(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 18. septembra 2024. godine, autor je Ahmet Kurt)
Kartografska građa i ostala geodetska dokumentacija su prvorazredni izvori bitni za proučavanje veze između historije i geografskog prostora u kojem se ona odigrava. Ovdje sam 13 mlinica (oznaka na karti: mahlmühle) na Radobolji sa dijela austrougarske karte iz 1881. godine georeferenciranjem prenio na današnji fotogrametrijski snimak tog područja. Dužina vodenog toka od mlinice br. 1 do zadnje mlinice br. 13 je 643 m, ukupna visinska razlika između prve i zadnje mlinice je 15,86 m, što u prosjeku iznosi 2,5% vodnog nagiba ili pada.
Mlinar je jedan od najstarijih zanata, a sprave za mljevenje žita bila su prva oruđa neophodna za osnovnu ljudsku potrebu - ishranu. Još za vrijeme stare Grčke i Rima posebno tehničko savršenstvo bile su vodenice sa vertikalnom osovinom i njihova osnovna konstrukcija nije se bitno mijenjala posljednjih 2.000 godina, pa su tako i mlinice na Radobolji imale istu konstrukciju, gdje snaga vode preko podljevnog kola sa lopaticama okreće mlinski kamen između kojeg i drugog nepokretnog kamena se usipa žito koje se melje.
Vodenice su bile jedini privredni objekti i donosile su znatan imetak. Na jednom mlinskom kolu za 24 sata moglo se samljeti oko 500 kg žita i za mljevenje je plaćan ušur/ujam od 5-10% samljevenog brašna. Tako 1477. godine, u prvom osmanskom popisu mjesta na kojem će kasnije nastati Mostar navodi se da žitelji i vojna posada koriste tri mlina, od “kojih je jedan bio vlasništvo mostarskog imama, a druga dva su pripadala dizdaru mostarske tvrđave”.
Početkom XVI stoljeća Mostar se razvija kao garnizonski grad gdje je potrebno mnogo više brašna, pa je tako Sinan-paša Borovinić osim džamije i ostalog, 1506. godine uvakufio “šest mlinova, starijih i novijih, a koji se nalaze u blizini kule. Neki od mlinova su spojeni i sastavljeni sa kulom, a drugi jedni sa drugim.” Sa sigurnošću možemo reći da se, od tih šest, tri mlinice nalazile na mjestima označenim na karti brojevima 11, 12 i 13. Nesuh-aga Vučijaković je također 1564. godine zavještao “neke mlinice na Radobolji”.
Evlija Ćelebi u svom putopisu navodi da je na ovom zadnjem dijelu Radobolje prije ušća u Neretvu bilo 19 mlinica. U sidžilima Mostarskog kadije u više upisa spominju se zakup mlinica i imena mlinara. Tako su mostarski mlinari 1632. godine bili Abdija i Mehmed, a godišnji zakup jedne mlinice 1671. godine koštao je 25.000 akči. U gornjem toku Radobolje, u selu Ilići, bilo je sedam mlinica, jednu vidite na slici. Tokom vremena izgrađeni su neki kanali kojima se voda razvodila do mlinica. Godine 1713. i kasnije desilo se više poplava koje su uništile neke mlinice.
Industrijalizacijom mlinice gube na značaju i polako prestaju sa radom, ali ipak 1943. godine bilježimo dvojicu mlinara koji su još uvijek aktivno radili, Osman Ćemalović i Sabit Hadžiselimović.
Danas se fekalne vode novoizgrađenih kuća u gornjem toku Radobolje direktno ulijevaju u Radobolju, tako da se ova nekad prelijepa rječica pretvorila u otvoreni kolektor, a dio kroz Stari grad prepun je plastičnih boca i drugog otpada čije povremeno čišćenje organizuju i plaćaju vlasnici okolnih restorana.
Nekoliko mlinica je pretvoreno u konobe i restorane, šteta da bar jedna nije u potpunosti obnovljena gdje bi eko-turisti mogli gledati proces mljevenja i kupiti pola kilograma samljevenog žita.
U nekadašnjoj mlinici br. 4 čuva se podljevno kolo gdje su lopatice izdubljene u krakovima drvenog kola - vidjeti sliku. Na ostalim slikama vidimo mlinice 11, 12 i 13 sa dovodnim kanalima, od kojih je jedna imala tri kola. Svi kamenovi, osim jednog na slici su tokom vremena netragom nestali.
(AhmetKurt/20240918)
