Koje područje se zvalo i zove Carina?

 

Istražujući po raznim arhivama čovjek lako napravi grešku ako ne zna historijski razvoj Mostara. Naprimjer, kad u starim dokumentima nađete da je neko stanovao na adresi Carina br. 894 to ne znači da je živio na DANAŠNJOJ Carini! Kroz pet stotina godina gradsko područje Carina, nastalo je srastanjem osam mahala ( od sjevera prema jugu: Tere Jahjetova, Memi-hodžina, Mehmed-ćehaje, Ćose Jahje, Husein-hodžina, Roznamedžijina, Karađoz-begova i Sinan-pašina) čije su se džamije nalazile na teritoriju Carine i polovinama dviju mahala (Fatime kadun i Hafiz-hodžina) čije su džamije bile na području četvrti Brankovac.

Istočna granica Carine je bila Carska džada, danas Titova ulica, a zapadno se prostirala do Neretve. Carina se, kao upravna jedinica i gradska četvrt Mostara, u pisanim dokumentima pominje prvi put 1770. godine i taj naziv se koristio 175 godina, sve do završetka Drugog svjetskog rata. Izgradnjom mosta kod Musale i probijanjem ceste (danas ulica Braće Brkića), krajem XIX stoljeća, dotadašnja Carina je podijeljena na približno dva jednaka dijela. Južni dio postaje sve više trgovinski i upravni centar grada, dok je sjeverni dio ostao s ranijom urbanom mahalskom strukturom i nazivom Carina. Na karti je svjetlijom nijansom označeno područje „stare“ Carine. Po toj staroj podjeli Carina počinje od današnjeg Kulluk sokačića u Kujundžiluku, a na sjeveru se završavala džamijom Tere Jahje. Ukupna površina je 218.000 m2.

(Ahmo/facebook/20210413)

Višeo mahali Carina u Mostaru u knjizi “Mahala Carina u Mostaru – historija i razvoj grada”, autora Ahmeta Kurta, koja je ovih dana izišla iz štampe:

https://spagosmail.blogspot.com/2021/04/mahala-carina-u-mostaru-historija-i.html

(spagos)

Nekropola Biskup i ostaci crkve Grčka glavica

 

Narodni univerzitet i Zavičajni muzej Konjic na svojim online stranicama, kroz opis i crtež Dine Džumhura, predstavljaju nacionalni spomenik:

Nekropola Biskup i ostaci crkve Grčka glavica

Biskup je selo u blizini Glavatičeva, oko 30 km udaljeno od Konjica, prema jugoistoku.

Pored makadamskog puta na omanjem uzvišenju pod nazivom Grčka glavica, nalaze se ostaci crkve i nekropola sa stećcima. Pomenuta nekropola se sastoji od 172 stećka i velikog broja grobova bez spomenika, na površini od 1700 kvadratnih metara. Na ovoj nekropoli se nalaze i ostaci jedne crkve čiji je nastanak moguće okvirno datirati u XII ili XIII stoljeće. Porušena je prije druge polovine XIV stoljeća.

Jedan od spomenika ima i natpis iz kojeg se vidi da je to grob Goisave, žene vojvode Radić Sankovića. U natpisu se spominje i Radičev otac, Kaznac Sanko, te brat župan Bilijak, Goisavin otac Juraj Balšić. Po svom sadržaju ovaj natpis spada među najdragocjenije spomenike svoje vrste u BiH. Ova nekropola je bila predmet istraživanja koje je u periodu od 1954-1955.godine obavio prof.Marko Vego.

Prilikom arheoloških iskopavanja na nekropoli Grčka glavica istraženi su svi grobovi u unutrašnjosti crkve i nekoliko grobova izvan nje. Najvažniji rezultat ovog istraživanja, pored mnogobrojnih nađenih predmeta, jeste da se ovdje radi o porodičnom groblju velikaškog roda Sankovića koji je u XIV stoljeću vodio glavnu riječ u čitavoj tadašnjoj Humskoj zemlji (kasnijoj Hercegovini).

Velikaški rod Sankovići (u pisanim izvorima Bogopanci, Draživojevići, Miltenovići i Sankovići) može se pratiti od 1306. do 1404. godine. Početkom 14. stoljeća djeluju na području Nevesinja, a poslije 1335. godine proširuju vlast na Zagorje, a kasnije na Dabar, Popovo, Primorje i Konavlje. Kao predstavnici Humske zemlje redovno su učestvovali u Zboru bosanskih velikaša, posebno u periodu od 1330. do 1404. godine. Nedaleko od Biskupa, u selu Zaborani, na krajnjem sjevernom dijelu Nevesinjskog polja, nalazio se dvor Radiča Sankovića. Posljednji Sanković bio je knez, a zatim vojvoda Radič. Sandalj Hranić Kosača je 1404. godine zarobio Radiča i preoteo čitavu njegovu oblast.

U Biskupu je sahranjeno dvadesetak članova ove plemićke porodice, a Sankovići su se kasnije preselili u Zaborane (općina Nevesinje). Konzervatorske radove na ostacima crkve izvršio je preparator Zemaljskog muzeja u Sarajevu Ante Kučan uz finansijsku pomoć Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR BiH.

Pokretni arheološki materijal pohranjen je u Arheološkom odjeljenju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.

U maju 2004.godine, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je Historijsko područje-nekropolu sa stećcima i ostaci crkve Grčka glavica u selu Biskup, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

https://www.facebook.com/profile.php?id=100057389533954

(Dino Džumhur/facebook 20210416)

“Mahala Carina u Mostaru – historija i razvoj grada”, knjiga autora Ahmeta Kurta izišla iz štampe

 

U izdanju kuće Dobra Knjiga iz Sarajeva iz štampe je izašla knjiga autora Ahmeta Kurta o mahali Carina u Mostaru, pod naslovom “Mahala Carina u Mostaru – historija i razvoj grada”.

Na 532 strane, knjiga sadrži preko 100 fotografija i 30 karata, a u indeksu imena se nalazi 4.100 stanovnika Carine i Mostara.

Knjiga je štampana u boji na finom 115-gramskom papiru, dimenzija 165x240 mm, tvrdi uvez sa ušivanjem stranica, teška 1.400 grama.

Recezenti knjige su bili dr. sc. Ibrahim Kajan, prof dr. sc. Faruk Taslidža i prof. dr. sc. Nedim Tuno. Oni su o knjizi napisali:

Knjiga Ahmeta Kurta Mahala Carina u Mostaru - historija i razvoj grada smatram izuzetno vrijednim znanstvenim djelom, posebno snažnim u obradi tema kojima naša historiografija nije posvetila nikakvu pažnju, nego je, nekim od njih, čak i falsificirala ciljeve i manipulirala žrtvama, napisao je o knjizi dr. sc. Ibrahim Kajan, književnik

Knjiga Mahala Carina u Mostaru - historija i razvoj grada sadrži, u istraživačkom smislu, više pionirskih tekstova i predstavlja značajan doprinos u proučavanju naše historije. Također daje i nemjerljiv prilog genealoškom istraživanju mostarskih porodica, napisao je prof. dr. sc. Faruk Taslidža.

Nesumnjivo je da će knjiga Mahala Carina u Mostaru skrenuti pažnju naučne i stručne javnosti na važnost kartografske građe i ostale geodetske dokumentacije kao izvora za bosanskohercegovačku historiju i dati poticaj drugim istraživačima da planove i karte, kao prvorazredne i nenadomjestive dokaze, upotrijebe u proučavanju historijskih, privrednih, društvenih i urbanih prilika u našoj zemlji, napisao je prof. dr. sc. Nedim Tuno, dipl. inž. geod.

Knjiga će se narednih dana naći u knjižarama.

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

na youtube: Knjiga Mahala Carina u Mostaru: https://youtu.be/eIXv_7vVaT0

(spagos)

Sa stranica stare štampe: O čistoći u Mostaru, 1892. godine

 

U listu "Bošnjak" od 27. oktobra 1892. godine, objavljeno je pismo jednog putnika u kojem se govori o čistoći u Mostaru...

„Čistoća. Iz Mostara nam piše putnik ovo: 11. o. mj. zaputih se iz Sarajeva u Mostar. U Mostaru me upravo iznenadi uzdržavanje reda i čistoće. Ne samo glavne ulice, nego i najsakrivenije u cijelom gradu nalaze se u vrlo čistom redu; isto kao i mejhane, gostione, kafane, javna mjesta, hanovi, klaonica i t.d. Što se žali-bože o Sarajevu kazati ne može. Začudih se kad doznah i to, da u Mostaru gradsko poglavarstvo pod samoupravom obavlja čišćenje javnih i privatnih zahoda na sveopće zadovoljstvo naroda, jer jeftinije dolazi, a kućevlasnik nikakove brige nema, nego ostavi u označeno vrijeme vrata kućna otvorena, da radnici općinski svoj posao izvrše. Primjećujem i to, da siromašnije obitelji nikakve pristojbe ne plaćaju. Iz sveg navedenog se vidi do kojeg se stepena prava i uporna brižljivost ispeti može, a ovo se sve zahvaliti imade gospodinu gradsko-kotarskom predstojniku Foglaru, koji ima take odredbe uz potpomaganje gradskog poglavarstva lijepim načinom provesti znade, a ja bi vruće preporučio i našem gradskom poglavarstvu glavnog grada, da se u mnogom obziru ugleda na Mostar. Iskrenim pozdravom. Putnik“

Slike:

- Glavna ulica u Mostaru 1895. godine, fotograf Stjepan Tomlinović,

- Stara željeznička stanica Mostar, 1888. godine

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Prije 60 godina, Prvi čovjek u svemiru

 

Sovjetski kosmonaut Jurij Gagarin je 12. aprila 1961. godine, kao prvi čovjek, leteo u svemir.

Let je trajao samo 108 minuta, odnosno jedan krug oko Zemlje.

Za generacije koje su to doživjele, to je bio i ostao jedan svjetski događaj, u pravom smislu početak i pretača današnjih misija, u kojima kosmonauti borave u svemiru mjesecima.

Neke stvari u vezi prvog leta su zaboravljene, a neke ostale i do danas, jasne, ili nejsane:

Kada je poleteo, Gagarin je na sebi imao jarko narandžasto svemirsko odjelo i šljem na kom je crvenim slovima pisalo “CCCP”. Ovu skraćenicu dodali su u posljednjem momentu, kako bi označili Jurija kao građanina Sovjetskog saveza, te da bude lakše prepoznat nakon iskakanja iz letelice i prizemljenja padobranom.

Gagarin je pri poletanju izgovorio “Poyehali!” (Idemo!).

Astronaut je imao svega 27 godina kada se zaputio na ovaj istorijski let.

Gagarin je ostavio veoma dobar utisak na glavnog dizajnera Koroleva, jer se pridržavao ruskih običaja pri ulasku u dom, i izuo se pre nego što je ušao u tek napravljenu svemirsku letelicu Vostok

Od 12. aprila 1961. godine godišnjica Gagarinovog leta slavi se u Rusiji kao praznik poznat kao Dan kosmonauta.

Jurij Gagarin bio je i rezervni komandant tragične misije Soyuz 1, koja se srušila 24. aprila 1967. Poginuo je na trenažnom letu 27. marta naredne godine.

Iz biografije:

Jurij Aleksejevič Gagarin (Юрий Алексеевич Гагарин) je bio sovjetski pilot i kosmonaut koji je prvi putovao u svemir. Njegova letelica „Vostok 1“ je 12. aprila 1961. godine dovršila jednu orbitu Zemlje, te je uspešno sleteo na tlo. Rođen je 9. marta 1934. godine u selu Klušno u Smolenskoj oblasti, a preminuo 27. marta 1968. godine nedaleko od grada Kiraža.

(spagos)

Đuro, Mostarac iz ravnog Srema, sjećanje

 

Danas je sa Carine zauvijek otišao naš Đuro Petrović kojeg je ljubav iz ravnog Srema početkom 1960-tih godina zauvijek vezala za našu mahalu.

U Bjelobrkovom sokaku (danas Pere Lažetića) živjela je porodica Riste i Radmile Milićević, jedne od najstarijih mostarskih pravoslavnih familija. Na Starom Bjelušinskom groblju, postoje spomenici njihovih predaka iz 1770. godine, a u istoj mahali bilježimo da je 1781. godine stanovao Ato Milićević direkti potomak ove porodice. U Mostaru ima i hrvatskih familija sa istim prezimenom, ali je njih lako razlikovati jer im je prvo slovo č/ć u prezimenu tvrdo č - kako se to u Mostaru kaže.

Risto i Radmila dobijaju kćerku Slobodanku-Gogu i sina Dragana. Goga pohađa baletsku školu, a subotom sa drugaricama u sali Abraševića pleše tvist. U Mostar iz sremskog sela Kukujevci, kraj Šida, na odsuženje vojnog roka 1964. godine dolazi regrut Đuro Petrović. Kao ljubitelj tvista i on subotom dolazi u Abrašević. Ugledavši Gogu, njegova je sudbina određena - zauvijek ostaje u Mostaru. Vjenčavaju se i dobijaju dvije prekrasne kćerke, Tinu i Tanju koja nas je prošle godine zauvijek napustila. Imala je samo 51 godinu. Đuro je bio poznati i priznati mostarski konobar, radio u hotelima Mostaru i Neretvi, malo se uštedjelo, pa naručuje auto Fiću, kojeg je dugo trebalo čekati. Đuro je išao, molio i urgirao preko prijatelja isporuku. Najzad 1972. godine, zovu i kažu mu: “U redu, imamo jednog Fiću, ali niko ne želi da ga uzme, ako ti hoćeš, dođi, pogledaj.” Đuro odlazi i pokazuju mu auto jarke narančaste boje. “Uzimam!” - bez oklijevanja će Đuro. Ugledavši narančastog Fiću Goga je cijeli dan gorko plakala. E, sa tim Fićom, nekad 1970-tih godina, mrzeći ga da okolo kruži jednosmjernim ulicama, Đuro prolazi autom. Bojeći se da to nije urbana legenda, kakvih u Mostaru ima na pretek, izmjerio sam metrom sokak na najužem dijelu, pogledao kolika je širina Fiće i vidio da je to moguće, sa svake strane auta do zidova, Đuro je imao “lufta” po 61 milimetar. U dnevnicima Ratne bolnice koja je u periodu 1993-1994. bila u Higijenskom zavodu nalazimo Đurino ime među angažovanim bolničkim osobljem u vrijeme tih najstrašnijih razaranja Mostara. U ratu na liniji razgraničenja Đuro je dobio čitav rafal metaka iz kalašnjikova u grudi i pola godine je lebdio između života i smrti. Neka ti je laka mostarska zemlja i pokoj ti duši, dragi naš Đuro!

(Na slici je sokak kojim je Đuro prošao Fićom, a desno Đuro i Goga u bašči svoje kuće na Carini.)

(Ahmo/facebook/20210412)

Priču o Đuri i njegovom fići, objavlili smo na ovom blogu 13. aprila 2020. godine, dan manje od godinu dana,

http://spagosmail.blogspot.com/2020/04/prica-sa-carine-o-uri-i-narancastom-fici.html

(spagos)

Arboretum u Mostaru

 

Japanska trešnja u vrtu zgrade Parkovi. Ima dakle Japana i u Mostaru. Prije rata je ovdje živjela jedna Japanka, vrsna krojačica i modni kreator. 

Ovaj vrt je poput malog arboretuma.

U pozadini je kedar, a sasvim desno je granata magnolija (nije obuhvačena na slici). Do cedra (najveći rastom) je unikatni bor (desno) u Mostaru (Araucaria Araucana). Sasvim u pozadini je jablan, ali on raste van ovog vrta.

Snimljeno 9.04.2021.

(Zlatko Serdarević/facebook/20210411)

Arboretum (množina: arboreta) u opštem je smislu botanička zbirka sastavljena isključivo od drveća. Češći je moderni arboretum botanički vrt, koji sadrži žive kolekcije drveća i drvenastih biljaka, a namijenjen je barem dijelom za naučne studije.

Arboretum specijaliziran za uzgoj četinara poznat je kao pinetum. Ostale specijalne arborete uključuju: saliceta (vrbe), populeta (topola) i querceta (hrastovi).

Termin arboretum prvi je put upotrijebio John Claudius Loudon u engleskoj publikaciji 1833. godine u časopisu The Gardener's Magazine, ali je koncept do tada već bio uspostavljen.

Srodne kolekcije uključuju fruticetum (od latinskog frutex, što znači grm) i viticetum (od latinskog vitis, što znači vinova loza, posebno se odnosi na lozu grožđa).

(en.wikipedia)

(spagos)