Sa stranica stare Štampe: Prva žena liječnica u Mostaru, 1893. godina

U časopisu “Dom i Sviet” iz 1893. godine objavljen je članak o imenovanju dr. Bohuslave Keck, prve liječnice u Mostaru:

“Ženski liečnik u Mostaru: Iz Sarajeva javljaju da je poglavica zem. Vlade za Bosnu i Hercegovinu imenovao gospodju dr. med. Bohuslavu Keck privremenim bosansko hercegovačkim oblastnim liečnikom u Mostaru. Ovo je drugi ženski liečnik u posjednutih zemljah. Gdja dr. med. Ana Bayer djeluje u dolnjoj Tuzli. Obje doktorice su Českinje”.

Inače, Bohuslava Keck rođena je 18.03.1854. u Češkoj i prva je Čehinja sa diplomom medicinskog fakulteta. Dolaskom u Mostar 1893 godine ističe se svojim znanjem i 1896. godine dobija stalno zaposlenje. Piše medicinske članke koji izlaze u raznim časopisima, između ostalih i u mostarskom "Osvitu". U toku svoga boravka u Mostaru, pomagala je pojedincima na opismenjavanju.

Od 1900 godine radi kao profesor na Višoj djevojačkoj školi u Mostaru. Vrhunac je dosegla 1898. godine, kada je liječila 1127 pacijenata (57% žena, 31% djevojčica, 12% dječaka).

Ona je prva počela savjetovati građane Mostara i upozoravati ih posebno na opaku bolest tubelkulozu. Međutim, nije ostala samo na savjetovanjima i objavljivanju članaka, nego je oštro zamjerala nadležnim organima na propustima koji ne omogućuju razvoj i primjenu moderne medicine. U listu Osvit iz 1905, u seriji od četrdeset nastavaka, ona upozorava sugrađane na potrebu higijenskog stanovanja, odijevanja, dječjeg odgoja, izbora zvanja, način njege bolesnika, kao i potrebu redovitog kupanja i dezinfekcije. Već sljedeće godine, ponukana pojavljivanjem brojnih slučajeva tuberkuloze, objavljuje seriju priloga pod naslovom „O tuberkulozi pluća te o načinu kako se ima ista suzbiti.”

Nakon osamnaset godina plodnog rada, dr. Bohuslava Keck napušta Mostar i vraća se u rodnu Češku. Zbog zdravstvenih problema izazvanih dijabetesom umire 17.10.1911.

fotografije: tekst iz časopisa i dr. Bohuslava Keck

priredili: Armin Džabirov/Smail Špago/ Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Sa stranica stare štampe: Mostar, kao mirno gnijezdo, 1891.

U američkim novinama „The Morning Call“ iz San Francisca, dana 11. januara 1891. godine objavljen je tekst o Mostaru, sa dvije grafike, koje predstavljamo u prilogu:

„...Kuće Mostara postaju vidljive, a dalje, skladno se uklapajujući u cjelinu, snježna kapa planine Velež je iznenađujuće lijep prizor.

Mostar samo djelimično ispunjava šta je obećavao, gledano sa uzvišene visoravni. Uprkos svojih 20.000 stanovnika, glavni grad Hercagovine, čini se kao mirno gnijezdo, sa mnoštvom nespretnih kuća, koje su sve nalik jedna na drugu, sa dvadesetak minareta koji se uklapaju u arhitektonsku monotoniju. Ali, istinski je zanimljivo posmatrati potpuno pravi orijentalni život koji vlada na ulicama. Oni koji nikad prije nisu vidjeli turski bazar posmatrat će sve sa velikom pažnjom, glasnu buku u dijelu grada, koji je beskrajan; između mirisnih drvenih ćepenaka, stoične tišine prodavača, naivne iskrenosti s kojom se svi poslovi obavljaju javno, na samom kraju ulice, pred očima svih prisutnih. Kujundžija lupa čekićem po bakrenom limu; obućar sjedi sa svojim priborom i izrađuje papuče; u susjednom prostoru krojač šiva svoju tkaninu (Oh, napredak moderne kulture!) šivaćom mašinom iz devetnaestog stoljeća; u drugom prostoru brijač poslužuje svoje cijenjene mušterije, nota benne - sapunom. Marširajući uskim ulicama, prolazi gomila strpljivih magaraca, nemilosrdno pretovareni: mali dječaci iz kafana trče tamo, amo sa malim metalnim limenkama ispunjenim smeđim, ukusnim napitkom, a vika nosača vode stapa se sa galamom i oštrim glasom prodavača voća, koji hvali svježinu svojih zrelih smokava i miris ukusnih dinja.

U uskim, sporednim ulicama, koje se protežu oko korita Neretve, mirnije je. Ovo su siromašniji dijelovi grada i istovremeno s prirodnom ljepotom. Rijeka Neretva, pravo planinsko dijete, dolazi gromoglasno kroz duboku provaliju, odvažno se provlačeći područjem...“

(prevod: Smail Špago)

U prilogu dvije grafike, Mostar 1891.

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Glava ti k'o Cocin bubanj!

Odakle dolazi?

Uzrečica “Glava ti k'o Cocin bubanj!” često se koristi u svakodnevnom govoru. Ali, otkud potiče ta izreka i šta je zapravo, kakav je i koliki je taj “Cocin bubanj” manje je poznato.

Misteriju Cocinog bubnja , koji je ušao i u narodni govor otkrio je Vehid Gunić i objavio u svojoj knjizi “Bosanske izreke strpljen – spašen” (Sarajevo 2011.).

Sve je počelo od Huseina Coce iz banjalučke Novoselije, koji se prisjetio priče o bubnju svog pradjeda ili čukundjeda.

“Bila su tri brata, tri Coce u nekom selu Coca kod Podgorice, pa ih dobro potjeralo trbuhom za kruhom. Jedan se, navodno, zaputio negdje prema Lici, drugi negdje južnije, a treći se, kao telal i dobošar, zaputio prema Banjaluci.

Iako Coce nikada nisu bile naročito muzikalne, ovaj je imao nešto malo dara za bubnjanje i za telalski, reporterski način prenošenja bitnih informacija.

Za razliku od dotadašnjih krajiških telala koji su imali bubnjeve malo veće od običnog defa ili tarbuka, ovaj je Coco imao bubanj kao onaj što su ga imali Ringo Star, Đorđe Đoko Kisić, Điđi Jankelić, Lučiano Paganote, popularni Feđa Isović ili Prijedorčanin Nasko Budimlić. Tako su, eto, i taj Coco, čiji su se potomci nastanili na banjalučkoj periferiji, a i njegov bubanj ušli u narodnu izreku,” navodi se Gunjićevoj knjizi.

(tekst objavljen na više portala)

U Mostaru se za isti pojam zna reći: Glava mu k'o Rondo!

(ramiz/viber 20200207)

Sa stranica stare štampe: Putovanje iz Dubrovnika, preko Hercegovine, u Fojnicu, 1842.

U časopisu „Danica ilirska“, broj 19. Tečaj VIII, u subotu 7. maja 1842. godine, objavljen je tekst o putovanju iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu.

Danica (Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka) bio je prvi hrvatski književni i kulturni list.

Izlazio je u Zagrebu 1835–49, 1853, 1863–67. kao sedmični prilog »Novina Horvatskih«; pod naslovom »Danica ilirska« objavljivan 1836–43, 1848–49, te 1863–67. godine. Njen pokretač bio je Ljudevit Gaj. Pridonio je afirmaciji štokavskog narječja kao hrvatskog jezičkog standarda. Najvjerniji saradnici u Danici bili su Dragutin Rakovac, Ljudevit Vukotinović i braća Mažuranić.

Ivan Franjo Jukić (Banja Luka, 8. jula 1818. – Beč, 20. maja 1857.) bio je hrvatski franjevac, prosvjetitelj, pjesnik, publicist, putopisac, jezikoslovac, hrvatski preporoditelj, književnik, kulturni, znanstveni i politički djelatnik.

"Putovanje Iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu.

(Konac).

Dubrave se sastoje iz 16 selah smešanog veroizpovedanja, turskih, rištjanskih, a najviše karštjanskih. Svako voće plodi ovde, osobito vinogradi, koji su u liepom položenju. Paroh rimski zajedno i Vicarius forancus Biskupie Merkansko - Trebinjske Dr. Vite Maslać liepo nas primi i ugosti, kod koga i prenoćismo, te sutradan 18. Studena (Nov.) pod mrak krenuvši se posle dva sata učinjenog puta zaustavimo se i razjašimo u gori Gubavici na drumu Mostarsko-stolačkom, gde i ostalo društvo kod vatre zastanemo. Odtale do Bune nije daleko, na koju još zorom 19. Studena (Nov.) prispemo. Ovo je ona reka, od koje Porfirorodni (de Adm. Imp. cop. 33) piše: retro montem vero flamen Bona, quod Graecis xalov significat. Buna imade pri bregu i selo, niže njega jesu saraji sadašnjeg vezira mostarskog, u kojih letom stoji, sagradjeni 1837 u ukusu (gledeći dvora) plemenitom Gotičko-talianskom. Pod palačom saliva se Buna u Neretvu, a više nje je kameniti od 13 svodovah most sazidan od stesanog četverokutnog kamena po svoj prilici u stara vremena, kako što gradja svedoči. Niže mosta umilno napravljeni su vitlovi, s kojimi se ob leto vezirevi natapaju perivoji 1 sat duljine, u kojih su presadjene sve voćke, koje taliansko podnebbje proizvodi. Do Mostara ima 2 sata; sama ravnina — polje Mostarsko — ljepote neizkazane! S leve strane huka Neretve, s desne polje raznim žitom izkitjeno putnika razveseljuju. Prešavši mi preko mosta, pitam ja mog kiridžiu: odakle izvire Buna? »Taman« veli on, »izpod Blagaja.« — »A ima li gdegod u Hercegovini grad, šeher, ol kasaba, koja bi se Hercegovinom zvala? — »Ta bolan, to je Blagaj, i sad ga jedni zovu Hercegovina; u stari zeman šta je bio Mostar? ništa; Herceg Šćepan nije bio u Mostaru, već u Blagaju, i sad je grad tvardji od Mostara, da bi se malo popravio!— «Stud. 19. rano dodjosmo u Mostar, i ja se odjaših preko Neretve u Hum mali. Mostar leži na vrlo lepom mestu kod reke Neretve, na podnožju planine Veleža, glavno je mesto cele Hcrcegovine, stolica vezira i vladike zaholmskog. Žitelji su u njemu Turci, rišljani i malo karštjanah, svega 18.000. Najznamenitji je most, od koga isti grad ime nosi. Sazidan je s kraja na kraj bez i jednog svoda, visok 450 stopah, a debljina zida 24 stope. Došavši u Mostar posetio sam O. Serafima Šolaju paroha i efimeria mostarskog sa željom, da me o mnogih izvesti, koja spadaju na istočnu carkvu u Hercegovini, kano o broju parohiah, žiteljah, imenoslovu, episkopah itd. Nemogavši ja za dugo stajati u Mostaru, hitijaše moj novi kiridžia, a on imajući posla, biaše na večerje arhandjelovog dana, zato moju želju obeća mi ispuniti pismeno; da i samu carkvu iz nutra ne mogah videti. Carkvu ovu sagradi Josip vladika 1833 s fermanom carskim od grada na 50 koračajah daleko pri strani; dugačka jc 17, široka 12, a visoka 6 aršinah, od kamena četverokutna, pločom pokrivena, opasana tolikim zidom, koliki je carkveni, i tuda se sahranjivaju vladike. Izvan ograde s jedne strane stoji kuća parohova, a s druge učionica u koju polazi 500 dece rištjanske i 40 karštjanske. Al šta se tu uči? samo čitati i pisati! A tko znade mesecoslov više ne ide u školu, on je svaršeni učenik! A gde je račun? ta to je bar za targovce potrebrno! — Žao mi bi, što se barzo imadjah deliti s Mostarom.

Hiti kiridžia bojeći se da snegovi ne zapadnu, pak bi valjalo opet partinu čekati. Tako pred sami mrak ostavim Mostar 20. Stud. ispratjen od priajateljah do nakraj Mostara, gde je porušena jedna džamia negda bivša carkva Sv. Jakova, koju Turci pretvoriše u džamiu, nu Mitrović Janko zapali ju. Posle' dva sata puta ustavismo se u selu Vojnu, i tu prenoćimo. Sutra dan 21. Stud. poranivši podjemo uz Neretvu levim krajem po putu karševitu. Obazrem se ja, al nad Neretvom magla na planini. »Kakva je ono Šimune planina?« — »»Ona je ista, koja je nad Mostarom, Velež; znaš li ti da je ono nesretna planina - Pomislim u sebi, sad će biti prepovedakah od vilah, kako su im se kose u tarnje zaplelo. »Zašto je nesretna?« priupitam ja.— »S one planine ljudi porez platjaju.« — »Šta bolan kako će se porez na planinu platjati?« — "»Ej zar se na jednu planinu porez platja, al ovde i na planinu platja se, i na onu drugu planinu maglu« — »Bog s tobom, gde će se na maglu porez platjati?« »Medjer li nisi čuo o onoj na planini magli?« — »Ništa« — »U stari neki zeman biaše veliki zulum, Turci dodju u ovdašnja sela, te počmu izpitivati, ima li još šta, na šta bi porez nametnuli, a baba će ti iz luga reći: ima, na Veleži magla leži; — na što Turci razsarde se, i na maglu veležku porez nametnu, koga platjaju i dan današnji.«« — Da zlotvora Babe! — Do podne dodjemo k vodi Drežnici, koju jedva na konju pregazimo. Reka ova izvire više sela tog imena, a kod Gaza saliva se u Neretvu, gde je most kamenit vodom izkvaren, a više njega po sata drugi ceo. S mrakom dodjemo pod Seline. Vas dugi božji dan nit vidismo sela, nit njive, nit išta, izvan s desne strane Neretvu; gde se prebacuje preko gredah, s leva pak karšne stene. Parvo selo vidismo Seline, i to preko Neretve, zato pod pećinom ledina bude naša postelja — Stud. 22. posle dva sata dodjemo na reku Grabovicu, na kojoj je kamenit most, a niže njega sliva se u Neretvu. Grabovica je tude modjaš nahie mostarske i neretvanske, Hercegovine i Bosne strožjeg smisla. Sad dakle nastupimo na zemlju travanjskog vczirluka, ostavismo Hercegovinu, ostavismo Ne retvu, ostavi nas ugodna hercegovačka jesen, poklopi nas u nahii pjuomskoj sneg, da parsti se od zimu stisnuše, i pisanju konac učiniše.

U M. Fojnici 1841. F. Jukkić".

Fotografije, Ivan Frano Jukić, (1953.) i naslovna strana časopisa Danica Ilirska, broj 19 iz 1842. godine)

priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(Novasloboda.ba)

Sjećanja na Mostar koga više nema

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 17 februara 20120 godine, autor je Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović – Sjećanja: Nagrade mostarskim amaterima, gostuju banjalučki pisci, besplatan odmor radnicima, rudari oborili rekord

Nastavljam serijal tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi i življenja u njemu.

Danas objavljujem tekstove iz 1977. godine – mostarskim amaterima dvije nagrade ua festivalu u Živinicama., besplatan odmor radnicima u Gradcu i Podgori, gostuju banjalučki pisci, rudari oborili rekord.

Abraševuć, 1976. godine

sala Abraševića

Mostarskim amaterima dvije nagrade

Djelo Borisava Stankovića “Koštana”, u izvođenju glumaca amaterskog pozorišta Radničko-kulturno-umjetničkog društva “Abrašević” iz Mostara, označilo je kraj 19. Festiavala amaterskih pozorišta BiH u Živinicama.

Prema opštoj ocjeni, ova predstava bila je najbolja na festivalu, o čem,u giovore i mnogobrojna priznanja.

Makso Grubelić za ulogu Hadži-Tome i Maida Rizvanić za ulogu Salčeta dobili su nagradu stručnog žirija.

Pored toga, Mostarci su dobili priznanja za režiju, scenografiju i kostimografiju.

(8.6.1977. godine)

Mostarsko odmaralište Gradac

Besplatan odmor

Od 21. juna, u odmaralištima u Gradcu i Podgori boraviće prva grupa od 500 ardnika iz mostarskih radnih oprganizacija, koji će se odmarati o trošku Opšštinskog vijeća Saveza sindikata u Mostaru.

Prilikom određiavanja koji će radnici koristiti bnesdplatan odmor na moru, vodiće se računa o materijalnom stanju i otežanim uslovima na radnom mjestu.

(13.6.1977. godine)

Dom kulture, Radnički univerzitet, 1976.

Gostuju banjalučki pisci

Na poetskoj priredbi, koja će se večeras održati u amfitetaru Radničkog univerziteta u Mostzaru nastupiće članovi banjalučke podružnice udruženja književnika bosne i Hercegovine.

Oni na ovaj način uizvraćaju posjwetu mostzarskim piscima, koji su krajem prošle godine prireduili književno veče u gradu na Vrbasu.

Na večerašnjoj priredbi nastupiće Kemal Coco, Ismet Bekrić, Ranko Risojević, Irfan Horozović, Mesud Islamović, Ranko Preradović, Ranko Rakita, Dragan Studen i Miljko Šindić.

(27.6.1977. godine)

Rudarska kapija, Mostar, 1960-tih

Rudari oborili rekord

Za prvih šest mjeseci ove godine, rudari Rudnika mrkog uglja u Mostaru iskopali su 118.000 tona uglja.

Na ova način, rudari su oborili vlastiti rekord postignut prije dvije godine, kada su za prvih šest mjeseci iskopali 103.000 tona uglja.

Dosta slabiji finansijski rezultat od planiraranog, do čega je došlo usljed pogoršanja odnosa jalovine i uglja “natjerao” je mostarske rudare da se još više angažuju.

(29.7.1977. godine)

(NovaSloboda.ba)

Džamija i mahala Fatime kadun na Carini

(tekst iz knjige o mahali Carina, koja je u pripremi, napisao je Ahmet Kurt)

na slici: Fatime kadun džamija iz 1902. godine ukomponovana na isto mjesto

U tekstovima gdje se spominje džamija Fatime kadun uvijek se ponavlja pet istih pogrešaka: Da je to jedina džamija sa četvrtastom munarom, da ju je gradila Fatima Šarić koja je napravila i sahat-kulu, da je džamija jedini ženski vakuf, da je to bila nekakva ženska džamija, te da se džamija zvala Kazazića. Nijedna od ovih pet tvrdnji nije tačna.

-Osim Fatime kadun džamije u Mostaru je i Ćejvan ćehajina džamija napravljena sa četvrtastom munarom, koja je krajem XIX stoljeća zamijenjena munarom ortogonalnog presjeka. Osim ove dvije džamije sa četvrtastom munarom u Hercegovini munaru kvadratne osnove imale su još džamija u Dabrici, Avdića džamija na Planoj (Bileća), Čelebića džamija u Donjoj Bijenji, džamija u Kruševljanima, džamija Hasan-paše Predojevića u Bileći i Telarićeva džamija u Bijeljanima kod Fatnice. Takođe je i najstarija munara džamije u Kljunima bila kvadratne osnove. Kada se spominju kvadratne munare džamija, možete pročitati tvrdnje da su te munare po ugledu na zvonike crkava gradili dubrovački klesari. Time se sugeriše da tadašnji muslimani nisu bili u stanju ozidati jednu tako jednostavan objekat, pa da su to morali raditi Dubrovčani. Kada znamo kakve su monumentalne sakralne objekte na prostoru Balkana podigle Osmanlije jasno je da se tu prije radi o tendecioznom omalovažavanju osmanskog naslijeđa, nego o neznanju pisaca ovakvih tekstova. Tu se jednostavno radilo o tome da vakif nije imao dovoljno sredstava da ozida ortogonalnu i višu munaru, koja je zahtijevala duplo više rada i para nego svi ostali objekti džamije.

-Dobri Hivzija Hasandedić je na osnovu onda raspoloživih dokumenata zaključio da je džamiju podigla oko 1620. godine Fatima, kćerka Ibrahima Šarića, koja je podigla i sahat-kulu. Kasnije je otkriveno više dokumenata koje ispravljaju Hasandedićevu tvrdnju. Tako je rah. Ahmet S. Aličić preveo i obradio detaljni katastarski popis vilajeta Hercegovina koji je izvršen 1585. godine. Te godine mahala Fatime kadun je bila najsjevernija mahala Mostara, a u tefter je popisivač doslovno napisao da je džamiju podigla „rahmetli gospođa Fatima, kćerka rahmetli hadži Mehmed-bega“. Pretpostavlja se da je ona bila kći Karađozbega koji je umro 1564. godine. Vremenska razlika između Fatime kadun i Fatime Šarić je najmanje 50-60 godina, pa je jasno da su to dvije različite osobe. Džamija je vjerovatno podignuta jednog ljeta između 1560. i 1580. godine. Godine 1585. godine, kada je popis vršen, harala je i epidemija kuge na našim prostorima. Mahala Fatime kadun je te godine imala 52 kuće. U mahali je živjelo neobično mnogo kovača, ukupno sedam. Mahala je bila na sjevernom kraju grada, na raskrsnici Carske džade za Sarajevo i konjskog puta za Poveležje i dalje prema Nevesinju i Gacku, pa su putnici prilikom dolaska na mostarski Pazar ostavljali mahalskim kovačima na popravak dijelove zemljoradničkog oruđa i alata, kotlove, volovsku i konjsku opremu i drugo. Za razliku od ostalih mahala Mostara, u Fatime kadun mahale skoro svi stanovnici su bile zanatlije, osim Mehmeda koji je bio član posade Mostarske tvrđave. Takođe su u mahali živjeli po 3-4 krojača, papudžije i kožarska majstora. Zapisano je da je jedan stanovnik ove mahale cotav i da nije za vojsku.

-Ko letimično prelista neki od 4-5 sidžila Mostarskog kadije vidjeti će da ima desetine žena koje su uvakufile svoja sredstva za dobrobit zajednice.

-Džamija Fatime kadun se nije zvala ženska džamija radi toga što je pristup u džamiju bio dozvoljen samo ženama, nego je taj pridjev dobila po ženi vakifu.

-U jednom kratkom periodu od 1895. do 1903. godine mujezin džamije je bio Jusuf Kazazić, koji je takođe bio zadužen za kupovinu muma/svijeća, pa je u nekim putopisima iz tog doba zapisano da je to Kazazića džamija, što se kasnije samo prepisivalo. Tako Karl Peez u svojim putopisima iz 1891. godine Tere Jahje džamiju naziva Kisića džamija jer je u neposrednoj blizini stanovao Đorđe Kisić, otac kasnijeg šereta Vase Kise! Memi hodžina džamija se pred Drugi svjetski rat zvala Ribičina džamija, jer su, prvo Salih, a zatim Ibrahim Ribica bili mutevelije Memi hodžinog vakufa. Isticanje ovih kolokvijalnih imena džamija je pogrešno i čitaoce dovodi u nedoumicu.
Džamija je srušena 1947. godine.

(mostarski.ba)

Na Partizanskom 15. februara 2020.

Antifašisti nakon napada nastavili svoj marš: Da li je Mostar raj ili pakao

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba dana 15. februara 2020. godine)

Polaganjem vijenaca i dodjelom Februarskih priznanja uz prigodnu svečanost na Partizanskom –spomen obilježju završen je program obilježavanja Dana antifašizma u Mostaru uz poruke da je borba za antifašizam potrebnija sada nego ikada. Također, posthumno je dodijeljeno priznanje Srđanu Aleksiću.

''Živimo u vrijeme kad se pitamo i ne znamo da li je Mostar raj ili pakao. Srećom živimo i ove dane 75. godina obilježavanja oslobođenja Mostara, kad smo se okupili u ovolikom broju iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Opstajemo i ostajemo u vremenu kad bi najradije da nas pobrišu, ali evo čitavih sedam i pol decenija postojimo i djelujemo. Svako vrijeme nosi dobre ljude i još bolja njihova djela'', kazao je Milan Račić, predsjednik komisije za dodjelu nagrade nositeljima tih vrijednosti.

Stoga je kako je naglasio posthumno nagrađen Srđan Aleksić koji je kao ističe u svakom čovjeku vidio samo čovjeka, te je 21. januara 1993. godine spašavajući svoga druga Alena čiji je jedini grijeh bio u njegovom imenu, od četvorice pomahnitalih vojnika pretučen, da bi se od zadobivenih rana 27. januara Srđan vinuo u nebo.

''Imao je 26 godina a njegov otac je napisao da je umro vršeći svoju ljudsku dužnost. Ponosni smo da u vrijeme kad negatori svega dobroga pokušavaju da sve prekroje i preinače dodjeljujemo posmrtno ovu mostarsku četrnaestofebruarsku nagradu Srđanu Aleksić, kazao je Račić.

Ovogodišnji dobitnici Februarskih priznanja su i Ferid Buturović, Edin Zagorčić, Miralem Džajo, Dragan Markovina te dnevni list Oslobođenje, SPDK Prosvjeta i Crveni križ Mostar.

Svečanost je uveličao zbor Zahumlje iz Nikšića (Crna Gora), Alma Čaradžić i zbor O.Š. Bijelo Polje Mostar, a uz brojne govore prisutnima su se na Partizanskom spomen-groblju obratili predstavnici antifašista iz Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Srbije.

Pred oko 2000 okupljenih građana su podsjetili da je antifašizam jedine ideje koja može okupiti i sačuvati sve zajedno i ideje koja je stvorila modernu BiH.

Predsjednik Udruženja antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata (UABNOR) Mostar Sead Đulić je podsjetio na povijesna događanja, te se prisjetio i onih koji su živote dali za slobodu.

''Opet smo dočekani s grafitima, ali to smo i očekivali. Znamo koji centri moći kažu da se ovdje nešto smije ili ne smije odnosno može ili ne može. Nisam bez veze rekao da je ovaj grad okupiran od ljudi i politika koji ne misle dobro narodima koji ovdje žive. Oni se danas nas plaše. Sve što rade proizilazi ustvari iz njihovog straha. Mi nosimo ideje budućnosti i zajedništva, dok oni žive sa idejama daleke prošlosti i tu dolazi do problema. Slavimo danas slobodu. Razgovaramo o budućnosti nadahnuti idejama, snagom, voljom i optimizmom ljudi koji ovdje leže. To je naša priča'', poručio je Đulić na partizanskom spomen - obilježju u Mostaru.

No, podsjetimo da ove godine, kao ni ranijih svečanost nije prošla bez incidenta o čemu je naš portal već izvijestio.

(klix.ba)