Svjetske znamenitosti prije 100 godina i danas - Kip slobode

Kako su se svjetski poznate atrakcije promijenile tokom stoljeća

U burnim dvadesetim godinama, procvat globalne ekonomije i optimizam nakon Prvog svjetskog rata doveli su do porasta turizma. Bila je to prva decenija u kojoj su putnici mogli putovati avionom - čak i ako je to bio luksuz rezervisan za nekolicinu dobrostojećih. Ipak, mnogi ljudi su počeli da ljetuju u zemlji i inostranstvu i prvi put su mogli vidjeti neke od najpoznatijih svjetskih znamenitosti. Ovdje pregled, kako su izgledali prije 100 godina.

Kip slobode, New York, SAD
Kip slobode, koga pozdravlja grupa mornara 1920. godine, bio je poklon Francuske Americi krajem 19. vijeka. Francuski kipar Frederic-Auguste Bartholdi kreirao je 93-metarsku statuu od kovanog bakra, postavljenu na ostrvu Liberty. Svoju karakterističnu zelenu nijansu duguje suncu i kiši, koje su oksidirale nekada sjajni bakar.

Kip slobode, New York, SAD
Samo nekoliko njujorških atrakcija je toliko popularno kao Kip slobode. Svake godine ga posjeti oko četiri miliona posjetilaca. Novi muzej na ostrvu Liberti, koji je otvoren 2019. godine, omogućava turistima da dublje uđu u istoriju ovog simboličnog spomenika. U pravilu, moguće je posjetiti i vidikovac, koji se nalazi u kruni kipa.

msn)

(spagos)

Ime joj je Đenana!

 

(tekst koji slijedi objavljen je 2021. godine na portalu ljuubusaci.com, autor je Mehmed Muminagić)

Smyrna, Smirna

Od kako smo došli u Dansku imao sam običaj da kupim sadnicu smokve, kad slučajno naletim na kakvu. Ponekad u žurbi nisam čitao ni ime sorte na etiketi. Neke sam sadio u plastenik a neke u veću saksiju dok ne nađem pravo mjesto.

Jednog dana u maju 2002. godine upalio sam pumpu i krenuli smo kroz plastenik br.2. do plastenika 11. i 12. da zalijevamo tek posađenih 100 smokava.

Prolazeći pored smokava u saksijama, čitam imena nekih od njih. Na jednoj je stajalo Smyrna. Produžim još koji korak, zastanem, pa se vratim i sjednem na prevrnutu kantu.

Žena produži dalje ne okrećući se.

Smyrna! Je li moguće! Pa to je naša smirna!

U momentu se vratim 2000 km. južnije, ca. 40 godina ranije…

…. Kraj juna 63. Penjemo se polahko uz takale, svako nosi ponešto, babo dva kofera, mama torbu i ceker, ja malu tašnu.

Upravo smo stigli iz Zenice. Vrućina, znojimo se, cvrče cvrčci ” svoj zagušljivi teški jamb”…

U avliji, Žabljak br. 186., (sada br. 8.) zadivljujući prizor – u sred avlije velika smokva, raširila krošnju, napravila dobru hladovinu na pola avlije. Nekoliko velikih grana se naslonilo na krov kuće. Na smokvu naslonjene merdevine (ljestve) od jablanovine a na granama mnoštvo tamnozelenih i manjih i većih smokava i pokoja zrela, kafene boje. Najbolje i najveće su na vrhovima grana, sjaje se obasjane vrelim sunčevim zrakama.

Iskoristim nepažnju roditelja i starije sestre i brata, dohvatim zlatno žutu, poveću praznu limenku bez poklopca sa ručkom od žice i etiketom od obarenog graha i polahko se, bojažljivo popnem na smokvu, sve do vrha.

Dohvatim najveću smokvu, kad nesto prhnu, i proleti mi iznad glave, umalo ne padoh od iznenađenja i straha. Pogledam bolje po ostalim smokvama i ugledam nekoliko insekata, zlatno – zelene boje, kasnije saznam ime – zlatak ! Naberem nekoliko smokava, velikih kao velike kruške i počnem se spuštati, bojažljivo oprezno niz klimave merdevine. Odjednom primjetim da se merdevine više ne klimaju….?

Pogledam dole, kad, babo drži merdevine sa obe ruke.

“Smirna “, reče glasno! “Smokva se zove smirna. Tvoj dedo a moj babo otputovao 1930. u Izmir, u Tursku da obiđe sestru, moju tetku, koja je sa mužem izbjegla u prvom svjetskom ratu i donio sadnica raznih smokava “.

Tada i mama izađe iz kuće, pruzim joj kanticu sa smokvama. “Hvala sine, mašala, kako su dobre…”

Prekinu nas glas komšinice sa prašnjave ceste ispod avlije “Kako ste? Kad ste dosli ?

Primaknemo se bliže niskom zidu u dnu avlije.

Na užarenom makadamu, u hladu jablana stajala je komšinica i držala za ruku malo dijete, kratke žute kose sa velikom cuclom roza boje u ustima.

Gledao sam u to dijete (malo manje od mene) dok su žene pričale.

Kad su završile, komšinica pođe a dijete gleda u mene širom otvorenih očiju, napola otvorenih usta, cucla skoro da joj ispade.

“Hajde, makni”! Viknu komšinica i povuče jače za ruku

Djetetu zape noga za kamen, posrnu jako, ali mu majčina ruka ne dade da padne.

U tom momentu baci ljut, bijesan pogled prema meni, kao da je htjelo reci: “platit ćeš mi ”?!

Kao da sam ja nešto kriv.

Mnogo godina kasnije, mnogo puta, sjetio sam se ovoga događaja.

I platio sam ! I još uvijek plaćam! Ha, ha…

… Gledajući za njima rekoh mami : “baš je sladak ”!

Žensko, ono je žensko ” reče mama. “Ime joj je Đenana “…

U narednim godinama amidža Mustafa i babo, više puta su ponovili priču o dedinom putovanju u Tursku i smokvi smirni koju je donio i posadio u avliji.

Kakva slučajnost ! On donio iz Turske u Ljubuški prije 70 godina, a ja istu sortu našao u Danskoj….

…..” Hajde, makni ”! Trznu me prodoran glas sa kraja plastenika.

“Vidi ga! On sjedi! Hajde, makni! Trebamo zaliti sve smokve! Voda teče!

Povika moja žena. Ime joj je Đenana!

Mehmed Muminagić

Smyrna, Smirna – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Umijeće pripovjedanja

 

Pijesak 1962.

Pijesak 1999. Selma Demirović

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 4. februara 2023. godine,autor je Ahmet Kurt)

U zimsko subotnje popodne jedna istinita pričica.

U Mostaru se uvijek njegovala usmena proza, taj najstariji oblik književnosti. U mojoj mahali Carina je u svim vremenima prije pojave televizije bilo dobrih pripovjedača. Ti usmeni književni stvaraoci su bili pravi majstori izmišljenih i fantastičnih priča.

Poslije Drugog svjetskog rata teme izmišljenih priča i legendi se mijenjaju. Mitsko-religiozne teme zamjenjuju revolucionarno-herojske. Na Carini, Mazoljicama i oko tih mahala živjelo je više majstora kratke priče, koji bi u tople ljetne večeri dječacima na trotoaru ispod drvenog stuba s uličnom lampom, dočaravali svoju borbu protiv Švaba, Talijana, herojski otpor na Sutjesci i spašavanje druga Tita od sigurne smrti. Nekad bi ih pričanje previše ponijelo, pa bi dječaci počeli pomalo sumnjati u sva ta njihova junaštva, noćna iskakanja iz aviona iznad Berlina u potrazi za Hitlerom, te preklinjanjem Eve Braun rahmetom majkinim da poštedi život njenom mužu. Ljeti smo ta pripovijedanja slušali na dnu Carinskog pijeska.

Od svih tih priča i pripovjedača meni se posebno u sjećanje urezao jedan, nazovimo ga Safa, mada se on tako ne zove. To je bio istinski umjetnik koji je majstorski koristio sve tehnike pripovijedanja. U brzom slijedu mijenjao je uloge: od neutralnog naratora, do skrivenog posmatrača i direktnog učesnika događaja. Preskakanje iz prezenta u pluskvamperfekt, s odgovarajućom izmjenom lica. Pripovijedanje je pratio scenski nastup: govor tijela, kretanje, mimika, smanjivanje visine glasa do šaputanja da bi se podigla napetost, psihološka pauza, retorička pitanja slušaocima, pa imitiranje rada raznih mašina i motora.

Evo jedne njegove, meni najdraže:

Mjesto i vrijeme radnje: Carinski pijesak, vrelo mostarsko ljeto krajem 1950-ih godina. Popodne.

Učesnici: Pripovjedač „Safa“, 7-8 dječaka u dobi 7-12 godina, pokoja djevojčica. Na udaljenosti od nekoliko metara lijeno se izležava nekoliko starijih kupača. Nekima su njihova djeca donijela ručak u šerpi od kuće, pa oni polako jedu i poluzainteresovano slušaju pripovjedača.

Priča počinje.

Pet sati ujutro, zimsko doba, taman zasp’o. Čitavu noć vodio ilegalce do Dobrča. Dan prije Talijani provalili partijsku ćeliju. Otkriveni se odmah moraju evakuisati na slobodnu teritoriju! Džema uz akšam vas zadihan bahnu na avlijska vrata.

“Safa, pomagaj! Došlo do provale, moraš ih odmah izvesti iz Mostara!”

“Pa dobro, Džema, ima li iko drugi u ovom gradu da uradi nešto, osim mene, majka mu stara?” – pitam ga ja.

[„Safa“ je da bi pokazao prisnost s njim, isto kao danas Mišo Marić, upotrebljavao nadimak Džemala Bijedića.]

I tako odveo ja momke u partizane i u pet sati ujutro, mrtav-umoran leg’o da spavam.

„Safete, Safete!“ – neko me budi. Jedva otvorih oči. Majka!

„Šta je, moja majko, taman sam zasp’o!“

„Tenkovi, moj sine!“

Prenuh se iz sna, odmah mi je bilo jasno šta je posrijedi! Talijani nisu smili poslati pješadiju da me ufate, nego pošli sa tenkovima. Zgrabih šmajser ispod sećije pa na avlijska vrata. Kad tenk uza sokak – „tu, tu, tuu, tu...“

[E, na ovom mjestu priču prekida jedan od starijih, koji su ležeći na suncu kroz trepavice, poluzatvorenih očiju, posmatrali Safin scenski nastup. Svi ste vi, sigurno, mnogo puta sreli takve ljude, koji ne znaju uživati u bilo čemu, a u stanju su pokvariti najljepšu iluziju i trenutak. Oni ne razumiju umjetnost, hiperbole, alegorije, niti bilo kakve druge stilske figure, nego sa svojim pravolinijskim razmišljanjem sve žele istjerati na čistac.]

„Daj bogati, Safa, ne laži djeci! Ne može tenk ući u tvoj sokak!“ – reče bukvalista.

Safa se zaledi u kretnji. Polako se okrenu mjestu odakle je dolazio glas i sa nekoliko sporih koraka približi se ležećoj figuri. Publika je šutjela i gledala šta će se desiti. Ta činjenica koju je bukvalista izvalio pala je među publiku kao odvaljena stijena i nije se mogla zaobići. Svi su dobro znali, čak i najmlađi slušalac priče je bio svjestan da nikakav tenk, čak ni najmanji, ne može ući u Safin sokak. Safa dođe do ležeće figure i polako se sagnu da ga bolje osmotri kao da je nemaštoviti uljez u priču neki rijetki insekt.

„ Nje može tenk ući u sookakk!“ – imitira Safa njegov govor.

„Pa bezbeli da ne može!“ – potvrdi Safa nezaobilaznu činjenicu i polako se uspravi. Vrati se nazad među publiku i nastavi sa nešto izmijenjenom pričom koja na elegantan način usklađuje fizičke dimenzije sokaka i tenka:

„Ja gledam u tenk, kad imaš šta viditi. Otvoriše mu se polahko naprijed vrata, kad iz tenka izađe mali tenk pa nastavi uza sokak prema mojoj kući – „tu, tu, tuu, tu...“

( Na slici sokak kuda je morao proći italijanski tenk na putu do “Safine” kuće.)

(Ahmet Kurt)

Veliki snijeg, 2012. godine

 

Bosna i Hercegovina pamti 4. februar 2012. godine. Na prvi spomen ovog datuma, svaki stanovnik će se sjetit će se najjačeg snježnog nevremena koje se dogodilo u posljednjih nekoliko desetljeća. Snijeg koji je na današnji dan zatrpao brojna mjesta širom države, zadržao se sve do 15. februara.

"Visina snijega u BiH se mjerila se metrima. Vozila i ljudi ostajali su zatrpani su u lavinama. U pojedinim dijelovima je proglašeno stanje elementarne nepogode..."

Tako su izgledali medijski izvještaji na današnji dan 2012. godine, kada je Bosnu i Hercegovinu zahvatilo veliko snježno nevrijeme. Zbog snijega veći dio zemlje potpuno je bio paralisan.

Podsjetimo, u februaru 2012. godine desilo se nešto što je ostalo upisano u anale meteorologije u našim krajevima.

Ciklon Gabor je donio takve snježne padavine kakve su bile nezapamćene.

Više graničnih prelaza nije bilo u funkciji, sa aerrodroma nije bilo letova, a cestovnom saobraćaju, uglavnom, nije bilo ni govora.

Oni koji su morali, do radnih mjesta pokušavali su stići pješke, s obzirom da se zimske službe nisu mogle izboriti s tolikom količinom snijega i čistile su uglavnom najprirotenije ceste, kao što su prilazi zdravstvenim ustanovama. U većini škola nije bilo nastave.

Visina snijega u gradu Mostar je iznosila oko 80 centimetara, a mjestimično je bilo nanosa visokih i do dva metra. U okolnim mjestima palo je i preko jednog metra snijega. Promet je danima bio obustavljen, namirnica u trgovinama je nestalo, a pred lokalnim vlastima bio je golemi izazov koji, uglavnom, nisu uspjeli svladati. Visina snijega u Mostar je 4. februara 2012. već u 13 sati je iznosila 68 cm, a snijeg je padao i dalje.

Gornji redovi su prenešeni sa stranica tadašnje štampe ni portala.

U prilogu slike, koje prikazuju stanje na mostarskim ulicama.

(fotografije iz arhive: Edina, Ljilja, Krsta, Braco, Suad, portali)

(spagos)

Iz starih foto albuma – Vojnički pasulj

 

Uspomena sa snimanja filma “Bitka na Sutjesci”.

“Fotografija potiče iz 1971. godine. Služio sam kao vojnik u vojsci Jugoslavije.
Na fotografiji sam u gornjem redu, četvrti s desne strane. Tada sam imao 20 godina. Glumci Richard Burton i Elizabeth Taylor sjede ispred mene, sa prevodiocem s njihove desne strane.
Ostali muškarci su bili vojnici vojske Jugoslavije, koji su takođe glumili u filmu.
Fotografija dolazi iz pauze u snimanju filma “Peta ofanziva” (“Bitka na Sutjesci”); radi se o partizanskom ratu Jugoslovena pod vođstvom kasnijeg šefa države Tita protiv Hitlerove invazije.
Film prikazuje bitku za opkoljavanje na Sutjesci u jugoistočnoj Bosni, koja je u to vrijeme bila prekretnica za Jugoslovene. Richard Burton je igrao Tita. Snimano je na originalnim lokacijama, bili smo u Bosni kod Foče.
Burtonova supruga, Elizabeth Taylor, stanovala je u luksuznom hotelu u Dubrovniku i redovno je helikopterom dovođena na lokacije snimanja. Međutim, ona se nije pojavila u filmu. Sam Richard Burton je ostao u šatoru slavnih i moj posao je bio da ga vozim do scene u prikolici jednog BMW. Da bi bio u formi za snimanje Burtonu je trebalo pola litre votke i isto toliko viskija dnevno.
Bio je veoma ljubazan prema nama običnim vojnicima. Ako je nekada imao narandžu ili bananu, bacio bi je nekome i rekao: hvataj! Jednog dana trebalo je da mu za ručak odnesem vojnički pasulj. Pojeo je dva tanjira i rekao da nikada u životu nije jeo ništa tako ukusno.
Kada je snimanje završeno, dao je nama vojnicima tri miliona dinara za oproštajnu večeru, što je preračunato iznosilo oko 25.000 eura, a to je i danas veliki novac. Film je premijerno prikazan 1973. godine, a u to vrijeme sam radio u fabrici za proizvodnju autodijelova za Fiat. Iako je to bio dobar posao, napustio sam ga i otišao u Njemačku.
Radio sam prvo u građevinarstvu šest godina i postavljao estrih, upoznao sam zemlju, svaki dan smo bili negdje drugo. Kasnije sam završio školu za zubnog tehničara. I danas radim taj posao, uz penziju. Film sam od tada odgledao bezbroj puta, makar samo zato što sam htio vidjeti da li ću se slučajno pojaviti u nekoj sceni.”

Fotografiju priložio i priču ispričao Zija Topali, 71, Fulda, Njemačka

(spiegel)

(spagos)

Prije 100 godina – Taxijem kroz Pariz

 

Dama sjedi naprijed! Pariški motocikl La Jumella iz 1922. godine.

Ovo je jedina poznata fotografija ovog motocikla, snimljena na Champ de Mars u Parizu sa Ajfelovim tornjem u pozadini.

Jedinstveni klasični motocikl izgleda kao motociklistička rikša, ali ipak ima samo dva točka.

Pronalazak je u stilu jednotračnog vozila, kod koga se prednji i zadnji točak kreću istim tragom. Imaju upravljač, ovjes sprijeda i straga, a vozač sjedi iza suvozača?. Za ovo vozilo se sa ove vremenske distance smatra da je bilo taksi vozilo. Monogi postavljaju pitanje kako se upravljalo ovim vozilom, jer vozač ipak sjedi pozadi?

Fotografija je preuzeta iz kolekcije agencije Roger-Viollet, izbor fotografija koje prikazuju Pariz između 1880. i 1950. godine, a ova fotografija je zabilježena kao: "Motocikl sa dva sjedišta na Champ-de-Mars. Pariz, 1922."

(welt)

(spagos)

Iz stare štampe, Aleksa Šantić, vijest o smrti, 2. februara 1924.

 

U Ilustrovanom listu od februara 1924. godine objavljena je vijest o smrti Alekse Šantića:

"Aleksa Šantić je umro. Nad njegovim svežim grobom nisu potrebni lažni panegirici i sentimentalne reči. Za njim je ostalo čestito ime, lepa uspomena na zaslužnog nacionalnog radnika i duboko iskrena i srdačna poezija. Kada zaborav bude pao preko imena jednog čoveka, ostaće ipak svetlo ime jednog pesnika."

Fotografije: "Ilustrovani list", februar 1924

1 Aleksa Šantić kao mladić u hercegovačkom narodnom odijelu

2 Poslednja fotografija Alekse Šantića, snimljena par dana prije njegove smrti

3 Mostarski sokoli drže počasnu stražu nad pjesnikovim odrom i

4 Aleksa Šantić spomenik

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)