Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Harem Husein hodžine džamije

 

Da li se naši unučići igraju na kostima vaših predaka?

Nedavno se stanovnici MZ Brankovac u Mostaru u svom blaženom neznanju pohvališe kako je lijepo uređen parkić na uglu Titove i ulice Huse Maslića, te montirane ljuljačke i tobogani za naše najmlađe Mostarce - slika 1. Nažalost taj “parkić” nije ništa drugo nego nikad ekshumirani harem Husein hodžine džamije - na karti iz 1881. godine markirao sam njegov položaj (slika 2).

Poslije 1945. godine u akciji obračuna sa “mračnom prošlošću”, pored vandalskog rušenja islamskih vjerskih objekata, mnogi haremi, kako u Mostaru, tako i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima, pretvoreni su u “parkove”. Za to nije bilo potrebno ulagati neka sredstva, dovoljno je bilo isčupati nišane. Tako je nastao i ovaj simpatični “parkić”. Nekim čudom ostali su nišani na jednom mezaru, a po njihovoj visini možemo zaključiti da je harem, u kasnijoj rekonstrukciji ulica, zasut zemljom u debljini 70-80 cm (slika 3).

Civilizovane osobe će se odnositi prema ovom mjestu sa dužnim pijetetom, kakav zaslužuju svi haremi i groblja gdje počivaju naši sugrađani koji su jednom svojim radom i djelovanjem pridonijeli zajedničkom identitetu cijele zajednice.

(Ahmet Kurt/facebook/20220713)

Prve mostarke koje su završile gimnaziju – sestre Berta i Marija Bergman

 

Prve žene koje su upisale Gimnaziju, a kasnije postale pionirke ženskog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, bile su sestre Berta i Marija Bergman.

1905. godine prvi put u tadašnju mostarsku Veliku gimnaziju (Gimnazija Mostar) upisane su djevojčice.

Tek nakon pet godina, upisane su i druge djevojčice u Veliku gimnaziju, a 1913. godine prvi razred je završila djevojčica iz Mostara.

Sestre Bergman rođene su u okolini Sarajeva ( Blažuj i Hadžići). Bile su kćerke željezničkog činovnika Josipa Bergmana.

Njihova majka bila je istrajna u želji da kćerkama omogući adekvatno obrazovanje koje je tada u Bosni i Hercegovini ženama bilo nedokučivo.

Marija je upisana u drugi razred, a Berta u treći razred osmogodišnje Velike gimnazije u Mostaru.

Prije Marije i Berte Bermgan, u mostarskoj gimnaziji, bila je jedna učenica koja je polagala ispit zrelosti. Riječ je oSofiji Kruszelenickoj.

U zapisniku o ispitu je navedeno da je Sofija rođena u Krupi, te da je kćer Franje Kruszelenickog koji je bio savjetnik na Vrhovnom sudu u Sarajevu.

Sofijino ime dalje se ne spominje, te se pretpostavlja da je polagala završni ispit u nekoj drugoj gimnaziji u Bosni i Hercegovini.

Sofija je svakako jedna od prvih žena u Bosni i Hercegovini koja je pristupila polaganju završnog ispita u Gimnaziji.

Sredinom 1912. godine u listu ”Narodna obrana” je objavljen članak o prvom ženskom maturantu u BiH, gdje se navodi da je u Mostaru Berta Bergman položila ispit zrelosti.

Marija Bergman

Njena sestra Marija Bergman 1912. godine u junu položila je ispit zrelosti kao druga učenica po redu. Polagala je privatno ispite i maturu kao i njena sestra Berta. Svoje obrazovanje nastavile su u Beču.

Marija Bergman je bila vrijedan i priznat stručnjak i pedagog. 1918. postala doktor medicine. Marija Bergman se vratila u Bosnu i Hercegovinu kao prva doktorica nauka. Ona je u međuratnom periodu predavala “narodni jezik” u gimnazijama Mostara, Cetinja i Sarajeva.

Udala se za građevinskog inženjera Emila Kona i s njim osnovala porodicu u Sarajevu.

Postala je poznata kao dr. Marija Kon, profesorica Sarajevskog univerziteta, koja je ispratila mnoge genericije i dala važan doprinos svojim radom. Pisala je eseje, članke, kritike i prevode iz njemačke beletristike i naučne književnosti.

Berta Bergman

Berta Bergman je za to vrijeme djelovala u više mjesta Bosne i Hercegovine kao pedijatrica, uključujući Banju Luku.

Nakon otkaza u tamošnjoj Gradskoj bolnici dobila je novčanu nagradu zbog “velikog požrtvovanja i izlaganja vlastitog života neposrednim opasnostima”.

Prije Drugog svjetskog rata radila je kao upravnica Školske poliklinike u Mostaru, na mjestu današnjeg hotela Ruža.

Vrijeme okupacije i Drugog svjetskog rata

Život Jevreja je tekao normalno do oktobra 1940. godine, kada vlada ograničava prava jevrejske djece na srednje i više obrazovanje. Zajedno sa sarajevskim profesorima, Marija je osnovala poseban prvi razred gimnazije, time se omogućilo dalje obrazovanje Jevrejima.

U aprilu 1941. Marija Kon je otpuštena iz službe, a zatim zatvorena u koncentracioni logor Rab. Berta je stupila u pokret otpora iste godine, te je opskrbljivala partizanske borce sanitetskim materijalom, liječila ih i davala časove prve pomoći.

Nakon oslobođenja logora 1943. Kon je postala direktorica gimnazije u Glini. Marija Kon i njena kćerka bile su jedne od sarajevskih Jevreja koji su preživjeli holokaust. 

Fatima Brkić

Među pionirkama ženskog obrazovanja nalazi se i Fatima Brkić. Ona je bila prva Muslimanka koja je položila ispit zrelosti 1936. godine u Velikoj Gimnaziji. Za sve vrijeme školovanja, Fatima je bila redovna i vrijedna učenica.

Bez ulice i spomena

Marija i Berta Bergman, Fatima Brkić zajedno su se izborile za pravo koje je tada bilo uskraćeno – obrazovanje. Sramno ali i tužno je da Mostar danas nema ni ulicu koja nosi njihovo ime, kao spomen na žene koje nisu dopustile da tadašnje norme i etikete formiraju njihovu sudbinu.

Prve Mostarke Koje Su Završile Gimnaziju – Sestre Berta I Marija Bergman (mostarski.info)

Sestre Bergman, prve maturantkinje mostarske gimnazije

Berta Bergman (stoji) i Marija Bergman, iz prvih studentskih dana.

dr. Berta Bergman

(spagos)

Stare slike pričaju: Garnizonska bolnica u Mostaru, 1913. godine

 

Na jednoj razglednici upućenoj iz Mostara u Vransko, koje se danas nalazi na u Sloveniji, na pola puta između Ljubljane i Celja, a koje je u godinama slanja razglednice bilo u Štajerskoj, unutar KuK, prikazano je bolničko osoblje Garnizonske bolnice broj 26, II.a odjeljenje u Mostaru. Interesantno je da je tadašnja slika izrađena u obliku razglednice, te da je ovom razglednicom vrlo šturo uručen pozdrav cijeloj rodbini. Da li je pošiljalac bio među odobama na slici, ili možda vojnik na liječenju u bolnici, ostaje nepoznato.

O rasporedu vojnih jedinica KuK u Mostaru pisao je Manuel Martinovoić u svom tekstu pod naslovom Vojni grad Mostar, a ovdje donosimo dio toga teksta.

Vojni grad Mostar
Mostar je bio najgušće fortificiran grad u BiH, a neka područja, poput Podveležja, te posebno brdo Hum iznad Mostara, čine možda najgušću skupinu fortifikacija i u svjetskim okvirima. Čovjek i danas ostaje zadivljen inventivnosti i organizaciji tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, uzimajući u obzir količinu izgrađenih materijalnih dobara i stepen tehnike i tehnologije prije više od 100 godina.
U gradu na Neretvi nalaze se četiri kasarne (Sjeverni, Južni, Istočni i Zapadni logor) i od 1912. godine jedan značajni vojni aerodrom. Dodatno tu su još i logorske hale, mjesto za vojnu obuku i strelište, kao i jedna vojna bolnica u gradu, odnosno u okolini. Najpoznatija jedinica stacionirana u Mostaru bila je Bosansko-hercegovačka pješadijska pukovnija Nr. 4 (BHR4). Pored nje tu su se nalazile jedinice, trupe i štabovi, od kojih je većina bila dio 16. k.u.k. Armijskog korpusa, u gradu:
• – 1. eskadrila / ulanska (konjička) pukovnija 5;
• – 1. bataljon / 63. pješadijska pukovnija;
• – 1. bataljon / 102. pješadijska pukovnija;
• – III: Bataljon i rezervni vod / Bosansko-Hercegovački pješadijski puk 4;
• – Utvrđeni artiljerijski bataljon 2;
• – Brdski artiljerijski puk 7;
• – Željeznički division 16 (divizion za snabdijevanje i dostavu, sa tri pukovnije)
• – Garnizonska bolnica 26;
(iz arhive Martinović)

prilog: fotografije, bolničko osoblje vojne bolnice

1913. ili 1915. godine, Sjeverni logor u Mostaru.

Garnizonska bolnica K.u.K broj 26 u Mostaru II.a odjel.

K.u.K Garnisonsspital Nr.26 in Mostar II.a.Abteilung
korigovan orginalni foto. Aid Čizmić

priredili: Tibor Vrančić, Armin Džabirov, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Ajšini hodopisi: Sinan pašina, Atik džamija na Mejdanu

 

Mejdan se nekada zvao i Rudolfplatz. Atik, u prevodu stara, najstarija je dzamija u Mostaru, izgradjena 1473 godine.

Zanimljivo da je pred Prvi svjetski rat na tom mjestu trebao da se pravi most, ali je rat to poremetio.

Džamija je porušena 1949 godine, kako bi se na tom mjestu napravilo tenisko igralište.

Temelj dzamije pronadjen je 2009. godine, a kamen temeljac za obnovu je postavljen 2014 godine. Gradnja je završena 2018. godine.

Fotosi: Atik džamija, 2018. godine, snimak Ajša

(Ajša Šehić Nametak)

Srebrenica 1995 - 2022.

 

(bosnevija)

(spagos)

Četiri stoljeća jedne česme

 

Rounamedžijina česma, Ahmet Kur

... sa dlana vodu pijem, ljeto 2022.

česma i stara košćela, 2000-tih

Česma i košćela, 2012. Braco Čampara

1897. Cidom

Već 400 godina Roznamedži Ibrahim efendijina česma gasi žeđ putnicima i prolaznicima! Još prije 1620. godine pomenuti vakif podigao je džamiju i medresu sa 12 soba. Do izgradnje vodovoda i česama (1630, dogradnja 1705) u posebnim udubljenjima u zidovima kod džamija stajale su testije za pijenje i burila sa vodom, koju su sa Neretve donosili posebno plaćani ljudi.

Nevjerovatno da je česma preživjela toliko buna i ratova i još uvijek služi svrsi koju joj je dobrotvor prije četiri stoljeća namijenio i u vakufnami zapisao: ...“da napoji žedne čistom i pitkom vodom”.

(Ahmet Kurt/20220709)

Običaji za Kurban-bajram: I stari i novi u bošnjačkoj tradiciji

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 8. jula 2022. godine, autor je Mr. Osman Lavić)

U islamskoj tradiciji Bajram zauzima posebno mjesto, bez obzira da li je riječ o Ramazanskom ili Kurban-bajramu. Poštujući njegovu vjersku dimenziju, obilježavanje Bajrama je kroz historiju obogaćeno kulturnim događajima i običajima naroda koji su ga prihvatali i usvajali kao dio vlastitog duhovnog naslijeđa i tradicije.

Bajramske pripreme

Obilježavanje Bajrama na našim prostorima ima, također, dugu i živu tradiciju, koja obuhvata i niz lokalnih običaja prilagođenih načelima islamskoga vjerovanja. Pripreme za obilježavanje Ramazanskog bajrama počinjale bi nakon posljednje mubarek noći, Lejlei-kadra. Kuća i avlija bi se ponovo detaljno očistile, izvršila nabavka namirnica potrebnih za spremanje bajramskih jela, te ukućanima, posebno djeci, pripremili bajramluci u vidu kupovine najčešće odjevnih predmeta, prigodnih poklona i sl. Najavljivanje Bajrama počinjalo bi oglašavanjem topa koji je protekli mjesec ramazana, zavisno od običaja, dva ili više puta oglašavao vrijeme sehura i iftara. Ovaj put bi sa gradske tabije, nakon klanjanja ikindija-namaza posljednji dan ramazana, top s tri pucnja najavio završetak mjeseca posta i s akšamskim ezanom nastupanje ševvala, odnosno Ramazanskog bajrama. U osmansko doba kadija, odnosno šerijatski sud bi izdavao posebnu muraselu kojom je regulirano obilježavanje Bajrama. Kao primjer navest ćemo muraselu sarajevskog kadije datiranu 9. zu-l-hidždžeta 1234/29. septembra 1819. godine upućenu dizdaru i zamjeniku glavnog topčije sarajevske tvrđave da sutra, u srijedu, poslije ikindija-namaza ispali tri hica iz baljemez topa (topovi većeg kalibra) radi oglašavanja nastupanja Kurban-bajrama i to jedan hitac kada nastupi vrijeme bajram-namaza, te 5 iz baljemez i 10 iz šahi topova (topovi nešto manjeg kalibra u odnosu na baljemez top) poslije namaza. Dalje se nalaže topdžiji da se tokom cijelog Bajrama poslije sabaha, podne i ikindije ispaljuju po 3 hica iz baljemez i dva iz šahi topa. Navest ćemo još jednu nedatiranu muraselu šerijatskog suda u Zvorniku upućenu dizdar-agi zvorničke tvrđave kojom mu se naređuje da u srijedu iza ikindija-namaza paljbom iz topova oglasi nastupanje prvog dana Ramazanskog bajrama. U vremenu od 1243.-1249. (1828.-1833.) godine, samo u Bihaćkom kadiluku za potrebe oglašavanja bajramskih svečanosti potrošeno je 250 oka crnog baruta.

Bajramsko jutro

Nastupanjem Ramazanskog bajrama svi ukućani bi oblačili najljepšu odjeću koju imaju, po mogćnosti novu, kako bi osjećaj zadovoljstva i draž Bajrama bili što veći. Međutim, čoha od koje su krojena muška odijela bila je skupa i malo je bilo onih koji su mogli priuštiti svaki Bajram „taze” odijelo pribaviti. Češće su muškarci imali bajramsko odijelo ili „bajramske haljine” koje su se oblačile samo za vrijeme bajramskih mubarek dana. Odrasli muškarci odlazili bi s muškom djecom u mahalsku džamiju na bajram-namaz. Nakon završetka namaza nastupilo bi bajramsko čestitanje nerijetko praćeno pucnjima iz lovačkog oružja. „Ko je god oružje imao toga jutra bi ga napunio i tetik mu odapeo” navodi Hifzija Hasandedić kad govori o bajramskim običajima Seonice kod Konjica. Korišteni su posebno pripremljeni meci punjeni samo barutom.

Nakon završetka bajram-namaza nastupilo bi bajramsko čestitanje. Djeca su roditeljima čestitala Bajram ljubeći ih u desnu ruku, a roditelji uzvraćali ljubljenjem u čelo i davanjem bajramluka, najčešće u novcu koje je bilo popraćeno hajir-dovom. Bajram se najčešće čestitao izgovaranjem riječi: Bajram mubarek olsun što je manje obrazovan svijet znao pojednostaviti riječima „Bajrambarećola” u značenju Neka bajram bude mubarek. Odgovor na ove čestitke je bio Allah razi olsun, odnosno u narodnoj formi Allahraziola (Neka je Allah zadovoljan). Običaj je nalagao da se ispred džamije ide očevoj kući na zijaret i čestitanje, gdje se pripremao i bajramski ručak. Ramazanski bubnjari, koji su tokom proteklog ramazana budili domaćice na sehur, prvi dan Bajrama bi se našli u svakoj avliji da naplate svoj ramazanski trud. Obično bi ih pratila kolona djece, a najvrjedniji od njih nosio bi bajrak. Darivanje bubnjara je bilo u novcu, hrani ili nekom odjevnom predmetu. Hifzija Hasandedić u naprijed navedenom radu navodi i nekoliko stihova koje bi bubnjari izgovarali kad se nađu ispred kuće u kojoj ima za udaju djevojka:

Ded’te cure pohitite

meni bajrak nakitite

koja meni čevru dala

Bog joj dao pa s’ udala

Koja dala i mahramu

Ne nalazim joj mahanu.

Bajramski zijareti

Prvi dan Bajrama bi se obavezno zijaretila ulema, te ugledni i utjecajni ljudi mahale, kasabe ili šehera. Bilježeći događaje koji su se zbili u godini 1192/1778. godine, među kojima i smrt Hasana efendije, u narodu poznatog kao Žuti Hafiz, Bašeskija navodi i slijedeće: „Bio je pismen i načitan, a stanovao je u jednoj kući gdje bi ga uz Bajram mnogo svijeta posjetilo. Ljudi su ga poštovali. Nekim bolesnicima bi davao vodu, a nekima bi i istihare klanjao za ozdravljenje. Svoje goste častio bi jednim findžanom šerbeta i sa malo zulbije (vrsta slatkog jela), pite ili drugog čega što bi od svijeta na dar primao.”

Bajram, posebno ramazanski, bio je i vrijeme zijareta mezaristana, čišćenja i krečenja nišana, te učenja prigodnih kur’anskih sura na mezarima. Ovaj zijaret se u nekim mjestima obavljao uoči Bajrama, a u drugim prvi ili drugi dan Ramazanskog bajrama. Kao nastavak ove tradicije mogli bismo tretirati to što nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu Islamska zajednica drugi dan Ramazanskog bajrama obilježava kao Dan šehida kada se posebno obilaze šehitluci u kojima su pokapani šehidi pali u odbrani Bosne i Hercegovine.

Drugi i treći dan Bajrama je bio rezerviran za obilazak komšiluka radi čestitanja Bajrama. Prvo bi u bajramski obilazak krenuo domaćin koji stanuje u vrhu mahale posjećujući prvog komšiju. Nakon čestitanja i čašćenja obojica bi skupa išli kod slijedećeg komšije i tako sve do posljednje kuće u mahali čime bi se i broj „bajramdžija” povećavao pošto bi im se svaki put pridruživao onaj komšija kojeg su posljednjeg zijaretili. U ovom zijaretu nisu se ostavljali ni bolesni ni siromašni stanovnici mahale. Domaćin bi bajramdžije častio onim što ima, najčešće kahvom i kakvim slatkom koje je domaćica pripremila ranije. Na kraju mahale, kada završe sa zijaretom svake kuće, komšije bi se razilazile i vraćale svako svojoj kući.

Tek četvrti dan Bajrama žene bi počinjale sa svojim zijaretima, pa se ovaj dan u narodu zbog toga zove „ženski Bajram”.

Pojedina mjesta u Bosni i Hercegovini imala su specifične običaje u vezi s obilježavanjem bajramskih mubarek dana. Enver Mulahalilović navodi da je u okolini Trebinja i u Puračiću klanjanje bajram-namaza u džamiji završavano posebnom ilahijom od 5 bejtova na arapskom jeziku, koja se pripisuje Harun er-Rešidovom bratu Behlulu, a koja u prijevodu glasi:

„Nije Bajram onome ko oblači nove i gizdave haljine,

Bajram je samo onome ko je siguran od prijetnje (Allahove).

Nije Bajram onome ko se nakadi na mirišljivo drvo,

Bajram je samo onome ko se pokaje i ne vraća se više na grijeh.

Nije Bajram onome ko se gizda i kiti ovozemaljskim nakitima,

Bajram je samo onome ko se bogobojaznošću opskrbi i osigura.

Nije Bajram onome ko punokrvne atove jaše

Bajram je samo onome ko se prođe i napusti poroke i grijehe.

Nije Bajram onome ko stere skupocjene tepihe,

Bajram je samo onome ko sretno prebrodi svoj put životni.”

Vrijeme bajramskih dana često je bilo ispunjeno i bogatim sadržajima u javnom prostoru Bošnjaka. Okupljanje naroda u džamijama, musallama i drugim mjestima nerijetko je korišteno za informiranje stanovnika jednog kraja, pokrajine ili regije o bitnim društvenim, pa nerijetko i političkim pitanjima. Vijeće bosanskih prvaka i uglednika (ajana), kojim je predsjedavao bosanski vezir sa šefom finansija, tradicionalno se sastajalo treći dan Ramazanskog bajrama punih 100 godina. Novine i časopisi (Islamski svijet, Islamski glas, Đulistan, Naša domovina, Naša budućnost, Narodna pravda) redovno su štampali bajramske priloge. Imareti su za vrijeme bajramskih mubarek dana, prema odredbama vakufnama, spremali posebnu hranu kako bi se i na taj način ovim danima dao poseban značaj. Bajram je ostavio traga i u svim žanrovima književnog stvaralaštva Bošnjaka.

Muslimanska društva (Rahmet, Ittihad i dr.) redovno su organizirala bajramske zabave, koncerte, predavanja i druge kulturne i humanitarne manifestacije.

Današnja bajramska okupljanja, sijela i zabave, nerijetko, sadržajem i koncepcijom (upotreba alkohola, neprimjerene muzike i sl.) ne odražavaju istinski bajramski duh koji je stoljećima njegovan na našim prostorima. Obilježavanje Bajrama izvan jasne i precizne islamske i bošnjačke tradicije predstavlja vid destrukcije ili autodestrukcije. To nije problem samo našega vremena. U prvoj polovini XIX stoljeća mostarski kadija je imao potrebu uputiti mostarskom serdaru muraselu kojom mu nalaže da za vrijeme bajramskih mubarek dana sve krčme u gradu i njegovoj bližoj okolini trebaju biti zatvorene, te da će se strogo kazniti svaki krčmar koji u te dane bude točio alkoholna pića kao i svako lice koje se nađe na javnom mjestu u pijanom stanju. Telalu je dato u obavezu da tekst ove murasele objavi u čaršiji i na drugim mjestima gdje se ljudi skupljaju.

Ovakve pojave su ostavljale gorak okus u, inače, veoma svečarskoj i dostojanstvenoj atmosferi dočeka i obilježavanja Ramazanskog bajrama u tradiciji naših krajeva. Nakon svakog Bajrama dugo bi se prepričavali bajramski događaji, a žal za njihovim prolaskom najbolje je iskazan poslovicom: „Top puče, Bajram prođe.”

Piše: Mr. Osman Lavić

Preporod, GOD XLV, BROJ 14-15/1048-1049, 15. JULI 2015.

link: Običaji za Kurban-bajram: I stari i novi u bošnjačkoj tradiciji – Ljubušaci (ljubusaci.com)

fotografija: Miro Pandur, Nek mirišu avlije...

(spagos)