Zanimljivo o Sarajevu

 

"Bilo gdje da krenem o tebi sanjam, putevi me svi tebi vode", riječi su Kemala Montena koji je stihovima pjesme izražavao ljubav svom voljenom Sarajevu, gradu koji danas slavi svoj dan.

Kada bi krenuli nabrajati sve stvari koje nas vežu za Sarajevo, kako Dino Merlin kaže - divno mjesto, lijepo, gizdavo - spisak bi bio prilično dugačak. Od tradicionalnih jela, mirisa, naših ljudi - srčanih i u svakom trenutku spremnih za našaliti se, pa do prizora koji nam ispune srce dok samo šetamo ovim gradom.

Iako ima puno toga što riječ Sarajevo nosi sa sobom, vrijedi se prisjetiti stvari kojima se, kao građani našeg grada, možemo istinski ponositi.

-Riječ Sarajevo potiče od turskih riječi "saray" što znači dvor i "ovasi" što znači polje, znači, Sarajevo bi bilo "polje oko dvora".

-Prvi javni toalet izgrađen je 1526. godine na Kovačima u Sarajevu, a drugi tri godine poslije u blizini Begove džamije.

-Godine 1537. osnovana je Gazi Husrev-begova biblioteka, najstarija javna biblioteka u Bosni i Hercegovini koja nikada nije prestajala sa svojim radom.

-Tri godine poslije biblioteke, godine 1540. Sarajevo je dobilo i prvi "natkriveni bazar", odnosno bezistan.

-Davne 1592. na Bentbaši je otvorena prva sarajevska kafana - Hadži Šabanova kafana. Pored jemenske kafe, dugih čibuka napunjenih duhanom te nargila, što je sve služilo razonodi sarajevske kafane, u njoj se također, osobito u ondašnja vremena služio i opium.

-U sarajevskom "Zemaljskom muzeju" čuva se čuveni srednjovjekovni rukopis Hagada. Nastao je u 14. stoljeću na području sjeverne Španije koja je preživjela inkviziciju i sve ratove.

-Prvi vodovod u Sarajevu izgradio je Isa-beg Isaković davne 1461. godine te je naš grad bio poznat kao grad česama, hamama, sebilja i šadrvana. Najstarija i najpoznatija česma u gradu nalazi se u zidu dvorišta Begove džamije, čiji je prvobitni naziv bio Gornje češme, starijim Sarajlijama poznat kao Čifte česme, dok je Bistrička česma jedno vrijeme važila za najveću u Sarajevu.

-U 19. stoljeću otvorena je prva škola za djevojčice koju je osnovala Staka Skenderova, prva tadašnja književnica i učiteljica.

-Sarajevo je javnu rasvjetu imalo već 1895. godine, a Begova džamija bila je prva džamija sa električnom rasvjetom.

-Iste godine tu je bio i tramvaj na električni pogon, samo deset godina nakon što je pušten prvi tramvaj kojeg su vukli konji. Nekoliko godina prije električnog tramvaja, 5. oktobra 1882. godine u Sarajevo je stigao i prvi voz.

Sarajevo je bilo prijestolnica modernog turizma u bivšoj Jugoslaviji, a 1879. kreće i prvo pružanje turističkih usluga.

-Jedno od nadimaka Sarajeva je i "evropski Jerusalem", jer se u njemu na relativno kratkoj razdaljini nalaze džamija, katolička i pravoslavna crkva te sinagoga. Također tu je i Sahat-kula, jedini javni sat u svijetu koji lunarno mjeri vrijeme.

-Godine 1914. godine Gavrilo Princip izvršio je atentat na austrijskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Politički motiv ubistva bila je želja za odvajanjem austrougarske provincije Bosne i Hercegovine i njeno ujedinjenje sa ostalim južnoslovenskim narodima, a istovremeno je isto bilo i okidač za početak Prvog svjetskog rata.

Sarajevo je poznato po brojnim mostovima na Miljacki. Najznačajniji je upravo Principov most (Latinska ćuprija), jer se odmah pored njega dogodio atentat na Ferdinanda. Također, jedan od mostova je i Ajfelov, odnosno željezni most na Skenderiji, navodno projektovan u birou Gustava Eiffela, graditelja čuvenog Eiffelovog tornja u Parizu, iako ne postoji službeni dokument koji to potvrđuje.

-Svega tri godine nakon Prvog svjetskog rata 1921. godine, zvanično je s radom počelo Narodno pozorište u Sarajevu, dok je njegova zgrada služila još od 1899. za povremeno održavanje predstava.

-Vječna vatra koja je ujedno spomenik vojnim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata izgrađen 1946. godine, bila je ugašena tek par puta od kojih se to jednom desilo devedesetih zbog nestašice potrebnog goriva.

-Godine 1984. održane su 14. po redu Zimske olimpijske igre, a Sarajevo je tada važilo za jedini grad u komunističkoj zemlji u kojem se održavalo ovakvo nešto.

-Također, ono je i među jedinim gradovima na svijetu koji je okružen planinama koje su udaljene svega 30 minuta od centra grada, a sada uz pomoć žičare, do jedne od planina treba svega 10-ak minuta.

-U našem gradu održava se jedan od većih i istaknutijih festivala u jugoistočnoj Evropi - Sarajevo Film Festival koji je osnovan tokom opsade grada 1995. godine.

-Prije nešto više od desetak godina Sarajevo je uvršteno na “Best in Travel”, uži izbor gradova koje vrijedi posjetiti prema popisu svjetskog izdavača turističkih vodiča Lonely planet.

-Brojni pjevači spominjali su Sarajevo ili mu čak posvećivali svoje pjesme, a samo neki od njih Kemal Monteno, Dino Merlin, Hari Mata Hari, Hanka Paldum, Crvena Jabuka, Zdravko Čolić, kao i grupa U2 čija je pjesma "Miss Sarajevo" snimljena kako bi svijetu pokazala patnju Sarajlija koji su živjeli pod opsadom.

Bile su to samo neke od zanimljivosti našeg grada, a ukoliko ste neke od njih već znali, pravi ste sretnici.

(klix.ba)

(akter.ba/20220412)

Ramazanski top

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 5. aprila 2023. autor je prof. dr. Halid Sadiković. Tekst je prvotno bio objavljen na istom portalu 2. septembra 2008. godine.)

Ramazanski top u Ljubuškom

Tradicija najave sehura i iftara u Ljubuškom je sigurno stara nekoliko stoljeća. I pored toga, nažalost, izvori podataka o ovoj divnom običaju, svode se samo na sjećanja.
Top je nekada, prije telefona, bio osnovno sredstvo za komuniciranje. U ramazanske dane top je pucao s ljubuške tabije oglašavajući početak posta (sehur ) i završetak posta (iftar ).

Top je pucao i svakog petka u podne,za tri dana ramazanskog i četiri dana Kurban-bajrama,na Muhammed a.s.rođendan (mevlud ),zatim u čast stupanja novog sultana na prijesto,rođenja princa na dvoru ili nekog osmanskog dostojanstvenika kad bi prolazio kroz Ljubuški.Pucanj topa s ljubuške tabije čuo bi se i prilikom svake značajnije pobjede ili poraza osmanske vojske.Top bi se oglašavao i prilikom značajnih lokalnih događaja,napr.kad je Ljubušacima prijetila opasnost od
Mlečana,uskoka i hajduka ili kada bi se vojnici spremali za rat. Najavu početka posta u staro vrijeme vršili su “budilnici “.Oni su išli od kuće do kuće i budili na “ručak”. Za to su dobijali nagradu iz državne riznice.

Nekada su u svim našim gradovima, kasabama i većim selima išli bubnjar i dva svirača, bubnjajući i u zurne svirajući gradskim ulicama, sokacima i seoskim putevima. Tako su budili svijet na ručak, dok još nije top pukao,jer to je značilo početak posta.

Ne zna se kada je nastao običaj u Ljubuškom da top puca uz ramazan. U vrijeme kad je izgrađena džamija na Gradu oko 1558.g odine sigurno je da je za najavu iftara bio dovoljan ezan sa munare.Međutim, kad se kasaba na Butorovici, pored mahala Zagrađa i Grada proširila na Crkvicu, Gožulj, Vodicu, kasnije Kokot, Žabljak, Prilaz, Pobrišće, Glavicu i Prisud, glas mujezina nije mogao doprijeti do svake kuće.

Ljubuški je bio pod osmanskom vlašću preko 400 godina (1473-1878 ).Sigurno je da je najava sehura i iftara pucnjem iz topa vrlo stara, ali pisani izvori o tome nisu sačuvani. Jedino preostaje oslonac na sjećanja najstarijih Ljubušaka, ali i ona ne dopiru dalje od početka 19.stoljeća.

Tradicija najave sehura i iftara topovskim pucnjem u našim džematima se postepeno gasila. Poslije Drugog svjetskog rata ramazanski top se čuo jedino u Ljubuškom, gdje je povremeno pucao sve do polovine ramazana 1979.godine. Kažu da se pucanj topa mogao čuti tri puta, za ustajanje na ručak, za sehur-početak posta i za iftar. Posljednjih godina, prije 1979.godine, koliko se sjećam,top je pucao samo za iftar.

U gožuljskoj džamiji čuvala su se do 1984.godine ( možda su i sada na uzgoru ) dva mala topa, istih dimenzija, jedan ispravan, dužine oko 30 cm., težine oko 20 kg. Zvali su ih mačkule (od italijanski mascolo-mali top). Naziv je pozajmljen od Dalmatinaca i u ljubuškom rječniku je skoro nepoznat. To je ustvari kratka cijev sa dnom, iz jednog jedinog dijela, izrađena od livenog željeza, debljine oko 3 cm, sa promjerom od 10 do 15 cm. Iako se čini da je rukovanje mačkulom jednostavno,za to je ipak potrebno neko iskustvo i znanje. Prije potpaljivanja u cijev se ubacuje određena količina
crnog baruta, zatim usitnjena cigla ili kamenU poseban otvor se namjesti oko 10 cm. dug komad sporogorućeg štapina, zatim se sadržaj cijevi dobro nabije.

Prema ljubuškoj narodnoj predaji ovi mali topovi su pucali bez prekida u periodu osmanske i austro ugarske vlasti, a i u periodu od 1918. do 1941. godine. Kažu da su ranije mačkule bile znatno duže i da su za rukovanje birani ljudi koji su imali motive i znanje za te poslove. Za svoj trud oni su obavezno dobijali novac i darove, obično košulje, peškire i mahrame.

Prvi poznati rukovaoc ramazanskog topa u Ljubuškom bio je neki Ahmet. Ne zna mu se prezime, ni mahala iz koje potiče, niti neki drugi lični podatak. On je tu u dužnost obavljao od oko 1900.godine do prije početka Prvog svjetskog rata. Pored toga što je pucao iz topa,u vrijeme ručka bubnjao je na nekoj vrsti bubnja i recitirao neke kratke pjesmice.

Poslije Ahmeta iz topa su pucali Avdo Nikšić, zidar (oko 20 godina) i Avdo Maksić, neprekidno do početka Drugog svjetskog rata.

Tradicija pucanja topa uz ramazan u Ljubuškom nije omelo ratno stanje od 1914. do 1918. godine. U Drugom svjetskom ratu, međutim, netolerantni italijanski vojnici srušili su dio džamije na Gradu, odnijeli u Italiju jedan predivan tarih na arapskom jeziku isklesan na kamenu iznad džamijskih vrata i oduzeli mačkulu iz koje se do tada nesmetano pucalo uz ramazan. Sve do ramazana 1968.godine ramazanski dani tekli su bez topovske najave sehura i iftara. Otada do ramazana 1979.godine,j edino se u Ljubuškom održala ova divna tradicija.Top je, doduše, bio mnogo manji od onog ranijeg koga su odnijeli talijanski vojnici, oglašavao se samo za vrijeme iftara, ali se mogao čuti u svakoj ljubuškoj mahali. Topom su u tom periodu rukovali Agan Mušić,Mujo Češko i Džabir Maksić. Kada je za ramazana 1979.godine zbog greške pri nabijanju cijevi teško povrijeđen rukovaoc Hasan Korjenić (popularni “Dedo”), ova dopadljiva tradicija je prekinuta. Gradske vlasti nisu dozvolile, sasvim opravdano, dalje pucanje iz malog topa dok se ne osiguraju dva osnovna uvjeta: stručno rukovanje i pouzdano finansiranje.

U vezi sa pucanjem topa uz ramazan sačuvana je i jedna zanimljiva priča od prije preko stotinu godina, za vrijeme “stare Austrije”. Nije vezana za Ljubuški, ali jest za uglednog Ljubušaka, tada gradonačelnika Sarajeva, Mehmed-bega Kapetanovića. Autor te priče je poznati bošnjački pisac Edhem Mulabdić. Ovdje se doslovno navode samo neki fragmenti:

…Jedne od tih godina doći će u Sarajevo neki novi vojni dostojanstvenik, koga je njegova služba dovela ovamo, gdje prije nikad nije bio. Kako se desio ramazan, njega je vrlo neugodno iznenadilo pucanje topova u neobično doba noći, u tri-četiri sata u jutro, koji su po starom običaju javljali muslimanskom građanstvu, da je vrijeme ručku, odnosno sat kasnije, da je vrijeme da se zaposti. Visoki gost bio je ne malo iznenađen ovim topovskim metcima u neobično doba noći, pa je sutradan izjavio svoje veliko negodovanje na više mjesta oštrim tonom i svojim osobnim utiskom u tom, po
njegovom mišljenju, sredovječnom običaju, koji bi, naravno, trebalo zabraniti odnosno ne dozvoliti…

Naravno,to je izazvalo ogorčenje sarajevskih muslimana. Mehmed-begu se ukazala prilika da uzvrati samo nekoliko dana kasnije na bajramskoj svečanosti u sarajevskoj kiraethani (čitaonici) gdje je ,pored najviših bošnjačkih i austrijskih funkcionera bio i pomenuti viši oficir.U pozdravnom govoru, Mehmed-beg je, pored ostalog, rekao:

….Na stotinama munara naših svijetla sjaju po cijele noći i pokazuju cijelom svijetu da je ovo sveti mjesec ramazan, sa stotina naših munara razliježu se danju i noću ezani ,sveti pozivi muslimanima na molitvu, a oni, puni vjerskog zanosa, hrle u džamije bez i najmanje bojazni za svoje živote. Svake noći ovog svetog mjeseca kao i na bajram pucaju topovi i pokazuju svakom, da su ovo svečani dani za muslimane,a da još nikom ne pada na um, da i pomisli,da bi kome moglo biti krivo, ni da riječ progovori ni za ove naše topove, ni za ova naša svijetla na munarama kao znakove
muslimanske pobožnosti i vršenja islamskih obreda…

Prošlo je mnogo dobrih godina od mojih prvih ramazana na Gožulju. Ostali su kao blijedi akvareli slike porodičnih iftara za sinijom, ramazanskih sila i pite krompiraće ispod saća malo posute lugom.

Prof. Dr. Halid Sadiković

Ramazanski top u Ljubuskom – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Sarajevo

Mostar

Konjic

Jablanica

Sarajevo

(Fotografije uz prilog: arhiva, portali, facebook, raja...)

(spagos)

Sa stranica stare štampe: “Pečeni krompir” za siromašnu djecu, Mostar 1933. godine

 

Još jedan članak o humanitarnom društvu "Pečeni krompir" iz Mostara i njihovom načinu skupljanja novca za mostarsku siromašnu djecu. Ovaj članak je objavljen u listu "Pravda" od 27. decembra 1933. godine.

"Neobični članski ulozi humanog društva "Pečeni krompir"

Mostarsko humano društvo "Pečeni krompir" šrikuplja članske uloge na veoma originalan način. Svaki član društva, koji pogleda u ženske noge, prema društvenim propisima ima odmah da priloži jedan dinar za humane ciljeve "Pečenog kropmira".

U svakom slučaju, ovakav način prikupljanja sredstava pokazao se prilično uspešan>; ovih dana društvo "Pečeni krompir" odenulo je tridesetoro siromašne mostarske dece. Priča se da su neki članovi društva bili veoma revnosni u davanju priloga. Đ."

Ne možemo se oteti utisku da društvo "Pečeni krompir" ima i te kako veze sa društvom "Krompir", o kome jke bilo riječi u prilogu iz lista "Novo doba" od 28. deembra 1929. samo što je način sakupljanja priloga bio na drugi način.

Kao i prethodog pta, i ostaje otvoreno pitanje, koliko je dugo društvo trajalo i obavljalo svoju "humanitarnu " ideju, i koliko je novca otišlo u namjenjene svrhe, sa ovog aspekta je nepoznato.

Ili se u oba slučaja radi samo o mostarskim liskalucima?

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 50 godina – Prvi mobitel

 

Prvi mobilni telefon bio je glomazni blok. Kao pola cigle. U međuvremenu je ostao sveznajući uređaj koji je promijenio naše živote. Ništa ne pokazuje brzi razvoj mobilnih telefona tako jasno kao pogled na modele tokom decenija. U galeriji, nekoliko legendarnih mobilnih uređaja, kroz decenije.

Na slici: Tako je sve počelo. 3. aprila 1973. potpredsjednik Motorole John F. Mitchell, šef izumitelja Martina Coopera, šeta New Yorkom i razgovara telefonom, sa prototipom Dyna TAC.

Na dan kada je promijenio našu civilizaciju, Martin Cooper je smatran vanzemaljcem. U desnoj ruci držao je zdepasti uređaj koji je izgledao kao crna plastična cigla s nekoliko dugmadi na sebi. Cooper je prislonio ovaj uređaj na uho, marširao 6. avenijom u New Yorku i razgovarao s nevidljivim čovjekom. Rekao je: „Hej Joe, pogodi gdje sam!“ Čovek s kojim je razgovarao bio je Joe Engel, inženjer u Bell Labs, legendarnom istraživačkom odjeljenju američke telekomunikacijske kompanije AT&T – i Engel je odmah znao da je trku izgublio. Jer je Cooper, koji je radio za Motorolu, bio njegov najžešći konkurent za jedan od najvažnijih izuma modernog doba: mobilni telefon. Cooperov poziv Engelu bio je prvi telefonski poziv ikada napravljen bežičnim putem.

Bio je 3. april 1973. godine. A nakon toga, budućnost je počela.

Uređaj, koji se u zemljama njemačkog govornog područja naziva samo "Handy", od tada je evoluirao od običnog telefona u nešto što je kamera, radio, televizija, uređaj za igre, enciklopedija, libela, turistička agencija, pa čak i novčanik. I dalje možete telefonirati s njim. Foto galerija najvažnijih modela pokazuje kako se ovaj mobilni telefon promijenio u proteklih nekoliko godina.

(welt)

(spagos)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Musala

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku 31. marta 2023. autor je Ahmet Kurt)

Musala je za mnoge generacije bila sinonim za centar Mostara.

Veći gradovi naše zemlje su imali musalle gdje su muslimanski vjernici zajednički klanjali bajramske i džuma namaze. Osim što se u historijskim dokumentima spominje da je to “širok prostor” sa mihrabom i mimberom ograđen zidom nema jasnih podataka o dimenzijama mostarske musalle. Na ovom detalju prve katastarske karte iz 1881. godine u razmjeri 1:3125 lijepo se vidi musalla (svijetlija zelena boja) koja ima oblik trapeza dužine 65, a prosječne širine 55 metara, sa površinom od 3.6 dunuma. Još za vrijeme osmanske uprave na musalli su vježbali askeri, a po okupaciji austrougarska vojska na musalli je oformila privremeni tabor. Na karti crnom bojom prikazana su dva drvena objekta dimenzija 28x10 metara koji vjerovatno prikazuje privremene barake za vojsku, konje, opremu i sijeno. Uz musallu se vidi Ćose Jahjetova, a desno gore na karti Fatime kadun džamija.

Radi bolje orijentacije bijelom linijom su naznačeni gabariti kasnije izgrađenih objekata: 1-most (1882), 2-hotel Neretva (1892), 3-Gradska banja (1914), 4-Zanatska (Muzička) škola (1882). Vidimo da se ispod škole nalazio mihrab do kojeg je došla Neretva u poplavi 1703. godine. Vlasnici kuća i parcela na kojima je škola izgrađena bili su Salih Badžak (crni broj 203), Salih Gozo (210) i Omer Čustović (212). Na mjestu Banje kuću sa okućnicom je imao Mehmed Trebinčić (200), vjerovatno kasnija porodica Trebinjac.

Na sjevernom dijelu današnje “Titove vile” kuću sa osam soba je imao potomak jedne od najstarijih mostarskih pravoslavnih porodica, Jovo Vuković (349) iz koje je monah Aksentije (umro 1787). Na potezu zapadno od Drljevića pa do Rudanova sokaka, gdje se danas nalazi dio parka sa većom fontanom, bila je kuća i plac (246) dimenzija 50x50 metara (kao pola fudbalskog terena) u vlasništvu Riste Šola, djeda kasnije poznatih srpskih političara Atanasija i Vojislava Šole.

Ako čujete nekog iz porodice Drljević da u najboljem mostarskom maniru kaže “Musala je naša bila!” moramo reći da je (uglavnom) u pravu. Sjeverni dio današnje ulice Braće Brkića od hotel Neretve pa do ugla ulice M. Balorde, gdje su danas ugostiteljski i prodajni prostori, bio je u vlasnišvu porodice Drljević: Ahmeta (br 239), Ibrahima (244) i Mahmuta (245).

(Ahmet Kurt)

Tragom jedne fotografije – Titova (Glavna) ulica, Carina

 

Na facebook stranici BiH fotoenciklopedije Amir Ikanović je postavio jednu fotografiju uz koju je napisao: Sarajevo ili Mostar? I dodao:

-Fotografija je iz jedne kolekcije koju sam nabavio i većina slika je označena kao: Sarajevo ili Mostar, tako da mislim da se i ovdje radi o jednom od ta dva grada pošto nema nikakvog opisa za ovu sliku. A, ko zna, moguće da je i neko drugo mjesto.

Armn Džabirov se pozvao na screen iz jednog italijanskog vojnog filma iz 1943. godine:

-Mislim da je Mostar...ovo je isječak iz snimka iz 1943, a na Amirovoj fotografiji nema džamije Fatime-kadun, dok žena nosi feredžu, znači da je fotografija nastala u periodu između 1947-1952...

(opaska: Fatime kadun džamija je srušena 1947, a feredže su ukinite 1952.)

Uz ovaj komentar dodao je objašnjenje Amiru Ikanoviću:

-Kuća sa tvoje fotografije, sa desne strane, i stub pored nje odgovara ovome iz 1943, isto tako i zidić pored žene u feredži se vidi na obje fotke, kao i kuča iza njega i stub pored nje. Sa lijeve strane zid Higijenskog zavoda je isti kao i na ovome isječku iz 1943, džamije nema, ali odgovara zgrada iza nje...

(cca 1952. - 2022.)

Sve jasno, Titova (Glavna) ulica u Mostaru, lijevo je zidić ograda od Higijenskog zavoda, desno iza prekrivene žene je tzv. Šolina kuća, na mjestu gdje je dugo godina kasnije bio prazan plac i parking, a sada se tu nalazi hotel Pasha. Udubini, na sredini slike vidi se zgrada Biblioteke, na raskršću Glavne ulice i ulice Braće brkića (Razvitak)

(spagos)

Red Army slavi rođendan

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu sportske.ba dana 29. marta 2023, autor je Mirsad Starčević)

Prva registrovana navijačka grupa u SFRJ, a najstarija u BiH slavi rođendan

Mnogo epskih utakmica u svojoj stoljetnoj historiji odigrao je mostarski Velež. Duga i svijetla tradicija je prožeta istinskim vrijednostima i legendama.

Od svog nastanka 1922. godine Velež je imao i svoje vjerne navijače. Rođeni, Rođeni, Rođeni, Rođeni…
U horu temperamentno i zanosno navijači bodre svoje ljubimce – igrače Veleža. Kroz ovu prisnu riječ tifozi ispoljavaju svoju privrženost, ljubav, bliskost i povezanost sa klubom.

Priča o najljepšem nadimku na svijetu koji ima jedan klub, to pitomo “Rođeni” veže se za navijača Ljubu Petkovića, a nastala je pedesetih godina prošlog stoljeća. Zatim gledajući retrospektivno, prva navijačka grupa koja je podržavala “Rođene” zvala se Crveni šejtani, a 1981. u finalu Kupa sa Željom (3:2) na Marakani već se pominjao novi naziv – Red Army.

Naime, 1. aprila 1981. godine Velež je na svome stadionu Pod Bijelim brijegom igrao polufinale Kupa maršala Tita protiv titogradske Budućnosti i na kraju slavio prolaz u finale pobjedom (2:1). Oba gola postigao je Vahid Halilhodžić.

Tada su se navijači odlučili malo bolje organizovati, kako bi što više raje putovalo u Beograd na finalnu utakmicu protiv Željezničara. Bilo je to drugo finale Veleža u Kupu, nakon 1958. godine, kada je protivnik bila Crvena zvezda.

Karavane autobusa, automobila i dva specijalna voza za Beograd dovelo je 15 hiljada Mostaraca na finalnu utakmicu. Na kraju, Velež je slavio sa dva gola Vahe Halilhodžića, a treći je dodao Okuka. Tako je Velež postao prvi bosanskohercegovački klub sa osvojenim Kupom maršala Tita. Klanjalo se Vahidu na Terazijama, a doček u Mostaru je bio nezaboravan.

Red Army naziv još jače je zaživio u drugom finalu Kupa 1986. sa Dinamom (3:1). U okviru Red Army-a djelovale su i manje grupe, a najbitnije među njima: Zealots, Eagles, Chicago, Furia, Carina.

Uz to Red Army je bila prva navijačka grupa u tadašnjoj državi koja je službeno prijavila svoje postojanje kao građansko društvo. Sudski su ovjerili ljubav prema klubu i bili registrovani.

U Beograd je na pomenuto finale sa Dinamom koje je Veležu donijelo i drugi Kup trofej stiglo 15.000 navijača. Glavni grad Jugoslavije i ulice njegove su bile preplavljene crvenom bojom. Voz navijača Veleža na putu za Beograd je zadivio jugoslovensku tifo scenu.

Za tu priliku je promovisana i himna „Rođeni, Rođeni”. Tekst je napisao Mišo Marić, Kemal Monteno je komponovao muziku, a otpjevao je Pod Bijelim brijegom Željko Samardžić. Velež je slavio rezultatom (3:1), sa dva gola Bijedića, a jedan je dodao i Jurić. Opet je Mostar priredio doček svojim herojima za pamćenje.

Osim ovih gostovanja u Beogradu, izdvajaju se i gostovanja Hajduku u Splitu, kada je 8.000 navijača “okupiralo” Poljud, te nadaleko poznato gostovanje na Tušnju 14. juna 1987. godine, kada se protiv Slobode odlučivalo o naslovu prvaka države. Nažalost, to gostovanje 5.000 navijača Veleža ostalo je u ružnom sjećanju zbog nereda, koji je kasnije nazvan i “Yugo-Heysel”.

U prvoj polovini 1992. godine nastaje doba koje niko sa zdravim razumom ne može razumiti i koje nikome ko nosi Velež u srcu neće ostati u lijepom sjećanju. Velež, kao simbol zajedništva i jedinstva postaje trn u oku nacionalistima i doživljava progon.

Ipak, FK Velež je nemoguće tek tako uništiti. Uz njega je ostao dovoljan broj igrača i navijača, koji 1994. godine nastavljaju čuvati i braniti svetost crvenog tima.

Red Army u sezoni 1998/1999. opet doživljava renesansu. Prave se transparenti, navijački rekviziti i počinje se ići na gostovanja. Između mnogih gostovanja, vrijedi izdvojiti nekoliko velikih posjeta južnoj tribini stadiona Koševo, te gostovanje na Grbavici 2006. godine kada je Red Army napunio istočnu tribinu, što niti jednoj gostujućoj navijačkoj grupi nije uspjelo (ne uzimajući u obzir sarajevski derbi). Ne postoji stadion u BiH, a da Velež nije imao podršku sa tribina. Sjetimo se i evropskih utakmica kada je plava Grbavica bila ispunjena do kraja crvenom bojom ili kada su navijači kupili preko 10. 000 ulaznica za meč sa Borcem za koji nisu mogli prisustvovati na stadionu.

Red Army će tako u subotu 1. aprila 2023. imati 42. godine zajedničkog organizovanog navijanja, a službenu proslavu će imati u nedjelju na stadionu u Doboju gdje su najavili dolazak. Tako tradiciju nastavlja i čuva Red Army kao prva sudski registrovana navijačka skupina u Jugoslaviji i najstarija navijačka grupa u BiH. I dalje su 12. igrač Veleža, u dobru i u zlu!

(Mirsad Starčević/Sportske.ba)

Prva registrovana navijačka grupa u SFRJ, a najstarija u BiH slavi rođendan - Sportske.ba