U sjećanju: Dick Fosbury, tvorac modernog skoka u vis

Dick Fosbury, legendarni olimpijski zlatni skakač u vis koji je napravio revoluciju u atletici, umro je u nedjelju od limfoma, javio je njegov publicista i dugogodišnji prijatelj Ray Schulte. Fosbury je imao 76 godina

“Teška srca moram objaviti vijest da je dugogodišnji prijatelj i klijent Dick Fosbury preminuo mirno u snu, rano u nedjelju ujutro, nakon kratkog napada s ponovnim pojavom limfoma”, napisao je Schulte na Instagramu u ponedjeljak.

Fosbury je u svijetu atletike, i sporta uopšte, ostao poznat po svojoj prepoznatljivoj tehnici skoka u vis – popularni “Fosbury Flop” – gdje se prvi bacio natrag preko letvice, na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju 1968. godine. Fosbury je oborio olimpijski i američki rekord skokom od 2,24 metra i osvojio zlatnu medalju.

Na Državnom sveučilištu Oregon, Fosbury je 1968. osvojio NCAA prvenstvo u dvorani i na otvorenom, koristeći baš “flop” skok.

Njegov skok je bio pun pogodak, iako je u početku dobio ime "flop", što se može prevesti kao "promašaj", ime koje je ostalo zapisano uz njegovo ime.
Amerikanac je razvio vlastiti stil skakanja, u kojem je skakao unatrag, a glavom išap naprijed preko letvice. Na taj način je prvi koristio biomehaničke prednosti ovakvog pristupa skoku.
Tada 21-godišnjak postao je olimpijski šampion i postavio olimpijski rekord sa 2,24 m.
Ranije je Straddle-Stil, u kojem sportisti preko letvice preskaču sa strane stomaka, bio uobičajena praksa. Ali, nakon Fosburyjevog uspjeha 1968. godine, takozvani "Fosbury flop" postao je dominantni stil skakanja.
Inače, Fosberi, koji je bio psihički preopterećen zbog uspjeha novim skokom i njegovog olimpijskog uspjeha, završio je karijeru skakača u vis samo godinu dana kasnije, u 22. godini života..
Međutim, jedno se čini sigurnim: njegov izum je ostao za vječnost...

(sport)

(spagos)

Iz starih knjiga: U Mostaru, 1933. godine, iz knjige "Ljeti i zimi u Jugoslaviji"

 

U izdanju "Jadranske straže" iz Zagreba, 1933. godine objavljena je knjiga "Ljeti i zimi u Jugoslaviji", s potpunim pregledom ljetovališta, zimovališta, lječilišta, kupališta i turističkih mjesta Kraljevine Jugoslavije. Između oistalih, objavljen i jedan tekst o Mostaru.

U Mostaru,1933. godine

"Krasan je pogled na stari dio grada sa željeznog mosta Kralja Petra I Oslobodioca. Znamenite su građevine Karađoz-begova mošeja, Sahat-kula, srpskopravoslavna crkva, stari most iz 1566 god., s dvije zanimljive kule na mosnim prilazima. S mosta se pruža lijep vidik na okolišno pobrežje s tipičnim istočnjačkim građevinama. Ovaj most je izveden u jednom jedinom luku od 28 m raspona, a 20 m visoko nad rijekom. Veoma je zanimljiv mostarski Pazar (Čaršija), gdje se svake srijede u vrevi sajma pruža divna slika istočnjačkog šarenila. Mostar ima lijepo Šetalište Vojvode Mišića, koje je osobito živahno uvečer.

Izleti: na Hum, gdje se s puta na brdo i njegova vrha pruža krasan vidik ( 1 ¼ s. hoda). Jedan sat na sjeverozapad od Radoboljskog mosta, kroz kraj pun šipaka, smokava i dudova, ide se na izvor Radobolje, koji daje vodu mostarskom vodovodu. Izlet na izvor Bune (13 km) kod Blagaja. Ovo malo muslimansko selo bijaše u 13 i 14 vijeku znatna varoš. Na visokoj stijeni (520 m) leže ruševine Šćepangrada. Uspon je amo veoma tegotan. Hrbat gore završava na zapadu strmom raspuklom klisurom, na kojoj se gnijezde orlovi. Na dnu ove klisurine izbija snažan izvor Bune iz goleme tamne sigaste spilje. Pred spiljom se nalaze ruševine mošeje i napušten derviški manastir, a u njemu, na prvom spratu, ima jedna soba sa zanimljivim išaranim stropom i jedna prostorija, u kojo se nalaze dva lijesa, za koje kažu da su ljesovi bektašitskog svetitelja Sari Saltika Babe i njegovog sluge.“

prilog: fotografije 1933. godine, Mostar panorama, Stari most i tekija u Blagaju

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Prije 129 godina - Geneza jednog klasika

 

Teško je zamisliti, ali izumitelj Coca-Cole nije vjerovao u ideju da svoje piće prodaje u flašama.
Medic John Pemberton vratio se ranjen i ovisan o morfiju iz Američkog građanskog rata. U potrazi za zamjenskim lijekom, izumio je Pembertonov French Wine Coca Drink, koji je prodavao u svojoj apoteci u Columbusu, Georgia. Nakon uvođenja prohibicije 1886., miksao je verziju bez alkohola. Ona je bila dostupni samo za samostalno punjenje.

Ubrzo je prodao prava na svoje piće stoljeća, a bilo je potrebno skoro osam godina dok trgovac slatkišima Joseph R. Biedenhard nije prodao prvu bocu kole 12. marta 1894. (lijevo na slici).
A onda je proteklo još 20 godina, dok jedan korisnik licence nije završio sa prethodnim oblikom boce, i dodao joj “trbuh”, koji je ostao do danas, baš kao i zakrivljena slova, koja karakterišu ovaj brend. Boce na slici su samo modeli.
Ali klasik radi jednako, u bilo kojoj veličini: od bilborda na fudbalskim stadionima, do neke dječije trgovine.

(welt)

(spagos)

Stari most, grafika 1991.

 

Posljednja grafika Starog mosta

Posljednja Grafika mog Oca iz 1991 godine te samim tim i posljednja
Našeg “Starog Mosta”.
Od početka rata te i kasnijeg rušenja Staroga Mosta
09 og Novembra 1993,
Akademski Slikar-Grafičar Gospodin Mirza Hamzić nikad više nije htjeo niti je napravio nijednu Grafiku iz Poštovanja prema Starom Mostu kojeg je dao sagraditi Sulejman Veličanstveni a izgradio ga Mimar Hajrudin 1566 godine…

Isto kao i Gospodin Emir Balić koji nikad više nije htjeo da skoči “Laste” sa Novog napravljenog mosta iz Poštovanja prema onom Starom tako i moj Stari kad su ga pitali i molili da napravi Novu Grafiku nakon rata odbijao ih je govoreći:
Ovo je sad “Novi Stari Most”…

Veliki Pozdrav Rodicama Neri i Sami i Rodjaku Husi iz Cernice gdje ova Grafika visi na zidu ima više od 30 godina u Staroj Enverovoj i Šefikinoj kući Hamzića…

Photo&Design Graphic Studio “088 MM”- (“088 Moj Mostar”)

(Zamir Hamzić/20230314)

U Japanu prije jednog stoljeća (4)

Baš kao i zapadni svijet, i Japan je doživio svoju verziju "divljih dvadesetih". Ova decenija između svjetskih ratova bila je vrijeme modernizacije i napretka za Japan, sa rastom umjetničkih scena i novootkrivenom željom za demokratijom. Ali to je bilo i vrijeme političke nestabilnosti, a mnoge druge globalne katastrofe uticale su na svakodnevni život Japanaca. Posljedice Prvog svjetskog rata i "španske gripe" još uvijek su se jasno osjećale. Godine 1923. Tokio i njegovu okolinu razorio je veliki Kantō zemljotres.

Sve u svemu, 1920-te su bile burne, ali fascinantne godine u japanskoj istoriji. U galeriji, koja slijedi, jedno zanimljivo putovanje kroz vrijeme.

Veliki Kantō zemljotres, 1923.
Nakon velikih talasa izbili su požari koji su uništili drvene konstrukcije Tokija i Jokohame. Čak je bio i jedan "vatreni tornado". Procjenjuje se da je poginulo oko 150.000 ljudi, a 600.000 je ostalo bez krova nad glavom.

Čovjek vuče kola, oko 1921.
Američki pisac po imenu Julian Leonard Street posjetio je Japan 1920-ih gdje je zabilježio svoja zapažanja za knjigu Misteriozni Japan. Napisao je: "Japanci nisu robovi imovine. Većina može premjestiti kuću ručnim kolicima."

Završila ženski univerzitet 1920.
Ovdje možete vidjeti studentice na ceremoniji dodjele diploma u školi Ochanomizu Hanayome, ženskom univerzitetu u Tokiju. Prvobitna zgrada je kasnije uništena velikim Kanto zemljotresom 1923. godine.

Hotel Imperial, 1923.
Hotel Imperial u Tokiju izgrađen je 1890. godine, a 1923. ga je redizajnirao poznati američki arhitekta Frank Lloyd Wright. Carska palata je dala nalog da se hotel uredi, kako bi mogao primiti što veći broj uglednih međunarodnih posetilaca koji dolaze u Japan. Veliki Kanto zemljotres dogodio se na dan kada je otvoren, ali je zgrada pretrpjela minimalnu štetu.

Radnici na farmi, oko 1920.
Tradicionalne industrije i dalje dominiraju u ruralnim područjima. Ovdje vidimo dvije generacije žena koje rade na skidaj,u čahura crva sa stabljika riže.

Zaliv Tai-no-ura, 1921
Zaliv Tai-no-ura je poznato mesto u regionu Nagasakija. Ime znači "Zaliv orade" i dobio je tako ime zbog fenomena koji se tamo dešava. Orada je tipično dubokomorska riba, ali su se naselile u ovom plitkom zalivu iz razloga koje naučnici još ne mogu objasniti.

(msn(

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Poplava 1713. godine

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 10. marta 2023. autor je Ahmet Kurt)

Obale Neretve kroz Mostar su dosta visoke, tako da korito može primiti ekstremne protoke rijeke bez izlijevanja i poplave urbanog dijela grada. Ipak u prošlosti se Neretva nekoliko puta izlila na najniže dijelove grada, a najveće izlivanje je bilo 1. novembra 1713. godine.

O toj poplavi ostalo je pisano svjedočanstvo tadašnjeg muftije Mustafe ef Milavića koji je na to mjesto postavljen 1707. godine nakon smrti njegovog predhodnika Mustafe Ejubovića - šejh Juje. Na osnovu donjeg zapisa na slici je zelenom strijelicom obilježen nivo vode navedenog dana. Evo tog zapisa od prije 310 godina. U zagradama su moje opaske.

“U srijedu 12. ševala 1125. (1. 11. 1713) godine rijeka Neretva je tako nabujala da je odnijela dvije Jujizade (Jujića) mlinice i više nje jednu vakufsku. Od mraka pa sutradan do podne rijeka je, Božijom odredbom, tako nadošla da je prodrla kroz vrata u veliku tabhanu (kožaru) i do temelja porušila tri dućana, koji su se niže nje nalazili. Voda je tada iz tabhane odnijela više hiljada koža i sav alat tabaka. Zatim je voda odnijela Temimovu i Alajbegovića mlinicu. Voda se zatim popela više hamama (na desnoj obali, danas muzej), Ćejvan ćehajinog kod tabhane i odnijela Koskinu kuću. Stara džamija (Sinan-pašina džamija na slici, srušena 1949, danas ponovno podignuta) na Mejdanu je napunjena vodom. Na Musali je voda doprla do minbera. (Pomenuti mimber ili minber je bio na otvorenoj musalli koja se nalazila na mjestu današnje Muzičke škole kod hotel Neretve). U Šarića mahali (Luka) voda je do temelja porušila više kuća i avlija. Svi stanovnici grada proveli su noć do zore u velikom strahu i upoređivali ovaj dogadaj sa Nuhovim potopom (Noa u judejsko-hrišćanskom učenju). Ovo sam zabilježio ovdje da se ne zaboravi.

Mustafa ef. Milavić, muftija” (osim ovog Mustafe porodica Milavić dala je više alima: hadži Ahmed 1646, šejh Fevzi Mostarac 1677, šejh hadži Ahmed 1772, Mustafa 1829, hadži Fevzi 1878, Mehmed 1912)

Kad smo već kod poplava da kažemo da je na zahtjev JNA početkom 1980-ih godina Higrainženjering iz Sarajeva izradio studiju poplavnih valova za brane na slivu Neretve pojedinačno, kao i ukupno za sve u nizu i to u najgoroj mogućoj varijanti – da su sva jezera puna, te da dođe do rušenja svih brana po sistemu domina od HE Rama, HE Jablanica, HE Grabovica, HE Salakovac i HE Mostar. Po toj studiji visina vode na Musali bi bila sedam metara, na Rondou dva metra, a voda bi došla do prve stepenice stepeništa koje sjeverno od gradskog stadiona vodi na Bijeli Brijeg II. Možda se neko i sjeća tih oznaka na pojedinim objektima - plava crta i slova PV (poplavni val). Pitanje je koliko su ti proračuni rađeni sa tadašnjim tehničkim mogućnostima bili pouzdani.

(Ahmet Kurt)

U Japanu prije jednog stoljeća (3)

 Baš kao i zapadni svijet, i Japan je doživio svoju verziju "divljih dvadesetih". Ova decenija između svjetskih ratova bila je vrijeme modernizacije i napretka za Japan, sa rastom umjetničkih scena i novootkrivenom željom za demokratijom. Ali to je bilo i vrijeme političke nestabilnosti, a mnoge druge globalne katastrofe uticale su na svakodnevni život Japanaca. Posljedice Prvog svjetskog rata i "španske gripe" još uvijek su se jasno osjećale. Godine 1923. Tokio i njegovu okolinu razorio je veliki Kantō zemljotres.

Sve u svemu, 1920-te su bile burne, ali fascinantne godine u japanskoj istoriji. U galeriji, koja slijedi, jedno zanimljivo putovanje kroz vrijeme.

Pokret za pravo glasa žena, oko 1920.
Pokret za pravo glasa također je procvjetao u ovom periodu. Iako pravo glasa žena nije u potpunosti prihvaćeno u Japanu sve do 1946. godine, aktivistkinje tog vremena masovno su učestvovale u poništavanju arhaičnih zakona.

Školska djeca za vrijeme epidemije gripe, oko 1920.
"Španska gripa" je još bjesnila 1920. godine nakon završetka Prvog svjetskog rata. Kao što se ovdje vidi, maske su korištene kao zaštitna mjera protiv širenja smrtonosne gripe.

Stanica u Tokiju, oko 1920.
Stanica u Tokiju otvorena je 1914. godine i duga je više od 330 metara. To je centralno čvorište obimne japanske željezničke mreže.

Vagon, oko 1925.
Japanski dostojanstvenici fotografisani na putovanju vozom oko 1925. Svi su obučeni u zapadnjačkom stilu, identično odeći koja se nalazila na britanskim muškarcima iz tog perioda.

(msn)