Stare slike pričaju: Iz stare štampe, RK Tehničar 1967.

 

Tekst i slika su objavljeni u mostarskoj Slobodi 1967. godine.

Na slici: Radovanović Ljubo, Prce Ivan, Pašić Ljubo, Marić Zvonko, Kuljić Aco, Hukić Ahmet, Ćosić Himzo i profesor Džemal Burić.

RK Tehničar je te takmičarske 1967. godine bio kompletno sastavljen od raje iz II b razreda!

Deset godina školskog sportskog društva "Tehničar"

Rasadnik "zvjezdica"

Ove godine navršava se decenije postojanja Sportskog društva mostarskog "Elektromašinskog čkolskog centra". On sada ima sedam sekcija sa oko 300 aktivnoh članova. Toj cifri treba dodati i brojne mladiće i djevojke koji su uključeni u mnoga školska i međuškolska takmičenja, koja se često organizuju. S njima rade profesori fizičkog vaspitanja Burić, Hasanagić, Ivanković i Simonović. Ovaj kivartet stručnjaka "podijelio" je sekcije koje priprema i, praktično, s njima rukovodi.

Obje rukometne sekcije, muška i ženska postižu zapažene rezultate. One već nekoliko godina drže primat u takmičenju mostarskih srednjoškolaca.

U školskoj 1967/68 godini muška selekcija nadmeće se na dva "kolosijeka". Naime, jedna ekipa brani boje u školskoj konkurenciji, a druga se od jesenas bori u novoosnovanoj Zonskoj ligi. Zonaši su u prvoj etapi završili na četvrtom mjestu, samo dva boda iza prvoplasiranog konjičkog Partizana.

Stonoteniseri su, takođe, višestruki šampioni u konkurenciji srednjih škola, a ubrajaju se mešu najaktivnije članove društva. Svojevremeno su dva puta bili domaćini i republičkog prvenstva u stonom tenisu. Sa uspjehom se takmiče i na šampionatima grada, a lani su, recimo, reprezentovali Hercegovinu na Republičkim sportskim igraa u Sarajevu, gdje su u oštroj konkurenciji zauzeli treće mjesto.

I obje košarkaške ekipe se nadmeću u prvenstvu škola. To se odnosi i na šahiste i atletičare. Na tek najavljenom plivačkom šampionatu će se, takođe, pojaviti i predstavnici ovog Centra. Jednom rječju, nema takmičenja u gradu, pogotovo među srenjoškolcima na kome ne učestvuje bar jedna ekipa "Tehnučara". Uspostavljena je i čvrsta saradnja sa pripadnicima Armije, u stvari sa SD "Mostarski bataljon".

Fudbal je nesumnjivo najpopularniji. To svjedoči i nedavno prvenstvo Centra u malom fudbalu. Ono je okupilo 36 razrednih timova.

Razumljivo iz masovnosti se rađa i kvalitet. Mnogi članovi "Tehničara" sada nastupaju ili su nekad igtrali u gradskim klubovima. Tako se recimo većina rukometaša Veleža ponikla u ovoj sredini. Slično je i sa košarkašima Lokomotive. Svakako, njen najistaknutiji pojedinac bio je Dragiša Vučinić, državni reprezentativac i odnedavno član Crvene Zvezde iz Beograda. Bratić, Galić, Kevelj i drugi atletičari Veleža prve korake u "kraljici sporta" učili su upravo u školskom društvu "Tehničar"...

Otuda nije čudo što se tvrdi da je "Tehničar" najaktivnije sportski društvo u Mostaru. I razumljivo, morala su doći i zvanična priznanja. Dva puta je predstavnik ovog društva primio "Majsku nagradu" opštinske SOFK-e.

Za takmičenja se uglavnom koriste sportski tereni Elektromašinskog školskog centra. Međutim, najaktutniji problem su sredstva. A ona su, nesumnjivo, neophodna, pčogotovu otkako se rukometaši takmiče u Zoni. Ali, eto, u ovoj školskoj godini dotacija, ako se uopšte tako može da nazove, iznosila je svega 300 novih dinara, od čega je 200 dodijalila uprava EMŠC a ostalo Školski komitet Saveza omladine.

(m)

Stare slike i tekst (Sloboda 1967.) iz arhive Branko Vučina/cidom, 

slika RK Tehničar, arhiva Maturanti EMŠC 1969.

priredio: Smail Špago

Inicijativa za zbirku svjedočenja

 Inicijativa za izdavanje knjige, dokumentovanja o zatvaranju ljubušaka u logore i progon ljubušaka 1993 g.

Dragi Ljubušaci,

Udruženje ljubušaka u Norveškoj želi da pokrene inicijativu za izdavanje knjige, dokumentovanja o zatvaranju ljubušaka u logore i progon ljubušaka 1993 g. Razni portali demantuju ove istorijske činjenice i naša je obaveza da se istina dokaže i zabilježi.Kao što ste već možda pročitali na portalu ljubusaci.com, objavili smo već nekoliko priča o tim događajima.

Davno je bila 1993. godina koja nam je izmjenila životni put, životni smisao i životnu podlogu. Nažalost, još uvijek se vode rasprave kako, koliko, istina-neistina, prognanstvo – dobrovoljno iseljenje. Jedno stoji za sve ljude na svijetu: niko ne napušta svoje ognjište u kojem se osjeća sigurno u bilo koja doba dana i noći. U protivnom se potreba za sigurnošću, spašavanjem svoje egzistencije okreće u prognanstvo. Ljubušaci su kolektivno i individualno bili izloženi pritiscima, prijetnjama i zatvoru. Ovdje nema špekulacije.

Odstranimo sve špekulacije sa slovom na papiru, slovo koje će ostati iza nas za slijedeća vremena, generacije. Ne dajmo da drugi pišu našu istoriju. Radi ovoga vas pozivamo na lična učešća svojim izjavama šta ste doživjeli, pričama pod potpisom ili anonimno. Posjeduje li neko dokumentaciju, kopirajte i priložite. Što tačnije datume, to bolje! Potrebno nam je još priča, dokaza svjedoka koji su sve to prošli. Pošaljite nam vašu priču, vaše preživljavanje, bilo na Heliodromu ili u Ljubuškom tih dana. Molimo da se sve svede u granice kulturnog, bez vrijeđanja. Moramo misliti i na naše sugrađane u Ljubuškom. Ne brinite za gramatiku ili pravopisne greške, popravićemo po potrebi.

Ova zbirka bi bila naša izjava i naše slovo istoriji Ljubuškog – da se zna!

ROK: štampanje krajem 2020 godine.

Gdje sa zbirkom:

- Ministarstvo za raseljena lica?

- Prodaja!

(Nije nista provjereno)

Pošto je ovo još uvijek ideja, želimo vaše replike i vaše priloge. Bez obzira šta mislite. Moramo znati koliko je za ovako nešto. Mi želimo da se nova knjiga pripremi u toku godine, zato vas molimo da se javite uskoro. Ko želi ostaće anoniman, sve poštujemo, samo je bitna masovnost. Mnogo je ljubušaka bilo u logoru, nadajmo se da će većina učestvovati u pisanju historije koju ćemo ostaviti budućim generacijama. ...

Vaše priloge možete slati na email:

sibilabasic@gmail.com ili

mithadmuminagic@gmail.com

Udruženje ljubušaka u Norveškoj

Nakon ovih slika poželite da ste i vi bili na Woodstocku 1969.

 

Nakon ovih slika poželite da ste i vi bili na Woodstocku 1969.

Jeste li neko od onih ljudi koji ponekad požele da su rođeni u nekoj drugoj eri? Kako je sa vremenom 60tih? Autentična muzika, neobična moda. I kako bi bilo jednostavno sjajno, da ste mogli biti svjedoci Woodstocka 1969. godine. Festival o kojem danas ljudi pričaju.

U nastavku vam prikazujemo nekoliko neobičnih i dirljivih snimaka Woodstocka. Duh Woodstocka je uhvaćen u slikama, i nemate drugog izbora nego da zamislite kakav je to tada bio jedinstveni životni događaj.

15 avgusta 1969.

400.000 ljudi okupilo se tokom tri dana da bi slavili ljubav, mir, muziku i zajedništvo.

Opuštanje

Ljudi koji su u to vrijeme mogli doživjeti festival, bili su svjedoci brojnih opuštenih ljudi na svim mogućim pozicijama. Bio je to festival na otvorenom, što znači da je bio sa šatorima. Kao što ae vidi, muškarac na slici je pronašao savršeno mjesto za opuštanje i uživanje u dobrim vibracijama. Tada nije bio zabrinut za sigurnost, ali tko bi još želio napustiti Woodstock Festival?

Kao prvo, doći do tamo...

Mjere sigurnosti i planiranja u to su vrijeme bili labavije. Na festival se slijevalo toliko ljudi da ulice postale parkirališta. Svi su bili na putu za Betel, u Njujorku. Nakon što nisu mogli stiće do prvih redova, mnogi su se popeli na pozornicu. Ulice su bile zatvorene, ne službeno, ali policija je morala zatvoriti izlaze Harriman i Newburgh, kako bi zadržala što više ljudi. Svi su htjeli ići u Woodstock!

Legendarni Jimi Hendrix

Posetioci su morali čekati tri dugačka dana dok Jimi Hendrix konačno nije izašao na pozornicu. Njegov „Star Spangled Banner“ postao je legenda i ostao je nezaboravan. Bend s kojim je nastupao nije bila njegova stalna ekipa, to je bilo zbog činjenice da se njegov originalni bend raspao pred sami festival. I tako se dogodilo da je nastupio zajedno sa grupama Gypsy, Suns i Rainbows.

Janis Joplin

I Janis Joplin je takođe bila na Woodstocku i za njen nastup platili su joj 7500 dolara. Većina se još uvijek sjeća performansa "Piece of my heart", "Komad moga srca". Naravno, nastavila je pjevati pjesme i drugi dan festivala. Cijeli bend je helikopterom doletio na festival. Članovi benda su kasnije rekli da je to bio jedinstveni životni doživljaj, i da su svirali kao nikad do tada. Janis je pokazala jako stabilnna i ostatak festivala je provela sa ostalim posjetiocima.

Iznenađenje Johna Sebastiana

Nastup Johna Sebastiana zapravo nije bio planiran, ali nikada nije zaboravljen. Prvobitno je došao kao posjetilac i gledaoc, ali su ga organizatori festivala pitali da li želi nastupiti. Uhvatio je akustičnu gitaru i odsvirao svoje tri do tada neobjavljene pjesme. Jedinstveno!

Viš nego što su mislili

Bilo je teško pronaći pogodnu lokaciju. Prvi plan je bio da se festival održi u Wallkillu u New Yorku. Međutim, kada su organizatori shvatili koliki će festival biti veliki, promijenili su lokaciju u Bethel. Uprkos svemu planiranom, niko nije očekivao 400.000 posjetilaca. Očekivali su najviše 50.000. Manifestacija premašio sva očekivanja. Guverner Rockefeller je čak želio tamo poslati Nacionalnu gardu da se obračuna sa masama. Županija Sullivan je proglasila stanje opasnosti.

Nema mjesta diskriminaciji

Diskriminaciji nije bilo mjesta na Woodstocku. Pozvani su svi, bez obzira na porijeklo, spol ili dob. Roditelji su svoju djecu dovodili sa sobom, i djeca su bila uzbuđena što su bili tamo. Čak su i neke bebe rođene tamo, tokom festivala.

Govor Sri Swami Satchidananda

Duhovni učitelj Šri Swami Satchidananda impresionirao je posetioce dirljivim govorom. 400.000 ljudi ga je slušalo kako govori o energiji i snazi muzike. To ujedinjuje svemir, kako je rekao. Prema njegovim riječima to je bila najjača sila na svijetu.

Pravo mjesto

Cvijetni vjenčići, šarena odjeća i hipiji su prve misli kada pomislite na Woodstock. Bilo je to pravo mjesto za sve koji su željeli provesti vrijeme sa prijateljima, porodicama i partnerima i koji su željeli zajedno uživati u dobroj muzici.

Autobusi i karavan priklice, dokle oko može vidjeti

Područje je bilo puno karavan priklica i šareno obojenih, napuštenih autobusa. To je bio draz hipi kulture tog vremena i bilo je savršeno mjesto za zajedništvo i zabavu s prijateljima. Teško je danas to i zamisliti.

Kupovina

Na Woodstocku su se nalazili mali štandovi za prodaju umjetnina, odjeće i droge. To je činilo uzbuženje Woodstocka. Mnogi posjetioci napustili su festival noseći šarene majice. A ako niste spakovali dovoljno stvari za presvlačenje, nistee morali brinuti...

Neobična mjesta za spavanje

Uz sve uzbuđenje, muziku i drogu, nije bilo rijetkost da ljudi jednostavno zaspu tamo gdje su se zatekkli. Na slici vidimo umornog posjetioca koji se, umjesto kao većina ljudi u automobilu, udobno smjestio na motociklu.

Odaberite svoju avanturu

Ako se nas, pita "Gentle Path High Way" ili "Groovy Way" zvuče podjednako zanimljivo. Prilika da odaberete kako želite slaviti zvuči sjajno, i svakako vam je garantovala dobar provod na festivalu.

Početak Jam Sessions

Festival Woodstock mnogi vide kao mjesto rošenje Jam Sessions. Grupa ljudi koja sjedi u krugu, jednostavno osjećaju muziku i sviraju zajedno. Bilo da je to improvizirani instrument ili profesionalni, svi su pozvani da sudjeluju. Prijatelji i stranci sjedili su zajedno i uživali u muzici.

Zvučni sistem

Bill Hanley bio je odgovoran za ozvučenje na Woodstocku. Prema njegovim riječima, manifestacija je bila vrlo uspješna. Uprkos činjenici da se u to vrijeme očekivalo samo 150.000 ljudi, a ozvučenje je bilo usmjereno u ovu gomilu, 400.000 posjetilacaa nije imalo zamjerki i svi su voljeli taj Sound.

Jedinstveno iskustvo

Osjećate li se pomalo zavidnim, kad vidite sve ove prekrasne slike i čujete priče sa Woodstocka. Sigurno da posjetioci nikada neće zaboraviti ova tri dana na Woodstocku. Rado bismo voljeli vidjeti ljude kako zajedno slave, bez obzira na dob, spol ili porijeklo.

Zabava na suncu

Kao što je spomenuto ranije, mnogi roditelji su željeli podijeliti ovo sjajno iskustvo, pa su sa sobom doveli svoju djecu. Veliki ili mali, svako su imali ljeto svog života i nikad ga neće zaboraviti, jer je Woodstock otišao u istoriju muzike.

Porodice slave ljubav, mir i muziku

Ovaj otac je vjerovatno cool, koliko možete zamisliti. Nisu svi roditelji tako opušteni, da i njihova djeca učestvuju u muzičkom festivalu. Porodica na fotografiji zastala je, priredila piknik na travi. Opuštenu i laganu atmosferu možete osjetiti sa fotografije.

Latino Rock na Woodstocku

Carlos Santana i njegov bend doveli su Latin Rock u Woodstock. Publika ga je obožavala. Tokom intervjua za Rolling Stoneo, rekao je: "Pa, rekao sam vam:Hej, mislim da ću uzeti nekoliko psihodelika i dok ne dođem na red da izađem na pozornicu, osjećaću se sjajno. " Pogledao sam pored sebe, neko je rekao: 'Ako odmah ne izađeš, nećeš kasnije ni izaći.' "Ovo su neki od nezaboravnih trenutaka festivala. Svi su imali svoje momente života, slušajući Carlosa Santana na gitari i David Browna na basu. Ludilo!

Ljubav vlada svijetom

Dijeljenje je bilo još jedan važan čin na Woodstocku. Svi su dijelili hranu jedni sa drugima, jer je nije bilo dovoljno. Jednostavno, bilo je previše ljudi i nije se računalo sa hranom za toliko ljudi. Bilo je divno što su ljudi slavili ljubav.

Još sjajnih nastupa

U ova tri dana bilo je mnogo muzičkih nastupa. „Creedence Clearwater Revival“ i „The Who“ bili su dio umjetnika, koji su ovaj festival učinili nezaboravnim. Vjerovatno ne postoji Line-Up koji bi mogao nadmašiti Woodstock.

Stisnite ruke onima kojima je potrebno

Kao što je rečeno, ta tri dana ljubav je bila u zraku. Ljudi su se međusobno pomagali, a da prije toga nikako nisu ni poznavali. Pored muzike, to je bio i duh i svrha Woodstock zajednice. To je ono što je Woodstock učinilo tako jedinstvenim.

Na krovovima kombija

Oni ne samo da su bili stilski postavljeni, već su bili i savršeno mjesto za najbolji pregled festivala. Bili su nevjerovatno udobni i nudili su puno prostora. Mnogi su spavali u kombijima. Barem to zvuči ugodnije od spavanja na poklopcima motora ili motocikla. Faktor hipija je naravno ovdje bio posebno visok.

Sve je bilo dozvoljeno

Ljudi su mogli birati šta žele nositi na festivalu. Mnogima se svidio izgled batika (šarenila), a drugi su željeli privući pažnju i poslati poruku. Ne znamo je li gospodin na fotografiji bio drogiran. Međutim, njegova kreativnost je svakako bila izvanredna.

https://www.xfreehub.com/worldwide/woodst-ta-ge/25

(prevod:spagos)

Iz stare štampe: Izložba mostarskih vinara u Beču, 1898.

 

U časopisu "Nada" od 20.maja 1898. godine objavljena je vijest o otvaranju Jubilarne izložbe, koja je u Beču otvorena 30. aprila. U vijesti se kaže:

"Jubilarna izložba u Beču otvorena je dne 30. aprila u Prateru. Uz burne poklike i uz glazbu bosansko-hercegovačke pukovnije stupilo je Njegovo Veličanstvo car i kralj pred vrata rotunde, da u slavu pedesetgodišnjeg povratka svog nastupa na prijesto primi vesele čestitke svojih naroda, izražene u požrtvovanom nastojanju najčuvenijih sila obrtničkog svijeta i kulturnog rada za vrijeme od pola vijeka. I naša kršna i ponosna Bosna i Hercegovina doprinosi toj slavi svoj svjež vijenac, a uredništvo se je pobrinulo, da naši čitatelji i po njenim domovima i preko bratskih joj pragova ugledaju što prije u slici i opisu ono svježe lišće, koje evo u doba mirna rada buji na krijepkome dubu iz njezinih živih i sve življih slavenskih žila.

Bosna i Hercegovina je bila predstavljena rudarstvom, drvo-preradom, stočarstvom i slično. Bila su izgrađena dva velika paviljona za izložbene postavke Bosne i Hercegovine“.

U časopisu „Dom i sviet“ iz 1898. godine objavljen je tekst o jubilarnoj izložbi u Beču, na kome su učestvovali i vinari iz Mostara.

„U gornjem spratu eno vam opet bos.herceg. turistike, šumarstva, graditeljstva (s obilnim brojem osnova našeg Vancaša), naprednih rezultata s polja živahnog, školskog života, sobica literarnih, štamparskih proizvoda, pak ratarskih, voćarskih i vinogradarskih tečevina.

U ovoj potonjoj privrednoj struci izložiše glavni mostarski producenti gg. Jelačić, Aničić i Kovačević neke vrste kao „Žilavka“, „Blatina“ i „Skadarka“, te nije čudo, da je to vino tako brzo izišlo na glas“.

Fotografije: Paviljoni BiH na jubilarnoj izložbi u Beču 1898.

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Tragom jedne fotografije: Bilo je to u januaru 1963.

 

Slika nastala u januaru 1963. u vrijeme velikog poleda u Mostaru. Zbog poleda, snijega i hladnoće zimski raspust je potrajao čitav januar i prva sedmica februara 1963. O tome poledu je bilo više detalja i priče u drugim prilozima. Da smo se slikali te 1963 godine, nisam upamtio, a ni sanjao, da će se jadnog dana ova slika naći pred mojim očima.

Sliku je napravio komšija, legenda Hasa Kudra, a meni je proslijedio komšija Goran Zaklan.

Slikano je u bašči ispred Borozanove kuće, a iza nas je bijela zgrada u Stjepana Radića broj 32.

Raja redom, kako smo se prisjetili Goran i ja:

Gornji red: ?, Smail Špago, sa komadom leda u ruci, ?, Momo Mrkić

Srednji red: ?, Dragan Anteljević, ?, Ćako Puvača, Goran Baković, Goran Zaklan, ?

Donji red: ?,?, Mira Matrak, ?, Lenka Vučić, Svjetlana Vujičić, Goga Vučić.

Na slici su po Goranovoj izjavi Mićo i sestra mu, koji su stanovali odmah do Bakovića. Međutim ja ih ne mogu odgonetnuti.

Proteklo je od tada 57 godina i 6 mjeseci.

Ukoliko se neko sam prepozna, ili prepozna nekoga drugoga, bilo bi mi drago da nam to javi.

Smail Špago, 8. augusta 2020. godine

Jednom davno u Bejrutu

 

Jednom davno u Bejrutu

Mirisao je na kedar, zvali su ga „Pariz Bliskog Istoka“, takođe „Švajcarska Orijenta“.

Kad letite za Bejrut, istovremeno možete vidjeti snijegom pokrivene planine Libanon i planinsko blistavo Sredozemno more. Slično ovome Bog je sigurno mislio na raj.

Bio sam dva puta u Bejrutu.

1979, kada je kolega novinar upucan tokom građanskog rata. U to vrijeme je u Libanonu umrlo 250.000 ljudi. I tada sam izašao na ulice kao ratni izvještač. Kad je sunce zašlo, ožiljci u gradu su nestali. Bejrutu je dopušteno da slavi, vole dobru hranu. Imaju zabave do 6 sati ujutro.

Većina ljudi je trojezična. Francuski, arapski, engleski.

Bejrut me podsjeća na Pompeje. Grad koji je propao. Vezuv je u ruševinama ostavio Pompeje. Bejrut ne smije postati grad u ruševinama.

Bejrut je previše dobar da bi umro.

(Wagner/Bild 20200806)

Liban - Švajcarska Bliskog istoka

(tekst je objavljen na portalu B92.net dana 4. aprila 2010. godine, autor je Dragan Milivojević)

Liban je bio omiljen među bogatašima Zapada, jer sve ono što bi neko poželeo na malom prostoru bilo mu je tu na dohvatu - dole Mediteran sa neverovatnim plažama i lancima hotela vrhunske klase - gore ponosne Liban planine vrhova stalno okovanih snegom, vrhunsko vino, voće, muzika, noćni život neverovatno otmene prestonice. Bejrutski Korniš podsećao je na mondensko kansko šetalište Kroasetu sve do 1974. godine kada je započeo građanski rat...

Još kada su rani autori Biblije napuštali pustinju, naišli su na šumski raj i vrtove, neverovatne izvore vode, zemlju u kojoj su „tekli med i mleko“.

Sa ovom rečenicom skinutom sa turističkog sajta i mapom u ruci taksijem rentiranim u Damasku za 100 dolara krećemo ka Libanu, zemlji drevnih Feničana i njihovih dragulja, monumentima nekadašnje helenske, rimske i vizantijske imperije. Svojevremeno je ova arapska zemlja ponela naziv „Švajcarske Bliskog istoka“, a njen glavni grad Bejrut nazivan je „Parizom Orijenta“.

Bejrutski Korniš podsećao je na mondensko kansko šetalište Kroasetu sve do 1974. godine kada je započeo građanski rat, koji je okončan 1990. godine, skoro potpuno uništivši zemlju.

No, i pored kasnijih sukoba sa Izraelom (poslednji napad je bio pre tri godine), a i sukobima zaraćenih libanskih milicija, ova zemlja je nikla kao „feniks iz pepela“, a njena prestonica ponovo počela da navlači ruho francuske Kroasete, pa ju je prošle godine posetilo čak dva miliona turista iz svih krajeva sveta. Blizina hezbolaha

Nakon prelaska granice Sirije i Libana, pomalo se vraćamo u naše 90-e, jer su na svakom koraku dileri, koji na arapskom nude i menjaju libansku funtu za američke dolare, evro. Niko ih ne dira, iako je na granici more policije i vojske u maskirnim uniformama. Na samom graničnom prelazu uzimate vizu, za 48 sati besplatnu, tri dana 15 evra, a duže od toga - 30 evropskih novčanica.

Vođeni taksistom, Sirijcem Baselom, sa glavnog autoputa koji vodi ka Bejrutu skrećemo ka plodnoj dolini Beka, a u vazduhu kao da se oseća „miris baruta“. Tu u sedištu ove regije smestio se Balbek, naša odrednica i sedište Hezbolaha. Za nama je ostao moderan autoput, a ovaj lokalni vodi kroz naselja i ponekad se čini da će završiti u nekoj od kuća. Sve deluje živopisno, nesvakidašnje, i ljudi i mesta koja spajaju beskrajne plantaže jabuka, trešanja, jagoda, badema...

Tu su i kukuruzna polja i kojekakvi zasadi voća i povrća kojim obiluje ova plodna biblijska dolina kojom se stiže do jedne od najstarijih stalno naseljenih naseobina na svetu – 5.000 godina starog Balbeka, u rimsko doba zvanog „Grad sunca“. Doskora, kako saznajemo, ravnica je bila puna marihuane i ostalih zasada droge, koje je libanska država iskorenila.

Naš vozač pokazuje očiglednu nelagodnost što smo bliže sedištu Hezbolaha i uporno pričajući o čarima noćnog života Bejruta zapitkuje: „Zašto Balbek? Ko još ide u Balbek!“ Ne obraćamo pažnju na njega, a najzad prekida svoju tiradu da bi nam rekao: Hazari. Bacamo pogled i u ravnici u daljini naziremo šatorsko naselje najraznolikijih boja.

Toliko nam je trebalo da pređemo iz Srbije da bi ovde, što bi neko rekao u bespuću, saznali od Basela da lutajući junaci „Hazarskog rečnika“ Milorada Pavića, isti oni kojima se u kontroverznom svetskom bestseleru „Hazari vladaju svetom“, postoje i žive nadomak mesta gde je rođen feničanski bog Bal. Kako izgledaju nismo videli, samo konje koji su onako slobodno paradirali uz šatorsko naselje ispred koga na udaljenosti od par stotina metara stoji savremeni bilbord i reklamira neku od mobilnih telefonija Libana. Hram među dugim cevima

Ulazimo u Balbek. Put nas vodi pored monumentalne šiitske džamije iz koje izlaze nakon molitve oficiri Hezbolaha. Zastajemo za momenat i oni ljubazno pristaju da se fotografišemo, a sva nelagoda i neizvesnost koju smo osećali padaju u trenu, kao prašina nakon uranjanja u svežu kupku. Grad odaje siromaštvo, dosta dugih cevi, bunkera... Na sredini centralne ulice kojom vozimo vijore se crne, zelene i žute zastave.

Poslednja, obeležje Hezbolaha, najljućeg protivnika Izraelaca. I onda pred nama izranja istorija koja je ušla među svetska čuda, šest granitnih monumentalnih stubova Jupiterovog hrama, najviši na planeti. Nekada ih je bilo 20, a odavde su u doba Turskog carstva odneti i ugrađeni direktno u Aja Sofiju. Čuje se ponovo taksista koji zapanjen i zadivljen konstatuje: „A... zato Balbek!“

Sa kartom po bagatelnoj ceni krećemo za kustosom koji s ponosom objašnjava da ulazimo u kompleks hramova očuvaniji čak i od atinskog Akropolja. Posvećeni su Jupiteru, Bahusu, opasani sa 19 kolosalnih stubova visokih po 19 metara, i Veneri. Izniču na mestu koje i danas čuva ostatke hrama drevne Fenikije i njenog vrhunskog božanstva Bala. U Balbeku su za gradnju korišćeni najveći kameni blokovi u istoriji arhitekture, dužine 25 metara. Megalopolis u zemlji kedrova

Krećemo ka Bejrutu kroz Liban planine. Stanovnici uz more obilato koriste rajske blagodeti ovog podneblja, pa kad im dosadi Mediteran za pola sata su u Faraja Mzar Kfardebianu, mondenskom zimovalištu. Od Balbeka se smenjuju mesta Kasara, Anjar poznata po čuvenim libanskim vinima, a zemlja kedrova otvara za nas vidike ka moru i prestonici. Spuštajući se gledamo brda ispresecana platoima sa velelepnim vilama, poneke sa kedrom u dvorištu, drvetom koje je zaštitni znak ove zemlje i stoji i na državnom stegu Libana.

Bejrut se svojom lepotom pružio skoro duž cele libanske obale. Jer ako krenete na sever morskim autoputem ka Tripoliju udaljenom 85 kilometara, naselja se neprekidno nižu, kao da je cela obala srasla u jedan megalopolis. Bejrut ima nešto više od dva miliona stanovnika i jedno od glavnih obeležja njegove današnjice je ubijeni premijer Rafik Hariri, čije ime nose mnoge institucije.

Od lokalnog stanovništva saznali smo da su zemlja i Bejrut doživeli procvat pod njime, ali da je i on zgrnuo milione. Haririjev mauzolej je neverovatno obezbeđen, a smešten je u samom centru odmah uz kolosalnu džamiju Muhamed Al Amir koja pleni svojom zlatastom lepotom. U tom delu je i grandiozni parlament, zgrada libanske vlade i niz svetskih banaka, korporacija, hotela luks kategorije, butika sa najprestižnijim svetskim brendovima. Ovo podneblje obiluje kamenom i poput džamije sve je u bojama suvog zlata, a kuće starog Bejruta koje se ruše, ili su nestale pod ratnim granatama, nikle su u svojim replikama.

Između njih su arhitektonska atrakcija, soliteri koji paraju nebo. Milijarde se u ovom delu Bejruta „valjaju“ poput onih na Menhetnu. Grad je čist, a kada pogledate kako se ovde popločavaju ulice, sadi drveće sa specijalnim sistemom za zalivanje, zastidite se napravljenog u Beogradu. U poratnom, pomalo usporenom, Bejrutu se uveliko oseća uticaj Francuza, kao i u ostalim mestima duž obale, tako da ćete ovde čuti „mersi“, a ne arapsko „šukran“, kada vam se zahvaljuju.

Ova prestonica ima jedan poseban, elegantni, mondenski šmek zapadnih metropola, ali bez izgubljenog duha Orijenta i starih tradicija Arapa. Uopšte, način života ovde predstavlja balans hrišćanstva i islama. Bejrut je jedan od najraznolikijih gradova Bliskog istoka u pogledu religije i kulture, i ovde se nalaze hrišćani, muslimani i Druzi. Ukoliko ugledate japija, najpre će to biti hrišćanin, iako oni čine manji deo populacije. Večera uz talase

Omiljeno mesto svih je Korniš šetalište i park, nešto između već pomenute Kroasete i njujorškog Central parka. Ovde mladi džogiraju, stari igraju popularnu igru tavli, tinejdžeri se kupaju, poneko peca, zaljubljeni odlaze na stene, porodični ljudi uveče parkiraju kola, iznose kamp stolice i sto i uz nargile piju kafu, čaj, sokove...

Nikada nije dosadno, i sa malo i sa puno para, a ekskluzive je na svakom koraku. Ponekad se ulice Daun tauna zatvaraju i okružuje ih milicija, a to je signal da je uz džet set i neko od političara na nekom gala prijemu. Za one sa malo skromnijim budžetom, ako žele da probaju neverovatne morske čarolije libanske kuhinje preporučujemo „Posejdon“. Dok ručate ili večerate uz talase koji ponekad udaraju do prozora i čine događaj još uzbudljivijim, budite sigurni da će na svaki mig ili pokret jedan od tridesetak besprekornih konobara biti uz vas.

A ako imate baš malo para, krenite uzbrdo od Korniša ka Hamri i u bilo kojoj od radnji će vam napraviti izvrstan sendvič za evro do dva. Vlasnik jedne takve bakalnice, stari Muhamed, čim smo progovorili rekao je: „O Jugoslavija, Tito.“ I on je nekada, kao i mnogi stariji Libanci, protutnjao našim krajevima.

U Bejrutu obavezno posetite neki od muzeja, a nezaobilazno Nacionalni u kome je pohranjeno prastaro Feničansko pismo. Ukoliko je vreme za kupanje Kornišem ćete stići do Golubijih stena ili Stena samoubica, iza kojih su smeštene izvanredne gradske plaže. Tu neke ljubavi dobijaju tragičan epilog. U letnjim mesecima prava zabava za turiste su lokalni momci koji vešto savladavaju ambis skokom u talase Mediterana. Naravno, bogataši direktno iz luksuznih hotela, podzemnim tunelima idu ispod Korniša do mora, a sam državni vrh i svetska elita članovi su Jahting kluba i u tu čaroliju luksuza običan smrtnik ne može da zaviri. Apartmani libanskih milionera su poput onih u njujorškoj Park aveniji, veličine golf terena.

Ovaj biser Orijenta dalje otkrijte sami, kao i milioni drugih koji dolaskom ostvaruju životni san, ali pre polaska proverite svoje kartice, jer novac nećete moći da podignete na svakom bankomatu. Taksi nije skup, a minibusevi će vas bagatelno za dolar i po, dva odvesti gde god hoćete. Mi smo otišli do Harise ka severu, oko 26 kilometara od Bejruta. Sa visova poput Isusa u Riju ovde dominira Gospa od Libana. Doživljaj prolaska žičarom između višespratnica pa pravac u visove Žunje načičkane vilama je nezaboravan. Iz restorana se kroz granje kedra i raznih četinara pruža pogled na more i prelepe plaže sa palmama, hotel, marine, primorska mesta srasla jedno uz drugo.

Put nas dalje vodi obalskom magistralom u iskonski Biblos, nastanjen pretežno moronitima, koji će vas tek osvojiti za sva vremena. U njemu ostaci Fenikije, krstaša, starih hrišćanskih crkva i katedrala, a najveća je maronitska Jovana baptiste. Najromantičnije je mesto uz more, sa malim žalom, lukom načičkanom drvenim barkama sa čijeg mola ribari od rane zore najavljuju svež ulov i prodaju.

Odmah iznad uz obalu su restorani, a onda plaže sa novim vilama na jednoj i stari grad opasan feničanskim bedemima na drugoj strani luke, sa ulicom koja načičkanim drvenim vratima na radnjama podseća na „Ponte Vekio“ u Firenci. Iznad mora poput ukletog zamka je krstaško utvrđenje, a iza njega veliki hotel Edi sands rizort, vlasništvo jedne od žena iz multimilijarderske porodice Ford. Udala se za prebogatog Arapina iz Biblosa i danas su vlasnici više od trećine grada.

U Biblosu smo i njegovu staru i noviju istoriju saznali od maronita Rašida - Ričarda Jazbeka vlasnika dva restorana i knjižare. Slučajan susret pokazao je svu gostoljubivost žitelja, ali kako oni sami kažu i svu ludost koju u sebi nose, pa smo upoznali doktora sa imenom Tito. Lekari, dizajneri, inženjeri, vlasnici radnji, turisti, svi se okupljaju tu radi razgovora, pića, pesme, kao u nama bližim primorskim mestima i sve to sa pogledom na staru krstašku luku. Do duboko u noć kod Rašida se proteže pesma uz zvuke leuta. Tu i saznajemo da su svi manastiri u Libanu pravoslavni, jer su Arapi shvatili da je teško nagoditi se sa katolicima.

Maroniti kažu da su krstaši pohodili Jerusalim da bi razbili pravoslavlje i da je njihovo postojanje svedočanstvo toga. Kod Rašida smo tradicionalnu libansku večeru i piće za troje platili svega 11 dolara. U Bejrutu tako jeftino nećete proći, a iznenađenje je da kod maronita ima i svinjetine i slanine. Drevne ulice začaranog vremena nije ni čudo da leti opsedaju turisti sa svih strana sveta. Ovde je otkriveno Feničansko pismo, najveće arheološko nalazište fosila na svetu...

Liban nemojte da napustite da ne posetite rezervat kedorova u visovima Šufa do koga se stiže kada se iz Bejruta krene ka jugu, ka Sidonu i Tiru prepunim zagonetaka feničanske, rimske i vizantijske civilizacije. Tamo vodi Via Damor ili Put ljubavi, simbolično, kada se zna da je njime iz Rima ostavivši pisca Albarta Moraviju i udavši se za vođu Druza Valida Džumlata stigla spisateljica Karmen Ljara. Danas živi u palatama Betadina. Taj dvorac je, kažu, mesto reinkarnacije Druza, koji su inače zatvoreno, bogato islamitsko društvo, a njihovu svetu knjigu niko nikada nije video.

Za svakog u Libanu ovi visovi koji podsećaju na Švajcarsku su mesto ostvarenja „libanskog sna“. Čuveni Abu Musa dvorac svedoči o snu siromašnog dečaka da postane bogat zbog čega biva ismejan i batinan. On to uspeva i danas će vas lično provesti odajama dvorca u kojima voštane figure, poput onih iz muzeja Madam Tiso, „pričaju“o njegovom putu od siromaha do milionera.

I za kraj, znajte da su jedan od simbola ove čarobne zemlje Orijenta - žene nadaleko čuvene po svojoj lepoti.

(B92)