Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi” u novom ruhu

 

Kako je 18.000 partizana slomilo 90.000 neprijatelja

Već više od dvije godine, Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi” u Jablanici radi na osavremenjivanju i obogaćivanju svoje ponude nastojeći pratiti savremene trendove i velike svjetske muzeje. U ponedjeljak je u Jablanici predstavljena nova ponuda Muzeja i  nova muzejska postavka, ali i dugoročni strateški plan rada i razvoja Muzeja. Na strateškom dokumentu radila je grupa stručnjaka koji su predstavili četiri strateška pravca razvoja Muzeja. Cijela nova muzejska priča dio je projekta prekogranične saradnje Bosne i Hercegovine i Crne Gore „Zanimljivi muzeji – aMUSeumING“ koga finansira Evropska unija, a implementira Udruženje za preduzetništvo i posao LiNK Mostar.

U toku dvogodišnje implementacije aktivnosti projekta ponuda Muzeja obogaćena je novim mobilijarom, dvjema novim postavkama: „Prema modernom društvu“ i „Rat i umjetnost“. Bitka na Neretvi je dobila novi okvir i pristup interpretirajući kulturnu baštinu prema Interpret Europe metodologiji. Da bi doživljaj bio upotpunjen u ponudi su se našle i VR naočale uz čiju pomoć posjetioc postaje Partizan i ima zadatak oboriti avione, srušiti most i prenijeti ranjenike na drugu obalu Neretve.

Posebna – nova postavka muzeja: Rat i umjetnost

Izložba „Rat i umjetnost“ nova je postavka u Muzeju posvećena umjetnicima i koji su bili u redovima partizana i inspirisani ratnim zbivanjima stvarali svoja djela.

Centralni eksponat ove postavke je slika velikog bosanskohercegovačkog slikara Ismeta Mujezinovića koja nosi naziv „Nošenje ranjenika“.

Izložba je, osim pjesnicima, piscima i slikarima,  posvećena i jugoslovenskim filmovima u kojima je ovjekovječen Drugi svjetski rat u Jugoslaviji kao i sva njegova besmisao i bol.

Kako je zemljoradnik izašao iz neimaštine i gladi: Postavka Prema modernom društvu

Izložba „Prema modernom društvu“ posvećena je iscrpljenom običnom zemljoradniku, koji je izašao iz dugog rata, neimaštine, gladi i bolesti.

Postavka priča priču o tome kako je običan zemljoradnik prinuđen da postane građanin i zemljoradnju zamijeni industrijskim mašinama.

Ovo je priča o periodu ekonomskog procvata, bogate infrastrukture i početku emancipacije žena u Jablanici i okolini.

VR tehnologija: Doživite bitku na Neretvi i osjetite nevjerovatno iskustvo

Muzej je u svoju ponudu uveo pravi doživljaj Bitke na Neretvi i posjetioci sada mogu postati dio partizanskih redova, obarati avione, prenositi ranjenike i ratovati protiv neprijatelja.

Kroz digitalizaciju i VR tehnologiju, omogućen je povratak u 1943.godinu i Četvrtu neprijateljsku ofanzivu.

Posjetioc se na neko vrijeme nalazi u ulozi Partizana, sluša komande i ispunjava zadatke koje dobija iz vrhovne komande.

Osim VR tehnologije, Centralna muzejska postavka dobila je tablete na kojima su obrađene tematske jedinice na više stranih jezika.

Takođe, u funkciju su stavljeni i elektronski vodiči. Svaki posjetilac besplatno na usluzi ima elektronskog vodiča kroz sve postavke Muzeja.

Vodiči su dostupni na bosanskom/hrvatskom/srpskom/crnogorskom i engleskom jeziku. Trenutno se radi prevod na njemački i arapski. Vodiči kroz 28 tačaka širom Muzeja dodatno obogaćuju doživljaj tokom posjeta.

Za posjetioce, Muzej svoja vrata otvara svakog dana od 10h do 18h.

(NovaSloboda.ba)

Okusi stare Hercegovine - Cicvara

Cicvara se ubraja u stara hercegovačka jela, jer etnološki podaci govore da se priprema oduvijek u ovim krajevima. Kako se pravi cicvara? Rastopi se prvo masnoća pa joj se zatim doda brašno i onda miješa sa bezgraničnim strpljenjem, jer tek kada se brašno sasvim sjedini sa rastopljenim kajmakom i postane jednolična masa bez grudvica, i kada počne da se odvaja od zidova posude u kojoj se spravlja, cicvara je gotova (za otprilike 250 grama kajmaka treba potrošiti 4-5 kašika brašna).

Veliki majstori kuhinje tvrde da postoji i jedna „mala tajna”: nikako ne smije da se mijenja smijer u kome se miješa cicvara, to miješanje mora da bude neprestano i u jednom te istom ritmu.

Još jedna tajna ukusa cicvare: mora da se služi topla.

(Gugo/Priče kroz Mostar i Hercegovinu)

Šetnja kroz istoriju: Zgrada “Sarajevske pivare-Ledare”, 1910…

 

Kako su mostarci dolazili do leda, prije nego što je napravljena “Ledara”, opisao je češki književnik etnograf Jan Třeštík u svome putopisu- "Na slovanském jihu - Dojmy z potulek dalmatsko-hercegovských” (Na slavenskom jugu – Utisci s dalmatinsko-hercegovačkih lutanja), 1891. godine.

“Inače, glavni grad ove stjenovite zemlje, također će biti naviknut na razne luksuze za potrebe društva. Nekoliko slastičarskih pogona s proizvodnjom sode, limunade i sladoleda već je otvorilo svoje firme, a svoje proizvode preporučuju u savršenoj kvaliteti, koji s obzirom na nepodnošljivu vrućinu koja ljeti vlada u Mostaru, već imaju dobru prodaju čak i među domaćim stanovništvom. Kaže se da haremi bogatih muhamedanaca troše znatne količine limunade i sladoleda. Zanimljiv je i način na koji pogoni dobivaju led potreban za hlađenje svojih proizvoda. Na visovima Raške gore i Veleža nad Mostarom, u skrivenim gudurama nalaze se neiscrpne naslage vječnog snijega koji su se tu kristalizirali u čvrste ledene komade. Tokom cijelog ljeta, vješti Mostarci, uglavnom iz siromašnijih slojeva stanovništva, penju se planinskim područjima svaki dan nakon ponoći, a ubrzo nakon jutra, kada grad još nije izašao ispod maglenog pokrivača, čitavo mnoštvo muškaraca i dječaka, nosi ulov noćnog puta, umotan u veliku i debelu vunenu ćebad. Cijena pravilno napunjene deke s kristaliziranim snijegom, plaća se prema količini i potrebi od 60 kr. do 1 zlota.”

Sarajevska pivara otvara 1. marta 1903. g. prvu tvornicu leda u Hercegovini (to je ona renovirana kuća preko puta današnjeg hotel Ere). Za njenog upravnika postavljen je sposoban Austrijanac Adolf Himlauer. Prije toga Himlauer je već stekao iskustvo kao upravitelj pivnice Lӧwy, koja je imala otvorenu pivnicu u pećini u Potkujundžiluku, a koju je 1888. g. posjetio i sam princ Rudolf.

Očigledno je pivsko poslovanje tada cvjetalo, jer vidjevši kako se pivo u vrele ljetne dane dobro prodaje, Dimitrije i Risto Bilić i Viktor Knežek, otvaraju Hercegovačku pivaru. Tome, kako skinuti s vrata novoosnovanu konkurenciju, Himlauer se dosjetio tako što je svaku narudžbu piva vezao obaveznom kupnjom leda iz njegove Ledare. Led se tada kupovao u velikim blokovima, a glavni potrošači su bili hoteli i brojne gostionice.

U zgradi Ledare je sve do 1992. bilo smješteno predstavništvo Sarajevske pivare, da bi tek u novije vrijeme ona renovirana i trenutno je tu sjedište jedne banke.

(Armin Džabirov/cidom/ 20211207)

Šetnja kroz Mostar i njegovu prošlost

 

(tekst koji slijedi objavio je Ahmet Kurt, dana 6. decembra 2021. godine, na facebooku)

Kuća ubijenog muftije Mustafe Sidkija Karabega.

Kada iz Titove ulice odmah uz sjevernu fasadu Narodnog pozorišta, skrenete u Brkića sokak koji se penje prema Brankovcu na kućnom broju 13 (slika br. 1) pa prođete kroz jedan haraluk nađete se pred kućom (slika br. 2) ubijenog Mostarskog muftije Mustafe Sidkija Karabega. Lokaciju sam pronašao zahvaljujući književniku Ibrahimu Kajanu koji je već ranije obilazio kuću.

Muftija je ubijen u trenucima potpune anarhije, kao nevina žrtva raspamećenih „ustanika“ 2. augusta 1878. godine, koji su osim njega ubili i četvero visokih osmanskih funkcionera – kajmekama i njegovog zeta, te mutesarifa i kadiju. Taj datum ujedno označava i kraj višestoljetne osmanske vladavine u Mostaru.

Popevši se na gornji boj kuće (slika br. 3) zapljusnula me je zapanjujuća tišina muftijinih skrivenih konaka. Kao da je jutros, a ne prije 143 godina, odavde otišao u Konak na sastanak Džihadske komisije sa kojeg se nikad nije vratio. Ubila ga je i iskasapila razularena svjetina predvođena trojicom Alija; Drače, Haljevac i Hamzić. Sutradan je nekolicina komšija: Mustafa Ćišić, Ahmet-aga Alikalfić (umro 1953. kao stogodišnjak), Mehmed Ćumurija i Mehmed Golić, sahranili ubijene u haremu Hadži Baline džamije u Brankovcu.

Džamija je u akciji obračuna sa „mračnom prošlošću“ 1950. godine srušena skupa sa muftijinim bašlucima. Svi do jednog „akcijaši“ su imali muslimanska imena. Muftijine kosti danas počivaju ovde u ovim dračama (slika br. 4). Pošto muftija ima direktne žive muške potomke putem DNK analize lako bi se utvrdilo u kojem mezaru leži ubijeni muftija. Ima više planova o uređenju ovog mjesta, a obnovljeni su temelji srušene džamije.

Kao istinski intelektualac, Mustafa S. Karabeg je uviđao sav paradoks “spasonosnog” Tanzimata i igru evropskih sila koja je išla na štetu Osmanlija. Jasni su mu bili uzroci režiranog Hercegovačkog ustanka koji započinje 1875. godine, kao i pogubne posljedice koje bi nastale sa eventualnim pripajanjem Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gori. Tom pripajanju muftija se aktivno suprotstavio u dva navrata učešćem u crnogorsko-osmanskom ratu 1862. i u julu 1876. godine kada je u herojskoj bici u Bišini razbijena blokada Nevesinja.

Ko želi znati više može potražiti njegovu biografiju, koju je obradio akademik Omer Nakičević, te radove Hivzije Hasandedića. Uz to, treba napomenuti da su život i smrt muftije Karabega bili inspiracija za značajna djela bosanskohercegovačkih književnika Nedžada Ibrišimovića i Ibrahima Kajana.

Nasljednici kuće, kojih ima devet raštrkanih kao izbjeglice širom svijeta, stavili su kuću na prodaju. Kažu da su isprva dolazile razne delegacije iz ustanova koje su bile zainteresovane da kuću otkupe, ali od toga ne bi ništa.

(Ahmet Kurt)

Stare slike pričaju: Uz malu pomoć mojih prijatelja

 

Pogled na ovakve slike se najbolje dijeli sa vlastitom generacijom, rajom, koja je istih godina hodila ovuda, imala slična razmišljanja, i ima slična sjećanja.

Berdana: Kakva sjećanja budi ova jedna “obična” slika kod vas?

Vinka: Na jedno davno ljeto

Ljiljana: Korzo prema Musali... Bilo je davno.

Dženana: Bravo Ljiljana.

Fatima: I mene podsjeća na korzo i lijepa nekdašnja vremena, pozdrav, pozdrav deragi moji.

Mirjana: Bilo je davno, ali i sada griju srce lijepe uspomene.

Berdana: i “balava” i “ozbljna” strana. Po sto puta gore – dole. Lijepa mladost

Odmah na početku jedna konstatacija: Gornja slika je samo polovina od cijele slike, koja prikazuje čitavu ulicu sa oba trotoara, po kojima se uveče odvijalo korzo. Za cijelu sliku smo u arhivi stavili 1970tih.

Korzo je za omladinu iz zadnjih decenija prošlog stoljeća bilo pod “muss”. Na korzo se išlo direktno iz škole. Naravno kad je za to dolazilo vrijeme, znači negdje u trećem ili četvrtom srednje. Tih godina su počelo malo masovniji odlasci na more, ono na dan, mostarski. Gradac, Podaca, Zaostrog, Drvenik, ponekad Klek i Neum. Kupanje na moru se završavalo oko pet popodne, kako bi se stiglo u Mostar, presvuklo kod kuće, i pravac na korzo. Za našu generaciju (maturanti 1969.) sastanak na korzu je bio uz prvi platan kod gimnazije, i ljeti i zimi. Odatle se srijedom, subotom i nedeljom išlo na igranke prvo u Abrašević, a ljeti u obližnju baštu u Domu omladine, a zimi u disko u podrumu Doma, ili u Mo-disk na Staroj stanici. To su bila vremena kada nikako nije bilo kafića i zabave te vrste. Oni su se pojavili tek početkom osamdesetih. Ako nekoga ne bi bilo duže kod prvog platana na korzu, od raje su padali komentari, kako je najvjerovatnije našao djevojku, i čekala se prilika da prošetaju zajedno korzom. “Našao djevojku” u žargonu bi se reklo “objesio se”?

Cijela slika je nastala najvjerovatnije u kasno ljeto, gledajući po dugim i kratkim rukavima na prolaznicima, posebno onima na drugoj polovini slike. Slika je prilično tamna, pa se da zaključuti, ili je dan bio oblačan, ili je slika napravljena u samo predvečerje. Mogući pravac šetača, u Razvitak, u kupovinu. Usput: Hit je otvoren 1974. godine, a Razvitak 1970. godine.

Vidljiv je prilično rijedak saobraćaj, jedna crvena folcika uz Korzo, čiji vozač se ne raspoznaje, te još jedan kombi niz Korzo, i jedan parkirani Mercedes, negdje kod Bristola, a više automobila se nalazi na parkingu na Musali, što ide u prilog tvrdnji da se radi o kasnom popodnevu.

O rad njama sa lijeve strane, niz Korzo, kao i onim sa desne strane moglo bi se takođe puno toga ispričati

(spagos)

Iz stare štampe: Rizvan paša Rizvanbegović – politčki sprovod

 

U listu Sloboda iz 1962. godine objavljen je tekst autora Šefika Pašića o sahrani Rizvana paše Rizvanbegovića, 1878. godine u Mostaru.

"U malom groblju (haremu) kod Karadžozbegove džamije ističe se jedan nadgrobni spomenik od mramora. Tu je zakopan Rizvan-paša Rizvanbcgović, sin hercegovačkog ve­zira All-paše Rizvanbrgovića. On je vršio delikatne dužnosti u raznim krajevima Turske carevine. Bio je stručnjak za financijsko poslovanje većeg ranga. Osim toga je bio carski namjesnik u raznim pokrajinama.

Ali, poslije ubistva njegovog oca — Ali-paše Rizvanbegovića kod Banje Luke 1851. godine, on je bio prognan u Malu Aziju. Ubrzo je pomilovan i vršio jc dužnost političkog rukovodioca u Edreni, zatim u Rumeliji (1856. godine), pa u Angori. Penzionisan je 1861. godine i tada se vraća u Mostar.

Rizvan-paša Rizvanbegović bio je vrlo uticajna ličnost, jer je imao veze sa mnogim rukovodiocima ondašnje Turske carevine, pa je Hercegovce svugdje protežirao.

Međutim, neposredno poslije okupacije grada Mostara i Hercegovine od strane austrougarskih trupa, umro je Ri zvan-paša Rizvanbegović. S obzirom da su Mostarci s nepoverenjem gledali u novu vlast, a da bi ih na bilo koji način pridobili, general Jovanović, komandant okupacionih austrougarskih trupa u Hercegovini, donese odluku da smrt Rizvan-paše Rizvanbegovića iskoristi u političke svrhe.

Sahrana je obavljena na najsvečaniji način: Tijelo pokojnika je stavljeno na lafet, a vojna muzika je svirala posmrtne marševe, Na sprovodu je bila po

asna straa i čitav oficirski kor mostarskog garnizona. Sahrana je obavljena na trošak države.

Rizvan-paša Rizvanbegović je prvi musliman kojem je svirala glazba na sprovodu poslije 1878, godine i kojem su austrougarski viši oficiri držali posmrtne govore.

To su sve uradile ondašnje vlasti iz političkih razloga kako bi za sebe pridobili muslimane i zbog toga su taj sprovod Mostarci nazvali — političkim sprovodom."

Šefik Pašić

prilog: izvod iz lista Sloboda, 1962. godine

priredili: Tibor Vrančić. Smail Špago, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Došla voda, 1896. godine

 

Dan kada je Drina progutala Ćupriju, 1896. godine.

125 godina je prošlo od velike katastrofe kada je 10. novembarskog jutra Drina je nadošla toliko visoka, da je preplavila most Mehmed Paše Sokolovića u Višegradu i samo je kameni dio sofe virio iz vodene mase. Nivo rijeke dostigao je 16,40 metara i pokrivao je most za ukupno 160 centimetara. Kada je voda počela da se vraća 11. novembra, ubrzo se pojavila stara ćuprija, ali bez kamene ograde koju je odnijela poplava. Uništena su naselja Foča, Goražde, Višegrad, Zvornik i selo Skelani u opštini Srebrenica, a jedan grad – Rudo – zbrisan je sa zemlje.

Fotografiije restaurirao - S. Grujičić.

(Restauracije starih fotografija i videa/facebook/20211203)

Der Tag, an dem die Drina die Brücke verschluckte: "Großer Frühling" von 1896.

125 Jahre seit der großen Katastrophe. 10. am Novembermorgen war Drina schon so weit gekommen, dass sie die Mehmed-Pascha Sokolovic-Brücke in Visegrad bedeckte und von der Wassermasse nur ein steinerner Teil des Sofas undicht war. Der Pegel des Flusses erreichte 16,40 Meter und bedeckte die Brücke um insgesamt 160 Zentimeter. Als das Wasser anfing, 11 zurückzugehen. Im November tauchte bald eine alte čuprija auf, allerdings ohne Steinzaun, die vom Blitz weggenommen wurde. Foča, Gora žde, Visegrad, Zvornik und das Dorf Skelani in der Gemeinde Srebrenica wurden zerstört und eine Stadt - Rudo - wurde vom Erdboden gelöscht.

Auf dem Foto mit Nummer 1 bedeckte Drina die Brücke.

Restauriert von - S. Grujičić.

Restauracije starih fotografija i videa