U Japanu prije jednog stoljeća (2)

Baš kao i zapadni svijet, i Japan je doživio svoju verziju "divljih dvadesetih". Ova decenija između svjetskih ratova bila je vrijeme modernizacije i napretka za Japan, sa rastom umjetničkih scena i novootkrivenom željom za demokratijom. Ali to je bilo i vrijeme političke nestabilnosti, a mnoge druge globalne katastrofe uticale su na svakodnevni život Japanaca. Posljedice Prvog svjetskog rata i "španske gripe" još uvijek su se jasno osjećale. Godine 1923. Tokio i njegovu okolinu razorio je veliki Kantō zemljotres.

Sve u svemu, 1920-te su bile burne, ali fascinantne godine u japanskoj istoriji. U galeriji, koja slijedi, jedno zanimljivo putovanje kroz vrijeme.

Robna kuća u Tokiju, oko 1920.
U luksuznoj robnoj kući u Tokiju, prodavačice čekaju kod liftova kako bi uslužile kupce. I njihove uniforme i dizajn interijera trgovine odražavaju odstupanje od tradicionalnog japanskog stila.

(msn)

U Japanu prije jednog stoljeća (1)

 

Baš kao i zapadni svijet, i Japan je doživio svoju verziju "divljih dvadesetih". Ova decenija između svjetskih ratova bila je vrijeme modernizacije i napretka za Japan, sa rastom umjetničkih scena i novootkrivenom željom za demokratijom. Ali to je bilo i vrijeme političke nestabilnosti, a mnoge druge globalne katastrofe uticale su na svakodnevni život Japanaca. Posljedice Prvog svjetskog rata i "španske gripe" još uvijek su se jasno osjećale. Godine 1923. Tokio i njegovu okolinu razorio je veliki Kantō zemljotres.
Sve u svemu, 1920-te su bile burne, ali fascinantne godine u japanskoj istoriji. U galeriji, koja slijedi, jedno zanimljivo putovanje kroz vrijeme.

Pozorišna ulica u Kobeu, oko 1920.
Dvadesete godine prošlog vijeka bile su period modernizacije u Japanu. Uvedene su nove kulturne i političke ideje koje su stvorile zanimljiv kontrast tamošnjem tradicionalnom načinu života.

(msn)

Dom kulture Konjic

 

Društveni dom, 1960-ih

skica, 1957.

Ovo je prva skica Društvenog doma Konjic koju je prije projektovanja uradio njezin autor Jože Osojnik koji je bio zaposlen u Vojno projektantskom preduzeću "Centro Projekt" iz Beograda. Nakon okončanja svih aktivnosti, dana,24.05.1957,g. preduzeće "Igman"iz Konjica donijelo je rješenje o osnivanju Društvenog doma Konjic, a u potpisu je bio direktor Živković Jovan. Skica je, kao što se vidi, urađena po tadašnjem stanju i položaju kuća što se da vidjeti.
Preuzeto od Jasna Džumhur

(Damir/20220227)

1960-ih

1960-ih

Dom kulture u Konjicu, Bosna i Hercegovina, izgrađen je 1957. godine u stilu Moderne arhitekture. Od 1962. godine do danas djeluje kao Javna ustanova Narodni univerzitet Konjic.

Projektant je slovenački arhitekta Jože Osojnik, vojno angažovan od strane tadašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu u Beogradu. Ukupna površina zatvorenih i otvorenih prostora objekta, te partera uz objekat iznosi 6532 m2. Konfiguracija terena lokacije na kojoj je smješten iziskivala je posebno komponovanje i oblikovanje kako objekta tako i prilaza samom objektu. Po svom arhitektonskom izgledu i funkcionalnoj namjeni objekat je bio jedna od najatraktivnijih građevina u Jugoslaviji.

U Domu su bile smještene slijedeće ustanove i institucije: kino, ljetno kino, Centar za kulturu i obrazovanje, Muzički centar, Hor „Djevojke sa Neretve“, AP „Neretva“, drama, muzički orkestri (narodni, zabavni, tamburaški, duvački), Biblioteka sa čitaonicom, Gradska kafana, radio klub (YU 4 ABV), foto i kino-klub, šah-klub, galerija, RTV Konjic, redakcija lokalnih novina „3.mart“.

U Bosanskoj sobi je prenešen dio atmosfere iz grada i okoline. U Drvenoj sali održavane su sjednice Skupštine opštine i svečane sjednice radničkih savjeta većih preduzeća, gdje su usvajane i najvažnije odluke za grad i općinu.

Danas je u Domu i ured Turističke zajednice, Visoka škola za turizam i menadžment. U suterenskom dijelu objekta nalazi se i kafe-restoran sa terasom.

Mnogobrojne kulturne i drštvene manifestacije odvijale su se u ovom objektu: pozorišne predstave, audicije, muzički koncerti (solistički, klape, orkestri, filharmonije), festivali, izložbe, promocije, književni susreti.

Dom je proglašen za nacionalni spomenik BiH.

(wikipedia)

(fotografije: arhiva)

(spagos)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Gdje je centar Mostara?

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 3. marta 2023. godine, autor je Ahmet Kurt)

Tu i tamo na društvenim mrežama pojavi se diskusija mladih o tome gdje se nalazi centar Mostara. Pa evo da pokušamo i odgovoriti na ovo tipično fejsbukovsko pitanje.

U svom 500-godišnjem postojanju Mostar je zadnjih sto i pedeset godina preskakao iz jednog u drugo društvo, potpuno različitih društvenih, ekonomskih, političkih i vrijednosnih sistema, ali za sve epohe, bez obzira na tehnički nivo pojedinog vremenskog perioda, većina bi se vjerovatno složila da se u centru jednog grada odvijaju sljedeće aktivnosti:

U centru ili preko centra stanovnici zadovoljavaju svakodnevne životne potrebe za hranom, odjećom, obućom, higijenom i svim ostalim neophodnim za život u gradu.

U centru ili u neposrednoj blizini su strukture zdravstvene i pravne zaštite građanstva, te objekti i sredstva za saobraćaj, trgovinu i smještaj putnika i roba u transportu.

Ipak najvažnija uloga centra je da na tom mjestu građani kao društvena bića upražnjavaju svoju potrebu za okupljanjem, upoznavanjem, druženjem i razmjenom informacija i iskustava. U centru se okupljaju ljudi različitih društvenih, ekonomskih i kulturnih kategorija, te se informacije prenose verikalno kroz sve te slojeve društva i horizontalno između članova istog sloja. U centru se stvaraju urbane, socijalno-političke grupacije koje formiraju javno mnijenje, te oblikuje mentalitet građanina.

Uzimajući u obzir gore navedene uslove mogu se definisati četiri centra Mostara.

1. CENTAR MOSTARA 1506-1893 (crveno područje na karti)

Područje prve mostarske mahale, Sinan pašine, sa trgom Mejdan i Tepom bilo je centar grada punih 387 godina. Prije dolaska Osmanlija na mjestu današnjeg grada bilo je tipično hercegovačko selo sa šesnaest kuća, sa dosta sitne stoke i vinograda, nešto košnica i povrtnjaka, ali sa malo prihoda od žitarica. Na tom mjestu, sredinom XV stoljeća, postojao je jedan viseći most i uz njega dvije kule, pa je u prvom popisu mjesto ubilježeno kao pazar Köprü Hisar ili Most-utvrda. Sinan-paša Borovinić, potomak poznate srednjovjekovne bosanske vlastelinske porodice, veliki vezir Osmanskog carstva, je inicijator urbanog razvoja Mostara. Godine 1506. tri stotine metara uzvodno od mosta (na karti područje omeđeno crvenom linijom) dao je sagraditi džamiju i hamam čime su zadovoljeni svi neophodni uslovi na osnovu kojih je Mostar zvanično uvršten na listu osmanskih kasaba, a njegovi stanovnici oslobođeni plaćanja nekih poreza i drugih nameta. Ovdje su otvoreni i prvi mostarski dućani, a grad se širi sjeverno i južno od ovog mjesta i prelazi na drugu obalu Neretve. Gradi se sudnica (mešćema) i kuća za kadiju. Mejdan i Tepa služe za vježbanje vojske i demonstriranje njihovih vještina, te za druženje i razne igre mostarske omladine. U blizini se otvara han. Od kraja 1500-ih godina širi se običaj pijenja kafe pa se otvaraju kahve/kafane koje su bile važna mjesta za širenje informacija. U njima hadžije i trgovci koji su putovali u daleke krajeve pričaju o svojim doživljajima i običajima ljudi u mjestima u kojima su bili. Kada u sidžilima mostarskog kadije pročitamo da se djevojka iz Gornje Drežnice udala na Bivolje Brdo možemo biti skoro sigurno da su to dogovorili očevi mladenaca uz fildžan kafe nekog pazarnog dana ovdje u centru Mostara. Na Tepi su izvršavane smrtne presude nad hajducima i raznim zulumćarima. Prva gradska bolnica bila je ovdje, a krajem osmanske uprave i telegrafska služba. Na Mejdanu je telal obavještavao građanstvo o odlukama državnih i gradskih organa i saopštavao kupoprodajne novosti i licitacije. Dvadeset godina poslije austrougarske okupacije ovdje je još uvijek bio centar grada. Od 1881. do 1894. godine gradi se zgrada vojne pošte, Oficirskog doma (Dom JNA), hotel Orijent i zgrada okružne oblasti (Arhiv HNK), a otvorena je prva apoteka i drogerija. Danas je ovo mjesto neuređeni parking, pa dok se otežano krećete između parkiranih automobila, podsjetite se da je ovdje skoro četiri stoljeća bio centar Mostar.

1a. PODCENTAR MOSTARA 1833-1851 (crveno)

Ali paša Rizvanbegović postaje 1833. godine poglavar novoformiranog Hercegovačkog pašaluka i na Suhodolini gradi Paša-saraj ili Konak. Ovdje premješta sjedište kadije i neke druge strukture vlasti, pa možemo konstatovati da su na ovom mjestu bile neke karakteristike centra grada, gdje se narod okupljao i svršavao svoje poslove. Centralna vlast je također govorila Hercegovcima koji su tražili u Istanbulu sultanovu pomoć i milost, da ne trebaju polaziti na put “jer u Mostaru sjedi vaš sultan i njemu se obratite”. Ubistvom Ali paše 1851. godine Konak i područje oko njega gubi na značaju.

2. CENTAR MOSTARA 1894-1936 (narančasto)

Još od 1860-ih godina uzduž Carske džade (narančasta linija desno na karti) pravoslavni trgovci grade tvrde zidane kamene magaze sa polukružnim dovratnicima, gvozdenim vratima i debelim demirima na prozorima po ugledu na dalmatinske gradove u kojima su oni kupovali robu. Ti novoizgrađeni objekti, na dva sprata, funkcionalni su novitet gdje se kombinuju rezidencijalne, komercijalne i stambene potrebe. Također dio Srednje ulice (narančasto područje lijevo) gubi atribute mahale i ubrzano postaje čaršija, koja izgradnjom novog mosta na Musali prelazi i na drugu obalu Neretve. Podiže se Vakufski Dvor (1894), Kotarski ured (1889), Zgrada policije (1893) i niz drugih zgrada i škola. Otvaraju se knjižare i štamparije, a struktura centra Mostara dobija novi element za zabavu i skupljanje građanstva - zgradu kina Urania (1911). Pečat ovom centru Mostara daje novoformirani sloj trgovaca. Godine 1900. u gradu je bilo registrovano 120 firmi, a 53% vlasnika tih firmi su bili pravoslavci, 23% muslimani, 12% domaći rimokatolici, 8% stranci iz drugih dijelova Austro-Ugarske i 4% Jevreji.

3. CENTAR MOSTARA 1937-1972 (zeleno)

Izgradnjom zgrade iz sredstava vakufa Hasan-bega Lakišića 1938. godine nekadašnja musalla je dobila svoj današnji izgled. Objekat je projektovao Miroslav Loose, a zalaganjem Husage Ćišića, tadašnjeg gradonačelnika, objekat je dobio reprezentativan izgled sa kupolom inspirisanom starim hamamom u Sinan pašinoj mahali. Sa ranije izgrađenim objektima stvorena je prepoznatljiva fizionomija ovog centra grada: trgovačka škola (1880), Alajbegovića česma (1883), hotel Neretva sa parkom (1892), hotel Bristol (1906) i novi betonski most (1935). Na Musali je bila autobusna stanica, te benzinska pumpa. Od sredine 1930-ih godina ovdje su se održavali razni politički skupovi i sindikalni protesti, a za vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci su pred parkom objesili dvojicu antifašista. Neka ostane zabilježeno da je zadnje javno izvršenje smrtne kazne u 500-godišnjoj historiji grada bilo 13. maja 1945. godine u šest sati popodne. Pred Alajbegovića česmom obješen je ustaški šef policije u Dubrovniku, Šibeniku i Mostaru, dr Mate Roko uz prisustvo osam hiljada duša. Iz vakufske zgrade izbačen je muftija, a uselili rukovodioci NO Mostar. Od 1945. pa do kraja 1950-ih godina umjesto nekadašnjih telala za jednosmjerno prenošenje propagande, vijesti i naredbi od vlasti prema građanstvu na Musali i priključnim ulicama na rasvjetne stubove postavljeni su zvučnici. Sa Musale su polazili ili na njoj završavale mnogobrojne sportske, propagandne i kulturne procesije.

4. CENTAR MOSTARA 1973-1992 (žuto)

Od 1961. do 1981. godine postotak poljoprivrednog stanovništva u BiH spao je sa 50,2 na 16,6%. Tako se i broj stanovnika Mostara od 1945. do početka 1970-ih godina povećao više od tri puta. Do 1970-ih godina izgrađeno je preko 3.200 novih stanova u kojima je živjelo onoliko stanovnika koliko je Mostar imao 1945. godine. U privrednom zamahu poboljšao se standard i kupovna moć Mostaraca. Izgradnja robnih kuća Razvitak (1970) i HIT-a (1973) izmijenilo je potrošačke navike Mostaraca i uvelo jedan novi element u gradsku strukturu i slobodno se može reći da je trg ispred robne kuće HIT sa potezom do robne kuće Razvitak postao centar Mostara. U ove robne kuće većina posjetilaca nije ulazila da nešto kupi nego se radilo o zabavi i razgledaju, sretanju poznanika i upoznavanju drugih ljudi. Osim korza u ovom vremenu pojavio se još jedno bitno mjesto za upoznavanje drugih ljudi i razmjenu informacija - kafići. Naročito su bili popularni kafići koji su uz minimalnu naknadu bili ustupljeni pojedinim fudbalerima Veleža (Dugalić, Hadžiabdić, Halilhodžić, Karabeg, Matijević, Njeguš, Oručević, Skočajić, Topić, Vladić). Pred raspad Jugoslavije i vrtoglavu inflaciju trg pred HIT-om je također bio najveće hercegovačko crno tržište devizama.

(Ahmet Kurt)

(fotografije:cidom)

(spagos)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Ulica kroz pet država

 

1900-ih

1930-ih

13.05.1942.

1970-ih

1980-ih

2022.

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 2. marta 2023. godine, autor je Ahmet Kurt)

Ubrzo po dolasku u Mostar austrougarska vlast pravi željezni most na Musali, te iz vojnih razloga od mosta probija cestu na desnoj obali Neretve prema Čitluku i Ljubuškom (1883) i prema Širokom Brijegu (1889). Godine 1889. izgrađeno je šetalište (na slici) koje je u čast posjete Mostaru supruge prijestolonasljednika Rudolfa godinu dana ranije dobilo njeno ime.

U Mostaru nazivi ulica nikada nisu odražavali petstogodišnje trajanje grada, nego je važilo pravilo “čija vlast toga i ulice”.

Tako je šetalište - ni krivo ni dužno - uvijek stajalo na istom mjestu, ali se promijenilo pet vlastodržaca u čijem je posjedu ulica bila, pa shodno tome i naziv:

1. Stefanie Alle, 2. Šetalište vojvode Živojina Mišića, 3. Šetnica poglavnika Ante Pavelića, 4. Lenjinovo šetalište, 5. Nikole Šubića Zrinskog.

(Ahmet Kurt)

(fotografije:cidom)

(spsgos)

Stari grad – kafana Gunga

 

1899. dr. Grzlo Czech

1995. (Taib i Mira Balić) 

 2020.

2022.

Gunga

Mostar i Stari grad, ali i raja, pričaju o ljepoti kafane i gostoprimstvu Jusufa Hrnjičića-Gunge

Grupa studenata Ekonomskog fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, okupljena na predmetu Marketing, učeći i usvajajući nova znanja, uradila je istraživanje bazirano na pričama starijih članova familija i komšiluka, koji su svoje prve izlaske, simpatije, sastanke i druženje vezali za kafanu čuvenog Mostarca, Jusufa Hrnjičića, poznatog po nadimku Gunga.

Šta ćemo, kako ćemo, gdje ćemo – idemo kod Gunge. Kafana u strogom centru stare jezgre grada Mostara, stotinjak metara udaljena od čuvenog mosta  – Kriva Ćuprija, zvala se upravo tako –  Gunga.

Znatiželja i istraživanje studenata odveli su ih do Hadže, sina GungeE, od koga su pobliže saznali da je Gunga nadimak oca mu rahmetli, gdje ga je samo bliža rodbina i prisnija raja poznavala po imenu i prezimenu, svima je bio prepoznatljiv po nadimku Gunga.

Na generacije se prenosilo samo Gunga, po čemu je i nastavio da živi u narodu. Ovaj nadimak je jednostavno došao iz naroda, objasnio je njegov sin.  Strance, pa i raju koja nije odrastala u Mostaru uglavnom zanima, kako kažu prevod i/ili značenje Gunga, međutim kad im se kaže da prevod riječi ne postoji, stranci ostaju pomalo zbunjeni i simpatično ponavljaju Gunga, što im je teško i za izgovor, te se izmami osmijeh svima.

„Raja se sjeća Gunge, moga oca, a to mi mnogo znači“, studentima je kazao njegov sin.

Gunga i dalje živi

Istraživački duh i dalja saznanja, studente su doveli do Envera Hrnjičića, Gunginog brata, od koga su saznali kako je ova porodica otvorila kafanu, a poslije Villu.

Enver je studentima objasnio kako su 70.tih godina naslijedili od oca jednu parcelu na veoma atraktivnoj lokaciji u kojoj su prepoznali dobru poslovnu priliku. Došli su na ideju da bi mogli otvoriti kafanu, to je bilo nekako interesantno i novina toga vremena. Kafana je radila dobro, velika je posjećenost bila, pjevalo se, slavili rođendani, nove godine, Dan žena, našao se uvijek neki razlog za slavlje, ali eto i plakalo se, život je to.

„Devedesete su učinile da kafana prestaje se radom, a nakon sticanja uslova za ponovno aktiviranje došlo se na ideju otvaranja nečeg novog, originalnog, što nije ni apartman niti klasični hotel-počela je sa radom Villa Gunga“, obrazložio je Enver, brat Gunge.

„Ocu bi bilo drago, da vidi kako je na istom mjestu gdje smo imali kafanu, nastavila s radom Villa. Otac je umro 1992. godine, ali je nastavio da živi s mostarskom rajom i svima nama“, kaže Hadže-Điđi, sin Gunge.

(NovaSloboda.ba)

Vidimo se kod GUNGE…

Prve simpatije, sastanci i druženje raje tih 1980-ih vezani su za kafanu čuvenog Mostarca, rahmetli Jusufa Hrnjičića, poznatog po nadimku Gunga.

Šta ćemo, kako ćemo, gdje ćemo – idemo kod Gunge.To je bilo nekako interesantno i novina toga vremena, jer to nije bila tradicionalna kafana već (kafić) nešto sasvim novo i modernije za to doba.Kafana u strogom centru stare jezgre grada Mostara, stotinjak metara udaljena od čuvenog mosta – Kriva Ćuprija, zvala se upravo tako – Gunga. Bili su tu još i kafić Tin i Aga u kojim se raja okupljala.

Gunga je umro 1992. godine, ali je nastavio da živi s mostarskom rajom i svima nama otvaranjem Villa Gunga, izjavio je Hadže-Điđi sin Gunge.

(Aid)

Sa stranica stare štampe: Izložba Lazara Drljače 1931. godine

 

U listu "Vreme" od 23. Januara 1931. objavljen je članak o izložbi slikara Laze Drljače u Mostaru. Nakon što je dobar dio života proveo u Beču, Parizu i Rimu, Lazar Drljača se naselio u selu Borci kod Boračkog jezera. Povremeno je dolazio i do Mostara, a početkom 1940-ih tadašnji mostarski gradonačelnik Husaga Čišić mu ustupa Čardak na Starom mostu, gdje je imao svoj atelje.

"Mostar

Izložba slika Lazara Drljača.

Mostar, 22. januara.

U Mostar je stigao naš poznati akademski slikar g. Lazar Drljača, koji je nedavno sa velikim uspehom izlagao svoje radove u Sarajevu. On će preneti svoju izložbu u Mostar, gdje će izložiti 70 platna raznog žanra. (Vreme)."

prilozi: Fotografije Lazar Drljača i njegov Stari most

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)