Jugoslavenski list od 6. jula 1929. godine objavio je tekst pod naslovom “Šamarima ugašeni sevdah”.
“Šamarima ugašeni sevdah
Mostar 4. jula.
Žalostan epilog ljubavnog priželjkivanja. - Kad nastupi vlastita žena kao ljubavnica.
Sve do prije nekoliko dana Mostar je ličio na neki planinski kurort (lječilište op.pr.) Cijela je godina nekako ters, budi bog s nama. Onog pravog mostarskog ljeta nigdje ni za lijeka. Niti ima pržine na Neretvi, pa čak ni one naše tradicionalne prašine po ulicama. A kiša, pada li, pada, kao da je sa zerzevačijama (baščovanima, op.pr.) napravila ugovor. Čak je jedno vrijeme dolazilo u pitanje i osnivanje Vodene zadruge, za natapanje mostarskih bašča.
Ali je ipak konačno, došao red i na Mostar. Istina, ljeto nam je stiglo nešto kasno, jer se u ovo doba, vjerovatno, i bijeli medvjedi na Sjevernom polu sunčaju. Ali je za to upekao zvizdan, ko što Bog hoće. Svak se kupa. Neko u znoju svoga lica, neko u Neretvi. Ovih posljednjih je procentualno još vrlo malen broj. Ipak svijet nekako živi. Svijet se trudi, da se na bilo koji način rashladi. Još je najgore našim trgovcima. Po vazdugi dan zijeva u svom dućanu, a mušterije ni od korova. Da pucaš mitraljezom dva sata, nebi u dućanu ni muhe ubio, a kamo li čovjeka. A on gazda, mora i na ovoj pasjoj vrućini da bude hazur. Evo, biva nek se radi, pa šta bilo.
Nije čudo onda, što u takovim prilikama dođe čovjeku stotinu griješnih misli na pamet. Kad nema ništa drugo, onda čovjek počinje da izmišlja ko, što bi mu bilo najdraže. Dabome, da se onda misli odmah svrnu u zabranjeno voće. Pokušao čovjek ipak, da se nekako otrgne, te ovo bi te ono bi, dok mu se opet, nekako i nehotice misli zaustave na onome jedinom, što još ima neku tajanstvenu draž.
On se polatio za kakvom hanumom. A one polaze pokrivene, a kroz tanke zarove, može ponekad primjetiti liniju divno izvijenog tijela, pa on, razmišlja, kakva li se to hurija krije.
Pošto se je ogazdio, trgujući svakojakim espapom, a slušajući svakodnevna čaršijska naklapanja, mislio je, da bi i on mogao doći do jednog takovog masnog zalogaja, pa nek đavo nosi po sanduka safuna. Da bi ispunio svoju želju on je to saopćio nekolicini intimnih prijatelja, koji su mu utvrdo obećali da će mu se naći pri ruci. Razumije se, da im je prva briga bila, da za te skromne željice muža, dozna njegova zakonita žena. Njega su isto dobro naputili, kako će se vladati kad mu se pruži zgodna prilika. I tako jednog lijepog dana, baš kad nikog nije bilo upade u radnju jedna hanumica, koja je se je našem prijatelju učinila ko stvorena partnerica, za njegovu prvu avanturu.
- Gazda molim te po kila kafe – utanji hanumica!
- Hoću odmah molim te – reče on, gledajući više u nju nego na kafu i vagu. - Što se bona ne otkriješ, vruće je?
- Ja bi, ali nesmijem, vidjeće me ko.
I dodajući joj kafu, reče joj:
- Ja brate, što imaš, lijepa ramena, da je carica nosi, ne bi bilo mahane. - Tu svoju konstataciju propratio je jednim gestom i počeo je milovati po ramenima. Ruka se instiktivno pustila, a hamunica se uzmuhala.
- Nemoj jadan bio, viđeće nas kogod, nego da ti platim kafu.
- Batali plaćanje, sveca ti, lako ćemo zato, nego ovdje je vrućina, nemože čovjek ni da se razgovori, nego hajmo u podrum, hladnije je, pa ćemo lakše muhabetiti, pa poslije ti uzmi što ti treba.
Hanimica se jedno vrijeme kolebala, ali mu ipak reče.
- Pogledaj da nema ko na cesti. A u njemu se već rasplamsalo srce, pa onako užerenih očiju jedva izusti.
- Nema vala ni žive duše! - i pođe u podrum, a hanuma za njim. U podrumu je bilo polumračno, pa kad je htio prvi put da okuša tu zabranjenu i dugo priželjkivanu slast, počeše šamari da sipaju, ne ko nekadašnja kiša u Mostaru nego ko da je provala oblaka. Kad je malo došao k sebi iza prvih šamara ugleda pred sobom, svoju zakonitu ženu, koja mu je na taj način spremila osvetu.
Njemu se je namjeravana prva nevjera ženi izjalovila, a mi iz tog možemo da izvučemo jedno naravoučenije: ako misliš nešto sa tuđom ženom onda to nikad nemoj povjeriti prijatelju ni komšiji.
A sunce i dalje prži, a mi Mostarci se kupamo i dalje, kako koji. Neko u znoju neko u Neretvi
O.H.S:”
prilog: Mostar, Glavna ulica. 1920-ih (cidom)
priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
%201925.jpg)
