Sa iste pozicije: Mostar, 1944. godine - nekada Donja, ili Dolnja, a danas Lacina ulica

konačno rješenje zagonetnog sokaka iz Mostara, 

sa slike iz 1944. godine

Mostar 1944. godine, Armin Džabirov

ostatak zida, prije rušenja, Ahmet Kurt

google mapa dijela Carine, Ahmet Kurt

označene tačke identifikacije, Ahmet Kurt

usporedna slika 1944. - i prije rušenja zida.

Lacina ulica 2019. Ibrahim Silić, - Donja ulica Mostar 1944. godine

Zahvaljujemo na trudu i interesovanju oko rješavanja gore postavljene slike iz 1944. godine.

Kako stoji ispod slike, postavljeno je ukupno 283 komentara, uz 181 „like“.

Lutali smo uokolo, kako u komentarima, tako i po Mostaru, pronalazili slične lokacije, čak smo za neke i tvrdili da su baš to one prave. Međitim, zahvaljujući upornosti ljudi koji su rođeni na Carini, i koji još od djetinjstva nose u sjećanju slike objekata duž Lacine ulice, nekada Donje, ili Dolnje, kako to stoji na karti iz 1900. te godine, te poprečnih sokaka, došli smo do konačnog rješenja. Posebno hvala svima onima koji su se prethodnih desetak dana potrudili da slikom dokažu koja je to prava lokacija.

Zahvaljujući iscrpnom komentaru i prilogu slikom, pravu lokaciju sa stare slike pomogao nam je riješiti Ahmet Kurt, čiju knjigu o Mahali Carina sa nestrpljenjem očekujemo.

Ovdje dajemo usporednu sliku koju je napravio Ibrahim Silić, 1. decembra 2019. godinae, sa ovom iz 1944. Vidimo da nakon 75 godina više ni jedna stara kuća nije nauzgor, a odavno nema ni đeriza uzduž ulice. Sve su ih zamjenile nove gradnje, pa se čak ne vide ni obrisi brda u daljini kao na prvoj slici, jer ih sakrivaju novosagrađene zgrade, sjeverno od ove lokacije.

Hvala još jednom.

(cidom tim)

(spagos)

Iz stare štampe: Smrt Alekse Šantića, 1924.

U francuskoj političkoj i literarnoj reviji "Les Annales", dana 27. aprila 1924. godine objavljen je slijedeći tekst:

"Prijateljske nacije Srbija, Hrvatska i Slovenija. Nacionalna poezija.

Aleksa Šantić, koji je upravo umro u svojoj 52. godini života u Mostaru, bivšoj prijestolnici Hercegovine, je bio jedan od najpopularnijih pjesnika Jugoslavije. Ni jedan drugi pjesnik iz njegove generacije nije uspio da prikaže ljubav prema rodnoj grudi s toliko entuzijazma i da iskaže tu ljubav tako jednostavnim jezikom prihvatljivim za narod. Njegove patriotske pjesme su imale uspjeha pogotovo u bivšim jugoslavenskim provincijama Austrougarske gdje su se recitovale po domovima kao ohrabrenje neophodno za otpor ugnjetavanju. One su, na neki način, davale tim nesretnim narodima povjerenje u budućnost koja je u Šantićevo vrijeme bio samo san, tek kasnije ostvaren. Njegova mala domovina Hercegovina, kao i Bosna i Dalmacija, oslobođene od austrougarske dominacije, danas su dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu slobodu je pjesnik, kao i mnogo njegovih sunarodnika, platio životom. Odmah po objavi rata Austrijanci ga šalju kao zatvorenika u koncentracioni logor u kojem je preživio razna mučenja i neimaštinu. Tu se i razbolio od neizlječive bolesti. Šantić je jedan od rijetkih pjesnika koji je proveo čitav život u svojoj domovini. Skoro da nije ni napustao svoj rodni Mostar. Jednom je poslušao savjet svojih prijatelja i otisao u Ženevu i Pariz. Odmah po dolasku u Ženevu osjetio je toliku nostalgiju da se 7 dana kasnije morao vratiti u Mostar. Iduće godine (1900.) dolazi u Pariz. Na veliko iznenađenje njegovih sunarodnika, Šantić je rekao da nije iskoristio svoju posjetu da vidi Svjetsku izložbu nego je otišao u Latinsku četvrt da se lično uvjeri da li je išta ostalo od onoga o čemu je pisao Murger (Henri Murger je francuski pisac poznat po svom romanu Scene boemskog života). Neki tvrde da bi Šantićeva vezanost za svoj rodni grad trebala biti proizvod tužne uspomene na mladost. U stvari, u svojoj 24. godini on je bio zaljubljen u jednu siromašnu djevojku koju je htio oženiti. Ta mu je djevojka bila i inspiracija za njegovu prvu ljubavnu pjesmu. Na žalost pjesnikovi roditelji su bili protiv te veze. Šantić se potom zakleo da se nikad više neće ženiti i zakletvu je i održao. Mlada djevojka je, kad je riječ o njoj, umrla od ljubavi. Otad pjesnik više nije ni pisao ljubavne pjesme, nego isključivo patriotsku poeziju. Uz sebe je nosio sliku te djevojke i, kad bi se desilo da prijateljima priča o svojoj ljubavnoj boli, uvijek je govorio da mu je jedina utjeha koja ostaje to da će biti sahranjen pored nje i da će tako konačno biti skupa u istom grobu. Jugoslavenska nacija je odala veličanstveno poštovanje svom velikom pjesniku putem grandiozne sahrane koja je organizovana u Mostaru. Na sahrani je bio prisutan čak i kraljev predstavnik. Vlada, Kraljevska akademija, Univerziteti Beograda, Ljubljane i Zagreba, Udruženja književnika iz cijelog kraljevstva su bili prisutni. Konačno, i pripadnici svih konfesija Bosne i Hercegovine su došli u Mostar da odaju zadnju poštu Aleksi Šantiću. To je bila najljepša počast koju su jugoslavenski narodi mogli odati ovom velikom patriotu.

Autor: D.Tomitch

(prevod: Mirza Lakišić)

fotografije: Aleksa Šantić i fotokopija iz revije "Les Annales"

priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Sudbina Partizanskog groblja je najbolji dokaz naše propasti!

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu žurnal.ba, dana 25. novembra 2019. godine, autor je Marko Tomaš)

Nema tako boljeg dokaza za nepokretnost i truljenje BiH od Partizanskog groblja, jer ovo što se tom spomeniku kontinuirano događa pokazatelj je da se u BiH ništa pod milim bogom ne mijenja. A upravo je to interes BH političkih elita. Mrzite se dok se lešina od grada i zemlje sama od sebe ne raspadne

Katkad me više čudi zgražanje nad nekim stvarima nego sami događaj koji zgražanje izaziva.

Postoje događaji koji već dugi niz godina imaju jasne pravilnosti. Evo, recimo, kontinuirano devastiranje Partizanskog spomen groblja u Mostaru jedna je od stvari koja se uvijek događa prije najavljenih posjeta određenih delegacija tom spomen parku.  Partizansko groblje tako je postalo neka vrsta medija putem kojeg se odašilju poruke političkim neprijateljima. Tim kontinuiranim čerečenjem Partizanskog groblja ono se sve više udaljava od svojeg spomeničkog značenja i postaje tek puki kamen kojim se suprotstavljene političke struje nabacuju inateći se jedna drugoj u pokušaju da, prosto, zapišaju teritorij grada Mostara i obilježe određenim nacionalnim predznakom.

Kad se svijetla ugase

Partizansko groblje u Mostaru nalazi se na listi nacionalnih spomenika i za njegovo odražavanje i obnovu, s obzirom na kategorizaciju, zadužena je Vlada Federacije. Do prije nešto više od godinu dana ovo spomen područje bilo je pod nadzorom kamera, noću osvijetljeno, a osiguravali su ga i zaštitari. Kada je ugovor sa zaštitarskom agencijom istekao kamere su pokupljene, a zaštitari su napustili prostorije u kojima su nadgledali video nadzor spomenika.

Čim su svjetla na Partizanskom ugašena nije trebalo dugo da građani Mostara ponovno na to mjesto počnu odlagati smeće. Trava na terasama na kojima su položene spomen ploče opet je podivljala i stvari su se vratile manje-više u stanje u kojem je spomenik bio prije njegovog čišćenja i saniranja. Spomenik, dakle, nije u potpunosti obnovljen i konzerviran, on je bio samo očišćen i kozmetički uređen, a stvarna obnova ostavljena je za neka bolja vremena koja u BiH nikako da dođu.

Razbijanje spomen ploča i njihovo razbacivanje ipak se nije dogodilo sve do ovog vikenda. Više je od godinu dana prošlo otkad je Partizansko prepušteno na milost i nemilost sada već poslovičnoj nebrizi Mostaraca za vlastiti okoliš. Svo to vrijeme nitko nije dirao spomen ploče na groblju. Čekala se, dakako, prava prigoda. Ona je, eto, došla nešto malo više od godinu dana nakon abortiranih bosanskohercegovačkih izbora i više od godinu dana, ponavljam otkad je zaštitarska agencija s kojom nije produljen ugovor o suradnji napustila Partizansko groblje.

Kao i obično, Partizansko je, dva dana pred obilježavanje Dana državnosti BiH, ponovno postalo nekom vrstom političke oglasne ploče preko koje se političkim neistomišljenicima šalje poruka kako na ovo mjesto nisu dobro došli. Ako ovaj spomenik gledamo kao metaforu cijelog Grada onda je valjda jasno da se time poručuje da u našem malom gradu ima mjesta samo za ljude s određenim, vrlo specifičnim političkim svjetonazorom.

Oglasna ploča mržnje

Ratno nasilje u Mostaru simbolički i jeste krenulo s Partizanskog groblja. Od tada je ovo spomen područje pretvoreno u oglasnu ploču za isticanje mržnje i nesnošljivosti. Dojma sam da za sam spomenik nije briga ni ljude koji ga uporno devastiraju pred svaki najavljeni organizirani posjet, niti ljude koji to područje koriste za sve nesuvislije mitingovanje. Tako, eto, svatko na svoj način pljuje po samoj suštini tog spomenika koji bi trebao služiti kao opomena i podsjetnik na to kako organizirano ljudsko zlo ubija našu mladost a s mladošću i budućnost, ne samo Mostara nego i bilo kojeg drugog grada na svijetu. Spomenik je to koji ne bi nikome trebao služiti za političko inaćenje pogotovu ako uzmemo u obzir sve agresivnije istupe onih koji se, navodno, zalažu za tzv. suživot i vrijednosti za koje su se borili ljudi čija imena stoje uklesana u spomen ploče na Partizanskom groblju. Ljudi nikako da shvate da na istupe političkih imbecila ne treba reagirati istim sredstvima jer će tako i vlastito djelovanje vremenom izjednačiti sa onima koji su im nominalni politički neprijatelji. Prijetnje samoorganiziranjem i poduzimanjem zna se kakvih mjera nisu ništa drugo do režanje i zveckanje oružjem.

Iskreno, meni je potpuno svejedno pod kojim simbolom maršira mržnja. Znam da je ona nešto čega bi se trebali riješiti ukoliko itko više uopće gaji ikakvu nadu da do bilo kakvih promjena u BiH može doći bez ponovnog ubijanja i istrebljivanja drugih i drugačijih.

Grad zatrovan mržnjom

Mostar je grad zatrovan mržnjom. Dapače, već je odavno doživio sepsu. Sve su mu vitalne funkcije otkazale i onako kako je Partizansko bilo spomenik ljudima koji su se borili za oslobađanje Mostara tako je današnji Mostar postao tek nadgrobna ploča Gradu koji je nekada stajao na tom mjestu. Ljudi tu nisu ništa više nego bakterije koje mržnjom rastaču lešinu pod tom nadgrobnom pločom. Oni kojima mržnja nije pogonsko gorivo kolateralna su šteta, životare zatrpani u toj grobnici. Kada kisika nestane i oni će se ugasiti i postati dio tame koja prijeti postati vječnom.

Mostar je i metafora Bosne i Hercegovine. Pa se dobro zamislite kuda zemlja u kojoj ni više od godinu dana od izbora nije došlo do uspostavljanja svih razina vlasti. Ne liči li sad već i cijela BiH pomalo na Mostar, grad čijih se posljednjih lokalnih izbora ne sjećaju djeca rođena u ovom stoljeću? Sepsa se širi i o tome bi trebali razmisliti svi oni koji se smatraju dobronamjernima ali od drveta ne vide šumu pa nikako da osvijeste da i njihovo djelovanje u ovim okolnostima samo dodatno doprinosi daljem održavanju stanja truljenja koje je sve nepodnošljivije za život.

Jasno je svima da devastiranje Partizanskog groblja može zauvijek prestati samo jednom političkom porukom do koje nikako da dođe. A za to odgovornost snose svi politički čimbenici u Mostaru. Teško je vjerovati da to čini grupa neidentificiranih maloumnih huligana o svom trošku i za svoj groš jer im je baš jako stalo do toga da prijete drugima i foliraju kako su oni ti koji određuju tko se kuda smije kretati.

Jasno je da je to jedan od odraza politike koju vode čelnici BiH Hrvata. Isto tako je jasno da takvi, naizgled bezazleni, ideološki sukobi koriste i njihovim političkim partnerima s bošnjačke strane. Mržnju treba održavati, a nema jednostavnijeg načina od pljuvanja spomenika koji je za sve žive politički i ideološki neupotrebljiv jer previše je tu onih drugih sa sumnjivim imenima, a svi su ionako sahranjeni pod petokrakom.

Najbolji dokaz truljenja

Nema tako boljeg dokaza za nepokretnost i truljenje BiH od Partizanskog groblja, jer ovo što se tom spomeniku kontinuirano događa pokazatelj je da se u BiH ništa pod milim bogom ne mijenja. A upravo je to interes BH političkih elita. Mrzite se dok se lešina od grada i zemlje sama od sebe ne raspadne. A to je konačni interes svih političkih struja u zemlji. Osim onih naivnih političkih aktera i aktivista vrijednih iskrenog žaljenja. Kao i obično oni će u cijelom procesu najviše patiti. Borit će se i na koncu biti izdani od onih koji su s figom u džepu govorili kako žele iz korijena promijeniti stvari.

Neki sam dan pravio spisak nasilnih zločina koji su se u BiH dogodili u posljednjih nekoliko mjeseci. Odustao sam jako brzo. Skoro trideset godina nasilje se u ovoj zemlji brižno uzgaja kao jedini mogući model međuljudskih odnosa. Dugo je u BiH vladala mučna pasivna agresija ispod koje je tinjala rastuća mržnja koja polako počinje dobivati svoj pravi oblik. Ubojstva, paljevine, pljačke, samoozljeđivanja, samoubojstva, tučnjave, nasilje u obitelji u sve su većem porastu.

Kako rekoh, to je posljedica mržnje koju se više ne da zatomiti. Od pasivne agresije koja je obilježila vrijeme od 1995. godine ostala nam je samo agresija. Puštena da vlada ulicama naših gradova, da nas dodatno zatruje i na koncu pretvori u bijesne pse s kojima se ne može ništa drugo osim držati ih u BH karantenu dok ne pomru. To je jedina promjena u BiH od rata na ovamo, pasivna agresija postaje samo agresija, glupa, nedotupavna manifestacija mržnje koja najviše štete prvo nanese onome koji je osjeća a onda pokulja vani i krene uništavati sve oko sebe. Nema tu nikakvog političkog programa. Samo destrukcija radi destrukcije. Obična glupost koja nam na kraju svima ima doći glave.

Odavno sam se prestao zgražati. Besmisleno je. Zdrav razum u BiH odavno ne pije vode. Samo vi i dalje radite na vlastitoj propasti. Sijte mržnju umjesto ljubavi. Smrt umjesto života. To ćete i požeti. Nitko tu ništa bolje nije ni zaslužio s obzirom smo svi nasjeli na neku političku prevaru pa uporno guramo tuđa kola uzbrdo misleći da time pomažemo sebi, da smo nacionalno osviješteni, patriotski nastrojeni, na strani nekakve povijesne pravde. Ali tako to biva kad se rodiš glup. To nije operabilno pa ti ostane za cijeli za život.

(zurnal.info)

Iz istorije: 29. novembar, Dan republike koje više nema

Današnji datum, 29. novembar obilježavao se u bivšoj državi kao Dan Republike, čime se podsjećalo na Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), koje je održano u Jajcu. Drugom zasjedanju AVNOJ-a prisustvovalo je ukupno142 delegata, u Domu Kulture u Jajcu. Rad delegata počeo je himnom Hej Sloveni, u izvođenju pozorišnog hora narodnog oslobođenja oko 19.20, a završio je u 5 pet sati ujutru.

Predsjednik AVNOJ-a, izabran na prethodnom zasedanju u Bihaću 1942., dr. Ivan Ribar je otvorio zasedanje svojim uvodnim referatom "O radu AVNOJ-a između dva zasedanja".

Na zasjedanju su donesene odluke ustavnog karaktera, izgrađeni su vrhovni državni organi nove Jugoslavije, a 29. novembar je zapisan kao datum stvaranja nove države.

Formiran je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, država više nije bila kraljevina, kralju Petru II Karađorđeviću i vladi u izbeglištvu je zabranjen povratak u zemlju, koja će po završetku rata, 1945.godine postati FNRJ, Federativna narodna republika Jugoslavija, federacija šest ravnopravnih republika. Funkcija predsjednika “prve vlade” nove Jugoslavije povjerena je Titu.

Osnovan je i TANJUG, telegrafska agencija nove Jugoslavije, koja je u svijet slala vijesti o antifašističkoj borbi

Na dvogodišnjicu zasijedanja u Jajcu, 29. novembra 1945, dotadašnja Demokratska Federativna Jugoslavija preimenovana je u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, što znači da je monarhija i formalno oborena, a 31. januara 1946. proglašen je prvi Ustav FNRJ.

Poslije završetka rata, od 1945. godine, 29. novembar proslavljan je kao Dan Republike i bio jedan od najvećih praznika u nekadašnjoj SFRJ.

Prema tadašnjem Zakonu o državnim praznicima, proslavljao se dva neradna dana, uz svečane akademije u glavnim gradovima republika bivše države, počasne plotune, a 1964. godine ustanovljena je i nagrada AVNOJ-a.

Na Drugom zasjedanju AVNOJa slikar Đorđe Andrejević Kun je oblikovao grb nove države, koji je predstavljen sa pet baklji, okruženih žitom, i koje gore zajedničkim plamenom (simbolizuje pet naroda: Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce). Dvije decenije kasnije dodata je i šesta baklja, koja predstavlja Muslimane-Bošnjake.

Dan Republike slavio se od 1945. godine i bio je jedan od najvećih praznika SFRJ, Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Praznovalo se dva dana, 29. i 30. novembra,

Sa raspadom SFRJ, prestalo se sa obilježavanjem Dana Republike u svim republikama nekadašnje zajedničke države osim u Srbiji. Dan Republike ostao je zvanični praznik u Saveznoj Republici Jugoslaviji sve do 14. novembra 2002. godine, kada je ukinut.

Ono što pamte starije generacije za vrijeme ovog praznika bili su neradni dani, polaganje zakletve, plave kape i crvene marame, bogatu trpezu i razne svečanosti. Dok je za neke 29. novembar dan kada je formirana najprosperiternija država koja je postojala na ovim prostorima, neki ga smatraju pobjedom totalitarizma i autoritarizma.

(spagos)

Iz stare štampe: Opet jedna varalica krojač, 1906.

U časopisu Musavat broj 6. iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst

“Opet jedna varalica. Nedavno je u Mostar dolazio nekakav putnik koji se izdavao za odlična krojača te nudio svijet novim haljinama uz vrlo jeftinu cijenu. Nekolicina njih dali su se zavesti lijepim riječima te su pustili da im taj krojač uzme mjeru, naručili su haljine i unaprijed dali za nešto kapare. Naravno da odijela nijesu dobili. Sad se tek kaju i uzdišu za ludo bačenim novcima. Mi i opet opominjemo naše prijatelje da se čuvaju ovakih varalica, a upozorujemo vlasti da malo bolje pripaze na ove putnike".

Mostar je dolazak Austrougarske dočekao manjkom svih važnijih zanimanja – od liječnika, odvjetnika pa do svih vrsta zanatlija (osim starih tradicionalno turskih). Navalu ordiniranja po privatnim sobama i u jedinom hotelu Neretvi započeli su liječnici. Hotel Neretva ne bijaše magnet samo za liječnike, nego i za brojnu ostalu gostujuću gospodu. Bilo je tu zubara, mađioničara, kinooperatera, svjetskih varalica pa i krojača-prevaranata.

Tako godine 1924. bilježimo pojavu izvjesne gospođe Funk koja je u tom hotelu otvorila školu modernih plesova. U oglasu je navodila da se u njenoj putujućoj školi mogu naučiti „moderni plesovi java, bluz, tango, boston, šimi i step“.

Između ostalih održavahu se izložbe zadnjih čuda tehnike, pa je tako prikazana izložba uvećanih fotografija, izložba trodimenzionalnih slika i mnoge druge. Jedne se godine na Musali pojavio i „željezni čovjek“ – mehanička naprava u naravnoj veličini čovjeka koja je hodala, mahala rukama, okretala glavu, pušila i izvodila sto čuda, te je bila prava atrakcija za Mostarce.

Gostovao je i jedan izlagač koji najviše privuče muški svijet. Naime, izlagao je pornografske slike, a mušterije je privlačio uz oglas objavljen u lokalnim novinama: „Također imadem automatične posebne kabinete za gledati i to samo za odrasle“.

Sredinom 1892. g., kad je otvoren hotel Neretva, kao gost hotela došao je neki Hinko Bradl. Mostarci su ga znali jo otprije jer je dolazio donoseći uvijek sa sobom poneko „čudo tehnike“. Ovog puta je predstavio stroj u kojega su posjetitelji ubacivali bijeli list papira kupljen za novčić, a iz stroja bi nasumično ispadao pokatkad bijeli papir, a pokatkad i prava novčanica. Prava razonoda za građane i dobra zarada za Hinka.

Fotografija: hotel Neretva, 1939. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Starim gradom, uz Aleksu i Eminu

Iznova zamirsala sva ljepota nekadašnjeg Mostara

Iako je danas oblačno vrijeme, starim gradom danas je iznova zamirisala sva ljepota nekadašnjeg Mostara, kada se nismo dijelili ni po vjeri i naciji, kad smo svi bili raja, zaljubljeni u Neretvu, sunce i behar.

Tu vedrinu i sjaj prijeratnog Mostara danas su donijeli svojom mladalačkom ljepotom glumci Nina Popović i Ivan Skoko, koji su “oživjeli” Aleksu i Eminu kroz projekat “Sunčana strana Federacije BiH”, koji se realizuje u saradnji agencija PRimera iz Mostara i Obala Art Centar iz Sarajeva, a sufinansira ga Federalno ministarstvo okoline i turizma.

Brojni strani i domaći turisti, od početka Onešćukove ulice pa sve do početka Kujundžiluka, nisu krili iznenađenost i oduševljenje što im se ukazala prilika da se slikaju sa pjesnikom i njegovom velikom neostvarenom ljubavi.

“Sjajan je osjećaj vidjeti radost na licima gostiju našeg grada. Žele da susret s nama ovjekovječe fotografijama, ali poneki traže i da im objasnimo ko su likovi koje Ivan i ja predstavljamo”, kaže nam Nina.

Radost nije krio ni mladi gluamc Ivan Skoko.

“Neopisiv je osjećaj kad vidiš radost u očima turista. Neki su pomislili da je riječ o vjenčanju, a kad smo im objasnili koga Nina i ja predstavljamo, ponekima su se oči napunile suzama”, govori Ivan.

Kamo sreće da iz ovog projekta pouke mogu izvući političari i da Mostar opet zrači vedrinom u punom sjaju, a ne da u svijetu ostaje poznat kao “grad slučaj”.

(NovaSloboda.ba)

Od Une do Save, Neretve i Drine: Domovino, sretan ti Dan državnosti!

 

BiH volimo te! arhiva 2015.

Meliha

Ibrahim

Danas se u Bosni i hercegovini obilježava Dan državnosti, dan kada je, 25. novembra 1943. godine u Mrkonjkić-Gradu održano Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine), kada je donesena odluka  o obnovi državnosti BiH.

U Mrkonjić-Gradu potvrđene su istorijske granice, koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne, te je Bosna i Hercegovina definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u Jugoslaviji. Na Prvom zajedanju ZAVNOBiH-a definisano je da je BiH jedinstvena i nedjeljiva država.

Zasjedanje ZAVNOBiH-a, kome su prisustvovali istaknuti predstavnici Srba, Hrvata, Bošnjaka i nacionalnih manjina, definisalo da BiH neće biti “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska”, zbratimljena zajednica svih njenih naroda.

Svim građanima i građankama od Une do Save, Neretve i Drine, koji Bosnu i Hercegovinu doživljaju kao jednu i jedinu domovinu, čestitamo Dan državnosti.

Nezavisni internet portal NovaSloboda.ba