Probudi svjetlo: Deset manira iz Osmanskih vremena

 

1. Proces osnivanja i širenja osmanskih gradova bio je sličan bacanju kamenčića u vodu nakon čega se iz tačke na koju je kamen pao pojave krugovi koji se šire u valovima. Tako je najprije podizana džamija ili mesdžid (bogomolja), a zatim su oko nje izgrađivani stambeni i poslovni objekti (kuće i dućani)

2. Ako se na prozoru kuće nalazilo žuto cvijeće to je značilo da u njoj ima bolesnik i da prolaznik vodi računa o tome da ne podiže glas i uznemirava bolesnika. Ako je cvijeće bilo crvene boje, to je značilo da u toj kući živi djevojka na udaju pa se prolaznicima time signaliziralo da vode računa o svom rječniku.

3. Ovaj svijet je mjesto iskušenja i prolaznosti. Ljudi nisu bili vlasnici kuća. Zato su na zidove ispisivali “Ya Malik el-mulk” (O, Allahu, sav imetak/vlast pripada Tebi).

4. Na zvekiru na ulaznim vratima ispisivali su Božije ime “Ya Fettah” (O, Ti, koji sve otvaraš/rješavaš), u značenju Onoga koji otvara sva vrata, rješava sve poteškoće i probleme. Danas na mnogim mjestima piše “Gurajte”. To pokazuje stepen razvoja civilizacije koju živimo.

5. Jedan od pokazatelja odgoja bio je taj da ljudi nisu govorili “Upali/Zapali svjetlo” zato što glagol upaliti/zapaliti ima negativnu konotaciju. Već su koristili izraz “Probudi svjetlo”.

6. Pred počinak, nisu govorili “Ugasi svjetlo/svijeću”, jer izraz “gasiti” ima negativano značenje. Pa su, zato, koristili izraz “Odmori svjetlo/svijeću”.

7. Kada bi dočekivali musafira/gosta na vratima, domaćin bi vrh gostinske obuće okretao prema unutrašnjosti kuće, a ne prema vani, a to je značilo da je domaćin zadovoljan musafirom i da ga ponovo očekuje u svom domu.

8. Musafiru bi se, pored kahve, iznijela i čaša vode. Ako je gost gladan, prvo bi uzeo čašu vode, a ako je sit, onda bi uzeo kahvu. Domaćin je to gledao, pa ako bi gost prvo uzeo čašu vode, odmah bi pripremio skromni obrok za musafira na način da ga ne povrijedi.

9. Zvekir na vratima se sastojao od dva dijela, jedan je bio s lavljom glavom, a drugi sa motivima cvijeća. Ovaj s lavljom glavom bi prilikom kucanja davao deblji zvuk, a onaj s cvijećem tanji. Na taj način su ukućani znali ko ulazi, muško ili žensko. Ako bi pokucalo muško, domaćin bi otvarao vrata, a ako bi pokucala ženska osoba, vrata bi otvarala domaćica.

10. Niko od ukućana nije objedovao stojeći. Čak ni djeca. Najprije bi se prale ruke, zatim bi svi ukućani sjeli za sofru, i niko ne bi počinjao s jelom prije najstarijeg člana porodice. Radi podsjetnika jeldžija, “bismilla” bi se proučila naglas. Prilikom ustajanja sa sofre, proučila bi se Fatiha, u cilju prizivanja dobra, a odvraćanja zla.

(Osmansko carstvo/preuzeto sa profila Sedad Bešlija)

Grad Ljubuški 1899. godine

 

Poznati istraživač i zaljubljenik prošlosti Mostara Smail Špago je u nekoj privatnoj kolekciji slika Mostara naišao na jednu sliku grada Ljubuškog iz 1899. godine i podijelio je sa Ljubušacima na ljubušaci.com. (1) Slika jasno govori više od hiljadu riječi; Ljubuški je tada, sa blizu 4.000 žitelja*, pored Mostara, bio jedini grad u zapadnoj Hercegovini. (2) Iako slika ne zahvata dijelom zapadni dio grada, nazire se niz gusto naseljenih mahala ispod Butorovice i konture donjeg, novog dijela grada u ravnici.

Te 1899. godine ili koji mjesec ranije, kroz Ljubuški je prošao njemački putopisac Reinhard E. Petermann* i u svom obimnom djelu „Vodič kroz Dalmaciju“* ostavio opis „kratkog izleta u turski gradić“ na granici sa Dalmacijom.

“Prije nego što gore spomenuta cesta za Vrgorac dosegne selo Dusinu prema istoku se odvaja kolni put za Ljubuški, ali bi ipak bolje bilo uzeti poštanske kočije koje kreću od željezničke stanice Čapljina na pruzi Metković– Mostar* da bi se posjetio ovaj interesantan hercegovački gradić.

Vožnja na početku u dolini rijeke Trebižat ne nudi ništa naročito interesantno, jer se čini da je neplodni krševiti teren tek oskudno prožet livadama i šipražjem. Na stjenovitom planinskom vrhu nalazi se Ljubuški s kojeg se pruža pogled u daljine te bi ovo mjesto moglo biti zanimljivo odredište za one koji u svoju turneju po Dalmaciji žele uključiti kratak izlet u “turski” gradić* za koji je potrebno utrošiti i nešto malo vremena. Više od polovine 3.500 stanovnika Ljubuškog su, naime, muslimani te se stoga u gradiću nalazi ne samo veliki broj džamija* s minaretima nego se u turskom dijelu grada* mogu vidjeti i one tipične drvene kućice* u kojima su se prodaja i obrt vršili coram publico (javno, o. a.). Ovdašnje djevojke, često vrlo lijepe, možete sresti u nošnji* u koju spada ženski fes, ljupki jelek, široke haljine od plave svile i crvene papuče: one čine poetski element u fizionomiji grada dok je trezveni element predstavljen novim državnim zgradama među kojima se posebno ističu kasarne i skladišta duhana kao i svugdje u Hercegovini”. (2)

* Uz slike je zapisana 1889. godina, a na jednoj ime fotografa dr Grzlo Czech-a. I pored velikog truda na internetu se nisu mogli naći bilo kakvi podaci o ovom fotografu.

* Prema austro- ugarskom popisu 1895. godine u gradu Ljubuškom bilo je 3.949 žitelja, od toga muslimana 2.703 (68.45%), katolika 844 (21,37%) i 402 (10,18%) pravoslavaca. U popis su uključeni: Bešir mahala, Crkvice, Glavica, Gožulj, Grad, Gradska, Pobrišće, Pregrađe, Vodica, Zir mahala (Dojna mahala, Zaguša) i Žabljak.

* Reinhard E. Petermann (1859-1932)- austrijski pisac, novinar i lokalni historik, urednik jednog austrijskog turističkog časopisa.

* Vozni red poštanske kočije na relaciji Čapljina- Ljubuški bio je u skladu sa voznim redom željeznice Mostar- Metković.

* U putopisu Modrića 1892. godine: „Nastavljam dalje kroz grad i ulazim u turski kvart. Možete ga prepoznati na prvi pogled, po neizbježnom bazaru kojeg čine male barakice iz kojih se, u homeopatskim dozama, prodaje sve što možete zamisliti. Trgovci mirno sjede prekrštenih nogu na ćepencima svojih minijaturnih radnji. Puše cigarete ili lule i ispijaju kafu“. (Modrich G. La Dalmazia romana- veneta moderna: notte e ricordi di viaggio. L. Roux e C., Torino- Roma 1892.)

* U putopisu Modrića 1892. godine: „Na jedinoj ulici koja prolazi kroz grad, nailazim na jednu gracioznu pojavu: Turkinja obučena kao sultanija u plavu svilu, u dugoj halji, s dvije nožice kao u vile u crvenim papučama, na glavi, fes od komadića crne svile, niz bisera oko svijetlog vrata“. (Modrich G. La Dalmazia romana- veneta moderna: notte e ricordi di viaggio. L. Roux e C., Torino- Roma 1892.)

1. Smail Špago.http://ljubusaci.com/2020/10/21/ljubuski-fotografija-iz-1899-godine/

2. Reinhard E. Petermann., Führer durch Dalmatien., Alfred Hölner, Wien 1899.

Dr. Halid Sadiković

(objavljeno na portalu ljubušaci.com dana 14. januara 2021. godine, autor teksta dr. Halid Sadiković, priredio Mithad Muminagić)

http://ljubusaci.com/2021/01/14/grad-ljubuski-1899-godine/

fotografije:

crno bijela fotografija: Ljubuški 1899. dr. Grzlo Czech

kolor fotografija, obrada: Aid Čizmić

(spagos)

Prije 91 godinu: Prvi strip o Popaju

 

Popaj se rodio na početku svjetske ekonomske krize, u stripu što ga je nacrtao Elzie Crisler Segar i objavio 17. siječnja 1929. Popajev tvorac nije bio duga vijeka. Umro je devet godina kasnije, od leukemije.

U ljubavi je s Olivom, ima posvojče Kiću – koji je, evo, već osamdeset i kusur godina beba u benkici, prijatelja Peru Žderu – privrženika junk-fooda, osobito pljeskavica. Životni neprijatelj mu je Badžo, golemi, neotesani i bradati frajer, koji svako malo uznemirava Olivu, jer je u nju zaljubljen.

Popaj je vrlo neobične fizionomije – izraz ozbiljnoga crtačkog genija – ružan, s vječitom lulom od kukuruzovine u ustima, ne osobito stasit, vrlo tankih nadlaktica, ali golemih šaka i napuhanih podlaktica, nalik buhtlama, s tetoviranim sidrom na svakoj. Nastao u vrijeme u kojemu su još uvijek bila svježa sjećanja na rane likovne avangarde, ali i kada je novinska karikatura bila na svojim vrhuncima, mornar Popaj nacrtan je u neočekivanom, senzacionalnom odmaku od realističnih obrazaca.

Iako je mornar, nikad ga nismo vidjeli na moru. Popajev se život tokom cijeloga našeg vijeka, od rođenja pa do smrti mojih oca i ujaka, odvio na kopnu, između dvije plovidbe. Čestit i dobrodušan – a kakav bi i mogao biti Kićin poočim – nesklon kavganju, premda naoko mrzovoljan – valjda zato što mrzovolja bez loših namjera dobro stoji morskome vuku i muškarcu onoga doba – neprestano je u prilici da brani Olivinu čast i svoj fizički integritet od Badže i sličnih nasrtljivaca. Oni su redovito krupniji i mišićaviji od Popaja. On je sitan muškarac, krhke građa, ali čeličnih mišića. U njima nije sabrano jako naslijeđe, nego ozbiljno i mukotrpno životno iskustvo. I, naravno, snaga špinata.

Popaj nije bio superjunak, ali je u jednoj stvari bio preteča superjunaka. Kada bi se našao u ozbiljnoj opasnosti, ili bi ga Badža, stjerao u kut, Popaj bi odnekud izvukao limenku špinata, otvorio je, sasuo je u grlo i napravio rusvaj. Špinat ne bi od njega načinio Superpopaja, ali mu je u određenom smislu davao inspiraciju. Nešto kasnije, u zrela doba superjunaka, Disney se narugao i njima, a pomalo i Popaju. Kada bi pojeo kikiriki iz ljuske, Šilja se pretvarao u Superšilju, junaka koji zavodi pravdu i spašava svijet.

(iz teksta miljenkojergović/20170113)

(spagos)

Prije 20 godina: Wikipedia

 

Ako danas tražite neku informaciju na internetu, onda ste vjerojatno odete na stranicu: Wikipedia. To je enciklopedija na internetu. Tamo se mogu pročitati objašnjenja određenih riječi i pojmova. Postoje tekstovi o važnim ljudima, mnogim različitim vrstama životinja, događajima u istoriji, i gotovo o bilo kojoj temi koje se možete sjetiti.

Jer Wikipedia je najveći leksikon na svijetu. Postoji na više od 300 jezika.

I sada slavi svoj 20. rođendan.

Amerikanac Jimmy Wales osnovao je lovaj eksikon 15. januara 2001.

Nejna posebnost: Za Wikipediju ne pišu neki posebno obučeni ljudi; svi ljudi mogu sudjelovati.

Ali je važno da su autori upoznati s nekom temom.

U svojim tekstovima moraju razjasniti odakle su stekli znanje o toj temi. Ovo je važno kako bi sve bilo u redu. Ljudi koji rade za Wikipediju, inače, za to ne dobivaju novac. I ne morate ništa plaćati, ako tamo želite saznati nešto više.

A ako se najmlađoj čitalačkoj publici neki tekst na Wikipediji učini previše komplikovanim: u međuvremenu postoji takođe i Wikipedia za djecu. To se zove "Klexikon".

(ksta)

(spagos)

Inauguracija – jedan osvrt kroz istoriju

Ceremonija inauguracije je zvanični početak mandata svakog predsjednika Sjedinjenih Država.

Tako će biti i 20. januara ove godine, kada će Joe Biden preuzeti funkciju od Donalda Trumpa.

Osvrt na devet zakletvi u američkoj istoriji:

4 april 1789. George Washington

Početak je bio pomalo zbrkan. U stvari, prvi predsjednik Sjedinjenih Država trebao je stupiti na dužnost 4. marta 1789. godine. Ali Zastupnički dom i Senat, koji su morali potvrditi njegov izbor prema novom ustavu, još nisu mogli bili prisutni: oštro zimsko vrijeme spriječilo je gospodu da u dovoljnom broju dođu u privremeni glavni grad New York. To se dogodilo tek početkom aprila, a George Washington, vrhovni zapovjednik američkih oružanih snaga u revolucionarnom ratu, postao je prvi predsjednik republike. Washington je vijest primio 14. aprila na njegovoj plantaži u Virginiji. Njegov dolazak u New York bio je trijumfalni put. 30. aprila je položio je zakletvu, koristeći formulu koju je od tada ponovio svaki njegov nasljednik, naime "Očuvati, štititi i braniti" ustav. Učinio je to na balkonu Federalne dvorane, gdje se sastajao Kongres, i time dao jedan primjer. Američki predsjednici polažu zakletvu pred javnošću kad god je to moguće.

4 mart 1801 Thomas Jefferson

4. marta 1801. bio je jedan od onih blagih dana ranog proljeća koji se u to vrijeme često događa u Washingtonu: ugodnih dvanaest stepeni, plavo nebo. Thomas Jefferson, čiji je izbor za trećeg predsjednika Sjedinjenih Država bio jasan tek nakon odluke u Kongresu (nakon 36 glasanja), smjestio se u gostinjskoj kući nasuprot Kapitola, novog sjedišta parlamenta, koji je bilo u izgradnji.

U pratnji kongresmena i oficira civilne milicije, ušao je u zgradu parlamenta oko podneva i položio zakletvu u dvanaest sati. Od tada je i to trebalo postati norma. Baš kao i činjenica da je kapela mornarice svirala za inauguraciju novog predsjednika. Bila je to prva inauguracija u Washingtonu, tada novoosnovanoj prijestolnici. Usput, to je ujedno bila prva inauguracija kojoj prethodnik novoizabranog predsjednika nije prisustvovao.

Naime, John Adams se posvađao sa svojim starim prijateljem Jeffersonom i tiho napustio Bijelu kuću u četiri ujutro.

4 mart 1829 Andrew Jackson

Andrew Jackson smatrao se čovjekom iz naroda, pa bi njegova inauguracija također trebala izraziti vezu sa jednostavnim građanima. I kako se to održalo! Jackson, general i ratnik, bio je prvi predsjednik koji je položio svoju zakletvu ispred Kapitola, na vrhu velikog stubišta na istočnoj strani zgrade. Tako je trebalo ostati do 1977. Došlo je skoro 20.000 ljudi, više nego što je tadašnji Washington imao stanovnika. Na kraju je uzbuđena gomila probila ogradu, koja je kao prepreka bila razvučena preko stepenica. Jackson je pobjegao kroz vrata na zapadnom pročelju Kapitola i na konjima se probio do Bijele kuće. Ali i tamo je već bila gužva, neki su se popeli kroz prozore. Ubrzo je predsjednička rezidencija bila pretrpana i Jackson je morao ponovo pobjeći. Situacija se ublažila tek kad se vani počeo sluđiti punč, a velik dio porculana bio je razbijen u pravom smislu te riječi. Navodi se da je materijalna šteta iznosila nekoliko hiljada dolara.

4 mart 1861 Abraham Linkoln

Vožnja Abrahama Lincolna dna njegovu inauguraciju u glavnom gradu, koji se u to vrijeme nalazilo usred zemlje robovlasnika, već je bila zlokobna. U Philadelphiji ga je slavilo stotinu hiljada ljudi, ali malo južnije, u Baltimoreu, morao je pod okriljem mraka ući u noćni voz za Washington. Sam se bojao pokušaja atentata. Ipak, Lincoln nije ostavio nijednu prepreku na putu da se spriječi prijeteći, predstojeći građanski rat. Znajući koliko bi to moglo biti uzaludno, nakon polaganja zakletve na stepenicama Kaptola, obratio se sunarodnicima na jugu. Pozvao se na "bolje anđele" iznutra, glasom dobra: "Mi nismo neprijatelji, mi smo prijatelji." Ali u isto vrijeme je pokazao ono što je trebao iznova dokazivati u godinama koje su slijedile: željeznu odlučnost. Neće tolerisati secesiju. Konfederalisti su malo kasnije odgovorili pucnjavom, a katastrofa u kojoj je bilo stotine hiljada mrtvih, nastavljena je.

4 mart 1933 Franklin D. Roosevelt

Ovo je vjerovatno najpoznatija rečenica koja je ikad izgovorena na polaganju zakletve jednog američkog predsjednika. Poznatija od bilo koje riječi, koje su se dvojica najvećih predsjednika, otac i osnivač George Washington i čuvar nacije Abraham Lincoln, tom prilikom obratili svojim sunarodnicima: "Dopustite mi da vas prvo uvjerim u svoje čvrsto uvjerenje", započeo je Franklin D. Roosevelt, “jedino čega moramo bojati, to je strah od samog sebe.“ I kao da je inscenirao, sunce se, na početku njegovog 15-minutnog govora, kojim je želio uliti novu hrabrost u depresivnu naciju, probilo kroz oblačno nebo iznad Washingtona toga jutra. 150.000 ljudi okupilo se ispred Kapitola, što je bilo jedna impresivna gužva. Ali puno više ljudi je ostalo ispred radija: Milioni Amerikanaca pratili su prenos govora uživo. Sigurno je reći jedno, ovo je bio početak sporog oporavka Sjedinjenih Država iz najdublje krize.

22 novembar 1963 Lyndon B. Johnson

To nije bila prva zakletva novog predsjednika nakon iznenadne smrti njegovog prethodnika, niti prva nakon pokušaja atentata. Ali je to sigurno bilo preuzimanje funkcije s najvećom dramom. Lyndon B. Johnson položio je svoju zakletvu 22. novembra 1963. u 14.38 po lokalnom vremenu na aerodromu Dallas u predsjedničkom avionu Air Force One. Kobni hici su bili ispaljeni na predsjednika Johna F. Kennedyja dva sata ranije, a sat vremena kasnije Johnson, koji se automobilom vozio iza Kennedyja, obaviješten je o njegovoj smrti. Kennedyjev brat Robert, koji je ujedno bio i državni advokat, savjetovao je da se polaganje zakletve odmah pristupi.

Johnson je položio zakletvu dok su mlazni motori već radili za povratni let u Washington, njegova supruga Lady Bird zdesna i Kennedyjeva udovica Jacqueline, sa njegove lijeve strane u ružičastom Chanel kostimu, na kojem se jo mogla vidjeti krv njenog supruga. Okrenuvši se prema njoj, Johnson je rekao: "Cijela nacija oplakuje vašeg supruga."

9 august 1974 Gerald Ford

Riječi novog predsjednika ostale su toliko pamtljive, koliko su okolnosti njegove zakletve bile izvanredne. Gerald Ford je bio prvi predsjednik Sjedinjenih Država koji je preuzeo dužnost jer je njegov prethodnik dao ostavku. Richard Nixon izjavio je ostavku u televizijskom obraćanju naciji 8. avgusta 1974, nakon što je postalo jasno da će ga Kongres opozivati zbog odgovornosti za skandal Watergate. Ford je kasno tog jutra otpratio Nixona iz Bijele kuće i položio zakletvu u 12.05 sati u Easr Room, Istočnoj sobi. Glavni sudija Warren Burger je za ceremoniju vraćen avionom vazduhoplovstva u Washington sa njegove posjete Holandiji. Ford, koji je bio izabran za potpredsjednika samo osam mjeseci ranije, obratio se sunarodnicima odmah nakon polaganja zakletve: "Građani, Amerikanci, naša duga nacionalna mora je gotova, naš ustav funkcioniše."

20 januar 1981 Ronald Regan

Prvo polaganje zakletve Ronalda Reagana za američkog predsjednika vrijedno je pažnje iz dva razloga. Kao prvo, bila je to prva inauguracija na zapadnoj strani Kapitola, ispred koje se prostire kilometar dugi park okružen monumentalnim spomen-obilježjima velikanima nacije: Washingtonu, Jeffersonu, Lincolnu. Tada je, prema New York Timesu, na inauguraciju došlo samo oko 10 000 posjetilaca. A mnogo više je bilo na narednim proslavama inauguracije, jer park nudi prostor za to.

S druge strane, bio je to događaj koji se dogodio hiljadama kilometara daleko od Washingtona, ali koji je uprkos tome ovu inauguraciju učinio nezaboravnim trenutkom u američkoj istoriji. Ubrzo nakon što je Reagan u zakletvi podigao desnu ruku, 52 Amerikanaca puštena su na slobodu u Teheranu, nakon što su 444 dana držani kao taoci u američkoj ambasadi koju su bile okupirale pristalice "islamske revolucije". Uzimanje talaca bilo je poniženje za SAD od kojeg se odnosi s Iranom još nisu oporavili.

20 januar 2009. Barack Obama

Bio je to, može se slobodno reći, jedan mega događaj među ceremonijama inauguracije američkih predsjednika. 1,8 miliona ljudi željelo je svjedočiti kako je Barack Obama, prvi crni američki predsjednik, položio svoju zakletvu ovog veoma hladnog, ali vedrog zimskog dana u Washingtonu. Toliko ljudi, prije toga nije bilo nikada - uprkos svim lažima koje je Donald Trump kasnije širio. Obama je pozvao sunarodnike da se ponovo ujedine, što se pokazalo uzaludnim. I obećao je da će zemlja pronaći put iz najveće ekonomske krize od depresije. Ono što se zapravo dogodilo, bio je najduži ekonomski oporavak u istoriji SAD. Kao i uvijek od inauguracije Thomasa Jeffersona, Orkestar mornarice, Marine Band je svirao, ali pravi muzički i emotivni vrhunac dana bilo je nešto drugo: Aretha Franklin je otpjevala neslužbenu nacionalnu himnu SAD, "My Country, 'Tis of Thee", poznata i kao “Amerike” jednu odu slobode.

(SDZ)
Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Stara pjesma

 

(1992 - 2012.)

Mostarski muzičari u kućnoj verziji oživjeli pjesmu, nastalu još 1992. godine, ali koja odlično pristaje i u ovo vrijeme korone.

Kako po novonastalim situacijama koje su suprotne onima iz poznatih mostarskih sevdalinki, a na motivima kojih je nastala ova pjesma, tako i po tome što je danas ovo jedini način da muzičari ostanu u kontaktu sa svojim fanovima.

muzika: Mustafa Šantić

tekst: Hamica Ramić

odsvirali i otpjevali mostarski muzičari: Mustafa Šantić, Alen Gološ, Elmedin Balalić Titi, Adnan Jakupović, Salem Sihirlić, Asim Brkan, Dino Memić, Romeo Nikolić, Emir Gosto Šora i Hamza Šantić.

Link za pjesmu: https://youtu.be/GX2yzx1uvxo

(NovaSloboda.ba)

(spagos)

Prije 95 godina: Čovjek koji je prodao Ajfelov toranj

 

Prije 95 godina Victor Lustig je ovaj poznati objekat prodao jednom naivnom trgovcu otpada, sa nevjerovatnom poslovnom idejom i za puno novca

Kada je Victor Lustig, rođen u Češkoj 1890. godine, izveo svoj poznati potez, iza sebe je već imao dugu kriminalnu karijeru - kao prevarant, falcifikator i varalica. Odrastajući u dobrostojećoj porodici, uvijek se ponašao kao gospodin. Govorio je nekoliko jezika, bio je dobro obrazovan, elokventan i znao je smotati svoje žrtve u Europu i SAD, uz to prevashodno kao "Victor Graf Lustig".

1925. ponovo je bio u Parizu i pročitao članak u novinama pročitao članak u kojem se izbještavalo o oštećenjuo na Eiffelovom toranju i zahtjevima stanovništvada se što prije sruši željezno remek-djelo Gustava Eiffela (1832–1923), postavljeno za Svjetsku izložbu 1889. godine.

"Ostarjel"i toranj, koji se i danas sa antenom na vrhu uzdiže 324 metra visoko iznad pariškog neba, kvari gradski krajolik, rekli su podnositelji žalbe. To je Lustigu dalo ideju. Brzo je sam sebe "promovisao" u zamjenika generalnog direktora Ministarstva pošte i ponudio Eiffelov toranj na rušenje na lažnom tenderu - uz diskretne pozivnice šestorici pariskih trgovaca otpadom u mondenom Hôtel de Crillon na Place de la Concorde.

I svi su došli.

Naravno, kako im je rekao Lustig, razgovori su bili strogo povjerljivi. Jedan od njih, André Poisson, posebno je želio dobiti ugovor. Čelični okvir Ajfelovog tornja sa svojih 18 038 pojedinačnih metalnih dijelova težak je ukupno 7.300 tona, to je bio veliki posao.

Poissonova supruga je stvar smatrala sumnjivom, ali Lustig je brzo uspio otkloniti sve sumnje. Nakon toga je sve išlo vrlo brzo. Za ogroman novac u gotovini (tačan iznos nije poznat), Eiffelov toranj je promijenio vlasnika, a Lustig je ekspresno zaprašio u Beč. Tamo se iznenadio da u novinama nije bilo ni redka o njegovom uspješnom "poslu".

Prepredeno, rekao je sam sebi: Ako je uspjelo jednom, pokušaću i drugi put. Ali ovog puta je sve pošlo naopako. Jedan od trgovaca otpada, koji je ponovo diskretno pozvan na razgovore o prodaji, otišao je u policiju. Ovdje je prvi Lustigov trik ušao u akte, ali nije postao poznat javnosti. Poisson je nakon što je zaključen "super posao", otišao u Ministarstvo, kako bi pojasnio konačne detalje rušenja. Ali zvaničnici su mislili da je lud. Tako posramljen, suzdržao se od podnošenja žalbe - iz straha da će ga javno ismijavati kao idiota. Međutim, policija je sada već imala Lustiga na vidiku, a on je brzo krenuo prema SAD-u.

I ovdje je neprimjetno nastavio svoju kriminalnu karijeru, naravno s onim što je najbolje radio: falsifikjući i varajući. 1926. godine je čak otišao kod zloglasnog šefa mafije Al Caponea (1899.-1947.) u Chicago. Hrabro je tvrdio kako bi mogao udvostručiti 50.000 dolara za samo 60 dana. Inače uvijek sumnjičavi Capone bio je ubjeđen - i dao mu novac. Neposredno nakon isteka roka, Lustig se ponovo pojavio, ali je na stol stavio samo novac koji je prethodno bio uzeo. Žao mi je, izvinuo se, dogovor je raskinut, a on je bio gubitnik. Mafiozo vjerovatno nije očekivao toliko iskrenosti. Potpuno zbunjen, čak je dao navodno suzdržljivom gospodinu Lustigu 1000 dolara. To je bilo upravo ono što je on htio. Zaradio bi povjerenje gangstera poput Caponea, a to bi mu moglo biti od koristi, pomislio je. Bilo je baš tako, kao što će se kasnije pokazati. U godinama koje su slijedile Lustig se usredotočio prvenstveno na krivotvorenje. Svako malo bio je hapšen, ali je uvijek mogao naći izgovor.

A onda od 1934. godine „ više nije bilo zabavno“, kada je jedan apotekar bio na meti istražitelja krivotvorenog novca. Naišli su na kontakt po imenu "Grof Victor Lustig", čovjek koji je svojevremeno prodao Eiffelov toranj.

Uhapšen je. Ponovo je uspio pobjeći, ali su nakon četiri sedmice lisice su ponovo kliknule. Početkom decembra 1935. konačno je započelo suđenje Lustigu, osuđen je na 15 godina zatvora. Ležao je u zatvoru na ozloglašenom zatvorskom ostrvu Alcatraz. Obolio je od upale pluća 1947. godine, i umro u 57. godini. Kaže se da se Capone lično pobrinuo da ga "žilavi" momci u Alcatrazu ostave na miru.

Ajfelov toranj je, međutim, preživio svoje kritičare - danas niko biše ni ne pomišlja da govori o rušenju. Naprotiv: Eiffelova genijalna čelična konstrukcija svake godine privlači milione turista. Parižani su ponosni na svoju znamenitost, ona se smatra nacionalnim simbolom i remek-djelom modernog inženjerstva.Od 1991. godine se nalazi na UNESCO listi svjetske kulturne baštine.

(express)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)