Izgubljene građevine – Zgrada Privredne banke

 

Zgrada Privredne banke. Na mjestu tzv. Krivih dućana 1960. g. niknula je zgrada Privredne banke. U zgradi spojenoj u obliku slova L na lijevom krilu bile su stambene jedinice, a u prizemlju nekoliko prodavnica (Borovo, Jugoplastika...). U desnom krilu su se nalazili proslovni prostori Privredne banke Sarajevo, Privredne komore, HEPOK-ove veleprodaje i Vanjske trgovine te još poneke službe. U prizemlju se ispočetka smjestio Exspres restoran koji je 1970-ih zatvoren, a u iste prostore se smjestila šalterska služba Privredne banke.

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

CIDOM team

Prije 20 godina – Digitalni osvajač

 

Sve je počelo sa eklatantnim takmičenjem: Mark Zuckerberg, 19, student psihologije i informatike na elitnom američkom univerzitetu Harvard, programirao je stranicu “Facemash” 2003. godine. „Vruće ili ne“ – portal je predstavio slike po dvije studentice za čiju su atraktivnost posjetioci morali da glasaju. Kao što se i očekivalo, sistem ocenjivanja žena izazvao je zgražanje. Pogotovo što je Zuckerberg uzeo fotografije sa Fejsbuka, studentskog imenika univerziteta - bez traženja dozvole. Izbacivanje sa univerziteta je upravo spriječeno. “Facemash” je ukinut nakon nekoliko dana.

Digitalni osvajač je već imao novu ideju: platformu koja je okupila sve Facebooke sa Harvarda.

Dana 4. februara 2004. predstavio je “TheFacebook”, stranicu koju je razvio sa kolegama studentima Chrisom Hughesom, Dustinom Moskovitzom, Eduardom Saverinom i Andrewom McCollumom. Sada je došlo do problema s Cameronom i Tylerom Winklevossom. Blizanci su 2002. osnovali mrežu "ConnectU" i optužili Zuckerberga da im je ukrao ideju. Zuckerberg im je morao isplatiti više od 65 miliona dolara nakon pravnog spora. Ali njegov Facebook koncept povezivanja ljudi sa njihovim profilima bio je toliko uspješan da je ubrzo povezao sve univerzitete u SAD-u i Kanadi. 2006. godine Facebook je otvoren za sve koji imaju 13 i više godina.

Zuckerberg je te godine napustio univerzitet bez diplome. Facebook danas ima skoro tri milijarde korisnika - a bivši drski student ima bogatstvo od oko 104 milijarde američkih dolara.

Na slikama: Mark Zuckerberg i Chris Hughes, koji je jedan od suosnivača Facebooka. Hughes je još uvijek uključen u Facebook i nastavlja da doprinosi razvoju kompanije kao savjetnik.

Druga slika prikazuje Zuckerbergov profil iz 2005. godine.

(welt)

Na facebook sam se prvi put prijavio u ljeto 2006. nakon što sam saznao da postoji ta društvena mraže. Tada je bilo prijaljeno tek oko milion članova iz čitavog svijeta. Pošto je bilo vrlo malo članova sa naših prostora, odjavio sam se za dva-tri mjeseca, računajući da mi je to nepotrebno.

Nakon toga sam se ponovo prijavio u jesen 2008. i od tada se već mogao uspostaviti neki kontakt sa  pretežno našim ljudima iz svijeta. Treba se vratiti unazad 15-16 godina i zamisliti da tada još nije bilo smart telefoina, da su se slale SMS poruke.

(spagos)

Izgubljene građevine – Robna kuća HIT

 

Robna kuća HIT (Hercegovačka integrisana trgovina) izgrađena je 1972. g., na prostoru gdje su se nekad nalazili objekti Stare željezničke stanice, preko puta mostarske Gimnazije. Bio je to suvremeno projektiran objekt (projektirao ga arh. Safet Galešić), dobro opskrbljen i privlačan za mlade posjetitelje koji su u njoj obilazili odjeljke čak i kad nisu namjeravali ništa kupiti. Tijekom zadnjeg rata, zapaljen je u svibnju 1992.g., a ubrzo su ostaci odneseni. Na upražnjenom prostoru se gradi Hrvatsko narodno kazalište. Fotografija je iz 1980-ih

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

CIDOM team

Izgubljene građevine – Velika Tepa

 

Velika Tepa bila je maleni trg, a nalazila se na Carskoj džadi (Glavna ulica), tačno na mjestu gdje se ulica Stari most stepeništem spaja s Glavnom. Na početku osmanske vladavine bila je to Čejvan Kethodina mahala. Odmah s lijeve strane početka stepeništa za silazak u Potkujundžiluk, nalazila se zgrada na tri sprata, s dugim balkonom na prvom spratu, koja je bila stilski lijepo ukrašena arapskim ornamentima. Srušena je prilikom rekonstrukcije trga nakon Drugog svjetskog rata.

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

CIDOM team

Povodom 100 godina smrti Alekse Šantića (2. februar 1924. - 2. februar 2024.)

Iz stare štampe - Aleksa Šantić, Jugoslavenski list od 3. februara 1924.

U Jugoslovenskom listu od 3. februara 1924. godine objavljen je Nekrolog Aleksi Šantiću:

“Nekrolog Aleksi Šantiću

Nestaje velikih duhova, zaštitnika naše narodne misli. "Oni se gube, jer su dovršili svoju istorijsku misiju u narodu i jer su doživjeli svoje snove, kojo su držali kao stvarnost. Odlaze na drugi svijet, sa čistom dušom, koja je decenije cvala i mirisala narodnom slobodom.
Među nama živima nema više ni Alekse Šantica, onoga Šantića, koji je za aneksijske krize bolno doviknuo Muslimanima muhadžirima:
“Ostajte vođe sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kao ovo tu”
Aleksa Šantlć oprostio se je jučer u jutro u 6 sati u Mostaru sa ovijem svijetom, da potraži novi pjesnički vrt, pun muzike, ritma, siobode i neograničenosti duha. Tamo, gdje su mu bile ideal londze, tamo, gdje huči Neretva, bez koje nije mogao živjeti, a to je rado i skromno priznavao svojim prijateljima, tamo je u ritmu toka Neretvo ispustio. svoju veliku dušu veliki pjesnik i veliki naš čovjek, Aleksa Šantić.
Jugoslavija u svojoj istoriji briše među živima jedno veliko ime, kida iz svoga organizma jednu veliku dušu. Ona nije nikada išla tamo, gdje su se borile strasti, plemenske, vjerske i političke. Ona nije od početka združila sa Muzama, i čista i nevina sipala svoje utjehe i održavala nade u bolju budućnost.
Alekaa Šantić je jugoslavenski Silvio Pellco. Do prije Os1obođenja strarala je njegova patriotska krv gromke stihove, koji su ulazili u sve kuteve duše našeg naroda, Nije se on samo zadovoljio sa svojim rođenim genljem, kojim je olakšavao naše ropstvo i osvjetljavao našu veliku budućnost. To njegovom nagonu nije dostajalo. On je uvijek htio dati nad svoju snagu. Tražio je klasične primjere
robovanja. I našao ih je kod Heinea:
“Die Mitternacht zog näher schon
In tifer Stille lag Babilon”.
Naüao je paralelu u robovanju naroda u Babilonu, tiranina jo, naüao u Belzacaru, a odmazdu u: mene, tekel, ufarin, To je realna vizlja Alekse Šantića, koji je vjerovao, da će jugoslavenski rod tresnuti o tle teške okove ropstva. Zaljubio se u Heineov Intermezzo, jer je pričinio, kao most između ropstva i slobode.. Sloboda je bila glavni i najjači sentiment njegove suptilne duše. On je nju njegovao kao ličnost i branio se protiv svih drustvenih konvencionalnih okova, jer je sloboda. široka sloboda bila njegov životni ideal.
‚Mogao je biti bogat trgovac, jer su mu roditelji ostavili jaku podlogu. ze trgovačko razijanje, U tome je pravcu i vaspitan. No njega i njegovog davno preminulog brata Jeftu, vukla je harmonija, 1jepota, sunce, 1jubav prema čovjeku, sve ono, što danas ne privlači našeg čovjeka, Šantić je tražio zraka, Za tezgom sa aršinom u ruci ili utezima bilo mu je pretijesno, ćiftinskli..Pare je zamijenio sa omanacijom duha, posvećenom narodu isa svojim ritmičkim govorima svome narodu sa gore Šantić nije mogao suziti svoga duha na usko kretanje. On je letio u vasioni i strogo lebdio nad srećom naroda,
-Kako ste gospodin Aleksa - pitao ga je Milan Marjanović 1920 na Ilidži.
-Veoma dobro. Osjećam se odlično, nemoćno. je odgovorio pokojni Aloksa Šantić.
I on se je duševno odista. dobro osjećao, i ako jo fizički već bio na nizbrdic. Živio jo u svome ostvarenom idealu. Njegov duh poslije teške Odiseje došao je na Itaku, u slobodnu Jugoslaviju, a to je za njega bilo sve; i novac i zdravlje i odlikovanja i priznanja. Jer veliki duh Alekse Šantića koji je Ahilovom snagom proricao, da mora pasti austrijska Troja, bio bi duboko ponižen i najvećim priznanjem. On ih je dobivao, |u koliko se je sjetio njegov neblagedareni narod, al ih nije tražio i nije im so radovao- Živio je od svoga duhovnog zadovoljstva, od pobjede svoga genija. Njegovo se je pjesničko proročanstvo ispunilo, njegov je duh pobljedio.
|Krnji se osnova stvaranja Jugoslavije. Nestaje jednog po jednog velikog duha, Posljednji je u tome nizu Aleksa Šantić. I tek kada ovih velikih ljudi nestane između nas, sjetimo se njihove velične prema našoj sitničavosti. Oni su u svojoj širokoj duši obavili sav narod, radujući so njegovoj sreći, koju su snagom Mesija’ proricali.
Slava Aleksi Šantiću!
|-:-
“Pokojni Aleksa Šantić rođwn je u Mostaru 1888. Roditeljl, trgovci, posvetili su ga trgovačkim studijama. Študirao je u Trstu i Gracu, no zbog bolesti prekinuo je študije, Kao idealista nije imao smisla za praktičan život, a najmanje za trgovinu. Odao se je pjesniätvn, za koje je bio predestinovan. od rođenja. U Mostaru se je oko njega okuplo lijep krug literata i pjesnika: Jovan Dučić Svetozar Ćorović, Joca Protić drugi, koji pokreću odličnu reviju “Zora” i izdaju “Malu Biblioteku”. Duša je svega bio Aleksa Šantić koji je volio svoj Mostar, jer mu je najbolje godio. Bolovao je nekolikomgodina na prekide, dok juče ujutro ne ukloniše Usudi dušu Alekse Šantića iz naše sredine...”

Iz stare štampe – Pogreb Alekse Šantića, Jugoslovenski list od 5. februara 1924.

U Jugoslovenskom listu od 3. februara 1924. godine objavljen je Nekrolog Aleksi Šantiću:

“Pogreb Alekse Šatnića

Veličanstven pograb. - Bratstvo u tuzi. - U svijetlu bakalja posut lijes zemljom. Vanredno učestvovanjen naroda.

Mostar, 4. februara. Cijeli Mostar je u dubokoj žalost;i za svojim nezaboravnim Aleksom Šanticem. Svi fenjeri su obaviti florom. Grad je vas u crnini, Lijes je izložen u Srpskom Domu, gdje drže potasnu stražu Sokoli, izvidnici i članovi pojedinih društava,
Čitavo jutro dolazile su nepregledne mase ıaroda da vide posljedni put svoga pjesnika.
U 1 sat došla je u Dom porodica pokojnika. U 2 sata su članovi društva »Gusle« i »Hrvoje« digli lijes i postavili ga na mrtvačka kola, Najprije je nošen križ, zatim su tužnu povorku sastavljali osnovne škole, Hrvatska glazba, srednje škole, vojna glazba, Sokoli, izvidnici. Vijenac Kralja Aleksandra nosila su dya oficira a za ovim sy nošeni. vijenci ministara, korporacija ji prijatelja.
"Tri djevojčice u bijelo nosile su odličnja pokojnika, a za ovima je brojno sveštenstvo predhodilo lijes. Iza 1ijesa slijedila je obitelj pokojnika, mnnštvo korporacija j naroda, te vojska. Povorka je stigla na groblje u.7 sati.

I putem i nad rakom izrečeno je 15 govora. U ime općine oprostio se g. Ćemalović, u ime ministarstva prosvjete g- Krsmanović, u ime Jugoslavenki gđa. Krsmanović. Dalje su govorili g,
Leontić ispred Orjune, gđica Gatalo ispred KSS u Beogradu, g. Kolbe ispred „Sokola”, g. Turina ispred Hrv. Kluba, g. Ljubibratić, g. Jeremije Živković ispred Srpsko Književne Zadruge, i Sv. Petrović ispred »Književnog Glasnika«.
Tačno u 7.15 sat spušten je lijes u zemlju uz Svjetlo bakalja. Vanredno veličanstven i tužan prizor.
Za vrijeme pogreba kružio je nad ulicama, kuda je prolagilan tužna povorka, aeroplan.
Na ulicama silnn masa svijeta iz čitave Hercegovine opraštala se od svog velikana.
Svi govornici isticali su pokojnika kao pjesnika i apostola jedinstva i bratstva.
Opština je u slavu pjesnika promjenila ime Ričine ulice u ulicu Alekse Šantica i još jutros izmijenila tablu.
Velikom pjesniku: Slava.”

prilog: Aleksa Šantić, mladić, gospodin, slike sa sprovoda i nadgrobni spomenik

priredili Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Izgubljene građevine – Javni toaleti

 

Javni toaleti. Dolaskom austrougarske vlasti uočio se nedostatak javnih toaleta u gradu pa je na sjednici Gradskog vijeća od 7. lipnja 1909. g. donešena odluka o njihovoj izgradnji. Tada je prilično ambiciozno odlučeno da se izgrade zidani javni zahodi na čak šest mjesta po gradu i to: u Štefanijinom šetalištu preko puta Gimnazije, na Musali nasuprot hotela Narenta, na Velikoj Tepi kod Suhodoline (danas početak stepenica koje vode s Glavne ulice u Hendek), na Luci u Glavnoj ulici, u Karađozbegovoj ulici i na Starom pazaru u Donjoj mahali. Budući nije bilo dovoljno sredstava za izgradnju svih zamišljenih javnih zahoda odlučeno je da se prvi javni toaleti izgrade na Velikoj Tepi i na Musali. No, godine 1913. su po projektu Dragutina Köhlera ipak završena tri zahoda, treći kod Gimnazije. Nažalost, u šezdesetim godinama prošlog stoljeća odlukom Općine porušeni su svi javni toaleti u gradu. Ovdje donosimo fotografiju javnog toaleta i kraj njega trafo stanicu kod Gimnazije.

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

CIDOM team

Izgubljene građevine – Stari hotel Bristol

 

Hotel Bristol. Kao treći po redu u Mostaru se 1906. g. otvara novi hotel na desnoj obali Neretve. Svojim izgledom, koji je više podsjećao na gradnju s gotskim arhitektonskim elementima, krasila je ta građevina desnu obalu Neretve. Vlasnici zgrade – braća Ribice, dadoše mu ime hotel Bristol, a svečano ga je otvorio doseljenik, Makaranin Antun Antunović. Bila je to skladna građevina na jedan kat s dvadesetak soba i velikom terasom koja je bila nasuprot onoj od hotel Neretve. U prizemlju je bio veliki restoran s lučnim prozorskim otvorima i prepoznatljivom ogradom od klesana kamena. U lipnju 1955. g. srušili su zgradu hotela, a novi objekt će prema zamislima i projektu Romea Tiberia, biti preadaptiran i nadograđen, te poprimiti današnji oblik. Svečano otvaranje novog zdanja održano je 16. jula 1960. g.

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

CIDOM team