Živio 1. maj, Međunarodni praznik rada

 

(tekst koji slijedi objavljen je 1. maja 2022. godine na portalu bhdinfo)

Prvi maj je međunarodni praznik rada kojim radnici obilježavaju svoja dostignuća i sjećaju se žrtava koje su podnijeli pripadnici radničkog pokreta u borbi za ostvarivanje radničkih prava.

Prvi maj se i danas obilježava u skoro svim zemljama svijeta, u znak sjećanja na 1. maj 1886. godine, kada su na Trgu žitne burze u Chicagu izbili nemiri, a 40. 000 radnika Chicaga obustavilo rad i stupilo u štrajk, tražeći bolje uslove rada i života.

Godine 1889. na Prvom kongresu 2. Internacionale, prve međunarodne organizacije radnika, odlučeno je da 1. Maj bude zajednički praznik svih zemalja svijeta, a crvena zastava je postala simbol radničke krvi prolivene u borbi za ostvarivanje radničkih prava.

Na konvenciji održanoj 1884. godine Federacija američkih organizovanih sindikata  ustanovila je radnička prava na 8 sati rada, 8 sati sna i 8 sati prava na vlastiti život. Od 1890.godine Prvi maj se obilježava kako zvaničan praznik radničke klase cijelog svijeta.

Radnički pokreti za oslobođenje radničke klase od ekspoatacije, za ostvarivanje političkih i socijalnih prava vođeni su kroz više razdoblja. Prva etapa trajala je od kraja 18.stoljeća do osnivanja Prve radničke internacionale (1864). U tom periodu radnici se organizuju i bore za bolje uslove rada, kraće radno vrijeme (tada se radilo dnevno i do 15 sati), veću nadnicu, pravo na bolovanje , pravo na odmor.. i bolje uslove života. Nažalost, i danas radnici u mnogim radnim sredinama ne smiju ni upitati za povećanje plate, imaju ograničeno ili nikakvo pravo na bolovanje, uskraćuje im se godišnji i dnevni odmor, itd.

Osnivanjem Druge internacionale 1864. godine radnička klasa se organizuje ne samo unutar zemalja već i internacionalno, što je borbu za radnička prava učinilo efikasnijom i uspješnijom.

Treća etapa borbe za radnička prava u svijetu počela je 1919. osnivanjem Treće internacionale u Moskvi, u cilju potsticanja svjetske revolucije.

Nakon II Svjetskog rata u mnogim zemljama svijeta na vlast dolazi radnička klasa, čime se unapređuju uslovi rada i proširuju i poboljšavaju radnička prava. Na prostorima bivše Jugoslavije radnici stiču pravo na rad, na radno mjesto, pored redovne mjesečne i trinaestu platu, naknadu za godišnji odmor, za topli obrok, finansijski se pomaže obrazovanje i usavršavanje radnika, poširuje se pravo na stan i stanovanje, …

Kraj 20. stoljeća i ulaz u 21. stoljeće radnici su dočekali na koljenima. Mnogi su  ostali bez radnih mjesta, bez plata, bez sigurnosti i mira…

Prvi maj se širom svijeta nekad slavio kao dan borbe za radnička prava, a danas se Prvi maj doživljava i obilježava kao Dan izgubljenih radničkih prava. Sve manje simbolizira pobjedu radničkih prava, a sve više upućuje na gubitak radničkih prava. Sve što su radici spontano ili udruženi u sindikate uspjeli ostvariti u protekloj višestoljetnoj borbi, danas se dovodi u pitanje. Radnici postaju moderni robovi rada. Danas se sve manje može govoriti o sigurnom radnom mjestu, o dobrim uslovima rada, osiguranoj pristojnoj zaradi, zdravstvenoj zaštiti  i socijalnoj sigurnosti, pravima iz radnog odnosa, a sve češće o kršenju i uskraćivanju tih prava. Čak se dovodi u pitanje pravo na sigurnu penziju zarađenu u punoj starosnoj dobi nakon 40 godina rada. U sve većem broju slučajeva radnici, kada god je to moguće, nastavljaju raditi nakon sticanja prava na penziju, da mogu obezbjediti životni minimum i podmirivati visoke troškova zdravstvene zaštite, koji nisu pokriveni osiguranjem. U mnogim zemlja svijeta, prije svega Americi, u trgovinama, servisima i javnom sektoru za minimalnu satnicu rade starci, djevojčice i golobradi dječaci, dok sve veći broj obrazovanih mladih desetinu godina čeka prvo zaposlenje.

Počelo je sa krvavom borbom za dostojanstvo i prava radnika, a danas smo prisiljeni vraćati se na sami početak te civilizacijske borbe i tražiti najosnovnija prava, kao što je pravo na rad. Danas smo svjedoci, da u brojnim zemljama svijeta mladi dožive srednju starosnu dob, a nemaju ni jednog dana radnog staža. To je posebno karakteristično za BiH i zemlje Balkana, u kojima mladi ljudi ne mogu naći zaposlenje, pa sve masovnije odlaze u svijet trbuhom za kruhom.

I pored tog, sve je manje protesnih sklupova, radnička klasa spava, kao da joj svaki dan cvjetaju ruže, i ni od čega je ne boli glava. Stiče se dojam da šutnja postaje najglasniji izraz nezadovoljstva radnika i novi oblik borbe za vraćanje izgubljenih prava.

Moderni kapitalizam danas funkcionira po modelu: najbolji radnik je koji radi više poslova i koji ima toliko dugova, da će s njima otići u grob. U ranijem socijalističkom društvenom sistemu radnik koji je imao kreditne obaveze nije mogao dobiti novi kredit, a u kapitalizmu radnik otežano dobiva kredit ili ga ne može dobiti, ako nema kreditnih obaveza i ako ne plaća bankovnom kreditnom karticom.

Danas radnici žive u stalnom strahu od otkaza i smanjenja plata… A obaveze radnika su sve veće za kuću, stan, struju, vodu, grijanje, veće dažbine za takse i poreze, sve veće kreditne rate od sve manje plate. Dostojan život je teško ostvariv san i radnički ideal ovog novog vrenmena. I ondje gdje postoje sindikati, često su samo registar događaja i posmatrači, bez većeg uticaja. A zaštita radničkih prava je na sve nižem nivou.

Samo u nekim dijelovima svijeta i danas se organizuju mirni protesti i nastavlja borba za radnička prava. Posljednji veći radnički protesti prije godinu dana dogodili su širom Rusije, kada je na ulice izašlo preko 2 miliona radnika, u Turskoj- Istambulu, te Grčkoj, ali i u više azijskih i drugih zemelja…

Tradicija obilježavanja Prvog maja počela je u Jugoslaviji nakon II Svjetskog rata i nastavlja se u BiH i državama nasljednicama do današnjih dana, ali sa različlitim intenzitetom. U BiH građani i ranije i danas sa posebnim nadahnućem obilježavaju ovaj radnički praznik, ustaju na uranak probuđeni pleh muzikom, odlaze u prirodu, piju, roštiljaju i peku janjce, pa čak i onda kada im to prihodi ne omogućavaju. Održala se i tradicija održavanja sportskih i zabavnih igara u prirodi, ali nema kao nekad protesta i  prvomajskih parada, iako je sve više razloga za izlazak na ulice i radnički bunt. Narednih dana u BiH stupa na snagu novi Zakon o radu, koji u sindikatu ocjenjuju antiradničkim, jer umjesto da ispuni radnička očekivanja i  poboljša položaj radnika, smanjuje radnička prava. Iz tog razloga Sindikati  Rs u Banja Luci na dan 1. maja organizuju mirnu protesnu šetnju.

Nekad se slavio rad i radnik. Rudar “Breze“ r. Alija Siretanović je umjesto nagrade koju mu je ponudio predsjednik Tito zatražio veću lopatu, sa kojom bi mogao iskopati više uglja. Sada je poslodavac postao alfa i omega, iako kršenje radničkih prava postaje model ponašanja brojnih poslodavaca. Radnici su danas prisiljeni trpiti nasilje da osiguraju egzistenciju za sebe i svoju porodicu. Zbog straha od posljedica radnici maltretiranja ne prijavljuju, a odbrana radničkih prava je sve teža i posljedičnija.

U BiH se i ove godine Prvi maj slavi roštiljanjem, a ne traženjem radničkih prava. Svi su mirni kao ovce u zemlji u kojoj je privreda ratom rasturena a kriminalnom privatizacijom opljačkana, u kojoj je od 3,5 miliona stanovnika pola miliona nezaposleno, a na jednog zaposlenog dolazi jedan penzioner. Nekad je penzija bila san svakog radnika za miran i spokojan život u starosti, a danas je penzija kod većine crkavica sa kojom se ne živi, već preživljava i crkaje. Nekad su javne kuhinje i kontejneri bili mjesta gdje su nekli obrok tražile i nalazile samo beskućnici i osobe koje su zapale u teške nevolje. Danas su narodne kuhinje i kontejneri mjesta gdje se hrani sve veći broj nezaposlenih , penzionera pa i radnika sa niskim primanjima. I pored toga, i ove godine se ponavlja neobjašnjiv fenomen, da u prirodu odlaze, roštiljaju, piju i peku janjce najviše oni koji žive na rubu egzistencije, i oni koji ne rade i nemaju ni dana radnog staža.

Iako ni jedna zemlja u svijetu danas pravno ne priznaje ropstvo, milioni ljudi u svijetu i danas su na razne načine izrabljivani. Najčešći oblici izrabljivanja su dužničko ropstvo, trgovina s ljudima, tjeranje na prostituciju, prinudni rad… Prema zvaničnoj statistici u 2005.godini je bilo 12,3 miliona slučajeva prinudnog rada. U nemogućnosti da organizovano i preko sindikata ostvare svoja radnička prava, radnici se pojedinačno ili grupno odlučuju za najteže oblike borbe, kao što je štrajk glađu.

Ranije je ropstvo temeljeno na ekonomskoj, pravnoj, moralnoj, idejnoj, političkoj i vjerskoj zavisnosti i pokornosti. Ranije je rob bio vlasništvo druge osobe ili grupe. Danas je radnik rob rada. Radnici robovi svoje slobode. Ranije je radnik prodavao svoju radnu snagu, a danas sve više prodaje sebe. Parola “Bolje grob, nego rob!” još uvijek nije izgubila svoj puni smisao.

Radnici su danas roba, koja se kupuje i prodaje, i postaje sve jeftinija, što duže traje.

Živio 1. Maj! je otrcana parola samo, koja nam govori koliko smo pali, koliko još niže propadamo.

I dok radnička klasa spava – Živio 1. Maj – Međunarodni praznik rada i Dan radničkih prava!

Živio 1. Maj!: Od Dana radničkih prava ostala je samo izbljedela parola – BHDINFODESK

U sjećanju: Nadomak Staroga mosta

 

20 jula. 2014. godine, naša Emica rahmetli napisa ovaj tekst.

“Sjedila dva prijatelja u hladu košćele nadomak Staroga mosta i vodili otprilike slijedeći razgovor:

„Ja bih zabranio da se po ovim radnjicama prodaju ikakvi suveniri osim onih na kojima je Stari most i Kujundžiluk" reče prvi.

„I ti ga pretjeruješ,ne može se živjeti samo od Staroga mosta", odgovori mu drugi.

Može ! Evo ja živim gotovo četrdeset godina, crk'o bi da ga ne vidim svaki dan".

Završi taj svoju priču i uze fildžan kafe u ruku.

Eto to je ljubav i Mostar kakav svi volimo.”

(Aid)

U Mostaru 1890. - 1891. godine – Bišćevića kuća

 

31 Bišćevića kuća. Ovaj kulturno-istorijski objekt, poznatiji kao Bišćevića ćošak ili Turska kuća, sagrađena je 1635. godine (prema nekim izvorima 1790-ih), i nalazi se uz lijevu obalu Neretve, nedaleko od Karađozbegove džamije. Bišćevića kuća je dio stambenog kompleksa Bišćević-Lakišić. Ćošak isturen nad Neretvom na dva veoma visoka i smjelo postavljena kamena stupa, predstavlja ovu kuću kao najsmjelije komponirano djelo stambene arhitekture iz turskog perioda u Mostaru. Kao reprezentativan objekat, ova kuća je restaurisana 1953. godine, u sklopu obnove i revitalizacije Starog grada. Rahmetli hadži-Ahmed Bišćević opskrbio je kuću zanimljivom etnografskom zbirkom iz turskog doba, veoma privlačnom za turiste, tako da je danas ovaj lokalitet nezaobilazan za posjetioce Mostara. Ovaj Bišćevića ćošak, uz Halebijinu kulu-koja je dobila ime po kapetanu Halebiji, a koji je i sam bio iz porodice Bišćević, se spominje i u jednoj narodnoj pjesmi:

Sokolovi Savu preletiše,

pehlivani u Mostar dođoše.

U četvrtak tenefe popeše,

a u petak igru započeše.

Igru igra Ale pehlivane,

od bijele Halebine kule,

do bijela ćoška Bišćevića.

U tom ćošku devet divojaka,

dvi muftine i dvi kadijine

i četiri Arif efendine

i Begaja Morić alajbega.

Lipo igra Ale pehlivane,

al je Ali noga proštaknula.

Pade Ale u zelenu travu .

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Stara pravoslavna crkva, Stara srpska škola i Saborna crkva

 

30 Stara pravoslavna crkva. Postoje dokumenti da je u Bjelušinama postojala jedna ćelija za molitve (kuća sa stanom koji je početkom 19. vijeka bio u ruševnom stanju) u kojoj su se obavljali vjerski obredi pravoslavaca. Mostarski pravoslavci obratili su se mostarskom kadiji s molbom da im izda odobrenje za popravak te crkve. Kadija je formirao komisiju koja je utvrdila stvarno stanje ruševine kao i njene dimenzije. Na osnovu rezultata te procjene šejhul-islam i muftija Sejid Abdulvehab izdao je fetvu da se crkva koja je dotrajala može na istim temeljima i u istim dimenzijama opraviti s naglaskom da „u vezi ovoga ne smije se od raje tražiti ni jedno zrno, ni jedna akča, niti crkva smije biti veća od prethodne ni za jedan pedalj, čak ni za jedan prst.” Tako se 1833. godine počela graditi Stara pravoslavna crkva, a dovršena je 1835. godine. Sam njen oblik i veličina, kao i ukopan pod radi dobivanja visine, svjedoče o vremenu u kojem je izgrađena, o vremenu kada nije bilo uobičajeno graditi vjersku građevinu izuzev džamije. Njen krov se jedva vidi iza ograde i ničim se ne razlikuje od krova obične kuće. Na ovoj crkvici vidi se utjecaj dalmatinske graditeljske škole, bar što se zvonika tiče. Iste godine ju je na Čistu nedjelju osvještao vladika Josif i promijenio joj ime od hrama Pokrova u hram Roždestva Presvete Bogorodice. Za vrijeme rata 1992-1995, crkva je pretrpila teška oštećenja, a 1996. godine crkva je obnovljena.

Srpska škola je u Mostaru postojala još krajem 18. vijeka, poznata i po nazivu Mostarska stara škola, vjerovatno obična malena kućica, koja je u dvije učionice primala po 130 učenika. Ovo saznajemo iz narodne predaje jer pouzdanih dokaza o njoj nema. Stoga je na inicijativu članova mostarske srpske opštine, 23. maja 1855. g. započela gradnja temelja za novu školu. Da bi se završila, mostarska srpska opština se morala zadužiti i na kraju je za „sto ćesa” niknula zgrada. Odmah ispod Stare pravoslavne crkve, u hladu stoljetnih košćela, 15. aprila 1856. godine svečano je otvorena škola za srpske đake. Još je nazivana i „škola pod košćelom“. Zbog stručno obrazovanih učitelja, ova škola je bila na glasu kao jedna od najboljih srpskih škola u Bosni i Hercegovini. Objekat je stradao u toku rata 1992-1995, a nakon rata zgrada je do 2020. godine djelimično obnovljena, trenutno u prizemlju zgrade djeluje Prosvjetina škola.

Saborna crkva svete Trojice bila je, u vrijeme kad je izgrađena, 1873. godine, najveća pravoslavna crkva u BiH. Sama gradnja je išla dosta sporo, što zbog veličine hrama, što zbog nedostatka sredstava koje je taj kapitalan projekt tražio. Većinu troškova za izgradnju su izdvojili mostarski pravoslavci, a oni koji nisu mogli izdvojiti novac su to nadoknađivali radom na crkvi, dok je sultan Abdul Aziz je priložio 100 000 groša za izgradnju. Gradnja Stare pravoslavne crkve počela je 15. marta 1863. godine, dovršena je na jesen 1873. godine, a osveštana je na Lučin dan 1873 godine.

Gradnju hrama započeo je Spasoje Vulić iz Popova polja, ali su mu vodeći ljudi Srpske pravoslavne opštine u Mostaru otkazale ugovor zbog omaški prilikom gradnje, pa ju je dovršio Andrej Damjanov, neimar iz Makedonije, koji je prije toga uradio Sabornu crkvu u Sarajevu. Momir Korunović je početkom 1930-ih godina projektirao prelijepu kapiju kroz koju se ulazi na crkveno zemljište. Izgradnja nove impozantne crkve u bizantskom stilu s 30-metarskim zvonikom i s četiri kupole u pozadini, završena je 1873. godine. Saborna crkva svete Trojice je zapaljena 15. juna 1992, a nedugo zatim i minirana, pri čemu su ostali samo dijelovi vanjskih zidova i ulaza. Obnova Saborne crkve u Mostaru još traje.

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju - Pismilet komšija u Husein hodžinoj mahali

 

(tekst koji slijedi objavio ja autor Ahmet Kurt na facebook stranici 27. aprila 2022.)

Mnogi od nas su vjerovatno imali iskustvo sa komšijom koji buši zidove u sred noći, pušta glasnu muziku, baca smeće gdje stigne, ima užasno nevaspitanu djecu, ili na drugi način krši uobičajeni kodeks ponašanja među komšijama. Pritom bismo osjećali nemoć i proklinjali “zakon i državu” u kojoj se ne može stati na put takvim tipovima. Taj osjećaj da se ni na koji način “ne smije bihuzurit komšija” je naše kulturno naslijeđe višestoljetnog zajedničkog života. Do kraja osmanskog razdoblja u našoj zemlji mahale su bile organizacijske jedinice sa jasnim kodeksima ponašanja i odgovornosti. Na čelu svake mahale nalazio se upravni organ sastavljen od nekoliko uglednih (vjerodostojnih) mahaljana. Više presuda koje uređuju red, društveno prihvatljivo ponašanje i sigurnost stanovnika mahale može se pratiti kroz 300-godišnje sidžile Mostarskog kadije od početka XVII pa sve do kraja XIX stoljeća.

Tako su stanovnici Husein-hodžine mahale (granice označene na karti) 1632. godine uputili sudu tužbu i tražili da jedan pismilet stanovnik njihove mahale “papudžija Memija napusti mahalu, a da će mu oni platiti za kuću više nego što ona košta.” Sud je donio presudu da Memija izađe iz kuće i napusti mahalu, što je on i učinio.

Husein hodžina mahala je jedna od najstarijih gradskih jedinica Mostara. Godine 1588. je imala 38 poreskih obveznika, pa možemo kazati da je približno toliko bilo i domaćinstava. Između ostalih tu je stanovalo pet kožarskih majstora, četiri krojača, dvojica ćurčija (krznar/kožuhar), te po jedan papudžija (djed nesretnog Memije?), stolar i zidar. U mahali su stanovala i četiri vjerska službenika i dva posadnika Mostarske tvrđave. Mahala se prostirala oko džamije rahmetli Husein hodže, koji je vjerovatno pripadao mostarskoj porodici Momić. Sigurno možemo reći da je džamija, u nekom obliku, već bila izgrađena 1588. godine. Zanimljivo je da je 15-metarska munara ove džamije bila ozidana kamenom pečinašem, a ne od miljevine, ili tenelije kao ostale mostarske munare. Majdan ovog kamena pečinaša se nalazio na Mazoljicama, poviše kuće Husage Ćišića.

Uz džamiju je kao meitaš kamen korišten stećak Radivoja Krivoušića koji je sa gornje strane imao urezan štit i mač. Pored ovog nalazio se još jedan manji stećak koji je uništen. Da li su stećci na istom mjestu bili prije izgradnje džamije, ili su prenešeni sa nekog drugog mjesta nije poznato. Ako su prenešeni vjerovatno nisu bili previše udaljeni od džamije. Osim ova dva stećka tristo metara sjevernije od ove lokacije na privatnoj parceli u Šolinom sokaku (danas A. Pintula) br. 8 također su sve do 1962. godine bila dva ukrašena stećka koje je vlasnik uništio prilikom proširenja kuće. Ovo su bila četiri jedina stećka na gradskom području.

Džamija Husein hodže srušena je u proljeće 1947. godine. Uništavanje devet mostarskih džamija i četiri mesdžida ne može se posmatrati odvojeno od političkih prilika koje su vladale u periodu tih rušenja, 1947–1951. godine.

Ova nevelika mahala od pedesetak kuća dala je u novije vrijeme čak tri gradonačelnika Mostara: Mujaga Komadina (1839-1925), Smailaga Ćemalović (1884-1945) i Husaga Ćišić (1878-1956).

Džamija se nalazila tačno preko puta Stare općine (Bagat) na mjestu gdje se danas nalazi prodavnica obuće Planika - kružić na karti. Stećak je 1957. godine prije izgradnje “Nebodera” prenešen stotinjak metara južnije u mali park, pa na osnovu toga mnogi Mostarci misle da se džamija nalazila u ovom parkiću.

(Ahmet Kurt)

U Mostaru 1890. - 1891. godine - Luka

 

29 Mahala Luka se proteže južno od Lučkog mosta, lijevom obalom Neretve a najjužnija joj je tačka bila džamija Ahmed ef. Kotle. Ime je dobila po lukama, manjim plodnim površinama zemlje uz rijeku, ograđenim kamenjem, koje su bile zasađivane voćem i povrćem. Na fotografiji se vidi dio mahale Luka. U vrijeme nastanka fotografije još nije bio izgrađan Lučki most, a uzduž Glavne ulice vidi se čitav niz stambenih objekata, sve do Šarića džamije, koja se, nažalost, ne vidi na ovoj slici. Luka se u narodnom govoru naziva mahalom, iako je ona ustvari skup više mahala, čija su se imena kroz vrijeme prestala koristiti. Te mahale su nosile imena po džamijama i mesdžidima koje su se tu nalazile, a nosile su slijedeća imena: Mahala Ibrahim-age Šarića, Mahala hadži-Huseina Kotle, Mahala Ahmed ef. Kotle i Kamber-agina mahala. Naselje Luka se spominje i u jednoj narodnoj izreci koju je zabilježio Husaga Ćišić – „Nije Luka bez hajduka“. Također spominjanje Luke nalazimo i u jednoj sevdalinci, uz još dva mostarska toponima Carinu i Tabiju:

Progovara Lakišića Zlata:
“Ne kuni me, moja mila majko,
ja ne pjevam pored mujezina,
nit’ softama dertove razbijam.
Kad zapjevam s Luke do Carine,
pjesma ječi do carske tabije,
do onijeh carskijeh nizama.
Međ’ njima je gondže Mehmede.
Kad začuje pjesmu na tabiji,
on se sjeti svoje jauklije,
jauklije Lakišića Zlate
Što ga čeka tri godine dana,
dok joj Meho iz askera dođe…

“Centar za informaciju u dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

(Džabirov, Vrančić, Špago)

Iz stare štampe: Dženaza Osmanu Đikiću, 1912.

 

Na slici u prilogu je prikazana dženaza mostarskog pjesnika Osmana Đikića, 1912. godine

Knjižar i izdavač Trifko Dudić je od ove fotografije napravio razglednicu, čiji je prihod išao za izgradnju spomenika Osmanu Đikiću.

Beogradski arhitekt Aleksandar Deroko je 1936. godine dizajnirao i napravio turbe u pseudo-maurskom stilu, koje se nalazi u haremu Karađozbegove džamije.

"Osman Đikić rođen je 1879. godine u Mostaru, gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije. Kada je isključen iz gimnazije, seli se u Carigrad, gde je nastavio školovanje. Iz Carigrada je otišao u Beograd, a onda u Beč, gde je diplomirao na Trgačkkoj akademiji. Radio je kao bankarski činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. Godine 1909. preselio se u Sarajevo nakon što je izabran za sekretara Muslimanskog kulturnog društva "Gajret" i kao urednik lista "Gajret", a sljedeće godine, 1910, pokrenuo je politički list "Samouprava".

Poeziju je počeo pisati veoma mlad, a objavljivao ih u novinama "Bosanska vila", "Zora", "Behar" i drugima. Objavio je zbirke pjesama "Muslimanskoj mladeži", "Ašiklija" i "Pobratimstvo", a autor je drame "Zlatija" koja se prikazivala na "Gajretovim" i drugim zabavama. Bio je i kolekcionar nacionalnih umotvorina, ali ih nije objavljivao, već je sve skupljeno ustupio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. 

Umro je od tuberkuloze u Mostaru, 30. marta 1912. godine."

(wikipedia)

Fotografija: sa sahrane 1912. godine i portret Osmana Đikića

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)