Igranke kojih više nema

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku 8. fenruara 2023. godine, u povodu obilježavanja 65 godina rada Krešimira Šunjiće, autor je Muhamed Hamica Ramić)

Povodom solističkog koncerta kojim Mostar obilježava značajan jubilej Krešimira Šunjića, estradnog umjetnika koji je pjesmom obilježio dio života mnogih generacija Mostaraca, evo jednog mog sjećanja na to vrijeme kad je Krešo "palio i žario" mostarskim pozornicama.

Igranke kojih više nema

Ne znam šta biste vi, kad bi vas neko pitao, i kad bi se to moglo, iz svoje mladosti, iz one bezbrižnosti i nevinosti koje su naše generacije živjele, ovoj današnjoj našoj djeci i našoj unučadi, vratili od onoga što je vremenom nestalo, ugasilo se, izgubilo, zaboravilo... Možda gramofon s pločama, zaboravljene društvene igre, cvjetna korza i „pozdrave proljeću”, omladinske radne akcije...

Ne znam šta biste vi, ali ja bih, kad bi me neko pitao, i kad bi se to moglo, od svega što je nekada bilo dijelom naših života, a čega više nema, najradije vratio – igranke.

Taj neponovljivi model društvenog života nije bilo otkriće socijalističkog društvenog sistema, pa se ne može reći da je, kao mnoge druge stvari, preko noći ugašeno onda kad smo izašli iz „dugogodišnjeg mraka”. Njih je jednostavno i kod nas kao u cijelom svijetu pregazilo vrijeme, zamijenili ih drugi oblici druženja mladih: kafići, klubovi ili još gore – internetske društvene mreže.

S nostalgijom i čežnjom zato se prisjećam onih godina kad su nam igranke bile jedina mjesta zabave i druženja uz dobru i modernu muziku. Ali ne samo to. Bila su to i mjesta na kojima se, u pravilu, prvi put dolazilo s novim komadom odjeće što smo ga nekako uspjeli nabaviti iz Trsta. I momci s novim farmerkama, i djevojke s plisiranim tergal suknjama s Ponte Rosa dolazili su s istom nadom: da će možda baš taj „detalj” pomoći da ti se te večeri dogodi nova ljubav...

Moji prvi susreti sa igrankama u Mostaru bili su negdje krajem pedesetih ili početkom šezdesetih godina, nisam baš siguran. Stariji brat Omer je bio aktivan član Brodarskog društva „Neretva” i vjerovatno jedan od organizatora igranki koje su „Brodari” u svojoj bašti priređivali u ljetnom periodu. Tih prvih igranki se sjećam po tome što nije bilo žive muzike već su svirale – ploče. U jednom kraju bašte bila je mala prostorija u kojoj se nalazio razglas, mikrofon, gramofon, puno ploča, najčešće onih za 45 okretaja. Ja sam sjedio pored prozora prema bašti s „ozbiljnim društvenim zadatkom” – da prodajem rum-pločice. Sjećam se, dobro su išle i Društvu je to, uz ulaznice, bila lijepa dodatna finansijska korist. U to vrijeme muzika je, bar kad je riječ o pločama, na ove naše prostore dolazila sa zakašnjenjem od nekoliko godina. Jedina diskografska kuća bila je „Jugoton” iz Zagreba i ona je izdavala licencna izdanja, ali tek nakon što se te ploče „potvrde” na stranom tržištu, odnosno postanu hitovi. Sjećam se da su oni koji su na bilo koji način bili bolje upoznati sa novitetima na svjetskoj muzičkoj sceni dolazili i tražili neke naslove koji se nisu nalazili u skromnoj diskoteci Društva. Od onoga sa čime se raspolagalo, najviše se tražila „Diana” Pol Enke i na istoj ploči s druge strane, jedan teški „sentiš” - „You are my destiny”. Tad još nisam znao da je taj Pol Enka već nekoliko godina veoma poznat u svijetu muzike, da je tu Dajanu napisao kad mu je bilo 16 godina i da je stihove posvetio djevojci koja ga je čuvala kad je bio dijete i koja se baš tako zvala. Kasnije ću negdje pročitati da je ta ploča i jedna od najprodavanijih singlica na svijetu svih vremena.

Dok je u to vrijeme moje iskustvo s igrankama bilo ograničeno „Brodarima” i budnim okom starijeg burazera, malo starija raja je odlazila u „Abrašević” gdje se plesalo uz pravi orkestar. Oni još stariji išli su u kafanu „Pariz” na Šetalištu, gdje su svirali Maha Kokanović (klarinet i saksofon), Filip Bevanda (truba), Miro Sefić (klavir), Zlatko Miljković (klavir), Vuk Vrdoljak (kontrabas) i Pero Šiljeg (bubnjevi). Sjećam se da sam jednom razgovarao s Krešom Šunjićem o njegovim pjevačkim počecima. Krajem tih pedesetih godina on je pjevao na nedjeljnim matine-igrankama, koje su počinjale u 16 sati i na koje su obično dolazili mlađi srednjoškolci, vojnici i kućne pomoćnice. Sviračka postava se mijenjala, ali su najstandardniji bili Maha Kokanović, Lelo Hadžić (harmonika), Ivo Medić (truba), Predrag Maga Čorić (gitara) i Pero Šiljeg. Repertoar je bio širok, od meksičkih, koje su u to vrijeme bili u modi, do najnovijih hitova kralja rokenrola, Elvisa Prislija.

Kad sam kao srednjoškolac prvi put sâm otišao na igranku, bilo je to, naravno – u „Abrašević”. To kultno mjesto zabave mnogih generacija Mostaraca imalo je neku magijsku moć koja se osjećala još od ulaznih vrata. Ispred njih je uvijek stajala poveća grupa mladića koji bi strpljivo čekali da ih Nurdžo ili Edo, kad za to dođe vrijeme, puste bez karte. Nekada bi to bilo sredinom igranke, a nekad, kad je posjeta dobra, tek pred sam kraj. Ali, uvijek je vrijedilo čekati, pa makar i za samo jedan ples. Mladići bi inače na igranke dolazili sami, ili u grupama od četiri-pet, a djevojke skoro uvijek samo po dvije. Kad se prođu vrata, ulazilo se u predprostor u kojem se s lijeve strane nalazila garderoba, a desno uvijek širom otvorena vrata sale u kojoj se u polumraku, kroz blage oblačiće duhanskog dima na suprotnom kraju, nazirala bina sa koje je dopirala muzika. Jedini način da vidiš koga ima od raje, ko je došao, ko nije, bio je da se uključiš u masu koja se po vanjskim obodima sale neprestano kretala ukrug, pa onda iz njega kibicuješ po sali i izađeš gdje poželiš. U sredini tog „kružnog toka” bio je prostor za ples. A plesalo se tih šezdesetih godina baš sve. Rokenrol (Rock and Roll) je uveliko već bio došao i na naše prostore, ali, nažalost, njega su plesali samo oni koji su bili sigurni da to dobro rade. A takvih je u „Abraševiću” bilo više nego na drugim mjestima, jer su tu dolazili članovi folklorne sekcije Društva, a oni su imali već istrenirani smisao za ritam i slobodu javnog nastupa. Sjećam se tako, naprimjer, kad bi moj drugar Meho Šoše sa partnerkom zaplesao rokenrol (oboje su igrali u „Abraševićevu”), svi bi drugi oko njih napravili krug od posmatrača i dodatno ih pljeskanjem bodrili. Isto se dešavalo kad bi plesali Hasa Husković sa njegovom Jadrankom ili Emir Gosto sa prelijepom Asjom Garmaz. Sa Zapada su stalno dolazili neki plesni noviteti: cha cha cha, medison, slip, limbo, ali ni jedan nije ostavio ozbiljnijeg traga kao što je to uradio – tvist. Nakon što je 1961. godine Chubby Checker lansirao hit „Let's Twist Again”, tvistomanija je zavladala svijetom skoro punu deceniju, a povremeno su se na taj ples vraćali i mnogo kasnije. Vremenom će se iz tog individualnog, ali prilično temperamentnijeg plesa, razviti dosta mirnije đuskanje, što se kod nas zvalo „padanje”, koje je bilo dobra prilika onim lošijim plesačima da „dođu do izražaja”. Ipak, najpopularniji ples uvijek je bio i ostao tzv. „stiskavac”. Jedino on ti je omogućavao da u potpunosti osjetiš partnera, da ga dodirneš, omirišeš, da šapućeš na uho... Uvijek se s najvećim uzbuđenjem čekao onaj trenutak kad bi orkestar najavio da sljedeći ples „Djevojke biraju!” Trenuci iščekivanja, a onda radost ili – razočarenje. Kratkotrajno, samo do sljedećeg plesa. To su, ipak, bila vremena kad nade nikada nije nedostajalo...

Nekako baš u tom periodu, i kod nas se, istina s nekoliko godina zakašnjenja, sve više čuje i svira muzika električnih gitara. Bio je to repertoar „Shadowsa”, „Beach Boysa”, malo kasnije „Beatlesa”, „Rolling Stonesa” i drugih američkih i britanskih vokalno-instrumentalnih sastava. Kad su ove grupe nastajale početkom šezdesetih godina u tadašnjem jugoslavenskom društvu bilo je određenih rezerviranosti prema toj muzici, prije svega što je to dolazilo „sa zapada” i što su muzičari s dugim kosama kvarili predodžbu urednog mladog pripadnika socijalističkog društva. Ipak, ona nikada nije bila zabranjivana, pa skoro u isto vrijeme i kod nas, posebno u većim gradovima niču „električarski sastavi” jedan za drugim. Godine 1961. u Zagrebu sviraju „Bijele strijele”, a u Beogradu „Siluete”. Već sljedećih godina nastaju „Crveni koralji”, „Zlatni dečaci”, „Elipse”, u Sarajevu „Indexi”, u Splitu „Delfini” i tako redom po cijeloj zemlji. Nekadašnji klasični orkestri koji su svirali na igrankama sele se u ugostiteljske objekte, gdje njihov raznovrsniji repertoar odgovara šarolikoj publici na tim mjestima, a u sale za igranke sve više ulaze „električari”...

Samo koju godinu kasnije u Mostaru će nastati „Feniksi” u kojima sviraju braća Muminović, Kemo i Faruk, pa Ivica Vinković i za bubnjevima Omer Mekić Meka. Braća blizanci Ljubo i Pero Grujić, u to vrijeme učenici srednje Muzičke škole, najprije sviraju u školskom orkestru, a onda 1966. godine osnivaju grupu „The Golden Pins” („Zlatne čiode”) u koju iz „Feniksa” prelazi bas gitarista Ivica Vinković, mjesto bubnjara zauzima Luka Bošković, a bend upotpunjuje Mersad Sulejmanagić za klavijaturama. Ovu grupu spominjem jer su to bili prvi mostarski muzičari koji su nastupili na televiziji. Oni su bili predstavljeni u emisiji „Smjerom putokaza ” Televizije Zagreb, koja se emitovala u udarnom terminu JRT subotom uveče. Bend je u početku svirao na igrankama u Ekonomskoj i Građevinskoj školi, u nekim mjesnim zajednicama, sve dok nisu dobili mjesečni ugovor za svirku na „Abraševićevim” matinejama. Maha, Maga i ostala ekipa koja je nekoliko godina ranije svirala te dnevne igranke, sad su nastupali u večernjim terminima.

„Abrašević” počinje i sa organizacijom takmičenja pjevača amatera, pa na jednom od prvih pobjeđuje Zdenko Galić. Kad ode na studije u Sarajevo, on će 1962. godine učestvovati na sličnom takmičenju u sarajevskom „Fisu”, gdje će osvojiti II mjesto, pjevajući u to vrijeme veliki hit „24 hiljade poljubaca” Adriana Ćelentana. Prvo mjesto pripalo je tada odličnom košarkašu „Mlade Bosne”, a kasnije vokalnom solisti „Indexa” – Davorinu Popoviću Pimpeku.

Mostar je uvijek imao dobrih pjevača. Tako je šezdesetih godina u Domu Armije često nastupao Safet Mehić, koji će kasnije biti pozvan i na splitski festival „Melodije Jadrana”. Mnogi pjevači počinjali su u novonastalim sastavima. Tako se u prvoj mostarskoj grupi, još prije „Feniksa”, a koja se zvala „5 veselih”, kao vokalni solista pojavio Rasim Pandur. On je na takmičenju pjevača amatera Jugoslavije „Mikrofon je vaš”, koje je održano 1964. godine u Kraljevu, osvojio drugo mjesto, dok je pobjednik tog takmičenja bio Dragan Stojnić, kasnije veliko ime jugoslavenske zabavne muzike.

Te iste godine pri Odredu izviđača na Balinovcu formirao se VIS „Plavi dijamanti” (Hivza Kazazić, Vahid Husković, Ahmet Obradović, Božo Savić), koji su svirali na igrankama u salama na Balinovcu i Rudniku. Često su priređivane igranke i u sali X osnovne škole gdje je povremeno svirala grupa „5 suza” (Mirsad Hodžić, Zoran Medvešek, Nebojša Nogulić gitare, Jakiša Stančić, bubnjevi, a kao pjevač pojavljivao se Toni Pehar, a kasnije Darko Janjić). Posebno kvalitetna svirka bila je na plesnim matinejama Doma JNA, gdje su svirali „Sinovi neba” iz Vojne gimnazije „Maršal Tito” (Nebojša Ćanković, Mašić i Duško Dule Elsner).

U ljetnom periodu igranke bi se selile na daleko atraktivnija mjesta: u bašte mostarskih ugostiteljskih objekata i druge slične prostore na otvorenom. I „Abrašević” je imao baštu, ali su mnogo interesantniji i ugodniji prostori bili bašte Doma JNA, hotela „Mostar”, terase „Neretve” i „Bristola”. To ipak nisu bile klasične igranke, gosti su bili malo ozbiljniji, a takva je bila i muzika. Tu su svirali provjereni i iskusniji muzičari. Sjećam se da je krajem tih šezdesetih godina u bašti hotela „Mostar” nekoliko sezona svirala stalna postava: Maha Kokanović (klarinet i saksofon), Lelo Hadžić (harmonika), Miro Sefić (klavir), Maga Čorić (gitara), Neno Ereš (bubnjevi) i Krešo Šunjić (vokal). U isto vrijeme na terasi hotela „Neretva” svirali su Vasko Vujović (klarinet), Izudin Gačanin (harmonika), Pera Šiljeg (bubnjevi) i Zdenko Galić (vokal).

Moju generaciju u to vrijeme zaluđivao je Eda Kaplan u bašti „Brodara”. Njegove atraktivne izvedbe „Rolling Stones”- ovog hita „Satisfaction” („I Can’t Get No”) ili pjesme „My Baby Baby Balla Balla” njemačke grupe „Rainbows”, čiji se cijeli tekst sastoji samo od ovih pet riječi iz naslova, bile su više šou, a manje kvalitetno pjevanje. To je bilo vrijeme kad je Pete Townshand iz grupe „The Who”, redovno razbijao gitare na koncertima, Đorđe Marjanović bacao sakoe u publiku, pa se i Edino skakanje na bini uklapalo u taj trend. Zato bi raja redovno tražila bis tih izvedbi i po nekoliko puta za jednu večer.

Krajem tih šezdesetih godina pamtim brojna gostovanja već afirmisanih vokalno-instrumentalnih sastava iz Sarajeva koji sviraju igranke u „Abraševiću”. To su, prije svih, „Beštije” u kojima su svirali nekadašnji članovi mostarskih „Feniksa”, braća Muminović, zajedno sa Goranom Bregovićem, zatim „Čičci”, „Vokinsi”, „Kodexi”, „Indexi” i mnogi drugi.

Mostar će krajem 1968. godine dobiti još jedno mjesto za zabavu mladih. Na šetalištu, u blizini Gimnazije, nekadašnja kuća mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine, poslije rata nacionalizirana, pa najprije pretvorena u Biblioteku, a onda u Klub javnih i prosvjetnih radnika, postala je Dom omladine. Ljetna bašta uskoro će postati još jedno popularno mjesto za organizaciju igranki. Nekako u to vrijeme iz Beograda, sa studija medicine, vraća se Dženan Salković, beskrajno talentirani mladi muzičar, sa kojim sam se u Beogradu često družio. Ja sam tada služio vojni rok na Banjici, a on živio u studentskom domu na Zvezdari. Kao Mostarac bio sam posebno ponosan kad je Đani dva puta pobjeđivao na Hitu nedelje Radija 202, s kantautorskim uradcima „Hej, hej, prođe ovaj dan” i „Madam” koji će se ubrzo naći na njegovoj prvoj singlici u izdanju „Jugotona”. Po dolasku u Mostar, Đani će najčešće nastupati baš u Domu omladine. Kratko sa svojom grupom „Đenan did” u kojoj su svirali još i Dragiša Buha, Ivica Vinković i Dule Elsner, a onda puno duže sa grupom „Impro” (Duško Štrekelj-klavijature, Arsen Ereš-saksofon, Milanko Pantić-bas, Duško Elsner-bubnjevi...), kad nastaje još jedan njegov veliki hit „Nerina”, kojeg raja na igrankama traže na bis i po pet-šest puta.

Početkom sedamdesetih godina ljeti se u Domu Armije redovno održavalo Takmičenje pjevača amatera Hercegovine, koje je po svemu ličilo na prave festivale. Svirao je plesni orkestar Doma Armije s dirigentom Josipom Škorjanecom, takmičenje je trajalo tri dana (prvi dan - narodnjaci, drugi dan – zabavnjaci i treći dan – finale), a u revijalnom dijelu finalne večeri nastupale su popularne pjevačke zvijezde. Pobjednici bi dalje često pjevali po mostarskim igrankama i šire po Hercegovini, a neki od njih su kasnije ostvarili blistave karijere kao Asim Brkan ili Željko Samardžić, naprimjer.

U tom periodu u Mostaru djeluje nekoliko vokalno-instrumentalnih sastava: „Tempo”, „Albatros”, „Faraoni”, „Orfeji”, „Mediteran”, „Most”, u promjenljivim sastavima, a u njima se pored već ranije spominjanih muzičara pojavljuju i neka nova imena: trubač Željko Jergović, klavijaturisti Slobodan Krnjević Kiki i Aco Kuljić, gitaristi Mišo Stojković, Tomo Zovko, Ahmo Ćupina Ćunda i Bero Soče, bubnjari Željko Rozić i Predrag Đelilović Peđa, vokal Emir Gosto Šora i drugi.

Kad se 1969. godine u Domu omladine otvorio prvi mostarski disko klub, a Miko Pavlović, Željko Skoko i Beli Pala ušli u istoriju kao prvi mostarski deejayi (disk jockeyi), sjetio sam se onih igranki u „Brodara” krajem pedesetih godina. Nisam tada mogao ni sanjati da će ta vrsta igranki „na ploče” postati jedan od najpopularnijih načina zabave mladih. Neka mi ne zamjere oni koji su u tome uživali, ja se u disku nikada nisam nalazio. Nije mi smetalo ni to što se u njega nekako uvijek „silazilo”, ni onaj mrak presijecan „laserima” koji ti udaraju u glavu, ni ona posebna svjetlost koja se padajući na bijele površine reflektuje blještavo tako da svi sa bijelim zubima ili bijelim košuljama izgledaju nestvarno, ni ona preglasna muzika, ni ona mi nije smetala. Jednostavno, falio mi je onaj „sentiš” i „njen” miris kose i šaputanje na uho... A, možda nije ni to. Možda je samo bilo vrijeme da se okrene „nova stranica života”.

Zato ovo sjećanje na igranke kojih više nema završavam tamo negdje sredinom sedamdesetih godina kad mi je život, po logici godina, prirode, a bogami i ljubavi, postao – puno više od igre.

Hamica Ramić

Kazivanje o Mostaru – U zbornici Mostarske gimnazije, 1930/31

 

slika, crtež, Iz zbornice Gimnazije, 1930/31, Antun Motika

“Ovo je slika zbornice Mostarske gimnazije 1930/1931 . Moja kćerka je sliku nasljedila od bake Ljubice Tuta. Moja svekrva nije bila Mostarka ali je obožavala Mostar. Sliku smo imali u holu stana u Sarajevu i niko nije ušao u naš stan, a da mu moja svekrva nije opširno s ljubavlju pričala o ljudima sa ove slike.” napisala nam je uz ovu sliku kolegica Nada Kahvo Tuta.

Krenuli smo u potragu za detaljima slike:

U knjizi pod naslovom “Knjiga o Mostaru/Kazivanja, autora Borivoja Pištala, prvo izdanje 1999. drugo izdanje 2006. godine, objavljen je tekst pod naslovom “Profesori i osoblje Mostarske gimnazije 1930/32”, autorica teksta je bila Ljubica Ljubijević Tuta. U sklopu ovog teksta, u knjizi je prikazana ista ova slika. Sliku je nacrtao Antun Motika, akademski slikar, tadašnji profesor Gimnazije.

Ovdje prenosimo opis slike, po redovima, odozgo, na dole, onako kako je to napisala autorica:

“Profesori i osoblje Mostarske gimnazije 1930/32, Ljubica Ljubijević Tuta.

Slikar: Ante Motika, akademski slikar

Prvi red – 13 lica ( s lijeva na desno)

1 Sekretar škole N.N.

2 Gajić Vaso, profesor biologije

3 Ćesarević Velimir, nastavnik muzike

4 Kondić Lazar, profesor, direktor Gimnazije

5 Leovac Konstantin (Kosta) prof.srp.hrv. Jezika

6 Šaćir Popovac, podvornik

7 N.N. podvornik

8 Radak Jovan, prof. matematike i fizike

9 Dimitrijević Radmilo, suplent, sh. kezika i književnosti*

10 Nazečić Salko, suplent, sh. jezika i književnosti

11 N.N. učiteljica stručnog rada

12 Dugonja Ksenije, nastavnik ručnog rada

13 Motika Ante, prof. crtanja

Antun Motika

Drugi red: 7 lica ( s lijeva na desno)

1 Đivoje Stjepan, prof. latinskog jezika

2 Vuković Jovan, prof sh. jezika i književnosti

3 Kapusta Pavle, prof. fizike i matematike

4 Ćišić Hasan, prof. matematike

5 Akajanov Nikola, prof. latinskog i francuskog jezika

6 Popović Zagorka, prof. istorije

7 Gortan Ratailović Jovanka, suplent sh. jezika i književnosti

Treći red: 2 lica ( slijeva na desno)

1 Jelačić Ana, prof. francuskog i sh. jezika

2 Kanaet Tvrtko, prof. geografije i biologije

Četvrti red: 4 lica (s lijeva na desno)

1 Prnjatović Lazar, nastavnik gimnastike

2 Ljubojević-Tuta Ljubica, suplent njemačkog jezika

3 Kurt Jusnija, prof. hemije

4 Ef. Behlilović hadži Muhamed, prof. arapskog jezika

5 Govedarica Teodor, vjeroučitelj

Ljubijević-Tuta Ljubica

Peti red: 4 lica ( s lijeva na desno)

1 Šiniković Savo, prof. istorije i geografije

2 Kasumović ef. Ahmed, vjeroučitelj

3 Dr. fra Barbarić Mladen, vjeroučitelj

4 Kestler Hinek, nastavnik crtanja

*Suplen(a)t (lat.; hist.), zamjenik (najčešće redovnog nastavnika), profesorski pripravnik (u srednjim i visokim školama).

Ukratko

Motika je htio na ovoj slici da prikaže osim fizičkog izgleda i karakterne i psihičke osobine svakog od nas. Pored toga je kompozicija slike odlična, kao i atmosfera zbornice. Samo onaj koji poznaje sve ljude i sva zbivanja u toj zbornici, može da ocjeni njenu vrijednost i veliki talenat Ante Motike. Zaista nije neshvatljivo, kada ga upoređuju sa španskim slikarom Pablom Pikasom-

Ja ću prema brojevima naznačenim na početku, da kažem svoje mišljenje o svakom kolegi:

Prvi red 13 lica ( s lijeva na desno)

1 Direktorov sekretar nepoznat

2 Gajić Vaso, prof. biologije, staložen, miran, vrlo taktičan sa kolegama i učenicima. Odličan pedagog.

3 Ćesarević Velimir, nastavnik pjevanja, vedar, duhovit, vrlo komunuikativan. Uvijek je govorio: “Ko rano rani, ili je pekar ili budala.”

4 Kondić Lazar, prof. matematike i fizike, direktor Gimnazije, malo krupniji od sviju, već po svome položaju ističe se na slici. Bdije sa naočalama nad redom i radom nad svima. To je bio njegov princip red i rad. Samo jednoga kolegu nije mogao da podredi tome principu – Jovana Vasića, koji je uvijek oponirao. U školu je uvijek ulazio i izlazio preskačući po jedan basamak. Kondić ga je opomenuo, jer se bojao da to ne urade i učenici i tako bi moglo doći do vrlo nezgodnih padova niz stepenište. Vasić je pažljivo slušao i sijedećeg dana i svakog slijedećeg dana je preskakao po dva basamaka. Ja nisam poznavala kolegu Vasića, otišao je prije moga dolaska, vjerovatno po Kondićevoj želji.

5 Leovac Konstantin (Kosta), prof. sh. jezika i književnosti – nekako na slici zabrinut, sigurno brine o svome 3-4 godišnjem sinu Slavku, sa kojim će odmah poslije na Rondo ili trčati za muzikom, ako je bude Inače savjestan i dobar, spreman profesor.

6 Popovac Šaćir, jedna velika dobričina, samo nepismen podvornik kome je Savo Šiniković uvijek pisao neke molbe, a on samo potvrdio prstom. Tako je onda bilo. Međutim Savo je bio odsutan, i Šaćir je zamolio Kondića da mu napiše molbu, ali je Kondić odbio, jer je bio zauzet i rekao: “Ja nemam vremena”, a Šaćir mu je rekao: “A kako može Savo?”E nisam ja Savo”. “Da znaš i da nisi” odgovorio mu je Šaćir.

7 Nepoznati podvornik

8 Radak Jovan, prof. ,atematike i fizike, strah i trepet Gimnazije. Na slici namjerno prikazan ogroman, da i time potvrdi svoju matematsku veličinu i strah. Ispod njega sićušni njegov đak Ćišić Hasan, prof. Matematike.

8 Dimitrijević Radmilo, suplent sh jezika i književnosti

10 Nazečić Salko, suplent sh jezika i književnosti. Oba su odlična, mlada stručnjaka za jezik i književnost. Radmilo je bio kasnije u Beogradu profesor književnosti na Filozofskom fakultetu, i doktorirao je. I Salko je mnogo napredovao, doktorirao je i bio prof. Fakulteta. Beograd je znao koga će poslati u Mostar.

11 Učiteljica stručnog rada. Nepoznata.

12 Dugonja Ksenija, nastavnica ručnog rada. Obje ove djevojke su bile skromne i vrijedne i drage.

13 Motika Ante, prof. crtanja, akademski slikar, možda je sebe najbolje prikazao. “Ja u kutu, nikome na putu” - tu u uglu, u mraku se skoro i ne vidi. Takav je uvijek bio, povučen, nije htio ničim da se ističe, nenametljiv. Živio je samo za svoju umjetnost.

Drugi red: 7 lica (s lijeva na desno)

1 Đivoje Stjepan, prof. latinskog jezika, odmjeren, kulturan, savjestan gospodin

2 Vuković Jovan, suplent sh. jezika i književnosti, klasa kao Radmilo Dimitrijević i Salko Nazečić i još više. Akademik. Doktor prof. Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Veliki, veliki jezikoslovac, naučnik.

3 Kapusta Pavle, prof. fizike i matematike, ruski emigrant, zanesenjak i pomalo osobenjak, gađao je đaka i kredom u čelo ako ne zna matematiku, ali u suštini topla ruska duša. Pjevao je odlično “12 razbojnikov” od čega se orila zbornica, tako je imao jak glas.

4 Ćišić Hasan, profesor matematike, vrlo dobar, a ipak se bojao svoga profesora Radaka cijelog života. Jednom se nama povjerio da ga je sanjao, da polaže maturu i pred Radakom, probudio se sav oznojen. Inače vrlo simpatičan kolega, dobar stručnjak.

5 Akajomov Nikola, prof. latinskog i francuskog jezika, malo je uvijek bio povučen. Najviše je razgovarao sa dobrom Zagorkom Popović, istoričarkom, do koje je sjedio. S obzirom na svoje godine, bio je često odsutan u atmosferi zbornice. Inače vrlo korektan prema svima.

6 Popović Zagorka, prof. istorije, strpljiv sagovornik Akajamova, dobra skromna koleginica.

7 Rafailović Jovanka, suplent, sh jezik i književnost. Vesela, mlada brbljiva i ljepuškasta, puderiše se na slici i vrlo vrzo se udala i otišla iz Mostara.

Treći red: 2 lica (s lijeva na desno)

1 Jelačić Ana, prof. francuskog i sh jezika, jedina žena Mostarka, odličan poznavalac francuskog jezika, vrhunska u svemu, sigurna u sebe i smirena, sa poznatim pedigreom familije Jelačić.

2 Kanaet Tvrtko, prof. geografije i biologije, centralna ličnost smijeha i šale, uvjijek vedar i dobronamjeran za svakoga, dragi naš Tvrtko Kanaet. Za vrijeme odbrane naših učenika ilegalaca 1940/41, a nakon 7. Kongresa profesora Jugoslavije koji je održan u Mostaru, rasplamsao se i ilegalni rad i među našim učenicima. Tvrtko Kanaet je bio najhrabriji u odbrani optuženih učenika. Nakon toga Kongresa je i vjeronauka izbačena iz škole, a mnogi profesori porazmještani.

Četvrti red: 5 lica (s lijeva na desno)

1 Prajatović Lazar, nastavnik gimnastike, vrlo strog, požrtvovan u radu, savjestan i uspješan, samo laik u jeziku. Uvijek je govorio vego mjesto nego, a djeca kao djeca su to uočili i opomenuli ga vrlo oprezno: “Nastavniče, ne kaže se vego nego nego. Lazo je prihvatio i shvatio i pokušavao da ispravi, ali je i dalje govorio: Nije vego, nego je nego nego vego... i ostade vego sve do penzije.

2 Ljubica Ljubojević – Tuta, suplent njemačkog jezika. Ne mogu sama sebe hvaliti, a bogme ni kuditi. Bilo mi je u Mostaru lijepo u svakom pogledu, pa i u zbornici i u razredu. Kada su sve kolege bile dobre, vrijedne, stručne, disciplinovane itd. Pa vjerovatno sam i ja nešto vrijedila, zar ne?

3 Kurt Husnija, prof.hemije, vrlo simpatična, uvijek nasmijana osoba. Od njega i Tvrtka se orila zbornica od smijeha.

4 Ef. Behlilović hadži Muhamed, profesor arapskog jezika.

5 Govedarica Teodor, vjeroučitelj. Obojica su kao i oni drugi vjeroučitelji savjesno i bez ikakvih problema i netrepeljivosti obavljali svoju vjersku dužnost.

Peti red: 4 lica (s lijeva na desno)

1- Šiniković Savo, prof. istorije i geografije, Mostarac, gord, samouvjeren, da je siguran protiv zime (nikada nije obukao zimski kaput, nego samo rukavice), ali protiv žena – umro je kao neoženjen. Inače odlčičan profesor u svakom pogledu. Tu je Motika pogriješio u kompoziciji slike u vis a vis on i ja, a to uopšte nije bilo moje mjesto. Ante nije poznavao dovoljno Mostarce.

2 Kasumović ef Ahmed vjeroučitelj

3 Dr. fra Barbarić Mladen, vjeroučitelj, i isto tako tolerantni svjesni u svojoj bjerskoj nauci.

4 Kestler Hinek, nastavnik crtanja, vrlo dinamičan i ljubitelj svoga poziva, ali osjećao se pomalo potisnut pred Antom Motikom, akademskim slikarom, koga sada upoređuju sa španskim slikarom Pablom Pikasom.

Eto, to je bio prikaz atmosfere zbornice Mostarske gimnazije 1930/31. Jedan zdrav, skladan skup kulturnih prosvjetnih radnika, predanih u svome pedagoškome pozivu, bez ikakvih negativnih momenata – tolerantni, veseli, duhoviti – prenosili smo svoje znanje i iskustvo – bistroj, zdravoj, vrijednoj mostarskoj omladini.

A oni, kada su došli na fakultete u Beograd ili Zagreb donosili su sobom jedan kredibilitet, jer su dolazili iz Gimnazije u Mostaru – da će biti dobri studenti. I većina ih je i bila.

***

Najveći stručnjak u svome pozivu i najbolji učenik Gimnazije u svojoj generaciji u Mostaru i najbolji student na medicinskom fakultetu u Zagrebu (ocjene samo 10) bio je Isidor Papo, doktor prof. akademik, imao je oko 20 počasnih titula sa svih meridijana svijeta, operisao je oko 50.000 pacijenata, osnivač kardiovaskularne hirurgije i itd, itd. Volio je Mostar i govorio da mu je sav Mostar rod, i da je u Mostaru uvijek sretan. I kako kaže Segije Lukač o njemu u in memoriamu – Ćud junačka – duša djevojačka. Pacijent je bio njegovo božanstvo.

Druga vrlo značajna ličnost Mostarske gimnazije je Dr Desimir Janjić, profesor fakulteta u Ženevi. Struka – Hemija.

Nosilac je visokih odlikovanja Republike Francuske.

Osim ove dvojice ima još mnogo priznatih i istaknutih naučnika iz svih naučnih oblasti – mostarskih učenika.

Poslije Lazara Kondića, kao i prije njega, bilo je vrlo istaknutih direktora Gimnazije, koji su čuvali i održali onaj ugled Mostarske gimnazije, koji mislim ima i danas.

Zbog rata je Mostar sasvim izmjenjen grad – da i ne spomenemo Stari Most, ukras Mostara. Mostarci su žilavi i ponosni, oni će brzo povratiti Mostaru onu prijašnju ljepotu i romantičnost. Zablistaće on opet uskoro, a i strasti će se smiriti, pa će Mostar opet biti – moj Mostaru, moj beharu!

Opet će nekada u njemu odjekivati do zore iz kafane “Pariz” Šantićeva ... s ibrikom u ruci šetape Emina...

Ima u Mostarcima snage, vitalnosti, duha, vedrine, pameti, bistrine, snalažljivosti, ali, ali i... tabijasuza.

Živjeće taj narod, a neka živi, kada je tako pametan, sposoban i divan”

Nije lako živjeti na kamenu.

***

O autorima:

Ljubica Ljubojević Tuta, 1930.ih

Ljubica Ljubojević-Tuta (1903. Bosanski Novi – 2000. Sarajevo) bila je profesor njemačkog jezika u Mostarskoj gimnaziji od 1929. godine. Prema Godišnjim izvještajima za Državnu realnu gimnaziju u Mostaru (iz arhive cidom.org) u Mostarsku gimnaziju je došla nakon završenog studija u Beču Stigla je u Mostar, i dobila posao u Gimaziji. Po tadašnjim propisima prvo je bila uposlena kao suplent* za njemački jezik sa književnošću, uporednu književnost i jugoslovensku književnost. Od školske 1934-35 godine postala je redovni profesor na istim predmetima.

Drugi svjetski rat je provela u Beogradu.

Nakon rata 1945. godine postaje profesor na Sarajevskoj gimnaziji, a kasnije je radila kao profesor na Srednjoj zubarskoj školi i Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Za vrijeme rada u Mostarskoj gimnaziji, kako je to i navela u tekstu, bila je profesorica mnogim kasnije poznatim Motarcima, između ostalih dr. Isidoru Papi, Džemalu Bijediću.

Rat devedesetih godina je provela u Sarajevu.

Profesorica je iznad svega voljela Mostar i vrlo rado mu se vraćala i dolazila u posjetu.

Neka ovaj tekst bude jedno podsjećanje na profesoricu i zahvalnost za njen rad i ljubav pema gradu Mostaru, od njenih Mostaraca.

*Suplen(a)t (lat.; hist.), zamjenik (najčešće redovnog nastavnika), profesorski pripravnik (u srednjim i visokim školama). Početno zvanje budućeg srednjoškolskog profesora (prije nego što udovolji propisima i bude imenovan profesorom). Žena supletnica ili suplentkinja. Suplencija, zamjenjivanje nastavnika na času predavanja.

Antun Motika, 1930-ih

Stari most, Antun Motika, 1938.

Antun Motika (1902. Pula – 1992. Zagreb) hrvatski je slikar.

Majka Anka (Ana), rođena Blažević, potječe iz Škrljeva ponad Bakra iz obitelji pomoraca, a otac Antun iz Motiki pored Orbanići iz obitelji poljoprivrednika. Motikini su imali četvero djece. Djetinjstvo je proveo u Puli, škole pohađa u Puli, Žminju, Pazinu i na Sušaku, maturira 1921. U adolescentskom razdoblju ima potporu slovenskog umjetnika i muzikologa Saše Šantela, profesora u Pazinu i na Sušaku, koji potiče Motikinu likovnu darovitost i sklonost propitivanju raznih umjetničkih disciplina. Studirao je kiparstvo na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt (R. Valdec), kasnije prelazi na slikarstvo (M. Vanka, V. Becić, Lj. Babić) i 1926. diplomira. Dva poslijediplomska semestra pohađa u klasi Lj. Babića (1926. – 1927.). Godine 1929. – 1931. crta karikature za zagrebački satirički list „Koprive“ (jednom se potpisuje Lopata). Godine 1929. – 1940. živi i radi u Mostaru kao profesor crtanja. Stipendijski boravci 1930. i 1935. u Parizu. Prve samostalne izložbe priređuje u Zagrebu 1933. i 1935., uz naklonost likovne kritike. Godine 1940. premješten je u Zagreb, gdje do umirovljenja 1961. radi na Školi primijenjene umjetnosti.

Antun Motika dobitnik je više strukovnih i državnih nagrada, a od 1975. postaje dopisnim članom JAZU-a. U Istri je samostalno i skupno izlagao u više navrata, a godine 1983., o 80. godišnjici života, u Puli je održan simpozij uz izložbu crteža i skica. O Antunu Motiki snimljena su tri dokumentarna filma (autor Borislav Benažić), bibliografija mu je opsežna, izložbe su popraćene prigodnim publikacijama. Godine 2002. u Klovićevim dvorima priređena je retrospektiva i katalog (autor Darko Glavan).

"Knjiga o Mostaru" autora Borivoja Pištala može se naručiti preko interneta. Jedan od linkova za narudžbu je:

Knjiga o Mostaru - Свет књиге (svetknjige.net)

priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

Iz stare štampe: O umrlom pjesniku, Novo doba, 1924.

 

U jutarnjim satima 02.02.1924. godine Mostarom se proširila tužna vijest da je umro Aleksa Šantić...

U splitskom listu "Novo doba" je izašao članak u kojem je opisan sprovod mostarskog pjesnika.

"Potankosti sa Šantićevog sprovoda

Natjecanje gradjana svih triju vjera u izražaju zaslužene pošte pjesniku narodnog jedinstva i bratstva.

(Od našeg posebnog izvjestitelja.)

Mostar 5.. Nadodavajući jučerašnjem izvještaju saopćujem vam sljedeće potankosti o veličanstvenom ispraćaju pjesnika Alekse Šantića na njegovom posljednjem putu.

Na pogreb je došlo mnoštvo delegata iz svih krajeva Hercegovine, a gradjanstvo Mostara bez razlike vjere i plemena natjecalo se u toplim izražajima pieteta prema svom pjesniku miljeniku.

U 1 sat pos. podne došla je porodica pokojnika u "Srpski Dom", gdje je u velikoj dvorani bilo izloženo mrtvo tijelo pjesnikovo. U 2 sata iznijeli su lijes članovi srpskog pjev. Društva "Gusle" i hrvatskog pjev. društva "Hrvoje", te ga položili u kola. Dan je bio neobično lijep i vedar, onakav kakve je pjesnik najviše volio. Pred kolima za lijesom išla su kola sa vjencima koja su izgledala velika piramida cvijeća. Povorku je otvarao krst sa crkvenim zastavama, a onda su išle osnovne škole, hrvatska glazba, pak srednje škole, vojna muzika, župska sokolska zastava, Sokoli, Skauti, pa onda sve gradske kulturne i rodoljubne institucije srpske, hrvatske i muslimanske. Vijenac Njegova Vel. Kralja nosila su dva oficira, a za njim su nošeni drugi važniji vijenci. Tri djevojke u bjelini nosile su pjesnikova odličja. Za njima su išla djeca sa čiracima, pak sveštenstvo. Iza lijesa stupala je rodbina, a za njom najprije predstavnik Njeg. Vel. Kralja, pak ministra prosvjete, predstavnici vojnih i civilnih vlasti, te silno mnoštvo gradjanstva.

Od Srpskog Doma do groblja izmijenilo se petnaest govornika, koji su u ime raznih institucija slavili zasluge pokojnikove. Od osobitog utiska bio je govor urednika "Srpskog kniževnog Glasnika" iz Beograda g. Svetislava Petrovića. Sprovod je trajao od 2 do 7 sati i lijes je u noći uz svjetlo bakalja spušten u grob. Za vrijeme sprovoda kružili su nad gradom aeroplani. S obe strane po ulicama kuda je prolazila povorka stajala je masa svijeta i klanjala se uspomeni pjesnikovoj. Kad je povorka stigla pred Cerničku džamiju jedan je mujezin toplim glasom ukuisao zadnji pozdrav sa minareta. Sve su radnje bile zatvorene i sav grad u dubokoj crnini. Gradska općina u počast pjesnikovu nazvala je dosadašnju Ričinu¹ ulicom Alekse Šantića i novi natpisi su već udareni.

Pri ovom sprovodu pokazala se divna jednodušnost gradjanstva svih triju vjera. Svi su govornici isticali pokojnika kao pjesnika narodnog jedinstva i bratstva, tako da se ovaj sprovod razvio kao divna manifestacija zbliženja, koja će biti od značajnog utiska za daljnji razvoj prilika u Hercegovini."

prilog: Sahrana Alekse Šantića, 1924. Cidom.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Svjetske znamenitosti prije 100 godina i danas - Kip slobode

Kako su se svjetski poznate atrakcije promijenile tokom stoljeća

U burnim dvadesetim godinama, procvat globalne ekonomije i optimizam nakon Prvog svjetskog rata doveli su do porasta turizma. Bila je to prva decenija u kojoj su putnici mogli putovati avionom - čak i ako je to bio luksuz rezervisan za nekolicinu dobrostojećih. Ipak, mnogi ljudi su počeli da ljetuju u zemlji i inostranstvu i prvi put su mogli vidjeti neke od najpoznatijih svjetskih znamenitosti. Ovdje pregled, kako su izgledali prije 100 godina.

Kip slobode, New York, SAD
Kip slobode, koga pozdravlja grupa mornara 1920. godine, bio je poklon Francuske Americi krajem 19. vijeka. Francuski kipar Frederic-Auguste Bartholdi kreirao je 93-metarsku statuu od kovanog bakra, postavljenu na ostrvu Liberty. Svoju karakterističnu zelenu nijansu duguje suncu i kiši, koje su oksidirale nekada sjajni bakar.

Kip slobode, New York, SAD
Samo nekoliko njujorških atrakcija je toliko popularno kao Kip slobode. Svake godine ga posjeti oko četiri miliona posjetilaca. Novi muzej na ostrvu Liberti, koji je otvoren 2019. godine, omogućava turistima da dublje uđu u istoriju ovog simboličnog spomenika. U pravilu, moguće je posjetiti i vidikovac, koji se nalazi u kruni kipa.

msn)

(spagos)

Ime joj je Đenana!

 

(tekst koji slijedi objavljen je 2021. godine na portalu ljuubusaci.com, autor je Mehmed Muminagić)

Smyrna, Smirna

Od kako smo došli u Dansku imao sam običaj da kupim sadnicu smokve, kad slučajno naletim na kakvu. Ponekad u žurbi nisam čitao ni ime sorte na etiketi. Neke sam sadio u plastenik a neke u veću saksiju dok ne nađem pravo mjesto.

Jednog dana u maju 2002. godine upalio sam pumpu i krenuli smo kroz plastenik br.2. do plastenika 11. i 12. da zalijevamo tek posađenih 100 smokava.

Prolazeći pored smokava u saksijama, čitam imena nekih od njih. Na jednoj je stajalo Smyrna. Produžim još koji korak, zastanem, pa se vratim i sjednem na prevrnutu kantu.

Žena produži dalje ne okrećući se.

Smyrna! Je li moguće! Pa to je naša smirna!

U momentu se vratim 2000 km. južnije, ca. 40 godina ranije…

…. Kraj juna 63. Penjemo se polahko uz takale, svako nosi ponešto, babo dva kofera, mama torbu i ceker, ja malu tašnu.

Upravo smo stigli iz Zenice. Vrućina, znojimo se, cvrče cvrčci ” svoj zagušljivi teški jamb”…

U avliji, Žabljak br. 186., (sada br. 8.) zadivljujući prizor – u sred avlije velika smokva, raširila krošnju, napravila dobru hladovinu na pola avlije. Nekoliko velikih grana se naslonilo na krov kuće. Na smokvu naslonjene merdevine (ljestve) od jablanovine a na granama mnoštvo tamnozelenih i manjih i većih smokava i pokoja zrela, kafene boje. Najbolje i najveće su na vrhovima grana, sjaje se obasjane vrelim sunčevim zrakama.

Iskoristim nepažnju roditelja i starije sestre i brata, dohvatim zlatno žutu, poveću praznu limenku bez poklopca sa ručkom od žice i etiketom od obarenog graha i polahko se, bojažljivo popnem na smokvu, sve do vrha.

Dohvatim najveću smokvu, kad nesto prhnu, i proleti mi iznad glave, umalo ne padoh od iznenađenja i straha. Pogledam bolje po ostalim smokvama i ugledam nekoliko insekata, zlatno – zelene boje, kasnije saznam ime – zlatak ! Naberem nekoliko smokava, velikih kao velike kruške i počnem se spuštati, bojažljivo oprezno niz klimave merdevine. Odjednom primjetim da se merdevine više ne klimaju….?

Pogledam dole, kad, babo drži merdevine sa obe ruke.

“Smirna “, reče glasno! “Smokva se zove smirna. Tvoj dedo a moj babo otputovao 1930. u Izmir, u Tursku da obiđe sestru, moju tetku, koja je sa mužem izbjegla u prvom svjetskom ratu i donio sadnica raznih smokava “.

Tada i mama izađe iz kuće, pruzim joj kanticu sa smokvama. “Hvala sine, mašala, kako su dobre…”

Prekinu nas glas komšinice sa prašnjave ceste ispod avlije “Kako ste? Kad ste dosli ?

Primaknemo se bliže niskom zidu u dnu avlije.

Na užarenom makadamu, u hladu jablana stajala je komšinica i držala za ruku malo dijete, kratke žute kose sa velikom cuclom roza boje u ustima.

Gledao sam u to dijete (malo manje od mene) dok su žene pričale.

Kad su završile, komšinica pođe a dijete gleda u mene širom otvorenih očiju, napola otvorenih usta, cucla skoro da joj ispade.

“Hajde, makni”! Viknu komšinica i povuče jače za ruku

Djetetu zape noga za kamen, posrnu jako, ali mu majčina ruka ne dade da padne.

U tom momentu baci ljut, bijesan pogled prema meni, kao da je htjelo reci: “platit ćeš mi ”?!

Kao da sam ja nešto kriv.

Mnogo godina kasnije, mnogo puta, sjetio sam se ovoga događaja.

I platio sam ! I još uvijek plaćam! Ha, ha…

… Gledajući za njima rekoh mami : “baš je sladak ”!

Žensko, ono je žensko ” reče mama. “Ime joj je Đenana “…

U narednim godinama amidža Mustafa i babo, više puta su ponovili priču o dedinom putovanju u Tursku i smokvi smirni koju je donio i posadio u avliji.

Kakva slučajnost ! On donio iz Turske u Ljubuški prije 70 godina, a ja istu sortu našao u Danskoj….

…..” Hajde, makni ”! Trznu me prodoran glas sa kraja plastenika.

“Vidi ga! On sjedi! Hajde, makni! Trebamo zaliti sve smokve! Voda teče!

Povika moja žena. Ime joj je Đenana!

Mehmed Muminagić

Smyrna, Smirna – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Umijeće pripovjedanja

 

Pijesak 1962.

Pijesak 1999. Selma Demirović

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 4. februara 2023. godine,autor je Ahmet Kurt)

U zimsko subotnje popodne jedna istinita pričica.

U Mostaru se uvijek njegovala usmena proza, taj najstariji oblik književnosti. U mojoj mahali Carina je u svim vremenima prije pojave televizije bilo dobrih pripovjedača. Ti usmeni književni stvaraoci su bili pravi majstori izmišljenih i fantastičnih priča.

Poslije Drugog svjetskog rata teme izmišljenih priča i legendi se mijenjaju. Mitsko-religiozne teme zamjenjuju revolucionarno-herojske. Na Carini, Mazoljicama i oko tih mahala živjelo je više majstora kratke priče, koji bi u tople ljetne večeri dječacima na trotoaru ispod drvenog stuba s uličnom lampom, dočaravali svoju borbu protiv Švaba, Talijana, herojski otpor na Sutjesci i spašavanje druga Tita od sigurne smrti. Nekad bi ih pričanje previše ponijelo, pa bi dječaci počeli pomalo sumnjati u sva ta njihova junaštva, noćna iskakanja iz aviona iznad Berlina u potrazi za Hitlerom, te preklinjanjem Eve Braun rahmetom majkinim da poštedi život njenom mužu. Ljeti smo ta pripovijedanja slušali na dnu Carinskog pijeska.

Od svih tih priča i pripovjedača meni se posebno u sjećanje urezao jedan, nazovimo ga Safa, mada se on tako ne zove. To je bio istinski umjetnik koji je majstorski koristio sve tehnike pripovijedanja. U brzom slijedu mijenjao je uloge: od neutralnog naratora, do skrivenog posmatrača i direktnog učesnika događaja. Preskakanje iz prezenta u pluskvamperfekt, s odgovarajućom izmjenom lica. Pripovijedanje je pratio scenski nastup: govor tijela, kretanje, mimika, smanjivanje visine glasa do šaputanja da bi se podigla napetost, psihološka pauza, retorička pitanja slušaocima, pa imitiranje rada raznih mašina i motora.

Evo jedne njegove, meni najdraže:

Mjesto i vrijeme radnje: Carinski pijesak, vrelo mostarsko ljeto krajem 1950-ih godina. Popodne.

Učesnici: Pripovjedač „Safa“, 7-8 dječaka u dobi 7-12 godina, pokoja djevojčica. Na udaljenosti od nekoliko metara lijeno se izležava nekoliko starijih kupača. Nekima su njihova djeca donijela ručak u šerpi od kuće, pa oni polako jedu i poluzainteresovano slušaju pripovjedača.

Priča počinje.

Pet sati ujutro, zimsko doba, taman zasp’o. Čitavu noć vodio ilegalce do Dobrča. Dan prije Talijani provalili partijsku ćeliju. Otkriveni se odmah moraju evakuisati na slobodnu teritoriju! Džema uz akšam vas zadihan bahnu na avlijska vrata.

“Safa, pomagaj! Došlo do provale, moraš ih odmah izvesti iz Mostara!”

“Pa dobro, Džema, ima li iko drugi u ovom gradu da uradi nešto, osim mene, majka mu stara?” – pitam ga ja.

[„Safa“ je da bi pokazao prisnost s njim, isto kao danas Mišo Marić, upotrebljavao nadimak Džemala Bijedića.]

I tako odveo ja momke u partizane i u pet sati ujutro, mrtav-umoran leg’o da spavam.

„Safete, Safete!“ – neko me budi. Jedva otvorih oči. Majka!

„Šta je, moja majko, taman sam zasp’o!“

„Tenkovi, moj sine!“

Prenuh se iz sna, odmah mi je bilo jasno šta je posrijedi! Talijani nisu smili poslati pješadiju da me ufate, nego pošli sa tenkovima. Zgrabih šmajser ispod sećije pa na avlijska vrata. Kad tenk uza sokak – „tu, tu, tuu, tu...“

[E, na ovom mjestu priču prekida jedan od starijih, koji su ležeći na suncu kroz trepavice, poluzatvorenih očiju, posmatrali Safin scenski nastup. Svi ste vi, sigurno, mnogo puta sreli takve ljude, koji ne znaju uživati u bilo čemu, a u stanju su pokvariti najljepšu iluziju i trenutak. Oni ne razumiju umjetnost, hiperbole, alegorije, niti bilo kakve druge stilske figure, nego sa svojim pravolinijskim razmišljanjem sve žele istjerati na čistac.]

„Daj bogati, Safa, ne laži djeci! Ne može tenk ući u tvoj sokak!“ – reče bukvalista.

Safa se zaledi u kretnji. Polako se okrenu mjestu odakle je dolazio glas i sa nekoliko sporih koraka približi se ležećoj figuri. Publika je šutjela i gledala šta će se desiti. Ta činjenica koju je bukvalista izvalio pala je među publiku kao odvaljena stijena i nije se mogla zaobići. Svi su dobro znali, čak i najmlađi slušalac priče je bio svjestan da nikakav tenk, čak ni najmanji, ne može ući u Safin sokak. Safa dođe do ležeće figure i polako se sagnu da ga bolje osmotri kao da je nemaštoviti uljez u priču neki rijetki insekt.

„ Nje može tenk ući u sookakk!“ – imitira Safa njegov govor.

„Pa bezbeli da ne može!“ – potvrdi Safa nezaobilaznu činjenicu i polako se uspravi. Vrati se nazad među publiku i nastavi sa nešto izmijenjenom pričom koja na elegantan način usklađuje fizičke dimenzije sokaka i tenka:

„Ja gledam u tenk, kad imaš šta viditi. Otvoriše mu se polahko naprijed vrata, kad iz tenka izađe mali tenk pa nastavi uza sokak prema mojoj kući – „tu, tu, tuu, tu...“

( Na slici sokak kuda je morao proći italijanski tenk na putu do “Safine” kuće.)

(Ahmet Kurt)

Veliki snijeg, 2012. godine

 

Bosna i Hercegovina pamti 4. februar 2012. godine. Na prvi spomen ovog datuma, svaki stanovnik će se sjetit će se najjačeg snježnog nevremena koje se dogodilo u posljednjih nekoliko desetljeća. Snijeg koji je na današnji dan zatrpao brojna mjesta širom države, zadržao se sve do 15. februara.

"Visina snijega u BiH se mjerila se metrima. Vozila i ljudi ostajali su zatrpani su u lavinama. U pojedinim dijelovima je proglašeno stanje elementarne nepogode..."

Tako su izgledali medijski izvještaji na današnji dan 2012. godine, kada je Bosnu i Hercegovinu zahvatilo veliko snježno nevrijeme. Zbog snijega veći dio zemlje potpuno je bio paralisan.

Podsjetimo, u februaru 2012. godine desilo se nešto što je ostalo upisano u anale meteorologije u našim krajevima.

Ciklon Gabor je donio takve snježne padavine kakve su bile nezapamćene.

Više graničnih prelaza nije bilo u funkciji, sa aerrodroma nije bilo letova, a cestovnom saobraćaju, uglavnom, nije bilo ni govora.

Oni koji su morali, do radnih mjesta pokušavali su stići pješke, s obzirom da se zimske službe nisu mogle izboriti s tolikom količinom snijega i čistile su uglavnom najprirotenije ceste, kao što su prilazi zdravstvenim ustanovama. U većini škola nije bilo nastave.

Visina snijega u gradu Mostar je iznosila oko 80 centimetara, a mjestimično je bilo nanosa visokih i do dva metra. U okolnim mjestima palo je i preko jednog metra snijega. Promet je danima bio obustavljen, namirnica u trgovinama je nestalo, a pred lokalnim vlastima bio je golemi izazov koji, uglavnom, nisu uspjeli svladati. Visina snijega u Mostar je 4. februara 2012. već u 13 sati je iznosila 68 cm, a snijeg je padao i dalje.

Gornji redovi su prenešeni sa stranica tadašnje štampe ni portala.

U prilogu slike, koje prikazuju stanje na mostarskim ulicama.

(fotografije iz arhive: Edina, Ljilja, Krsta, Braco, Suad, portali)

(spagos)