carica Elisabeth – Sisi je obavljala svoje tvrdoglave jednočasovne šetnje na obalama oko Ženevskog jezera. Kasnije je, tokom posjete svom prijatelju bankaru Rothschildu, kupila sebi jedan muzički automat u Ženevi. A onda se dogodila tragedija. Anarhista Luigi Lucheni nasrnuo je na 60-godišnjakinju na obali jezera i zabio joj turpiju u grudi. Sat kasnije, carica Elizabeta Austrijska je proglašena mrtvom. Prije 125 godina, 10. septembra 1898. godine vijest o smrt Sisi, šokirala je svijet.

"Vojna kaznena ekspedicija protiv Švicarske je čak bila razmatrana u krugovima oko Kajzera, ali Franz Joseph je takvu mogućnost odbacio", kaže švicarski pisac i istoričar Michael van Orsouw. Prema riječima Orsouwa, Sisi je bila potpuno svjesna da je odabrala jednu od najopasnijih zemalja za slavne ličnosti u Evropi. Područje oko Ženevskog jezera posebno je bilo pravo gnijezdo anarhista. „Ipak, odbila je bilo kakvu policijsku zaštitu“, kaže autor.

Lucheni je takođe saznao iz novina da je carica bila u Ženevi. Zapravo, Italijan je želio da ubije princa od Orleansa i tako uđe u istoriju kao "anarhista na djelu" - a ne pukih riječi. Ali plemić je već otišao, a Sisi je bila još poznatija žrtva. Pričalo se, kako je carica neke percepcije protumačila kao predznak njenog bliskog kraja. „Flertovanje sa smrću definitivno je bio dio njenog identiteta“, kaže Orsouw o posljednjim godinama visokoobrazovane i hirovite žene.

25-godišnji nekvalificirani radnik Lucheni uhvaćen je odmah nakon zločina i uživao u svojoj jezivoj slavi. Po njegovim riječima, on je zaista želio da bude osuđen na smrt, ali je smrtna kazna već bila ukinuta u kantonu Ženeva. Lucheni je kaznu doživotnog zatvora okončao, počinivši samoubistvo 1910. godine. Njegov navodni "anarhistički mozak" je kasnije seciran, ali nije bilo tragova abnormalnosti. Tek na prelazu milenijuma Luchenijeva glava, donesena iz Švicarske u Austriju, gdje je kremirana na bečkom Centralnom groblju.

(welt)

na slikama:

-Carica Elisabeta – Sissi, na krunisanju kao kraljica Ugarske.

-Čin atentata, prema ondašnjem crtešu u novinama

-Luigi Lucheni, nakon prvog saslušanja

-Policijski akti za Luchenija, 1898.

-Turpija kojom je izvršeno ubistvo

-Sarg od Elisabeth stoji u kapucinskoj kripti u Beču.

(spagos)

Prije 65 godina – Otvoren Gradski stadion u Mostaru

 

7. septembra 1958. godine, utakmicom između Veleža i Željezničara svečano je otvoren Gradski stadion Pod Bijelim brijegom u Mostaru. 'Rođeni' su pred više od 9 hiljada vatrenih navijača slavili trijumf od 2:1 golovima Mujića i Zelenike.

Stadion je izgrađen zbog Veleža, radnim akcijama Mostaraca i upravo je zbog masovnog učešća građana svih nacionalnosti ovaj stadion stekao epitet gradskog stadiona. Na izgradnji su učestvovale ne samo građevinske firme nego i građani, posebno učenici kroz dobrovoljne radne akcije. Radovi su počeli 1947., pa nastavljeni 1950., dok su se tek u junu 1956. prikupila određena sredstva da bi se krenulo sa intenzivnijim radovima. Na ovom stadionu Velež je 35 godina pisao slavne stranice svoje bogate istorije.

(sport/hist)