Iz stare štampe – Mostarska hronika, od 24. oktobra 1925. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 24. oktobra 1925. godine, objavljen je tekst o problemima gradnje mostarske bolnice.

Ćoravo zidanje mostarske bolnice

Bolnica gotova, a bez svijetla. Zaboravnost građevinske direkcije. Moderni Abderićani¹.

(Od našeg mostarskog urednika)

Mostar 22. oktobra.

Već decenijama Mostar vapi za jednom moderno uređenom bolnicom, koja neće svojim uređajem strašiti svijet kao tamnica, nego će služiti svakome bolesniku kao druga kuća. Konačno nam se je Ministarstvo Narodnog zdravlja smilovalo, a to ne bi nikada učinilo da naš odlični sugrađanin g. dr. Krulj, ministar na raspoloženju nije založio sebe i vas svoj ugled uz tvrdokoran trud u osnivanju ovoga velevažnog zavoda za Hercegovinu. G. dr. Krulju je uspjelo, a molitva zahvalnica bolesnika koji budu liječeni u ovoj bolnici biti će trajan monument njegovog plemenitog nastojanja.

G.dr. Krulj je učinio jednu veliku grešku, što je vjerovao, da su svi državni činovnici na svom mjestu i da svaki ulaže toliko volje i ljubavi i znanja u svoj rad kao on. Građevinska Direkcija u Mostaru zaboravila je u plan izgradnje ove bolnice unijeti osvjetljenje. Tako je izgrađena bolnica. Milijoni su uloženi. Moderni objekti su podignuti. Svo se je vrijeme radilo sa ubrzanim tokom i konačno se je približavalo zidanje svome kraju i već smo se veselili, da je udaren novi temelj našoj bolnici, kad nas kao grom iz vedrog neba ošinu vijest, da se je zaboravilo na osvjetlenje.

U prvi mah htjeli smo, da povučemo paralelu sa zdanjem Abderida, koji sagradiše dom bez prozora, a onda u košarama unošahu svjetlo u isti. Tako bi i mi trebali našu građevinsku direkciju poslati sa košarama pred bolnicu, da po danu nahvataju svijetla za noć.

Ova stvar, koliko god je ona kuriozna, mogla bi se podnijeti, da se radi samo o jednome propustu, koji se za jedan dan može popraviti, ali ne. Ovdje se radi o jednom državnom nadleštvu i ta stvar mora da ide službenim putem. Najprvo županiji, pa onda ministarstvu i t.d. i t.d.

Ova stvar će i dalje zapinjati na pitanju kredita i bićemo zadovoljni, ako se u novosagrađenu bolnicu, koja je inače potpuno gotova, a građena sa ubrzanim tokom, mognemo useliti za godinu dana. Pri ovakom stanju stvari, ovaj propust je jedan veliki grijeh, koji je učinjen prema bolesnicima, koji će za to vrijeme bez pomoći i njege skapati. Gosp. dr. Tramer, upravnik ovdašnje bolnice morao bi poduzeti sve mjere, pa bile one i ne-pragmatične, da se ovaj skandalozni propust što prije popravi i u dogotovljenu bolnicu uvede osvjetljenje.

-:-

prilog: Stara bolnica, Anton Zimolo, 1925. godine, Muzej Hercegovine Mostar

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

1^ Abderićani (od grčke reči: Abderitai) stanovnici starog trakijskog grada Abdere, koji su bili čuveni zbog svoje ograničenosti i gluposti; otuda: glupi, ograničeni ljudi. (opaska autora)

Iz stare štampe – Alija Kebo: Sjećanje Podvelešca Omera Špage - Kosturi koji idu

 

Tekst koji slijedi objavljen je na web stranici partizansko.info, a prethodno je bio objavljen na stranicama lista Sloboda, od 11. februara 1985. godine. Autor teksta je bio Alija Kebo, a autor ilustracije Nedžad Pašalić Paša.

KOSTURI KOJI IDU

U oniskoj kući u mahali Šipovac u Podveležju našli smo Omera Špagu i njegovu čeljad. On i žena Nurija imaju sedmoro djece. Već godinama starina je prikovan za postelju, izdale ga noge. Nekada, kažu, bijaše gromada od čovjeka, sada je oronuo, ali se ne da...

- Kako si, Omere?

- Ko puška sam! Samo, ima puna i prazna puška - ova još puca. "Ne dam grada brez velikih jada" - Podveležac se slikovito izražava.

- A šta te boli?

- Šta me boli! Bole me ofanzive i odredi koji su ovuda prošli - reče hvatajući se za koljena.

Kao i mnogi drugi mještani ovog kraja, Omer Špago je stavio svoju kuću na raspolaganje NOP-u, starao se o prihvatanju i ishrani boraca, skrivanju sanitetskog materijala i oružja, ai sam je služio kao vodič grupama i odredima koji su izlazili na slobodnu teritoriju u pravcu Nevesinja, Zijemalja i dalje...

Besjedi: nijednu školu nije izučio sem - životne škole; ni u jednoj partizanskoj jedinici nije učestvovao, a bio je u svima, i sa svima.

Čovjek ljudskog kova

Sunce se propinjalo na nebu i svoje svjetlosne vodoskoke sipalo po podveleškim stranama. Bilo je rano ljeto, taman jek koševina. Te 1939. ili 1940. godine - kazivaše Špago - na Poljice stiže Mostarac kojeg su i otprije ovdje viđali. Predstavljao se kao travar i prirodnjak. Među grupom mještana neko je prepoznao Safeta Mujića. Podigao je ruku i pozdravo:

- Zdravo, narode! Ja dođoh da vidim kako ste, i vaše seljačke muke kakve su.

- Hajde, ljepoto, sjedi, obradovaše se musafiru.

Dugo su ostali sa Safetom Mujićem koji je umio s ovim gorštacima divaniti. I kasnije, kad su širom Hercegovine već odjekivali ustanički pucnji, sretali su svog "doktora - čovjeka ljudskog kova" koji je govorio o strašnoj opasnosti što se nadvila nad našom zemljom, o potrebi svenarodne borbe na život i smrt.

Dok je žena Nurija spremala kafu, Omer se pomjerao u postelji, namještajući oboljele noge. Onda nastavi:

- Jest, zenice me moje, radilo se u Podveležju dosta, ama, neki to sada zaboravljaju. Sem partizana i njihovih kurira, kroz ove mahale ni 'tica nije mogla proći, a jok! Antielementi 'vamo s rijetko zalazili, znali su da ih u svakom škripu čeka puška.

- Pored doktora Mujića, koji su borci, kuriri i ilegalci ovamo dolazili?

- Koji? Nije, bolan, bilo Mostarca - partizana a da ovdje nije svrćo, i koliko puta.

- Kojih se boraca sjećaš?

- Eto - Vase, Ale, Mehe, Šerfe, Envera, Džame, Hame, Muje, Pavla, Mladena, Ante, Hilme, Safe, Zije, Voje, Ćimbe, Ose, Ahme, Huse, pa Vaska, Mide, Merse...* mogo bi ti do zore da nabrajam.

Dočekivo ih je u Šipovcu, vazda jednako brižan i susretljiv: "U mojoj ćete kući zanoćiti, makar mene dušmani na pragu ubili."

Pamti i onaj datum kada mu je seoski hodža Ahmet Smajkić donio poruku iz grada da na Udolju sačeka odred od petnaestak drugova i da ih tu zadrži sve dok ne dobiju "avizu" da mogu dalje.

Tvrdoglavi kurir

Odred je stigao, a zatim:

- Ne merete proći, jer je talijanski lanac svezo od poviše sela pa sve do Jelove glave na Veleži - upozoravao ih je Omer u uvali Kobiljači.

- Možemo, kako smo i do sada! - tvrdio je vodič i kurir Alija Ala Kreso.

- Ma, junače, ne mere, kad vam velim! - sada već u oštroj prepirci ponavljao je Špago.

- Mogli, ne mogli, mi moramo dalje! - Kreso je bio uporan i tvrdoglav.

- Slušaj, Kreso, u mene je puna puška! - Omer je pokušao prijetnjom da ih odvrati od rizičnog puta.

- I u mene je i puška i pištolj! - kurir je zagrmio.

Te noći odred se, ipak, probio između italijanskih zasjeda i prije osvita stigao na Zijemlje.

- Kako? Bogtepito... Takav je bio Ala Kreso: što naumio, to je i učinio.

Sjećao se i susreta s Bećom Trbonjom... Takođe je bila noć, ali potrefilo neko šugavo vrijeme, vlažno i ledeno. Uznemireni seoski psi odavali su da se neko približava Špaginim kućama. Omer je kroz prozorčić upro pogled u pomrčinu, no, ništa nije vidio. Do malo:

- Neko kuca na vrata, dva-tri puta, Bujrum! - velim. Uđoše njih petorica, mokri i prozebli. Pitam ih: koje dobro, kad se javi Beća. Kaže vraćaju se s pola puta, nabasali na Talijane... Malo su se zgrijali, popili po šolju varenike i onda okrenuli u grad, a ja sam svu njihovu opremu, s puškama i bombama, sakrio u plastove sijena... Tačno kroz petnaest dana, eto ih ponovo. Opasnost još ne bijaše minula pa sam se ovom prilikom i ja zaputio s njima, stazama koje sam na stotine uputa opješačio.

U predviđeno vrijeme bili su na odredištu. U povrtaku, Omer nije ni svraćao kući, već je produžio u grad, kako mu je odozdo i poručeno. Krivudao je istim puteljcima. U ruci je imao samo sjekiru, ali i to je bila dobra zaštita za ovog plećatog i snažnog Podvelešca.

Daj borcima, čeljadi što ostane

Ljudina i dobričina Omer Špago se raspričao, pipajući i dalje oboljele noge koje su ga, nekada, po ovim vrletima nosile kao leptira.

- Lasno je bilo izvodiit odrede po lijepom vremenu, ali se moralo ići i kad mećava zavali... borba nije mogla čekati.

- Kad je bilo najteže?

- Zna se: kada je izbio četnički puč... ginu ti drugovi i braća, a zakleti neprijatelj postaje onaj ko je do juče petokraku nosio...

- Kako je bilo poslije pete ofanzive?

- Da ti jade jadim, ne bi' ti ih izjado nikad... Tada se i svevišnji nasrdio na ljude, te poslao nerodicu. Glad, izdala zemlja, a u nas sanduci s brašnom davno ostrugani. Dolaze naši sa Sutjeske, u grupicama i pojedinačno. Pravi kosturi, kosturi koji hodaju. Samo duša u njima. Tako na njivi, tu poviš' kuća, zatekoh njih nekoliko. Jedan se trese od nekakve groznice, drugi se skamenio, treći jauče: "Maaajko, Maaajko!" Vidim ko su, šta su, pa ukrkim jednog po jednog i snesem u kuću – tako Muju Zagorčića i Edu Šarića, Muju Kalajdžića...

Kako su iznemogli borci ulazili u sobu, tako su se budili iz nekog mrtvog polusna, i činilo se da uživaju u toj iznenadnoj sreći što su nakon skoro dvomjesečnih borbi našli u kući, u pravoj kući u kojoj s ognjišta dopire topli miris variva.

- Cijelo selo diže se na noge. Treba hrane za borce. Odakle?! Ima da se stvori, i stvorena je. Mi smo tada pristavili pun kazan čorbe od neistupanog kukuruza. Tako je to bilo: podaj vojsci, a ono što ostane, čeljadi. Kada je vio koliko se staramo o njima, jedan borac veli: "Omere, mi ćemo ti kuću raskućiti", a ja njemu: "E, izduraću s vama pa nek bude još deset ovakvih, gladnih godina".

- Dolazeći svakodnevno u Podveležje, kako su se borci i kuriri ovdje ponašali?

- Fino. Ko prava vojska među svojim narodom. Niko nije smio psovati, nikon išta jamiti bez pitanja, a jok. I da su htjeli, nisu smjeli od Envera Ćemalovića i Muje Pašića, njima je valjalo polagati račune, ma za i najmanji prekršaj.

- Ispričaj još neki susret s borcima koji se po nečemu izdvaja od ostalih.

- Jedne zime držali smo stražu na Dolu, prva smjena do ponoći, druga do zore. Sjutradan, sabahile, Enver je dohaberio da treba obezbijediti hranu za borce i za štab Bataljona koji je bio smješten u mektebu u Dobrču. Opet je selo skočilo - nađeni su čereci mesa, ispečeni hljebovi i ostalo. Kada smo Mujo Špago Crni ja tamo donijeli hranu, kurir Safet Dizdar mi je pružio komad hartije zboreći: "Evo ti potvrda i čuvaj je, valjaće ti, Omere..."

- Koji su kuriri kod vas najčešće navraćali?

- Bivali su svi, ponajčešće Ala Kreso i Vasa Maslo. Njih dvojica su bili ko nokat i meso, volili smo ih kao da su nam najbliži rod.

- Omere, kako dočekaste slobodu?

- Ovako je to bilo... nas dvadesetak vraćamo se iz Slavonije gdje smo išli u nabavku žita, kad pred Ivan-sedlom voz stade. Pucnjava na sve strane. Nijemci vraćaju sve pošiljke u Sarajevo, bježe. Partizani su već jamili Konjic. Ćim smo sašli s voza, saznali smo da je Mostar oslobođen. Onda smo preko brda okrenuli kućama, noge su nas same nosile. Zaboravismo i na žito, kakvo žito, kakvi bakrači, ta, dok je slobode, biće žita, je l' tako.

tekst: Alija Kebo, ilustracija: Nedžad Pašalić Paša

Izvor: "Sloboda", 11.2.1985.

U sjećanju - Emina Redžić Muftić, 2022-2024.

 

U znak sjećanja na našu prerano preminulu kolegicu:

Emina Redžić Muftić

13 april 2022.- 13.april 2024.

Cidom tim

-:-

“Dvije godine od odlaska drage EMICE

NEDOSTAJES - VRIJEME NIJE UCINILO SVOJE

SJECANJE NA 1958 g

sa malo maste

Cesto prolazim ovuda jer sada stanujem na Luci.U prizemlju ove zgrade nalaze se Mjesna zajednica i Crveni kriz..Nekad je tu bila uprava preduzeca '' Buducnost '' ciji je direktor bio Hama V.Sjecam se samo jedne sluzbenice Verice A.Sjecanje me vrati u 1958 g..kada sam bila tu na praksi / Ekonomska skola /.Na pauzi sam se druzila sa mladim ljudima - vrsnjacima sa Luke iz susjednih ulica- sokaka kao sto su B.Balaca..B.Radana..G.Ilica.

Sjecam se nekih imena Husna T, Sonja .. Nijo T. i druge kojima sam ime zaboravila.Obicno smo sjedili ispred na kamenim stepenicama i zabavljali se kroz pricu.

Nisam ni u snu sanjala da cu ja nekad tu stanovat..i to bas tu ..u jednom od tih sokaka.

Meni je tada bilo 18 g.Ali. na Luci je jos neko stanovao malo nize od mene...prema Sarica dzamiji.Tu je zivjela jedna mala djevojcica od 5 g./Emica /sa svojom prodicom,,Voljela bih / ali to samo u snovima / da sam je tada srela i da sam mogla da joj kupim kesicu bombona / mozda 505 sa crtom / ili napolitanku Jadro ,, da je pomilujem po glavici .. zagrlim i kazem '' HEJ TI MALA EMICE..ZIVOT CE NAS SASTAVITI.. BICEMO NAJBOLJE PRIJATELJICE ''

Ovo sam sad pustila masti na volju.Sudbina nas je povezala u stvarnom zivotu sada. uz svakodnevno druzenje i iskreno prijateljstvo..

Emicin komentar je bio /objavila na FB 17,08,2019/

''A MOZDA SAM SE I JA TAD OKRETALA ZA JEDNOM LIJEPOM DJEVOJKOM I MASTALA ONO - KAD JA BUDEM VELIKA, BIT CU OVAKO LIJEPA I SVI CE SE ZA MNOM OKRETATI, HVALA DRAGA .

MOJA."

Ovo sam objavila 17.08.2019 g

(Ajša Šehić Nametak/20240413)

Izložba fotografija "Poniženje ljepote"

 

U petak (12. aprila) će u Bošnjačkom institutu – fondacija Adil Zulfikarpašić, u okviru 29. izdanja Modula Memorije biti otvorena izložba fotografija "Poniženje ljepote" fotografa Vladimira Kolopića i autora Salke Šarića.

Salko Šarić (1951, Mostar) je sociolog kulture, glumac, reditelj i autor više značajnih monografija o umjetničkoj sceni grada Mostara. Vladimir Kolopić (1952, Zagreb) je fotograf; samostalno izlaže i učestvuje na kolektivnim izložbama od 1979. godine. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inostranim časopisima.

"Civiliziran duh pred barbarstvom obično, šokiran, naj prije zanijemi. Želja za otporom bezumlju uništenja, imanentna umjetničkom biću, neke stvaraoce nagna da kreacijom odgovore na ubilačke i razaračke namjere. Ciklus fotografija Poniženje ljepote autorskog dvojca Salke Šarića i Vladimira Kolopića, primjer je duhovnog, esteti kog otpora destrukciji u kom je – što zbog prirode medija, što zbog idejnog rješenja – zadržana ona inicijalna tišina zgražavanja nad stvarnošću neprihvatljivom humanistički opredijeljenom umu.

 

Umjetničke fotografije koje je, prema ideji, postavkama i dizajnu Salke Šarića, napravio Vladimir Kolopić odolijevaju testu vremena i decenijama nakon prve izložbe, postavljene 1993. godine u zagrebačkoj ga leriji Preporod, privlače pažnju javnosti, podsjećajući na vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu čiji odjek i dalje neumitno odzvanja našom svakodnevnicom. Dramatičnost izraza višeslojno suprotstavljenih koncepa ta (tamno-svijetlo, stvarnosno-poetično, teatarsko-foto grafsko, dokumentarno-umjetničko, destruktivno-krea tivno, barbarsko-civilizirano...) rezultirala je upečatljivo nadrealnim ambijentom: scenama svojevrsnog teatra apsurda pred kulisama i scenografijom ruiniranog Mo stara.

Prizori zamrznuti u vremenu svojim pantomim skim mûkom zaista govore više od hiljadu riječi; svjedoče urušavanju čovječnosti koja ipak, na zgarištima kulture, u postapokaliptičnoj atmosferi, ne pristaje ostati zatrpana devastiranim simbolima grada bogate historije. Ratom unakažene, ali i dalje prepoznatljive, mostarske vedute umjetničkim sredstvima pretvorene su u teatarsku po zornicu i ovjekovječene fotografskim bljeskom kao auten tičan i vrijedan dokument otpora destrukciji.

Dotjerane dame sjede za stolom u nekadašnjoj bašti ispred izgo rjelog hotela Neretva i kao da ne pripadaju (ili odbijaju pripadati) stvarnosti što ih okružuje... Lutke razrogačenih očiju i otvorenih usta što su, razbacane po prostorijama i dvorištu Pozorišta lutaka, poprimile tragičke konotacije... Vojnici zagledani u Stari most, među kojima je i zloslutno, bijelom bojom našminkano, lice jednog od njih što gleda u suprotnom smjeru, ka objektivu aparata, kreirajući tenziju iščekivanja i slutnje nadvijene nad draguljem svjetske kul turne baštine, osmanskodobnim remek-djelom koje (iako srušeno godinu dana nakon što je fotografija nastala) i danas, obnovljeno, povezuje obale Neretve i, sažimajući kolosalnu simboličku vrijednost, čini ono što odlikuje istinsku umjetnost – traje", iz afiše izložbe.

Ova izložba je realizovana u saradnji sa Bošnjačkim institutom – fondacija Adil Zulfikarpašić

(klix)

Iz stare štampe – Mostarska hronika, 23. oktobra 1925. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 23. oktobra 1925. godine, objavljena je rubrika “Mostarska hronika” koju je uređivao redovni dopisnik iz Mostara.

Mostarska Hronika

(Od našeg redovitog dopisnika)

Mostar 21. oktobra

-:-

Potreba revizije kaldrmije

Kaldrmija i ostale grudske dače postale su za grad vrlo težak teret. Indirektni porezi države su smanjeni, a pribrojimo li ovima još one pojedinih gradskih općina opazićemo odmah da su ti nameti glavni uzrok skupoće, Ako sebi država smije dozvolitl luksuz skupoće to nije tačno, da to može isto tako lako učiniti i pojedini gradovi. I države se među sobom konkurišu, te da mi izvozimo gotove fabrikate, ovo bi pitanje bilo za nas akutan privredni problem. Prvi uvjet za ekonomski razvitak jedne varoši je, da ne bude skuplja od koje susjedne. Danas je Mostar skuplji nego li koja druga varoš u Hercegovini. Na njegov račun je procvala Čapljina. Jedan dio njegove predratne trgovine preuzeo je Dubrovnik, drugi Split, a danas već sela zaobilaznim putem naručuju i kupuju robu van Mostara, Jedan veliki dio odgovornosti za ovako stanje snosi naša gradska općina.Sistem današnjega porezovanja pokazao je porazne rezultate za privredu našega grada i dalje se ne bi smjelo u tom pravcu eksperimentirati.

-:-
Mostar – Imotski
Uporedo sa ekonomskom. propašću grada Mostara, tretira se i pitanje njegova ponovnog podizanja putem izgradnje praktične i brze ceste Mostar - Imotski. Dosadašnji spoj išao je zaobilaznim putem preko Posušja. Taj spoj imade mjestimice jake uspone tako da teretna kola ne mogu biti normalno natovarena već moraju svoj normalni teret, da prepolove. U isto vrijeme, ta je cesta radi svoje nepotrebne duljine vrlo nepraktična, te se njome samo sela služe, dok ona efektno gubi karakter zemaljske ceste. Ovom cestom se prolazi samo iz nužde, dok se svak pasava od upotrebe iste ako može, da prođe drugim putem. Ta cesta je u glavnom razlog, da se i Čapljina, koja imade direktan spoj sa Imotskim na račun Mostara podigla. Do sada su izgrađena tri projekta za izgradnjü direktne ceste Mostar- Imotski. Ovi projekti leže kod inžinjerskog odjeljenja na županiji, to se imade samo naša županija da odluči za jedan od tri projekta iza čega će se preći na trasiranje te ceste. Prema tim projektima smanjila bi se udaljenost prema sadašnjoj za 6 kilometara, a maksimalni uspon, bio bi 15 na 1000. Kad se bude izgradila ova cesta, Mostar će dobiti najmanje 50 - 60 hiljada stanovnika. Danas Mostar nema sigurno više zaleđa u okolnim selima, nego 50-60 hiljada. Ova cesta značila bi podizanje okoline Mostara i dovođenje sa 100 na100 više žiteljstva. Rad na izgrađivanju ove ceste, do sada uopšte nije bio ubrzan, ali se nadamo da će se naskoro u vidu opšte stagnacije u Mostaru, taj spasonosni projekat realizovati.

-:-

Mr. Hariman u Mostaru

Juče je doputovao u Mostar vozom iz Dubrovnika mister Hariman, profesor etnologije univerziteta u Filadelfiji. Mister Hariman, zadržati će se u Mostaru nekoliko dana gdje će se baviti studijom naših prilika.

-:-

Šampion iz Jasenice
Mostar je ovih dana saznao za jedan neobičan kuriozitet, koji će u športskim krugovima sigurno pobuditl senzacionalno interesovanje. Mate Bevandić iz Jasenice (pretpostavljamo da je prezime Bevanda, jer Bevandića nema u Jasenici. Nap.prir.)odnio je na nedavno održanoj utakmici pobjedu u tucanju sa glavom. Mate Bevandić je starac od kojih 60 godina, a još je čil i zdrav kao mladić od 18. Prije nekoliko dana oženio se je po treći put sa djevojkom od 19 godina, a veli, kad mu ova umre, da će uzeti jednu od 16. On preskače ograde 2 metra visoke i vere se po brdima kao mačka. Najinteresantnija pojava kod njega jo fenomenalna tvrdoća glave. Neki dan se je opkladio i razbio glavom 2 kg bajama, a da mu glavi ništa nije škodilo. Prije nekoliko dana izašao mu je na mejdan jedan mladić iz obližnjeg sela, koji se je hvalio, da ima tvrđu glavu od Mate, te su podijelili mejdan. Obadvojici su svezali ruke, a poslije toga pušćani su jedan na drugog. Mate je jednim zamahom svoje tvrde glave razlupao glavu svoga protivnika, koji se je svalio onesviješten i krvlju obliven na zemlju. Šampion iz Jasenice živi vrlo neobično. Prema njegovom tvrđenju on nije okusio vode ni kruha već preko 15 godina, nego se hrani jedino mlijekom, piletinam i voćem. Mate izaziva stalno svakoga tko god hoće, sa njime da se okuša u tvrdoći glave. Interesantno bi bilo kada bi se razvio kod nas ovaj neobični šport t. zv. Tucanje glave.

-:-

Velika nesavjesnost
U jednoj ovdašnjoj tvornici zaključali su neki opštinski funkcionari vodovod bez prethodne obavijesti. Sutra dan ložač je napravio vatru u parnom kotlu te se imade zahvaliti samo slučajnosti i opreznosti da nije došlo do eksplozije. U industrijskim krugovima proizvela je ova vijest opravdano ogorčenje te je odmah kolektivno podnešena prijava. Istraga jo takođar smjesta povedena te su više njih, koji su odgovarni za ovake prestupke suspendirani od službe.

Prilog: pogled na Mostar, 1920-ih, razglednica

priredili: Armin Džabiriv, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 55 godina – Tito na Partizanskom spomen groblju u Mostaru

 

Mostar 8. april 1969. godine.

Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito na Partizanskom groblju.

Ideja za izgradnju spomen-groblja potekla je početkom 1960-ih godina, a glavi inicijator gradnje bio je tadašnji visoki državni i partijski funkcioner Džemal Bijedić, koji je rođen u Mostaru.

Gradnja groblja počela je oktobra 1960. godine, a ono je svečano otvoreno 25. septembra 1965. godine na dvadesetu godišnjicu oslobođenja grada Mostara.

Foto: pokojni Karlo Drago Miletić.

(Aid)

Prije 75 godina - Rođenje NATO-a

 

Prošlo je 75 godina otkako je tadašnji američki predsjednik Harry Truman (na slici ispred) potpisao Atlantski ugovor. Bilo je to rođenje Organizacije Sjevernoatlantskog pakta (NATO).

4. aprila 1949. godine papir su potpisale Belgija, Danska, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Island, Italija, Kanada, Luksemburg, Holandija, Norveška, Portugal i SAD. U sjeni ruskog agresorskog rata u Ukrajini, godišnjica NATO-a je ove sedmice dobila poseban značaj. Ministri vanjskih poslova sada 32 saveznika obećali su u četvrtak da će nastaviti zajedničku odbranu i odvraćanje od Rusije. Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg opisao je alijansu kao "najjaču, najdosljedniju i najuspješniju" u istoriji. “Na početku smo imali dvanaest članova, danas ih imamo 32. Dakle, mora da radimo nešto kako treba”, rekao je. Osnivački ugovor NATO-a, koji se inače čuva u američkom Stejt departmentu u Vašingtonu, doleten je specijalno za ceremoniju u sedištu alijanse u Briselu. "Nikada prije nijedan dokument sa tako malo riječi nije toliko značio tolikom broju ljudi", objasnio je Stoltenberg, pozivajući se na list koji sadrži samo 14 članaka.

(ksta)

(spagos)