Šućrija Čusto: Biljezi pisma i pismenosti u Blagaju

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu NovaSloboda, dana 21. decembra 2024. autor je Šućrije Ćusto)

Pismo i pismenost utemeljena kroz brojne povelje od srednjovjekovlja, vremena bosanskih banova i kraljeva do danas kazuje bosančicom, ćirilicom, arabicom, latinicom, o istoriografiji pismenosti u ovim krajevima. Brojni materijalni dokazi poput natpisa u kamenu svjedoče mali dio bogate riznice bosanskog jezika i Bosne u Humu i Humnini, južnim djelovima bosanske države.

Ono što je važno napomenuti kod razumijevanja bosanskog pisma Bosančice je to da nije bilo u starobosanskom jeziku složenih glasova Lj, Nj. Pri izgovoru, ovi glasovi su se izgovarali pojedinačno kao u primjerima; ljubav/jubav, ljepota/jepota, koljeno/kojeno, trešnja/trešna i sl. Rečenica na primjer: “bolje je ne idi tamo jer nema nje“ glasila bi: “boje je ne idi tamo jer nema ne“.

Na prostoru Humnine, u bosanskom jeziku dominantna bješe ikavica,tek kasnije vremenom će ona biti potiskivana baš kao i pismo-Bosančica. Književnik i pjesnik Salko Čevra uradio je redakciju Bosančice 1995. godine.Svoju zbirku pjesama „S humske ploče glagol“ ispisao je pismima Bosančicom i Latinicom iskazujući ljubav prema bosnitetu Bosne u njenim južnim krajevima njegujući i čuvajući blago bosanskog jezika.

Nekad davno, u vrijeme bosanskog Dida, Banova i Kraljeva u Humu i Humnini, na prostoru oko rijeka Bune, Bunice i ponornice Posrt, živješe porodice dijaka ,kovača, ljudi koji „kovaše“ u kamenu, u metalu, na papiru. Po tom zanatu, ljudi  koji su proizvodili alatke/“kosače“ zvaše se Kose, Kosari, Kosare, a po njima cijelo naselje dobi ime Kosor. Imenima i namjenom razlikovale su se alatke „kosače“ u domaćinstvu; Kosa (Alatka za košenje trave), Kosjera (Alatka za sječu grmlja sa kraćom drškom), Kosor (Alatka za sječenje granja sa dužom držalicom).

Obzirom da je Blagaj imao brojne „vrsne“ majstore, kovače u kamenu, kamena stolica iz naselja Kosor natpisom uklesanim Bosančicom kazuje:

sij kami na varda

Či li je bi?

Či li je sade?

Či li neće bit?

„Kamena Stolica“ čuva se u dvorištu Zemaljskog Muzeja u Sarajevu

U slobodnom prevodu „vidi kamen na uzvišenju!.. Čiji je bio? Čiji je sad? Čiji neće biti?

Jednostavnim bosanskim jezikom, kazuje o prolaznosti života,ljudi,ostavljajući trajnu poruku „čovječe,razmisli o sebi“

Sličnu poruku u kamenu je ostavio prilikom gradnje bedema starog grada Blagaja njen majstor/graditelj sljedećim natpisom:“ A se pisa Vrsan Kosarić, “natpis se u vrijeme gradnje nalazio na sjevernom bedemu. Nakon doziđivanja, popravki stotinjak godina kasnije ovaj natpis ostao je zarobljen unutar objekta, koji se koristio u jednom periodu kao ostava,kasnije kao tamnica. O kakvom majstoru, graditelju je riječ. dovoljno govori uzrečica i nakon sedam vijekova koja se u svakodnevnom govoru i danas čuje u Blagaju za nekog profesionalca u svome poslu „Vrsan“ majstor. Premda je završio gradnju i ostavio biljeg u kamenu, Vrsan Kosarić nije imao velikog razloga da se raduje, jer“smrt je zagonetka o kojoj valja voditi računa”.

Na drugoj ploči u bedemu starog grada Blagaja. bješe još jedan natpis. koji prema zapisu glasi:

„Sužanj koji se ne raduje“ ispod bjehu u prvom redu slova

„iačha“ u drugom

„her“ ostali dio teksta nečitljiv.

Da na ovo nadodam da ni jedan od ovih natpisa u starom gradu Blagaju danas ne postoji.

Još jedan natpis Bosančicom na „blagajskoj ploči“, koja se čuva i izložena je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, svjedoči  pismenost u Blagaju. O natpisu na ploči vodile su se rasprave između istoričara o čemu svjedoče zapisi u glasnicima zemaljskog muzeja iz tog vremena. Šta piše na ploči? Gdje bješe postavljena? Kako je dospjela u grob, koji se nalazi u Kosoru, udaljen preko dva kilometra od Pograđa i arheološke lokacije?

Blagajska ploča izložena u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Ko zna čitati bosančicu nek pročita.

Istoričar Marko Vego u svojoj analizi kazuje: Ako bi pretpostavili da je ploča imala više dijelova i u svakom redu 30 do 32 slova, tekst prevoda mogao bi biti:

Biljezi pisma i pismenosti u južnim dijelovima bosanskog kraljevstva nalaze se u brojnim poveljama sačuvanim u arhivima i muzejima širom Evrope. U istorijskoj vertikali Blagaja, svoj trag u njegovo bitisanje utisnuli su članovi blagajskih porodica a posebno porodica Hrana čiji član Sandal/ Sandaj/Sandalj/Sandalio ostavi trag u svom vremenu i dokumentima. U pismu mletačkih izaslanika. od 1.marta 1423 godine, nalazi se do sada najstariji pomen imena Blagaj.

Povelja bosanskog kralja Stefana Tvrtka izdata 1382 godine u Bišću pod Blagajem, kojom ukida ranije uspostavljen trg soli u gradu Svetom Stefanu u Dračevici.

1. Povelju  Dubrovčanima „u svom dvorcu Bišću u Pograđu“ 02.decembra 1382 godine izdao je kralj Bosne Tvrtko I

2. Bosanski ban Stjepan II Kotromanić 1327 godine zauzeo je Hum

3. Martin Brajković iz Bišća pominje se 1380

4. Kralj Dabiša odsjeo je u dvorcu Bišće 1395 godine

5. Kralj Ostoja odsjedao je u ovom dvorcu 1399,1403.U njemu prima 03.trećeg 1404 godine delegaciju dubrovčana.

6. Sandalj Hrana/Hranić uspostavio carinu u Bišću pa se na njega žale dubrovčani 22.drugog 1411 godine.

7. Sličnim zapisima pominje se Bišće od 1415-1419 godine.

8. Kralj Ostoja iz Bišća ukida 23. trećeg 1418 carine u Popovu Polju.

9. 01.Marta 1423 godine ambasadori Mlečana borave u Bišću.U njihovom pismu je najstariji pomen Blagaja. U Bišću pod Blagajem sastali su se Nikola Gučetić i Blaž Đorđić (Gospodin Nikola Ma. Di Goze i gospodin Biagio di Georgio) i veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranić,vladar humnine.Intezitet političkih kontakata vidljiv je iz brojnih povelja.Svaki pedalj starog grada Blagaja ima svoju priču.Kroz ovu rezidenciju minuli su brojni bosanski banovi, bosanski kraljevi, prvi ljudi vjere „Dobrih Bošnjana“ po hijerarhiji bosanski didovi, starci i gosti, te brojne strane delegacije ; Mlečana, Venecije, Ugara, Osmanskog carstva.

10. 01.Novembra 1423 godine povelja „u našem gradu Blagaju“ o njegovom prepuštanju Kotora Mlečanima.

11. Godina 1426,1428,1439,1444,1451,1452,1454, pominje se Bišće u arhivskoj građi.

12. 1430 godine sultan Murat II šalje ferman Dubrovčanima ispisan Bosančicom. Oko interesnih i prijateljskih veza i saradnje Sandalja Hranića sa Sultanom Muratom II objavljeni su brojni radovi istoričara.Nekoliko činjenica iz tog vremena traži odgovore na pitanja.

13. Da li je njegova treća žena Huma iz Sandaljeve familije?

14. Da li je njegova treća žena imenom Huma pomagala pisaru oko Bosančice ili je sama pisala šta joj muž diktira možemo nagađati?

15. Da li je gradnja džamije u starom gradu Blagaju u čast Humina sina Mehmeda obzirom da se ista zove džamija Mehmed hana Osvajača-El Fatihova kako Evlija Čelebija 1664 godine kazuje.

(Nastaviće se)

(NovaSloboda.ba)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Brankovac

 

Nastavljamo sa serijalom - Brankovac

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Brankovac. Lokalitet, mahala. To je mahala koja zauzima istočni dio Mostara ispod Pravoslavne crkve pa sve do Glavne ulice. Bilježimo u starim sudskim spisima da je u Mostaru 1653. godine živio neki hadži Alija Brankovac koji je bio zastupnik žene umrlog Huseina efendije iz Hadži Baline mahale. Istog hadži Aliju Brankovca spominje i Hivzija Hasandedić nabrajajući poznate hadžije iz Mostara. Znano je da je spomenuta porodica izumrla, ali je prezime ostalo živjeti kao ime mahale, naselja.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

prilog: fotografije

Brankovac (vidi se Hadži Balijina džamija) 1891.

Brankovac - panorama (kolekcija Alberta Khana) 20. oktobar 1912.

Brankovac (fotografija nepoznatog turista) 1935.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Uz muziku rasoploženja

 

Tajna neotkrivena punih 80 godina – Kako je završio život Glenn Miller?

Glenn Miller & His Orchestra - Moonlight Serenade (Audio) - YouTube

Glenn Miller - Chattanooga Choo Choo - Sun Valley Serenade (1941) HQ

Glenn Miller - In the Mood - Sun Valley Serenade (1941) HQ

Vođa benda je netragom nestao iznad Lamanša 15. decembra 1944. godine - njegov avion do danas nije pronađen. Big Band američke vojske stigao je nekoliko dana kasnije 18. decembra na Aerodrom Orly blizu Pariza u decembru 1944. Vremenske prilike i borbe koje su bile u toku tokom Drugog svetskog rata više puta su odlagale odlazak mašina iz baze u blizini Londona. Nakon uspješnog oslobođenja Pariza, swing bend, predvođen Glennom Millerom, trebao je odsvirati nekoliko božićnih koncerata u Francuskoj i nastupiti na radiju. U to vrijeme Miller je već bio jedna od najvećih zvijezda svog vremena: sa “Moonlight Serenade” iz 1939. godine pronašao je svoj “Miller Sound”, a njegova interpretacija “Chattanooga Choochoo” mogla se čuti u filmu “Adoptiertes” iz 1941. Glück” i bila je prva titula ikada koja je dobila zlatnu ploču. 

Dakle, Miller je bio na vrhuncu svog uspjeha kada se pridružio vojsci 1942. godine kao odgovor na napad na Pearl Harbor. Njegov ulazak je bio pravi udar: sa 38 godina više nije bio klasičnog regrutskog doba i aktivno je bio uključen u radio. moralni programi Jačanje saveznika i program “Muzika za Wehrmacht”. Zabavni program bio je izričito usmjeren na stanovnike zemalja koje su okupirali nacisti, kao i na Nijemce koji su sumnjali u Wehrmacht. Pod njegovim rukovodstvom, orkestar vojnog vazduhoplovstva bio je veoma tražen. Miller je stoga želio da odleti u Francusku 12. decembra kako bi obavio sve pripreme u Parizu i primio svoj bend narednih dana. Odgođeni dolazak benda poremetio je sve procese i muzičari su morali čekati nekoliko sati na aerodromu dok ih ne pokupe. Tek im je polako sinulo: Milerov prethodni let je takođe bio otkazan, vođa njihovog benda nikada nije stigao u Francusku – ali se takođe nikada nije vratio u bazu u Engleskoj sa svog putovanja na aerodrom. Usledila je poplava telegrama i telefonskih poziva u pokušaju da se uđe u trag Millerovom boravištu. Za generala Ray Barkera, zamjenika vrhovnog komandanta savezničkih snaga Dvajta D. Ajzenhauera, kaže se da je šokirano vikao u telefon: „Kako smo, dođavola, izgubili Glena Milera – postavljajući tako pitanje koje još uvek proganja ljude decenijama nakon Drugog svetskog rata Rat trebalo bi. 

Kako je, zaboga, Glenn Miller nestao bez traga i šta se s njim dogodilo? Vojna komunikaciona mašinerija odmah je preterala jer je bilo važno sprečiti Millerovu porodicu da sazna iz štampe da je nestao, ili od glasina ili čak priča o zaveri koje kruže o tome gde se nalazi: svetski poznata muzička zvezda koja je samo otišla od njega svojom voljom ulazi u vojsku, a zatim nestaje bez traga - ne morate čitati špijunske trilere da biste se plašili najgoreg. Prve istrage su otkrile da je Miller otišao u Pariz 15. decembra, a da nije obavijestio svoje nadređene. Potpukovnik Norman Baessell iz ratnog zrakoplovstva ponudio mu je mjesto u svom malom elisnom avionu, Norduyn UC-64A Norseman, odredište: Pariz. Miller je brzo iskoristio priliku. Međutim, avion nikada nije stigao u Pariz. Glenn Miller, Norman Baessell i pilot službeno su proglašeni mrtvima nakon istrage 22. decembra, za koje se pretpostavlja da su se srušili iznad Lamanša. 

Millerova supruga Helen primila je 23. decembra ličnu poruku i brojna saučešća od visokih vojnih i zvaničnika američke vlade. 24. decembra javnost je saznala za smrt Glenna Millera. A avion do danas nije pronađen, a mlin glasina buja od januara 1945. Nijemci su pokušali da šire propagandnu priču da je Miller stigao u Pariz i umro od srčanog udara u javnoj kući, koju su tajno vodili Saveznici. Kasnije je kružila tvrdnja da Miler uopšte nije krenuo put Pariza, već je umro sam u britanskoj bolnici - od raka pluća. Međutim, uzrok smrti je zataškan jer je Millerovu sedmičnu radio emisiju na CBS-u sponzorirao brend cigareta Chesterfield. Glenn Miller, pionir Marlboro Cowboya? Malo vjerovatno. Kružile su i teorije da je Millerov avion mogao biti pogođen prijateljskom vatrom - vjerodostojan scenario, ali nije dokazan.

Svakih nekoliko godina mediji se ponovo osvrću na Millerov nestanak jer ne samo da avion nije pronađen, već je početna istraga sadržavala i nedostatke u njegovom sadržaju. Na zahtjev Millerovih rođaka, američki istoričar Dennis Spragg pregledao je sve vojne dokumente i protokole iz tog vremena. U svojoj publicističkoj knjizi iz 2018. „Glenn Miller deklasificiran“, došao je do prilično prizemnog zaključka: Originalna istraga je bila tačna i samo nepotpuna zbog nedostatka kapaciteta, a ne da bi bilo šta prikrila. Avion sa propelerom se sigurno srušio iznad Lamanša, ali se nije pojavio na radaru jer je zbog lošeg vremena letio ispod dozvoljene visine. Zašto nije snimljen nijedan hitni poziv? Na tako maloj visini vjerovatno nije bilo vremena za to.

Foto: Nakon napada na Pearl Harbor, Miller se dobrovoljno prijavio u američku vojsku. Glenn Miler je svojim aranžmanima i originalnim kompozicijama pisao istoriju muzike.

(sdz)

(spagos)

Sretan rođendan, Lizalo!

 

Bojalica jezika i strah od zubara, kao lula, jednorog ili lopta: lizalo puni 100 godina. Vrijeme je za penziju?

U restoranu je dugo bio običaj, kada konobar roditeljima donese na plaćanje, djeca dobijaju lizala na poklon...

Ako se pitamo, šta je bilo prije, onda je to svakako bila ambalaža za lizalice. Omotajte plastičnu foliju otpornu na cjepanje oko šećerne kuglice, a zatim je skupite na dnu i učvrstite na štapić vjerovatno najjačim ljepilom na svijetu tako da ništa na svijetu ne može da je otvori. Ni zanatske makaze ni mliječni zubi kod djece, ni tatina noktarica, pa čak ni beskrajni bijes. To je kao šećerni zatvor: tako blizu, a beskrajno daleko. I neposredno prije nego što odustanete - barem tako to u životu obično biva - uspijete.

Danas niko ne zna odakle je došla ideja o lizalima. Ali prije skoro tačno 100 godina, Škot Hugh McAllister iz Wishawa, u blizini Glasgowa, prijavio je izum pod brojem 8885/25, pod naslovom: "Pribor za pravljenje šećernih slatkiša, koji se obično nazivaju 'lizalice'." Jer šećer, nekako na štapiću, koji je postojao dugo vremena. Ali kako ove "bombone sa tankim štapićem da se drže dok jedete", kako piše u patentu, nabaviti u velikim količinama? McAllisterov izum na prvu ne izgleda revolucionarno, poput posude za kockice leda s prostorom za štapić. I naravno, lizalice se ovih dana prave drugačije, ali Škot je ipak došao na ideju: lizalica sa daljinskim upravljačem – za svakoga. Lizalica koju možete motati prstima (a da ne pravite veliki nered). To možete predati svom bratu da isproba (a da klizava stvar ne padne na pod). Lizalica sa dugmetom za pauzu: Izvadite je na trenutak, probajte je na trenutak - a zatim nastavite da je ližete. Milijarda lizalica Prema Mekalisteru, tržište lizalica je postalo veoma šareno: za Kinu, lizalice se proizvode sa aromama jasmina i zelenog čaja, za Meksiko sa čili paprikom, za Novi Zeland to moraju biti kivi. Za nas je to uglavnom Cola, jabuka, jagode - nešto što dolazi uz račun skoro svaki put kada odete u restoran: brzo uzmite dok je mama još uvijek zauzeta kusurom. Dolaze u super-kiselim oblicima, u obliku jednoroga ili zviždaljke, pop-up modelima Paw Patrol koji se mogu ponovo zatvoriti, svim vrstama boja za jezik („Da, pogledaj to!“) i onima koje svijetle u mraku. Lijeni ljudi koriste mini-mašine na baterije da okreću lizalicu u ustima. Lizalice se dugo jedu na vrlo različite načine: većina ljudi okreće stvar, drugi ne rade ništa i čekaju dok pljuvačka polako otopi šećer, a treći grizu (posebno kada samo pokušavaju). Lizanje lizalica je tipska stvar. 

Lizalica je postala velika u proteklih 100 godina. Studentski vodiči u Velikoj Britaniji se tako zovu. Njihov štap sa okruglim znakom za zaustavljanje podsjeća na ogromnu lizalicu: i danas se zovu "LollipopMan" i "LollipopWoman". Odrastanje uključuje i drugu stranu. Čak je postala i psovka kao neka vrsta cucle: „Ta ulizica“ uvijek ima neprijatelje! Na kraju, lizalica (govorimo o neumotanoj lizalici) pokazuje: Moj život je komad torte - barem sada.

(sdz)

(spagos)

Iz stare štampe – Pošta iz Mostara, maj 1928. godine

 

U Jugoslovenskom listu od 13. maja 1928. godine objavljen je prilog pod naslovom Pošta iu Mostara:

“Pošta iz Mostara

Mostar 13. maja.

Provalna kradja

Noćas je nepoznati kradljivac provalio u radnju I.i R. Golubović kod Starog mosta. Provalnik se je popeo na krov od radnje, skinuo nekoliko ploča, a zatim se uvukao u radnju i odnio u gotovom Din 100,- iz škrabulje.

Policija je ustanovila, da je kradljivac mladić što se moglo razabrati iz otiska stopala, kuda je kradljivac u radnji koračao, te se i istraga kreće u tom pravcu.

Nova advokatska kancelarija

Advokat Dr. Božo Nikolić, otvorio je advokatsku kancelariju u Mostaru, Kolodvorska ulica, telefon br. 27.

Za poljepšanje ulice

Ulica koja bi imala i trebala biti jedna od najljepših u gradu je Paralelna ulica uz željezničku prugu. Pruža se duž cijele željezničke pruge tako, da ne može izmaći oku stranca i prolaznika, a međutim toliki je tu promet automobilski, da bi stvarno trebalo posvetiti mnogi brige toj ulici. Medjutim kad bi ta ulica pripadala kojoj organizovanijoj seoskoj općini, vjerujemo, da bi bila uredjenija. Vlasnici zemljišta koja leže tu pored ulice ustupaju općini zemljište na proširenje, ali općina i ne haje. Čak ta ulica nije ni zasadjena drvećem, niti ima trotoara, te su pješaci izloženi stalnom uklanjanju, pred automobilima i kolima.

Valjda će općina jednom čuti i uvažiti želju svojih gradjana, jer kako stručnjaci vele sa vrlo malom svotom bi se mogla ova ulica urediti kao najljepša.

Uredjivanje Ćejvanbegova vakufa.

Jedan medju najboljim vakufima u Hercegovini slovi i Ćejvanbegov vakuf, čiji su objekti smješteni u najljepšem dijelu grada. Čitav niz zgrada na glavnoj ulici su vlasništvo tog vakufa. Jedna od najljepših džamija u Mostaru je bez sumnje džamija na Velikoj tepi, a odmah uz nju je mekteb, koji spada medju najljepše mektebe u Mostaru.

Prijašnji mutevelija, koji je upravljeo tim vakufom, je u veliko zanemario i zapustio sve te lijepe objekte koji predstavljaju cijeli kapital Harem (groblje), koje se nalazi uz džamiju na Glavnoj ulici je bio toliko zarastao u kupine i dr. da je i po danu bilo strašno pokraj njega prolaziti.

Medjutim je ovih dana imenovan novi mutevelija g. Salih ef. Hasanagić, a njegov dolazak za muteveliju toga vakufa se je odmah osjetio jer je nestalo te rugobe sa groblja, koje je ostavljalo tako loš utisak za svakoga, a osim toga su se odmah počeli popravljati neki objekti, koji su nemarnošću prijašnjih mutevelija bili užasno zapušteni. Za kratko vrijeme, mi ćemo imati Ćejvanbegov vakuf kao najuredjeniji, koji nam neće služiti na sramotu, kao mnogi drugi vakufi, nego na diku i ponos.

O.H.S”

prilog: Golubovića radnja, Stari most, Paralelna ulica, Ćejvanćehajin Vakuf, harem, oko 1928.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 71 godinu – Na Starom Veležovom

 

Datum je 19. april 1953. godina, utakmica Velež – Dinamo. Prvo učešće Veleža u Prvoj saveznoj ligi. Rezultat za pamćenje, naravno i sastavi ekipa. Ali i pogled na stajanje Starog igrališta, i pozadinu u ulici Mahe Đikića. Kako je zapisamo u Veležovom Almanahu, autora Ismeta Dreviševića, bilo je prisutno 5.000 gledalaca, što je za ondašnje uslove i kapacitet gledališta bio rekord. I podatak: nakraju te sezone Velež je ispao u Drugu ligu, da bi se nakon dvije godine ponovo vratio među najbolje, gdje je bez prestanka igrao do 1992. godine.

Sliku je na facebook postavio Aid Čizmić.

FK Velež 1952/53, Staro Veležovo igralište, 

iz arhive Enes Vukotić

Podaci o utakmici, iz Vreležovog almanaha:

Mostar, Staro Veležovo igralište, 19. april 1953. godine.

Velež - Dinamo 3:1

Velež: Barbarić, Dilberović, Rukavina, Borozan, Momić, Bolfek, Rebac, Mujić, Zelenika, Hrvić i Ćemalović

Dinamo: Kralj, Banožić, Crnković, Beseredi I, Horvat, Kapetanović, Benko, Lipošinović, Osojnjak, Ž. Čajkovski, Dvornić.

Sudije: Makijedo Davor (St) Kudra Ismat, Ćorić Ivo

Strijelci: Zelenika 57 i 88. Hrvić 67. ta Velež,  te Osojnjak u 47 za Dinamo

Isključeni: nema

Opomenuti: nema

Gledalaca: 5.000.

(spagos)

Prije 85 godina – Prohujalo s vihorom, premijera

 

Krinoline, kavaliri i topovska grmljavina: Prije tačno 85 godina na današnji dan premijerno je prikazan film koji je teško nadmašiti u smislu drame na i iza ekrana, animoziteta, i da, čak i rasizma: “Prohujalo s vihorom” prema romanu Margaret Mitchell nagrađenoj Pulitzerovom nagradom (†1949.). Ep o klonulosti i borbi u kojoj bijele dame hirovito podižu suknje, robovlasnice su plemenite, a užasi građanskog rata izgledaju kao baštenska zabava koja je izmakla kontroli - a crnci su stereotipno osoblje. Za to vrijeme, “Prohujalo s vihorom” je bio projekt vrijedan više miliona dolara: troškovi proizvodnje od 3,85 miliona dolara, koji se po današnjim standardima čine patetičnim, nadoknađeni su prihodima od oko 5,36 milijardi dolara (prilagođeno inflaciji) - i ukupno deset Oscars. Između ostalih, Vivien Leigh (1967; "Scarlett") osvojila je najbolju glumicu, a Hattie McDaniel (†1952) osvojila je najbolju sporednu ulogu kao domaćica "Mammy". Ona je prva dobila nagradu Afroamerikanka, ipak je morala da prođe kroz sporedni ulaz u hotel „samo za bijelce“. ušla, a nije smjela da sjedne za sto sa svojim kolegama.

Prije 85 godina prevladala je fascinacija blokbasterom Technicolor. Ništa nije ukazivalo na to da su se glavni glumci mrzili: Leigh je bila iznervirana zbog lijenosti i umjetnih zuba Clarka Gablea – koga je zauzvrat nervirao njen perfekcionizam (a vjerovatno i konzumacija četiri kutije cigareta dnevno). Scenario je stalno dopisivan, producent David O'Selznick ispao je ludi kontrolor – a na kraju je "konačni" režiser Victor Fleming doživio nervni slom.

I to je bilo veliko kino - baš kao i ostali tužni filmovi, koji i danas izazivaju suze kod mnogih.

(express)

-:-

Prohujalo s vihorom (engleski: Gone with the Wind, poznat i pod imenom Zameo ih vjetar) slavna je američka ljubavna historijska drama iz 1939. godine koju je režirao Victor Fleming prema istoimenom romanu Margaret Mitchell. Radnja se vrti oko razmažene južnjačke ljepotice Scarlett O'Hare, koja odrasta tokom i nakon Američkog građanskog rata te se zaljubi u Rhetta Butlera.

Film je s vremenom postao jako slavan i hvaljen, a prilagođeno po inflaciji najkomercijalniji je film svih vremena. Također se nalazi i na listi 250 najboljih filmova kinematografije na IMDb.com. Godine 1989. zbog "kulturnog značaja" uključen je u Državni filmski registar SAD-a, dok ga je Američki filmski institut stavio na 4. mjesto na listi "100 godina... 100 filmova" te na 4. mjesto na listi "10 najboljih epskih filmova".

(wikipedia)

(spagos)