Prije jednog stoljeća – Staklena haljina

 

Staklena haljina - prvoaprilska šala iz 1929. godine ?

Njemački časopis "Uhu" objavio je 1. aprila 1929. da je na prvoj proljećnoj reviji u Parizu prikazana haljina od stakla!
Za haljinu, tkanu od "predenog stakla", navedeno je da je "meka kao svila, potpuno providna i izuzetno skupa". Navodno je koštala preko 40.000 franaka, a zbog svoje krhkosti mogla je da se nosi samo nekoliko puta.
U svom slijedećem broju, časopis "Uhu" je objavio da je u pitanju bila šala, kao i da je redakcija dobila mnogo upita od žena, koje su željele da znaju ko je proizvođač staklene haljine jer - žele da je kupe

(istorijskizabavnik/instagram/ 20230401)

Stoljeće poslije!

A evo, skoro jedno stoljeće, ili tačnije devedeset i tri godine kasnije, sasvim normalno i redovno, na crvenim tepisima širom svijeta se prominentne dame pojavljuju u tzv. transparentnim haljinama, koje doduše nisu od tankih staklenih vlakana, nego od najtanjeg materijala, djelimično, ili do 100 posto providne (te su stoga i transparentne). U galeriji, nekoliko svjetskih zvijezda, koje se se obukle da bi se sve vidjelo.

(spagos)

Svjetski dan Roma

 

Vincent van Gogh, Karavane

Ciganski logor kod Arlesa, 1888.

Danas je dan najstarijeg naroda, koji je sačuvao svoj jezik kulturu, koji živi svugdje, i koji ne podliježe pravilima i društvenim normama .

Oni su jednostavno živjeli po svom i opstali stoljećima.

Sretan im dan.

Svjetski dan Roma je dan proslave romske kulture i podizanja svijesti o problemima s kojima se Romi suočavaju. Obilježava se 8. aprila

Dan je službeno proglašen 1990. godine u Serocku u Poljskoj, mjestu četvrtog Svjetskog romskog kongresa Međunarodne romske unije, u spomen na prvi veći međunarodni susret romskih predstavnika održan u Chelsfieldu kraj Londona od 7. do 12. aprila 1971. godine.

Na tom je kongresu donesena odluka o romskoj himni za koju je izabrana pjesma Đelem, Đelem (romski: Idem, idem) i odluka o zastavi za koju je odabrana plavo-zelena dvobojnica s crvenim točkom u sredini, simbolom napretka i pokreta, ali i migracije Roma tokom historije.

Gelem, Gelem je himna Roma. Poznata je i pod (također čestim) imenima kao što su Gyelem, Gyelem, Dzelem, Dzelem, Dželem, Dželem, Djelem, Djelem, Ђелем, Ђелем, Џелем, Џелем, Джелем, джелем (ćirilica), Opré Roma i Romale Shavale. Skladba je prihvaćena himnom 1971. godine na Svjetskom kongresu Roma u Londonu. Napisao ju je i uglazbio romski glazbenik Žarko Jovanović 1949.

Nakon što je i osobno iskusio progon Roma u Drugom svjetskom ratu, Porajmos (naziv za Holokaust nad pripadnicima romskog naroda), kada mu je najveći dio obitelji ubijen, Jovanović je, obradivši narodnu melodiju, stihove za ovu pjesmu napisao 1949. godine. U drugoj strofi pjesme autor se referira na zločine koje su počinili pripadnici ustaške Crne legije. (wikipedia)

Đelem, đelem

Djelem djelem lungone dromesa

Maladilem schukare romenza

djelem djelem lungone dromesa

Maladilem bachtale romenza

Sine man yekh bari familiya

Murdadas la i kali legiya

Aven mansa sa lumniake Roma

Kai putardile e romane droma

Ake vriama, usti Rom akana

Men khutasa misto kai kerasa

Ahai, Romale, ahai Chavalle,

Ahai, Romale, ahai Chavalle!

(Žarko Jovanović)

-:-:-

Gelem Gelem lungóne droménsa,

Maladilém shukare Romensa.

Gelem Gelem lungóne droménsa,

Maladilem baxtale romenca.

Oooh, Romalé!

Oooh, chavralé

Ala voliv lake kale jakha,

Kaj si gugle sar duj kale drakha.

Ala voliv lake kale jakha,

Kaj si gugle sar duj kale drakha.

Kindem lake lolo dikhlo tursko,

Ni volil man achel latar pusto.

Kindem lake lolo dikhlo tursko,

Ni volil man achel latar pusto.

(Šaban Bajramović)

Čerga mala luta preko sveta

Kao pčela od cveta do cveta

Topot konja daleko se čuje

Al´ još dalje pesma odjekuje

Čerga mala luta preko sveta

Kao pčela od cveta do cveta

Gelem, gelem lungone dromensa

Maladilem shukare romensa

U grudima svakog ciganina

Sve dok živi vatre uvek ima

Ne može ništa da je zgasi

Čak ni suza koja obraz kvasi

Haj cigani

S pesmom rodjeni

S pesmom živeli

S pesmom umirali

(prevod)

Mostar Sevdah Reunion & Šaban Bajramović - Djelem Djelem

https://youtu.be/tPlAEAKH6vA

Link za pjesmu Đelem, đelem, Esma Ređepova, 26. april 2016:

https://youtu.be/DCppbMACM6E

(spagos)

Kultura sjećanja

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 4. aprila 2023. autor je Ahmet Kurt)

Svaki građanin nekog naselja u svom identitetu nosi i dio prošlosti svog grada. Ta kultura sjećanja se njeguje na više načina. Po gradovima Evrope na svakom koraku mogu se vidjeti na fasadama zgrada male bronzane pločice. Njima se, bez velikih troškova, obilježavaju objekti, ili događaji koji su se tu desili i čuvaju znakove ljudi i njihovih djela koji karakteriziraju prošlost i prostor predmetnog grada. Organizuju se i šetnje za turiste i školsku djecu, od table do table, gdje vodiči ukratko objasne događaj koji je obilježen tablicom.

Naravno da to ne možemo tražiti u Mostaru gdje jedna polovina stanovnika, preko svojih izabranih predstavnika, radi sve da gradsku historiju sakrije ili falsifikuje, dok druge polovine nije briga za bilo šta, a dobar dio njih ne želi da zna za prošlost prije 1945. godine, a pogotovo nemojte im spominjati nekakvo islamsko naslijeđe! Ali ipak treba se nadati, u Mostaru gdje god hodite nagazit će te na, ne na jednu, nego često na više historijskih događaja, naslagih jedni na druge.

Cijena ovakve jedne pločice, sa izradom i ugradnjem, ne prelazi 100-150 maraka, a lijepo i trajno neka uspomena bila bi sačuvana. Evo, na primjer, samo u ulici M. Balorde na Carini, koja je duga svega 430 metara bilo bi mjesta za sljedeće tablice, idući od juga prema sjeveru. Mjesta su označena na karti.

1. Tabla na kući gdje bila smještena prva mostarska radio-razglasna stanica 1945. godine.

2. Kuća u kojoj je odrastao Ilijas Izo Delić, pjevač i jedan od osnivača grupe Mostar Sevdah Reunion.

3. Rodna kuća Ahmeta Lakišića (1883-1935), jednog od osnivača Republike Turske i člana Prve velike narodne skupštine Turske (Türkiye Büyük Millet Meclisi) i ratnog saborca Kemal-paše, kasnije osnivača moderne Turske - Mustafe Kemala Atatürka.

4. Ostaci jedne od najstarijih kuća islamske arhitekture u Mostaru porodice Lakišić.

5. Rodna kuća efendije Alije Ševe i njegove troje djece koji su poginuli kao pripadnici Antifašističkog pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu.

6. Mjesto na kojem se nalazila kuća imama Tere Jahjetove džamije, Huseina Brkića čije je petero djece učestvovalo u Antifašističkom pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu. Kuća je srušena u Savezničkom bombardovanju vojnih ciljeva u gradu 14. januara 1944. godine kada je poginulo oko 80 građana Mostara.

7. Kuća na kojoj još uvijek stoji kućni broj na metalnoj pločici koji je postavila austrougarska vlast. Tim metalnim brojevima zamijenjene su ranije drvene tahtice sa brojevima koje je prikucala osmanska vlast 1867. godine.

8. Mjesto na kojem je do 1951. godine stajala džamija Memi hodže, izgrađene prije 1620. godine. U periodu od 1947. do 1954. godine, na jednom malom prostoru mahale Carina dimenzija svega 430x240 metara srušene su četiri džamije! Nekoliko riječi na tabli o tom vremenu i razlozima rušenja.

9. Rodna kuća mutevelije Memi hodžinog vakufa i jedinog Bošnjaka Mostara koji bi se mogao nazvati industrijalcem u vremenu između dva svjetska rata i mecene FK Velež – Ibrahima Ribice. Kao kuriozitet treba napisati da su u ovoj ulici živjela četiri potpisnika, od ukupno dvadesetak, Mostarske rezolucije koja je objavljena 21. oktobra 1941. godine i kojom se osuđuje ustaško proganjanje mostarskih Srba. Osim pomenutog Ribice, deklaraciju su potpisali stanovnici ove ulice, Omer ef Džabić, Ibrahim hadži Slipičević i Ibrahim Lakišić.

10. Kuća u kojoj je bio prvi ženski sibjan mekteb 1850. godine.

11. Rodna kuća Suada Ćupine dobitnika Zlatnog ljiljana i prvog komandanta Mostarskog bataljona u ratu 1992-1995. godine.

12. Na samo tri metra od mjesta gdje se rodio Suad Ćupina nalazi se rodna kuća drugog nosioca Zlatnog ljiljana i neustrašivog borca Armije BiH, Kemala Bakije.

13. Rodna kuća Ahmeta Pintula, Narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata.

14. Kuća Ibrahima Drljevića iz koje su tri člana porodice poginula 1993. godine, dvojica kao borci Armije BiH, a jedna članica kao medicinska sestra u Ratnoj bolnici u Higijenskom zavodu.

15. Kuća trgovca i mutevelije Memi hodžinog vakufa hadži Osmana Nove. U njoj je stanovao njegov zet, mašinovođa parne lokomotive uskotračne pruge Hasan Behmen. Kao homage vozu uskotračne koji je saobraćao od 1885. do 1965. godine navesti da je u ovoj ulici stanovalo čak sedam mašinovođa parne lokomotive. Od juga ulice prema sjeveru: Omer Ševa, Husein Ćišić, Edhem Kapić, Hasan Behmen, Muhamed Repak, Bartol Sušić i Muhamed Kurt. Najpravilniji naziv ove ulice bi bio „Ulica mašinovođa“. U istoj kući je rođen i sin mašinovođe Hasana, Alija Behmen (1940-2016) koji je bio gradonačelnik Sarajeva i premijer Federacije BiH.

16. Rodna kuća Ahmeta Hadžića (1954-1992), borca Armije BiH, koji je na privremeno okupiranoj lijevoj obali Neretve od srpskih snaga, na stambenu zgradu „Razvitak“ postavio veliku zastavu BiH. Pri povlačenju četnici ga uhvatili, zvjerski mučili i ubili.

17. Rodna kuća Avde Zvonića (1925-2005), gradonačelnika Mostara i jedinog Mostarca koji je bio ministar u nekoj od Saveznih vlada socijalističke Jugoslavije.

18. Rodna kuća istaknutog borca Armije BiH, Tomice Miljasa (1956-1992) koji je poginuo u Raštanima u bliskoj borbi sa četnicima.

19. Džamija Tere Jahjetova koja je izgrađena prije 1620. godine, zapaljena 1954. godine, a obnovljena 2002. godine. U džamiji se 31. oktobra 1943. godine odigrao jedan od najhumanijih događaju u historiji Mostara. Tog dana u džamiju se smjestilo preko stotinu malih muhadžira, izbjeglica iz istočne Bosne koji su odatle razmještani u porodice Carine i drugih mostarskih mahala.

(Ahmet Kurt/fb20230404)

Zanimljivo o Sarajevu

 

"Bilo gdje da krenem o tebi sanjam, putevi me svi tebi vode", riječi su Kemala Montena koji je stihovima pjesme izražavao ljubav svom voljenom Sarajevu, gradu koji danas slavi svoj dan.

Kada bi krenuli nabrajati sve stvari koje nas vežu za Sarajevo, kako Dino Merlin kaže - divno mjesto, lijepo, gizdavo - spisak bi bio prilično dugačak. Od tradicionalnih jela, mirisa, naših ljudi - srčanih i u svakom trenutku spremnih za našaliti se, pa do prizora koji nam ispune srce dok samo šetamo ovim gradom.

Iako ima puno toga što riječ Sarajevo nosi sa sobom, vrijedi se prisjetiti stvari kojima se, kao građani našeg grada, možemo istinski ponositi.

-Riječ Sarajevo potiče od turskih riječi "saray" što znači dvor i "ovasi" što znači polje, znači, Sarajevo bi bilo "polje oko dvora".

-Prvi javni toalet izgrađen je 1526. godine na Kovačima u Sarajevu, a drugi tri godine poslije u blizini Begove džamije.

-Godine 1537. osnovana je Gazi Husrev-begova biblioteka, najstarija javna biblioteka u Bosni i Hercegovini koja nikada nije prestajala sa svojim radom.

-Tri godine poslije biblioteke, godine 1540. Sarajevo je dobilo i prvi "natkriveni bazar", odnosno bezistan.

-Davne 1592. na Bentbaši je otvorena prva sarajevska kafana - Hadži Šabanova kafana. Pored jemenske kafe, dugih čibuka napunjenih duhanom te nargila, što je sve služilo razonodi sarajevske kafane, u njoj se također, osobito u ondašnja vremena služio i opium.

-U sarajevskom "Zemaljskom muzeju" čuva se čuveni srednjovjekovni rukopis Hagada. Nastao je u 14. stoljeću na području sjeverne Španije koja je preživjela inkviziciju i sve ratove.

-Prvi vodovod u Sarajevu izgradio je Isa-beg Isaković davne 1461. godine te je naš grad bio poznat kao grad česama, hamama, sebilja i šadrvana. Najstarija i najpoznatija česma u gradu nalazi se u zidu dvorišta Begove džamije, čiji je prvobitni naziv bio Gornje češme, starijim Sarajlijama poznat kao Čifte česme, dok je Bistrička česma jedno vrijeme važila za najveću u Sarajevu.

-U 19. stoljeću otvorena je prva škola za djevojčice koju je osnovala Staka Skenderova, prva tadašnja književnica i učiteljica.

-Sarajevo je javnu rasvjetu imalo već 1895. godine, a Begova džamija bila je prva džamija sa električnom rasvjetom.

-Iste godine tu je bio i tramvaj na električni pogon, samo deset godina nakon što je pušten prvi tramvaj kojeg su vukli konji. Nekoliko godina prije električnog tramvaja, 5. oktobra 1882. godine u Sarajevo je stigao i prvi voz.

Sarajevo je bilo prijestolnica modernog turizma u bivšoj Jugoslaviji, a 1879. kreće i prvo pružanje turističkih usluga.

-Jedno od nadimaka Sarajeva je i "evropski Jerusalem", jer se u njemu na relativno kratkoj razdaljini nalaze džamija, katolička i pravoslavna crkva te sinagoga. Također tu je i Sahat-kula, jedini javni sat u svijetu koji lunarno mjeri vrijeme.

-Godine 1914. godine Gavrilo Princip izvršio je atentat na austrijskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Politički motiv ubistva bila je želja za odvajanjem austrougarske provincije Bosne i Hercegovine i njeno ujedinjenje sa ostalim južnoslovenskim narodima, a istovremeno je isto bilo i okidač za početak Prvog svjetskog rata.

Sarajevo je poznato po brojnim mostovima na Miljacki. Najznačajniji je upravo Principov most (Latinska ćuprija), jer se odmah pored njega dogodio atentat na Ferdinanda. Također, jedan od mostova je i Ajfelov, odnosno željezni most na Skenderiji, navodno projektovan u birou Gustava Eiffela, graditelja čuvenog Eiffelovog tornja u Parizu, iako ne postoji službeni dokument koji to potvrđuje.

-Svega tri godine nakon Prvog svjetskog rata 1921. godine, zvanično je s radom počelo Narodno pozorište u Sarajevu, dok je njegova zgrada služila još od 1899. za povremeno održavanje predstava.

-Vječna vatra koja je ujedno spomenik vojnim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata izgrađen 1946. godine, bila je ugašena tek par puta od kojih se to jednom desilo devedesetih zbog nestašice potrebnog goriva.

-Godine 1984. održane su 14. po redu Zimske olimpijske igre, a Sarajevo je tada važilo za jedini grad u komunističkoj zemlji u kojem se održavalo ovakvo nešto.

-Također, ono je i među jedinim gradovima na svijetu koji je okružen planinama koje su udaljene svega 30 minuta od centra grada, a sada uz pomoć žičare, do jedne od planina treba svega 10-ak minuta.

-U našem gradu održava se jedan od većih i istaknutijih festivala u jugoistočnoj Evropi - Sarajevo Film Festival koji je osnovan tokom opsade grada 1995. godine.

-Prije nešto više od desetak godina Sarajevo je uvršteno na “Best in Travel”, uži izbor gradova koje vrijedi posjetiti prema popisu svjetskog izdavača turističkih vodiča Lonely planet.

-Brojni pjevači spominjali su Sarajevo ili mu čak posvećivali svoje pjesme, a samo neki od njih Kemal Monteno, Dino Merlin, Hari Mata Hari, Hanka Paldum, Crvena Jabuka, Zdravko Čolić, kao i grupa U2 čija je pjesma "Miss Sarajevo" snimljena kako bi svijetu pokazala patnju Sarajlija koji su živjeli pod opsadom.

Bile su to samo neke od zanimljivosti našeg grada, a ukoliko ste neke od njih već znali, pravi ste sretnici.

(klix.ba)

(akter.ba/20220412)

Ramazanski top

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 5. aprila 2023. autor je prof. dr. Halid Sadiković. Tekst je prvotno bio objavljen na istom portalu 2. septembra 2008. godine.)

Ramazanski top u Ljubuškom

Tradicija najave sehura i iftara u Ljubuškom je sigurno stara nekoliko stoljeća. I pored toga, nažalost, izvori podataka o ovoj divnom običaju, svode se samo na sjećanja.
Top je nekada, prije telefona, bio osnovno sredstvo za komuniciranje. U ramazanske dane top je pucao s ljubuške tabije oglašavajući početak posta (sehur ) i završetak posta (iftar ).

Top je pucao i svakog petka u podne,za tri dana ramazanskog i četiri dana Kurban-bajrama,na Muhammed a.s.rođendan (mevlud ),zatim u čast stupanja novog sultana na prijesto,rođenja princa na dvoru ili nekog osmanskog dostojanstvenika kad bi prolazio kroz Ljubuški.Pucanj topa s ljubuške tabije čuo bi se i prilikom svake značajnije pobjede ili poraza osmanske vojske.Top bi se oglašavao i prilikom značajnih lokalnih događaja,napr.kad je Ljubušacima prijetila opasnost od
Mlečana,uskoka i hajduka ili kada bi se vojnici spremali za rat. Najavu početka posta u staro vrijeme vršili su “budilnici “.Oni su išli od kuće do kuće i budili na “ručak”. Za to su dobijali nagradu iz državne riznice.

Nekada su u svim našim gradovima, kasabama i većim selima išli bubnjar i dva svirača, bubnjajući i u zurne svirajući gradskim ulicama, sokacima i seoskim putevima. Tako su budili svijet na ručak, dok još nije top pukao,jer to je značilo početak posta.

Ne zna se kada je nastao običaj u Ljubuškom da top puca uz ramazan. U vrijeme kad je izgrađena džamija na Gradu oko 1558.g odine sigurno je da je za najavu iftara bio dovoljan ezan sa munare.Međutim, kad se kasaba na Butorovici, pored mahala Zagrađa i Grada proširila na Crkvicu, Gožulj, Vodicu, kasnije Kokot, Žabljak, Prilaz, Pobrišće, Glavicu i Prisud, glas mujezina nije mogao doprijeti do svake kuće.

Ljubuški je bio pod osmanskom vlašću preko 400 godina (1473-1878 ).Sigurno je da je najava sehura i iftara pucnjem iz topa vrlo stara, ali pisani izvori o tome nisu sačuvani. Jedino preostaje oslonac na sjećanja najstarijih Ljubušaka, ali i ona ne dopiru dalje od početka 19.stoljeća.

Tradicija najave sehura i iftara topovskim pucnjem u našim džematima se postepeno gasila. Poslije Drugog svjetskog rata ramazanski top se čuo jedino u Ljubuškom, gdje je povremeno pucao sve do polovine ramazana 1979.godine. Kažu da se pucanj topa mogao čuti tri puta, za ustajanje na ručak, za sehur-početak posta i za iftar. Posljednjih godina, prije 1979.godine, koliko se sjećam,top je pucao samo za iftar.

U gožuljskoj džamiji čuvala su se do 1984.godine ( možda su i sada na uzgoru ) dva mala topa, istih dimenzija, jedan ispravan, dužine oko 30 cm., težine oko 20 kg. Zvali su ih mačkule (od italijanski mascolo-mali top). Naziv je pozajmljen od Dalmatinaca i u ljubuškom rječniku je skoro nepoznat. To je ustvari kratka cijev sa dnom, iz jednog jedinog dijela, izrađena od livenog željeza, debljine oko 3 cm, sa promjerom od 10 do 15 cm. Iako se čini da je rukovanje mačkulom jednostavno,za to je ipak potrebno neko iskustvo i znanje. Prije potpaljivanja u cijev se ubacuje određena količina
crnog baruta, zatim usitnjena cigla ili kamenU poseban otvor se namjesti oko 10 cm. dug komad sporogorućeg štapina, zatim se sadržaj cijevi dobro nabije.

Prema ljubuškoj narodnoj predaji ovi mali topovi su pucali bez prekida u periodu osmanske i austro ugarske vlasti, a i u periodu od 1918. do 1941. godine. Kažu da su ranije mačkule bile znatno duže i da su za rukovanje birani ljudi koji su imali motive i znanje za te poslove. Za svoj trud oni su obavezno dobijali novac i darove, obično košulje, peškire i mahrame.

Prvi poznati rukovaoc ramazanskog topa u Ljubuškom bio je neki Ahmet. Ne zna mu se prezime, ni mahala iz koje potiče, niti neki drugi lični podatak. On je tu u dužnost obavljao od oko 1900.godine do prije početka Prvog svjetskog rata. Pored toga što je pucao iz topa,u vrijeme ručka bubnjao je na nekoj vrsti bubnja i recitirao neke kratke pjesmice.

Poslije Ahmeta iz topa su pucali Avdo Nikšić, zidar (oko 20 godina) i Avdo Maksić, neprekidno do početka Drugog svjetskog rata.

Tradicija pucanja topa uz ramazan u Ljubuškom nije omelo ratno stanje od 1914. do 1918. godine. U Drugom svjetskom ratu, međutim, netolerantni italijanski vojnici srušili su dio džamije na Gradu, odnijeli u Italiju jedan predivan tarih na arapskom jeziku isklesan na kamenu iznad džamijskih vrata i oduzeli mačkulu iz koje se do tada nesmetano pucalo uz ramazan. Sve do ramazana 1968.godine ramazanski dani tekli su bez topovske najave sehura i iftara. Otada do ramazana 1979.godine,j edino se u Ljubuškom održala ova divna tradicija.Top je, doduše, bio mnogo manji od onog ranijeg koga su odnijeli talijanski vojnici, oglašavao se samo za vrijeme iftara, ali se mogao čuti u svakoj ljubuškoj mahali. Topom su u tom periodu rukovali Agan Mušić,Mujo Češko i Džabir Maksić. Kada je za ramazana 1979.godine zbog greške pri nabijanju cijevi teško povrijeđen rukovaoc Hasan Korjenić (popularni “Dedo”), ova dopadljiva tradicija je prekinuta. Gradske vlasti nisu dozvolile, sasvim opravdano, dalje pucanje iz malog topa dok se ne osiguraju dva osnovna uvjeta: stručno rukovanje i pouzdano finansiranje.

U vezi sa pucanjem topa uz ramazan sačuvana je i jedna zanimljiva priča od prije preko stotinu godina, za vrijeme “stare Austrije”. Nije vezana za Ljubuški, ali jest za uglednog Ljubušaka, tada gradonačelnika Sarajeva, Mehmed-bega Kapetanovića. Autor te priče je poznati bošnjački pisac Edhem Mulabdić. Ovdje se doslovno navode samo neki fragmenti:

…Jedne od tih godina doći će u Sarajevo neki novi vojni dostojanstvenik, koga je njegova služba dovela ovamo, gdje prije nikad nije bio. Kako se desio ramazan, njega je vrlo neugodno iznenadilo pucanje topova u neobično doba noći, u tri-četiri sata u jutro, koji su po starom običaju javljali muslimanskom građanstvu, da je vrijeme ručku, odnosno sat kasnije, da je vrijeme da se zaposti. Visoki gost bio je ne malo iznenađen ovim topovskim metcima u neobično doba noći, pa je sutradan izjavio svoje veliko negodovanje na više mjesta oštrim tonom i svojim osobnim utiskom u tom, po
njegovom mišljenju, sredovječnom običaju, koji bi, naravno, trebalo zabraniti odnosno ne dozvoliti…

Naravno,to je izazvalo ogorčenje sarajevskih muslimana. Mehmed-begu se ukazala prilika da uzvrati samo nekoliko dana kasnije na bajramskoj svečanosti u sarajevskoj kiraethani (čitaonici) gdje je ,pored najviših bošnjačkih i austrijskih funkcionera bio i pomenuti viši oficir.U pozdravnom govoru, Mehmed-beg je, pored ostalog, rekao:

….Na stotinama munara naših svijetla sjaju po cijele noći i pokazuju cijelom svijetu da je ovo sveti mjesec ramazan, sa stotina naših munara razliježu se danju i noću ezani ,sveti pozivi muslimanima na molitvu, a oni, puni vjerskog zanosa, hrle u džamije bez i najmanje bojazni za svoje živote. Svake noći ovog svetog mjeseca kao i na bajram pucaju topovi i pokazuju svakom, da su ovo svečani dani za muslimane,a da još nikom ne pada na um, da i pomisli,da bi kome moglo biti krivo, ni da riječ progovori ni za ove naše topove, ni za ova naša svijetla na munarama kao znakove
muslimanske pobožnosti i vršenja islamskih obreda…

Prošlo je mnogo dobrih godina od mojih prvih ramazana na Gožulju. Ostali su kao blijedi akvareli slike porodičnih iftara za sinijom, ramazanskih sila i pite krompiraće ispod saća malo posute lugom.

Prof. Dr. Halid Sadiković

Ramazanski top u Ljubuskom – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Sarajevo

Mostar

Konjic

Jablanica

Sarajevo

(Fotografije uz prilog: arhiva, portali, facebook, raja...)

(spagos)

Sa stranica stare štampe: “Pečeni krompir” za siromašnu djecu, Mostar 1933. godine

 

Još jedan članak o humanitarnom društvu "Pečeni krompir" iz Mostara i njihovom načinu skupljanja novca za mostarsku siromašnu djecu. Ovaj članak je objavljen u listu "Pravda" od 27. decembra 1933. godine.

"Neobični članski ulozi humanog društva "Pečeni krompir"

Mostarsko humano društvo "Pečeni krompir" šrikuplja članske uloge na veoma originalan način. Svaki član društva, koji pogleda u ženske noge, prema društvenim propisima ima odmah da priloži jedan dinar za humane ciljeve "Pečenog kropmira".

U svakom slučaju, ovakav način prikupljanja sredstava pokazao se prilično uspešan>; ovih dana društvo "Pečeni krompir" odenulo je tridesetoro siromašne mostarske dece. Priča se da su neki članovi društva bili veoma revnosni u davanju priloga. Đ."

Ne možemo se oteti utisku da društvo "Pečeni krompir" ima i te kako veze sa društvom "Krompir", o kome jke bilo riječi u prilogu iz lista "Novo doba" od 28. deembra 1929. samo što je način sakupljanja priloga bio na drugi način.

Kao i prethodog pta, i ostaje otvoreno pitanje, koliko je dugo društvo trajalo i obavljalo svoju "humanitarnu " ideju, i koliko je novca otišlo u namjenjene svrhe, sa ovog aspekta je nepoznato.

Ili se u oba slučaja radi samo o mostarskim liskalucima?

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 50 godina – Prvi mobitel

 

Prvi mobilni telefon bio je glomazni blok. Kao pola cigle. U međuvremenu je ostao sveznajući uređaj koji je promijenio naše živote. Ništa ne pokazuje brzi razvoj mobilnih telefona tako jasno kao pogled na modele tokom decenija. U galeriji, nekoliko legendarnih mobilnih uređaja, kroz decenije.

Na slici: Tako je sve počelo. 3. aprila 1973. potpredsjednik Motorole John F. Mitchell, šef izumitelja Martina Coopera, šeta New Yorkom i razgovara telefonom, sa prototipom Dyna TAC.

Na dan kada je promijenio našu civilizaciju, Martin Cooper je smatran vanzemaljcem. U desnoj ruci držao je zdepasti uređaj koji je izgledao kao crna plastična cigla s nekoliko dugmadi na sebi. Cooper je prislonio ovaj uređaj na uho, marširao 6. avenijom u New Yorku i razgovarao s nevidljivim čovjekom. Rekao je: „Hej Joe, pogodi gdje sam!“ Čovek s kojim je razgovarao bio je Joe Engel, inženjer u Bell Labs, legendarnom istraživačkom odjeljenju američke telekomunikacijske kompanije AT&T – i Engel je odmah znao da je trku izgublio. Jer je Cooper, koji je radio za Motorolu, bio njegov najžešći konkurent za jedan od najvažnijih izuma modernog doba: mobilni telefon. Cooperov poziv Engelu bio je prvi telefonski poziv ikada napravljen bežičnim putem.

Bio je 3. april 1973. godine. A nakon toga, budućnost je počela.

Uređaj, koji se u zemljama njemačkog govornog područja naziva samo "Handy", od tada je evoluirao od običnog telefona u nešto što je kamera, radio, televizija, uređaj za igre, enciklopedija, libela, turistička agencija, pa čak i novčanik. I dalje možete telefonirati s njim. Foto galerija najvažnijih modela pokazuje kako se ovaj mobilni telefon promijenio u proteklih nekoliko godina.

(welt)

(spagos)