Prije 150 godina – pronalazak impresionizma

Slike su bile skandalozne: tako radikalne, tako subjektivne, tako nove, tako različite. Kada su prvi put javno predstavljeni u proljeće 1874. u ateljeu fotografa Nadara u Parizu, naišli su na podsmijeh i podsmijeh. Šta su tamo slikali oni podmazivači? Scene iz slobodne prirode? U jarkim bojama? Čudno primećen? Htjeli su da dočaraju svoje utiske, mon dieu! Izložba je propala, gotovo ništa nije prodato.

Činjenica da spontane presude ne traju uvijek nikada nije bila jasnija. 150 godina kasnije, ogorčeni slikari dugo su bili među najpoznatijim u istoriji umetnosti: Klod Mone, Edgar Dega, Pol Sezan, Pjer-Ogist Renoar, Kamil Pisaro, Bert Morizo. Nekoliko od 160 tada izloženih radova postiglo je svjetsku slavu, a posebno Moneov “Utisak, izlazak sunca” po kojem je pokret dobio ime. Ono što je bilo posebno i moderno u novom stilu je to što su slikari izlazili napolje i prikazivali ono što su videli i osetili. U tom smislu, njihovi motivi se mogu locirati u Francuskoj – svi oni takođe govore o istoriji zemlje.

Claud Mone (1840–1926), “Utisak, izlazak sunca” Mone je 1872. naslikao Havr u jutarnjem svetlu sa prozora svog hotela. Želio je da uhvati trenutni vizuelni utisak. Slika koju je dvije godine kasnije prikazao na prvoj salonskoj izložbi zajedno s još osam svojih radova, dala je naziv novom umjetničkom pokretu.

Berthe Morisot (1841–1895), “Marine” Luka Lorient u zapadnoj Francuskoj 1869. Berthe Morisot je bila jedina umjetnica na izložbi Salona 1874. Imala je blisko prijateljstvo s Édouardom Maneom, a 1874. se udala za njegovog brata Eugènea . 

Alfred Sisley (1839–1899), “Trajekt na Île de la Loge” U jesen 1872. Sena se izlila iz svojih obala i Sisley je bio fasciniran odrazima na površini vode. Godine 1873. prodao je sliku za 200 franaka.

Pierre-Auguste Renoir (1841–1919), “Plesač” Jedno od sedam Renoirovih djela na izložbi. Za njega sasvim netipično - baletske scene su zapravo bile Degasova specijalnost.

Camille Pissarro (1830–1903), “Neustadt Garden in Pontoise”, 1873 Pissarro je živio u Pontoiseu od 1866. do 1883. sa nekoliko prekida. Više puta je prikazivao gradić i njegovu okolinu.

Paul Cézanne (1839–1906), “Kuća obješenog čovjeka” Naslov zvuči jezivo, ali scena djeluje tako prijateljski: 1873. godine, Cézanne je naslikao grad Auvers-sur-Oise, gdje je živio pored svog prijatelja Camille Pissarro. Nije poznato da li je stanovnik idilične kuće zaista nasilno preminuo.

Edgar Degas (1834–1917), “Na trkama na selu” Sport i rekreacija bili su popularne teme za impresioniste, a i u tome su bili revolucionarni: Degasova mirna porodična scena na konjskim trkama nastala je u Argentanu u Normandiji godine. 1869.

150 godina umjetničke revolucije – izložbe povodom godišnjice

Pariz, 26. mart – 14. jul Musée d’Orsay prikazuje oko 130 radova na spektakularnoj izložbi do državnog praznika.

Giverny, 29. mart – 30. jun Izložba “L’Impressionnisme et la mer” je u Moneovom domu sa legendarnom baštom. vidjeti

Nant, 23.3.–23.6. Musée des Beaux-Arts predstavlja radove iz doba vrhunca impresionizma, poput onih Gustava Caillebottea.

Berlin, 27. septembar – 26. januar 2025 Alte Nationalgalerie prikazuje Moneove rane pariške gradske pejzaže, koji su uveliko uticali na njegove prijatelje slikare.

Keln, 15. mart – 28. jul “1863 A Paris A 1874” u Muzeju Wallraf-Richartz osvjetljava početke umjetničkog pokreta.

(focus)

(NovaSloboda.ba)

Prije 150 godina – Rođen legendarni mađioničar Houdini

 

Veliki Houdini – magičan i poznat do danas

Harry Houdini je rođen prije 150 godina Njujork. Rođen u Austro-Ugarskoj, Harry Houdini je postao magična zvijezda u SAD-u - i još uvijek se posthumno smatra jednim od najuticajnijih mađioničara u historiji, 150 godina nakon njegvog rođenja.

Čak i skoro 100 godina nakon njegove smrti, Harry Houdini je i dalje poznat kao jedna od najvećih magijskih zvijezda u historiji – a njegov utjecaj na sljedeće generacije mađioničara i dalje je ogroman. Američki mađioničar David Copperfield čak ima kolekciju rekvizita od Houdinija i njegove supruge Bess, uključujući kutiju koju su koristili da potajno mijenjaju mjesta i kostime. "Houdini nije volio mnoge druge mađioničare jer su ga svi kopirali i krali njegove trikove", rekao je Copperfield kada je prije nekoliko godina pokazao ove komade na izložbi u njujorškom istorijskom društvu. „Poznajem taj osećaj.” U nedjelju, 24. marta obilježava se 150 godina od Houdinijevog rođenja. Rođen je kao Erik Weisz u Budimpešti u tadašnjoj Austrougarskoj, ali je sa porodicom došao u SAD kao dijete. Kao tinejdžer u New Yorku, privukao ga je cirkus, gdje je prvo nastupao na trapezu, a kasnije kao mađioničar - i gdje je na kraju sebi dao umjetničko ime Harry Houdini, po uzoru na mađioničare Harry Kellar i Jean Eugène Robert- Houdin, kome se divio.

Godine 1893., Houdini se oženio plesačicom njemačkog porijekla Wilhelmine Beatrice “Bess” Rahner, koja je postala i njegova asistentica na sceni. Njih dvoje su zajedno obišli SAD i posebno su oduševili publiku sve komplikovanijim trikovima za bijeg. Na primjer, Houdiniju je trebalo samo šest minuta da se oslobodi kutije zapečaćene sa sedam funti eksera i metrima debelog užeta.

Kasnije je skupio i brojne obožavatelje na nastupima u Evropi - a povremeno posebno u Njemačkoj. Houdini je patentirao neke od svojih magijskih izuma, sakupljao je i rekvizite, otvorio magičarsku radnju u New Yorku, postao predsjednik Američkog udruženja mađioničara, pisao knjige i objavljivao nijeme filmove.

Houdini je umro 31. oktobra 1926. u Detroitu, u državi Michigan, u dobi od samo 52 godine. Do danas postoje mnoge glasine oko njegove smrti - na Noć vještica svih dana. Ljekari su dijagnosticirali puknuće slijepog crijeva i peritonitis. Ranije je rečeno da je Houdini u više navrata tražio od ljudi da ga udare u stomak na emisijama. Kažu da se hvalio da je sve ove udarce mogao lako preživjeti neozlijeđen zahvaljujući snažnim trbušnim mišićima.

Njegova udovica je kasnije izjavila da su te batine doprinijele njegovoj smrti, ali ljekari to nisu potvrdili. Mnogo godina kasnije, drugi potomci su čak govorili o trovanju - ali bez ikakvih dokaza. Houdini je sahranjen na groblju Machpelah u Queensu, New York. Navijači do danas hodočaste do pompeznog spomenika, stavljajući karte za igru, staklena srca, novčiće i plastične pauke na nadgrobni spomenik njegove i njegove supruge. Muzej u gradu Scranton, Pennsylvania, također obilježava legendarnog umjetnika koji je pobjegao. Prema njegovom osnivaču, Dorothy Dietrich, Houdini je jednostavno bio "najveći mađioničar koji je ikada živio".

Fotografije:

-Hari Hudini u akciji 1899: Mađioničar je uspeo da se oslobodi lanaca za vrlo kratko vreme.

-1912. u New Yorku: Hariju Houdiniju stavljaju lisice na ruke, a zatim ga uranjaju u kutiju u vodu. -Glumac Harvey Keitel visi naglavačke na fasadi kuće u filmskoj sceni kao Harry Houdini

-Tony Curtis i Janet Leigh u filmu "Houdini, kralj vodvilja"

-Do danas mnogi obožavatelji hodočaste na Houdinijev grob u njujorškoj četvrti Queens.

(welt)

(spagos)

Prije 588 godina - Prvi put spomenuta Zenica

 

Grad Zenica je proslavila svoj 588. rođendan, a tim povodom je u Bosanskom narodnom pozorištu održana svečana sjednica gdje su dodijeljena priznanja ovogodišnjim laureatima.

Ime Zenice prvi put se, prema javnosti poznatim dokumentima, spominje 1436. godine, a kasnije i u seriji dokumenata vezanih za Dubrovačku Republiku.

Sa 330 kuća krajem XVII stoljeća, Zenica je spadala u red bosanskih gradova srednje veličine. Iako ima dosta teorija kako je dobila ime, jedna od njih govori i da je dobila ime po "zjenici oka" koju je odlazeći sa Bobovca pomenula kraljica Katarina jer grad Zenica asocira na zjenicu oka zbog položaja u središtu zeničkog polja.

Zenica je u vrijeme Austrougarske dobila kapitalne objekte, kao što je pruga, rudnik, fabrika papira, željezara, kazneno-popravni zavod, a u tom periodu industrijalizacije krenula je i ekspanzija grada.

Stvaranjem socijalističke Jugoslavije počinje jedan zaista buran period u historiji Zenice. Zenica značajno uvećava svoju površinu, broj stanovnika, urbanu fizionomiju grada, stiće uslove za veliki kulturni, prosvjetni, sportski i društveni razvoj.

Željezara Zenica je i dalje bila glavni simbol grada. U ovom periodu, uslijed brojnih proširenja, postala je jedna od najvećih u Evropi. I ostala preduzeća su napredovala, a otvarana su i brojna druga, od kojih su neka imala veliki ugled i van Jugoslavije.

U poslijeratnom periodu Zenica je bila prepuštena sama sebi. Grad koji je najviše dao u izgradnji države malim, ali sigurnim, koracima u poslijeratnim godinama postao je daleko prepoznatljiv. Infrastrukturno grad sporta, grad gdje se spajaju istok i zapad u pogledu religija, ali i načinu života.

Zenica je danas otvorena za svakoga, ali ponajviše za nove investitore i ulaganja jer težnja da Zeničko-dobojski kanton, ali i Zenica kao administrativni centar, budu i opstanu prepoznatljivi po privredi i poboljšanju životnog standarda za mlade, i danas je prioritet svih.

(klix)

Snimci iz zraka: Zenica danas slavi 588 godina od kada je prvi put spomenuta (klix.ba)

Iz stare štampe – Mostarska hronika, Jugoslavenski list, 1925. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 13. oktobra 1925. godine, objavljena je rubrika “Mostarska hronika” koju je uređivao redovni dopisnik iz Mostara.

"Mostar 13. oktobra

Isčezavanje tekstilne industrije u Mostaru
Danas se je gotovo zaboravilo, da je Mostar još do prije 1-2 decenija bio jak centar za tekstilne industrije. Ta industrija bila je u glavnom kućna, a njom su se bavile većinom žene i to u glavnom srpkinje. Proizvodio se je kao glavni artikl bez i ćereće, a prerađivao se je pamuk i svila. Tkalo se je na primitivno uređenim stanovima, koji su se isto u Mostaru izrađivali. Mostarski vez bio je odlične kvalitete, te je na domaćem tržištu bio najbolji artikal svoje vrste, kojega je čitav narod kupovao.
Taj bez i ćereća služili su svakome za izradu najrazličitije rubčevine, a osim toga tkale su se razne stvarı kao bošče, rubci itd. Tkalo se je za vlastitu potrebu prema narudžbi i za tržište. Ovaj bez izrdžavao je svu konkurenciju austrijskih tekstilnih tvornica te je tekstilna industrija do 1914. godine kod nas prilično cvala. Pomanjkanjem pamuka zu vrijeme rata, ona je u glavnom uništena. Poslije rata više se nije ni obnavljala, te je danas kuriozno vidjeti tkalju za stanom.
U svoje doba jedna tkalja, produkovala je dnevno po 15 aršina beza, te jo time zarađivala dnevno dostatno za svoju prehranu. Poslije rata naša zemlja najviše pati u industrijalnom pogledu na pomanjkanju tekstilne imdustrije, a da nije nju nemoguće uvesti najbolje dokazuje njezino nekadašnje postajanje. Onaj čovjek, koji imade smisla za tu granu industrije, a namjarava podići tvornicu negde u našoj zemlji, našao bi mnogo stručnog razumjevanja i tradicije upravo kod naših žena u Mostaru.
Uporedo sa ovim tkanjem išla je izrada čipaka, veziva i narodnih nošnja. To je bio izvor zarade prošle generacije, ali je sve to propalo, ne toliko usljed konkurencije modernih tvornica koliko usljed nedovoljne organizacije i nedovolinog združivanja.
Onaj, koji bude htio ekonomski pridizati naš siromašni svijet u Mostaru, morat će potražiti zaboravljene niti te odlične kućne industrije i na njih vezati budućnost, jer je to jedina zdrava ekonomska mogućnost i da nije u isto vrijeme mogla pronaći 1opove."

Prilog:Ćilimi na Starom mostu, 1910. povodom posjete cara Franje Josipa

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Historijske i sudske činjenice o logoru Heliodrom

 

Heliodrom

Dretelj

Šantićeva, 1994.

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu mostarski.ba dana 19. marta 2024. godine, a prethodno je bio objavljen u listu Oslobođenje dana 23. aprila 2023. godine.)

Rješenjem o utemeljenju od 3. septembra 1992. godine, koje je potpisao Bruno Stojić, ministar obrane HVO-a, nedugo kasnije, 22. septembra uspostavljen je Centralni vojni zatvor za područje Hrvatske zajednice Herceg- Bosne u sastavu kasarne Heliodrom. U izvještajima HVO-a navedeno je da su još u drugoj polovini 1992. godine u Heliodromu zatočavani civili bošnjačke i srpske nacionalnosti, koji su odvođeni na prisilne radove za potrebe HVO-a.

Upravnici logora bili su Stanko Božić i Zlatko Aleksovski, a zamjenik upravnika Josip Praljak. Ostalo osoblje u logoru činili su: zapovjednik straže Ante Smiljanić i isljednici: Josip Marčinko, Predrag Čović, Ivan Škutor, Zvonko Vidović Jež te još desetak stražara, piše Oslobođenje.

Devetog maja 1993. u okviru napada HVO-a na Mostar, pripadnici HVO-a su izvršili masovno hapšenje civilnog stanovništva iz dijela grada na desnoj obali rijeke Neretve u Mostaru, gdje su, pored domicilnog stanovništva, bile smještene i izbjeglice najvećim dijelom sa područja Podveležja i Nevesinja. Civili su odvedeni u logor Heliodrom.

Prema podacima Komisije za socijalnu zaštitu i humanitarnu pomoć, samo do 30. juna 1993. godine, uhapšeno je i zatočeno 6.000 Bošnjaka.

Među njima je bilo nekoliko stotina Srba i pripadnika VRS-a, ali i “nelojalnih Hrvata”. U isti logor dovođeni su i logoraši iz drugih logora HVO-a. S obzirom na to da se broj logoraša svakog dana povećavao, teško je utvrditi konačan broj.

Za zarobljene Bošnjake predsjednik Vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić je na sastanku, održanom 12. jula 1993. godine, rekao kako su ti ljudi uhapšeni iz “sigurnosnih razloga”. Sličnog stava bio je i general Milivoj Petković.

Logoraši su bili zatvoreni u sljedećim objektima: dvije sportske sale, škola i centralni zatvor, a na posljednjem spratu bile su zatočene žene i djeca, dok su se u podrumskim prostorijama nalazile samice. Logor je bio loše osiguran, okoliš je bio neuredan i zapušten, bio je pretrpan logorašima, a higijenski uslovi su bili neprihvatljivi, te je dolazilo do crijevnih i respiratornih oboljenja i zaraznih oboljenja poput scabiesa (šuge). Logoraši su dobijali veoma male i nedostatne obroke. Ulaz u logor nije bio prikladno regulisan, tako da je svako imao pristup logorašima i svako ih je mogao izvesti na rad.

U logorima HVO-a vršeni su zločini nad logorašima. Korišteni su za prisilni rad, za razminiranje minskih polja, kao živi štit prilikom napada pripadnika HVO-a na borbene položaje ARBiH, izvlačenje povrijeđenih ili poginulih pripadnika tokom njihovih ofanziva, gradnju kuća i čišćenje kuća Hrvata, za kopanje tranšea i rovova, kopanje grobova i mnoge druge prisilne radove. Vođeni su uglavnom na Bunu, Bakinu luku, Raštane, Soviće, Risovac i u druga mjesta zapadne Hercegovine. Kao najteža mjesta za rad bili su “sektor Vinka Martinovića Štele”, od Doma zdravlja do HIT-a, “sektor Benita Sesara” od Šemovca do Doma zdravlja i rad u Šantićevoj ulici. Za život zarobljenika posebno je bio kritičan i odlazak na prostor Bijelog Polja, gdje je svaki puta na radovima neko od zarobljenika ubijen. Događalo se i da dođe do bjekstva logoraša, nakon čega bi poslije bili maltretirani drugi logoraši.

Jedna od metoda zlostavljanja logoraša bilo je slanje na prve linije sa drvenim puškama kako bi borci ARBiH pomislili da se radi o vojnicima HVO-a i pucali na njih. Početkom septembra 1993. snage HVO-a i HV-a su pokušale silom pomjeriti liniju razdvajanja u Šantićevoj ulici pomoću uhapšenih civila Bošnjaka. Natjerali su ih da u grupama od po stotinu i više sa vrećama pijeska krenu u susret položajima ARBiH. Nesretne ljude je s leđa požurivala kanonada metaka. Neki su se pokušali vratiti natrag kako bi izbjegli otvorenu smrt, međutim, pripadnici HVO-a su pucali po njima. Posljedice takvih postupaka bile su veći broj ubijenih logoraša. Neki su ubijeni pred barikadom koje su se htjeli domoći kako bi se spasili. Takve situacije su bile česte, a nerijetko su dovodile do smrti logoraša, ranjavanja i bjekstva.

Milivoj Petković je izdao naredbu da, prilikom utvrđivanja dostignutih linija, zapovjednici HVO-a mogu “koristiti zarobljenike i pritvorene Muslimane”. Zapovjednici HVO-a su redovno podnosili zahtjeve da im se daju pritvorenici, u cilju “neophodnih radova u funkciji obrane grada.” Ovlasti o odlučivanju slanja logoraša na prisilne radove date su Vladimiru Primorcu. Nakon što bi logoraš bio ubijen na prisilnom radu, zapovjednici bi, u okviru dopisa upravi logora Heliodrom, upućivali “obavijest” da je “od neprijateljskog metka” život izgubio njihov “štićenik” te da su ga sahranili u “haremu Balinovac.”

Pripadnici HVO-a su logoraše nakon povratka sa prisilnih radova fizički maltretirali, nanoseći im teže tjelesne povrede, posebno u predjelu glave i ekstremiteta. Te povrede bile su vidljive na većem broju logoraša.

Četvrtog jula 1993. donesena je odluka kojom se naredilo “da se svi Srbi koji se nalaze u zatvoru puste na slobodu”. U logorima je i nakon toga ostao određeni broj osoba srpske nacionalnosti koje su korištene za razmjene sa hrvatskim stanovništvom, zarobljenim u srpskim logorima. Tako je 5. jula pripremljeno 55 osoba srpske nacionalnosti za razmjenu u Livnu. S obzirom na to da ta razmjena nije uspjela, osobe su ponovo vraćene u logor.

Prilikom masovnog odvođenja civila u logor Heliodrom, od 9. maja 1993. godine, u logor je sticajem okolnosti odveden i jedan broj pripadnika ARBiH. Pripadnici ARBiH hrvatske nacionalnosti koji su tom prilikom zarobljeni bili su još više maltretirani. Izjave logoraša potvrđuju da su im lomili rebra od stravičnih udaraca. Jedan svjedok kaže kako su ih “pokazivali kao majmune”, tražili da simuliraju avion i da se bacaju na glavu i na prsa u pijesak. Spavali su na daskama, hranu su dobijali jednom dnevno u minijaturnim količinama, a u toaletu su mogli biti nekoliko sekundi.

Prema Ženevskoj konvenciji civili su zaštićeni. Član 23. Treće ženevske konvencije nalaže da ratni zarobljenici ni pod kojim uslovima ne mogu biti poslani ili držani u oblastima gdje mogu biti izloženi vatri iz zone borbe. Član 50. isključuje svaki posao vojne prirode ili svrhe u kojem bi bili angažovani ratni zarobljenici. Rad na liniji fronta je u suprotnosti sa obje te zabrane. Reakcije su više puta bile i pisanim putem od strane Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK) i nikada nisu dobili odgovore. Vlasti Herceg-Bosne kršile su međunarodne i humanitarne obaveze na taj način što su koristile zatvorenike za rad na prvoj liniji fronta. Kršenja međunarodnog humanitarnog prava su brojna od početka rata u RBiH i kao posljedicu su imala stotine ubijenih, povrijeđenih i ranjenih. Međunarodni komitet Crvenog križa je zahtijevao da vlasti Herceg-Bosne “odmah” izdaju naređenje snagama pod svojom komandom da prestanu sa upotrebom pritvorenika za rad na liniji fronta ili blizu nje, ili za izvršavanje bilo kojih drugih zadataka koji pritvorenike izlažu riziku.

Međutim, relevantni izvori nam pokazuju da se ta praksa nastavila i nakon toga. Dio zarobljenika zatočenih na Heliodromu HVO je pustio na slobodu, pod uslovom da “oni pristanu na to da napuste Bosnu i Hercegovinu i odu u neku drugu zemlju”. Postojale su i druge metode, tzv. humanija rješenja, koje je provodio HVO prema Bošnjacima, koji su živjeli u dijelu pod njegovom kontrolom, pa je preko iseljeničke zajednice iz Prijedora, njene centrale u Zagrebu i privatnog prevoznika iz Karlovca, uz određene cijene nuđeno iseljenje u Švedsku i Norvešku. Prema jednom od izvještaja SIS-a od 22. jula 1993. zabilježeno je više slučajeva organizovanog “iseljavanja muslimana u Norvešku” s tim da se po osobi naplaćivalo po 400 DEM od logoraša iz Heliodroma. Pored Švedske i Norveške, postojalo je iseljenje na Kipar i u Njemačku.

I to je bio dio plana za “humano preseljenje”, gdje su mnogi stanovnici Mostara prihvatili tu kartu spasa kako bi spasili vlastite živote. Bošnjaci su bili prisiljavani potpisati izjavu o odricanju sve pokretne i nepokretne imovine u korist HVO-a. Zanimljivo je, poređenja radi, da su Bošnjaci prisiljavani i na teritoriji pod kontrolom srpskog agresora da prije progona potpišu izjavu da se odriču sve pokretne i nepokretne imovine u korist organa Republike Srpske. U RS-u su to morali i Hrvati potpisivati.

U avgustu 1993. nekoliko novinara zapadnoevropskih i američkih novinskih TV kuća i jedna grupa Komiteta za zaštitu ljudskih prava, uz dozvolu HVO-a, ušli su u Heliodrom. Među njima su bili i novinari Sky Newsa i Timesa, kojima je bilo dozvoljeno posjetiti jednu ćeliju, veličine prosječne kancelarije, a u kojoj se nalazio 61 zarobljenik i 18 kreveta. Premršavi, ispijenih lica zarobljenici nisu željeli davati izjave. U saopštenju Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice, istaklo se da je 15.000 Bošnjaka zatvoreno u logorima koje je držao HVO.

Na sastancima čelnika Herceg-Bosne održanim 11. i 13. decembra 1993. godine, radi provedbe naredbe Mate Bobana o raspuštanju svih koncentracionih logora i zatočeničkih objekata najkasnije do 17. decembra, raspravljalo se šta dalje učiniti sa logorašima. Berislav Pušić je smatrao kako je važno napraviti pripreme za slanje logoraša u inostranstvo. Ivica Lučić je tada naveo kako prvo treba osloboditi žene, djecu i starce. Ta izjava svjedoči o tome da su se žene, djeca i starci još držali u logorima. Lučić je naveo kako je većina uhapšena i zatočena jer su im stanovi opljačkani, a počinitelji se u njih uselili. Predložio je da se te osobe pošalju na dio pod kontrolom ARBiH, a s obzirom na to da su tamo pritisnuti problemima smještaja i hrane, te osobe bi im bile “teret”, što bi bio dobar razlog da se odsele.

Na sljedećem sastanku od 14. decembra istaknuto je da dio zatočenika treba rasporediti tako da u Herceg-Bosni može ostati 10% logoraša. Prvog marta 1994. godine, u Heliodromu je evidentiran 1.001 logoraš, iako je Boban istakao da su do 17. decembra zatvoreni svi “zatočenički centri”. Spomenka Cek iz Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske istakla je kako se prema podacima MKCK-a u tim logorima nalazi još između 4.000 i 4.500 logoraša, od kojih bi 1.000 trebalo ići na “muslimansku stranu na lijevoj obali Neretve, između 100 i 200 u Jablanicu, dodatnih 400 u Zenicu i Žepu, a 1.000 u treće zemlje”. Ostali logoraši su trebali biti zadržani u logorima. Logoraši su u tim logorima držani i nakon Vašingtonskog sporazuma.

Iako je u periodu od 19. do 24. decembra 1993. iz Heliodroma pušten određeni broj logoraša, veliki broj njih je zadržan. Te logoraše su vlasti Herceg-Bosne okvalifikovale kao “zarobljeni vojnici ARBiH” te, kako su navele vlasti Herceg-Bosne, zbog istrage “ostaju u zatvoru do daljnjeg”. Međutim, na spisku su se nalazili zarobljeni civili, bilo je osoba starijih od 60 godina i djece. Prvog marta 1994. u Heliodromu je evidentiran 1.001 “zatočenik”. Brojno stanje 19. marta 1994. bilo je 882, te je na prisilnom radu taj dan bilo 216 logoraša. Posebno je to zabrinjavajuće ukoliko znamo da je 18. marta potpisan Vašingtonski sporazum, a Boban je do 17. decembra 1993. obećao puštanje svih logoraša. U naredbi od 5. februara 1994. general Ante Rosso tražio je “100 zelenih mrava”, a po završetku radova zapovjednik ZP Mostar “uredno vraća mrave u mravinjak”.

TUTA I ŠTELA
Prema izvješćima Uprave Vojne policije, u Heliodromu su se logoraši nalazili i nakon potpisanog Vašingtonskog sporazuma, a prema Izvješću od 17. aprila 1994. zabilježeno je brojno stanje od 228 logoraša. Logoraši su redovno po naredbama i odobrenjima Ante Rosse, Željka Šiljega, ministra Perice Jukića, Marijana Biškića i drugih odvođeni na prisilni rad, gdje su svakodnevno bilježeni smrtni slučajevi, te slučajevi bjekstva i ranjavanja. Često su odvođeni i na prisilni rad za Hrvatsku vojsku, za brigade Tigrovi i Gromovi.

Kompletan tekst je na linku

Oslobođenje - Na(kon) vijest(i) o gradnji muzeja HVO-a: Historijske i sudske činjenice o logoru Heliodrom (oslobodjenje.ba)

(Oslobođenje.ba/20230423)

Historijske i sudske činjenice o logoru Heliodrom - Mostarski.ba

(mostarski.ba/20240319)

Prije 30 godina - Raspušteni logori HVO

 

Posjeta logoru „Heliodrom“, u okviru obilježavanja 30. godišnjice raspuštanja logora HVO-a planirana je u utorak 19. marta u 11:55 sati.

Prevoz obezbijeđen sa Trga musala u 11:15 sati.

Kako su najavili iz Udruženja logoraša Mostar, nakon posjete logoru, u Narodnom pozorištu Mostar, bit će održana komemoracija za 77 ubijenih logoraša „Heliodroma“.

„Kako je jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na slobodu mi kojima je silom bila oduzeta ta sloboda, koji smo preživjeli, napokon smo je i dočekali počevši od 19. 3. 1994. godine. Dan kada smo ponovo bili slobodni smatramo svojim novim rođendanom jer moramo svi znati kada čovjeku uzmete slobodu i njegovo dostojanstvo od njega ostaje samo prazna ljuštura. Koliko god su njihove metode bile prepisane iz najgorih fašističke konc. logora ipak nisu uspjeli u svom naumu, a to je dokazala presuda šestorci u Hagu i Republici Hrvatskoj za UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT. Logoraši i žrtve te zločinačke politike su bili jedni od krunskih svjedoka kako bi presuda bila donešena i kako bi se za sva vremana jedna politika označila kao zločin protiv čovječnosti, saopćio je Upravni odbor Udruženja logoraša Mostar.

Suorganisatori navedenih događaja osim Udruženja logoraša Mostar su i organizacije iz Republike Hrvatske i to Documenta-Centar za suočavanje sa proslošću i YIHR- Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatske, navodi se u saopćenju.

(Mostarski.ba)

Prije 66 godina – Lansiran satelit, koji se nikad se nije vratio

 

On i dalje leti iznad nas, na visini od oko 3.600 kilometara, ali više ne šelje signale. Mini-satelit "Vanguard 1", koji je odletio u nebo raketom sa Cape Canaverala 17. marta 1958. godine, trebao je da vrati američku čast. U svemirskoj trci sa Sovjetskim Savezom, SAD su zaostajale, jer su Rusi šest meseci ranije sa „Sputnjikom” poslali prvi vještački Zemljin satelit na njegovo putovanje. “Vanguard 1” je bio veličine jednog grejpfruta i, osim baterije, imao je i solarne ćelije za proizvodnju energije. Iz kugle je virilo šest štapnih antena, koje je koristio za slanje signala na Zemlju do maja 1964. godine, kada mu je istekao elektronski život.

Uspjeh projekta je bio toliko važan da je predsjednik Dwight D. Eisenhower (fotografija) lično pregledao mali predajnik, prije nego što je lansiran u orbitu. Međutim, solarna aktivnost postavila je veliki pritisak na pionira.

“Vanguard 1” će ponovo ući u Zemljinu atmosferu oko 2200. godine, kada će i izgorjeti. Do tada, to je satelit koji je najduže kružio oko planete Zemlja, i najstariji objekt koji je napravio čovjek, koji još uvijek lebdi u svemiru.

(welt)

(spagos)