Svjetske znamenitosti prije 100 godina i danas - Koloseum

 Kako su se svjetski poznate atrakcije promijenile tokom stoljeća

U burnim dvadesetim godinama, procvat globalne ekonomije i optimizam nakon Prvog svjetskog rata doveli su do porasta turizma. Bila je to prva decenija u kojoj su putnici mogli putovati avionom - čak i ako je to bio luksuz rezervisan za nekolicinu dobrostojećih. Ipak, mnogi ljudi su počeli da ljetuju u zemlji i inostranstvu i prvi put su mogli vidjeti neke od najpoznatijih svjetskih znamenitosti. Ovdje pregled, kako su izgledali prije 100 godina.

oko 1920.

Koloseum, Rim, Italija
Koloseum u Rimu vjekovima osvaja posetioce. Utoliko je nevjerovatnije da je ovaj amfiteatar dimenzija 199 x 150 metara izgrađen prije više od 2.000 godina. Izgradnja je počela oko 70. godine naše ere i trajala je oko deceniju. Završeni amfiteatar mogao je da primi 50.000 ljudi. Međutim, došlo je do teškog propadanja: do 20. stoljeća oko dvije trećine prvobitne zgrade je izgubljeno zbog zanemarivanja i oštećenja od višestrukih zemljotresa.

Koloseum, Rim, Italija, 2022.
Koloseum kakav danas poznajemo rezultat je velike restauracije 1990-ih. Iako se ovdje više ne održavaju borbe gladijatora, u amfiteatru se redovno održavaju izložbe o starorimskoj kulturi, koje godišnje posjeti oko sedam miliona ljudi. U decembru 2020. italijanska vlada je obećala 10 miliona eura za još jedan projekat restauracije. Biće iskopan novi sprat koji će voditi do ranije tajnih podzemnih tunela koje su koristili gladijatori u rimsko doba.

(msn)

(spagos)

Svjetske znamenitosti prije jednog stoljeća i danas - Trijumfalna kapija

Kako su se svjetski poznate atrakcije promijenile tokom stoljeća

U burnim dvadesetim godinama, procvat globalne ekonomije i optimizam nakon Prvog svjetskog rata doveli su do porasta turizma. Bila je to prva decenija u kojoj su putnici mogli putovati avionom - čak i ako je to bio luksuz rezervisan za nekolicinu dobrostojećih. Ipak, mnogi ljudi su počeli da ljetuju u zemlji i inostranstvu i prvi put su mogli vidjeti neke od najpoznatijih svjetskih znamenitosti. Ovdje pregled, kako su izgledali prije 100 godina.

Trijumfalna kapija, Arc de triomphe de l'Étoile, Pariz, Francuska
Sa svojim neoklasičnim lukom visokim 50 metara, Trijumfalnu kapiju je nemoguće zaobići. Stoga nije ni čudo što je izgradnja veličanstvene pariške znamenitosti trajala punih 30 godina. Napravljena od strane Napoleona I 1806. godine, trijumfalna kapija stoji u centru Place de l'Étoile. Trg se u prevodu zove Zvjezdani trg, jer ulice iz Trga izlaze napolje u obliku zvijezde. Na slici iz 1929. godine okružen je električnim uličnim lampama - Pariz je bio prvi grad na svijetu koji je uveo ovu inovaciju 1878. godine.

Trijumfalna kapija, Pariz, Francuska, 2022.
Na svakoj od skulptura sa strane trijumfalnog luka može se vidjeti jedna vojna pobjeda. Na unutrašnjosti stubova ispisana su imena francuskih generala koji su pali u borbi. Od svog završetka 1836. godine, Trijumfalna kapija je bila poprište mnogih značajnih marševa, služeći kao polazna tačka za vojnu paradu povodom Dana Bastilje i kraj Tur de Fransa. Danas su posetioci koji se popnu uz 280 stepenica do vrha nagrađeni panoramskim pogledom na Pariz koji oduzima dah.

(msn)

(spagos)

Dvospratni autobusi u Mostaru – nove fotografije

 

Evo par fotografija engleskih dabldekera koje dosad na internetu nisu bile objavljene. Snimio ih je J. G. S. Smith 26. i 27. lipnja 1965., a ja sam ih skenirao iz engleskog časopisa Classic Bus, jedan od brojeva iz 1995. Garažni broj 224 bio je Leyland Titan PD1 koji je originalno bio u voznom parku u Wallaseyju, gradu pokraj Liverpoola. Garažni broj 225 bio je Guy Arab koji je originalno bio u Coventryju. Oba autobusa stigla su u Mostar 1960. u jednoj od zadnjih serija uvoza engleskih autobusa u Mostar i u Jugoslaviju općenito. Na fotografijama se vidi da im je ulazna platforma bila prebačena s lijeve, originalne, na desnu stranu. Također, autobusi su bili prebojeni u mostarsku plavu boju (originalno su ova dva primjerka bila #224 žute i #225 smeđe boje).

(Marin Pažanin/cidom 20230104)

Ovdje još nekoliko fotografija dvospratnih autobusa iz arhive cidoma i privatnih arhiva, kao i tekst koji smo objavili na portalu Nova Sloboda, 8. aprila 2015. godine:

Na granici sjećanja: Dvospratnim kroz Mostar

Negdje krajem pedesetih prošlog vijeka, u Mostaru se pojavio dvospratni autobus, čuveni engleski „double decker“. Bila je to atrakcija, čudo i za odrasle, a kamoli ne za djecu. Neki snalažljivi um tadašnjeg Autoprevoza dosjetio se marketinške cake i od londonskog gradskog prevoza pokupovao polovne autobuse za mostarske potrebe.

Bio je ogroman, čudan, crven, zvali su ga Londonac, ali i Nagib – izgleda po imenu prvog vozača. Vozač je sjedio u svojoj kabini odvojenoj od ostatka autobusa i imao je zaseban ulaz – samo za sebe, koji je bio na desnoj strani. Sprijeda na haubi je pisalo: „Leyland“. Na zadnjoj lijevoj strani busa bio je i ulaz i izlaz za putnike, dovoljno širok da istovremeno putnici i ulaze i izlaze. Nije tu bilo nikakvih vrata za zatvaranje. Ljeti i zimi – uvijek samo otvor sa štangom na sredini i kondukterom, koji stoji i naplaćuje karte. Nije zabilježeno da je bilo ko ispao iz njega ili da je nastradao putnik izlazeći iz busa na cestu.

Naše malo starije sugrađane ove slike dvospratnih autobusa podsjetiće na vremena, kad su tada popularni „londonci“ vozili po našem gradu. Dvospratni autobusi nekad su vozili ulicama mnogih naših gradova – Mostar, Sarajevo, Tuzla, Beograd, Skoplje, itd. Ulicama Mostara vozili su od polovine pedesetih, pa sve do sedamdesetih godine prošlog vijeka. Saobraćali do Bune i Blagaja prema jugu i do Bijelog Polja prema sjeveru. Kroz grad je dvospratni vozio od Rudnika do Rodoča. Polazna stanica dvospratnih autobusa tada je bila na staroj željezničkoj stanici, a u vrijeme dok još nije bila izgrađena gradska magistrala, autobusi su saobraćali Titovom ulicom prema jugu i preko Lučkog mosta u pravcu Rodoča i Sokola.

To je bila „dvica”. Išla je s Rudnika, preko Avenije, kraj HIT-a, preko Titovog mosta, niz Titovu, preko Lučkog, preko Čekrka, do Rodoča, do Sokola.

Osim nje, kroz grad je vozila „jedinica” ili popularni Ilićki, od Ćatića česme, preko Balinovca, Rondoa, kraj Gimnazije, preko Titovog mosta, Titovom do Šarića džamije i Fabrike duhana, a kasnije sve do Hladnjače.

Pupularna je bila i „četvorka“, Zahum kružno, koja je pravila krug oko grada. Jednicu i dvicu vozili su obični autobusi, dok je na dvici dugo vremena vozio dvospratni. A jedno vrijeme dvospratni su vozili do bolnice na Bijelom Brijegu.

O dvospratnim autobusima u Mostaru svjedoče i rijetke fotografije.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Sa stranica stare štampe: Tin Ujević u Mostaru, 1929. godine

 

U beogrdskom listu "Vreme" od 24. novembra 1929. godine objavljen je tekst o boravku Tina Ujevića u Mostaru.

"Jedan redak gost u Mostaru: Tin Ujević

Mostar, 28. novembra. - Jutrošnjim vozom u 3 i po časa stigao je u Mostar jedan redak gost. Tin Ujević, "poslednji Mohikanac".

Kako se Tin nalazi prvi put u Mostaru, nije se mogao do rano u jutro orijentisati te je zabasao u neku rakidžinicu ili, kako je onde zovu hotel Opanak. Stupanje Tina u taj lokal u cipelama neobičnih dimenzija i sa polucilindrom koji mu stoji na vrhu glave, izazvalo je inače veseli duh Mostaraca da s njime zbijaju šale. Tin je već uspeo da kaže nekoliko reči o svojim prvim utuscima u Mostaru.

- Čim sam zašao u hotel Opanak, neki me tipovi proglasiše Avganistancem i krstiše me Abibulahom.

Sem toga Tin je konstatovao po starinskim odžacima na kućama koji su prekriveni velikim pločama, da je ovde svet nabožan, zato što kardinalskim šeširima pokriva odžake svojih kuća"

Kada sam mu rekao da silno žalim što nisam izašao pred njega na stanicu, Tin je primetio da je bolje što novinari nisu znali za njegov dolazak, jer bi se doznalo da je on putovao četvrtom klasom.

Tin Ujević zadržaće se kratko vreme u Mostaru, odakle putuje na ostrvo Brač, gde će, kako sam kaže, provesti celo leto. (Vreme)

Pravilo: Kada dođete u neki grad 3 i pol sata iza ponoći, prva stvar koju treba da uradite je da nađete neku kafanu koja još radi. Barem je tako uradio Tin Ujević kad je došao u Mostar...

prilozi: Tin Ujević, slike

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail špago

(NovaSloboda.ba)

Crno bijelo u koloru - Prije jednog stoljeća

 

Mjesto: London, ulica: Kingsway, godina: 1926.

Stado ovaca na Kingswayu

Ova vrlo slikovita scena ima trezvenu pozadinu: ovce su tada bile dozvoljene u samom centru Londona jer su vrlo efikasni radnici. Čuvanje ovaca značajno je smanjilo troškove zaustavljanja rasta trave u brojnim gradskim idiličnim parkovima. Pravo na ispašu ovaca u londonskim parkovima bilo je veoma osporeno u pastoralnoj zajednici. Ovce su bile zabranjene u parkovima kasnih 1950-ih, ali im je nedavno ponovo dozvoljeno da se vrate u službu u glavnom gradu. Na Hampstead Heathu, na primjer, danas možete vidjeti stada koja se kreću. Na ovoj fotografiji stado luta niz Kingsway, od Aldwycha prema Holbornu.

(geo)

(spagos)

Prije 110 godina - Zabranjeni tango

Za Georgea Bernarda Shawa to je bio "vertikalni izraz horizontalnih željea". Irsko-britanski dramski pisac nije mogao pronaći bolje riječi za uzavrelu igru koju je oličavao tango. To ne znači ništa drugo do: „Ja dodirujem“. Taj dijalog tijela koja se kreću po plesnom podiju pun aluzija, naizmjenične bliskosti i udaljenosti, bola i strasti.

Početkom 20. vijeka evropske metropole su otkrile argentinski salonski ples. U vremenu kada je nacionalizam harao, kultivacija tijesnih veza poprimila je nešto gotovo metaforično. Kao da je ples bio kontra-pokret duhu vremena koji je razdvajao ljude kao niko prije.

Njemačkom Kajzeru tango je bio “izuzetno odvratan”. A kada je supruga predsjednika državnog parlamenta pozvala na tango čaj u pruski državni parlament, puklo mu je pred očima. To što bi oficirske pantalone njegovih oficira trebale da se trljaju o jedva pokrivene ženske noge naočigled svih – nije mogao dopustiti da to prođe.

Tako je 20. novembra 1913. Willhelm II zabranio vojnom osoblju, od poručnika do generala, da u uniformi plešu tango. Kada je ubrzo nakon toga prestolonasljednik uhvaćen kako pleše, naredio je i carskoj porodici da se uzdrži od ove "strane loše navike".

Godinu dana kasnije izbio je Prvi svjetski rat. Koliko bi bolje bilo da su ljudi ostali zagrljeni.

(welt)

(spagos)

Slavne osobe koje su nas napustile 2022. godine

Od kraljice Elizabete do Coolija

Od britanske kraljice Elizabete II do francuskog modnog kreatora Thierryja Muglera i posljednjeg vođe Sovjetskog Saveza Mihaila Gorbačova, mnoge značajne javnr osobe napustile su nas u 2022. godini.

Sidney Poitier

“Izgubili smo ikonu, heroja, mentora, borca, nacionalno blago”, napisao je na svom Twitter nalogu zamjenik bahamskog premijera Chester Cooper objavljujući smrt američkog glumca i filmskog redatelja Sidneya Poitiera, koji je preminuo 6. januara u 94. godini života.

Rođen za vrijeme porodičnog putovanja u južnu američku državu Floridu 1927. godine, Poitier je odrastao u siromaštvu s roditeljima, koji su uzgajali paradajz na Bahamima. Njegovo interesovanje za film i kinematografiju počinje u ranoj mladosti, a nakon što se pridružio starijem bratu u Miamiju u dobi od 15 godina, počeo je pohađati časove glume u American Negro Theatre – plaćajući ih radeći tamo kao strojar. Njegovo prvo pojavljivanje na pozornici nije bilo baš uspješno. Ali, nakon što je proveo mjesece radeći na tome da se riješi svog bahamskog naglaska, konačno je primijećen i dobio je glavnu ulogu u brodvejskoj produkciji “Lizistrate”. Dobio je svoj prvi filmski posao 1950., glumeći u filmu “No Way Out” Josepha L. Mankiewicza, koji se bavio pitanjima rasizma i rasističkog nasilja.

Thierry Mugler

Thierry Mugler, francuski dizajner, koji je bio vodeća ličnost u modi od 1970.ih do 2000.ih, umro je “prirodnom smrću” u svom domu u pariškom predgrađu Vincennes 23. januara u dobi od 73 godine.

Rođen u Strasbourgu u decembru 1948. godin e, Mugler nije počeo karijeru u svijetu mode već u svijetu plesa, pridruživši se baletnoj trupi Opéra national du Rhin kao tinejdžer prije studija na Školi primijenjenih umjetnosti.

Od malih nogu kreirao je vlastitu odjeću, prilagođavajući stvari kupljene na buvljacima. Preselio se u Pariz s 20 godina, isprva kako bi radio s drugom baletnom trupom, ali je bio uspješniji u kreiranju odjeće i ubrzo je počeo raditi kao freelancer za razne modne kuće u Parizu, Londonu i Milanu.

Za 10. godišnjicu svog branda 1984. organizovao je prvu javnu modnu reviju u Evropi, sa 6.000 posjetilaca na događaju koji je bio poput rock koncerta.

Madeleine Albright

“Snaga za slobodu, demokratiju i ljudska prava”. rekao je bivši američki predsjednik Bill Clinton nakon što je saznao da je Madeleine Albright, prva žena koja je obavljala dužnost državne sekretarke, preminula 23. marta u 84. godini života.

Rođena u Pragu 1937. godine, njena porodica koja je bila jevrejska iako je ona to saznala tek kasnije u životu, pobjegla je uoči nacističke invazije na Čehoslovačku 1939. godine, selivši se prvo u Englesku, a zatim u SAD, gdje će ona nastaviti svoju karijeru kao diplomata.

Nakon studija političkih nauka, Albright je ušla u politiku kao osoba koja se bavi prikupljanjem sredstava za organizacije, zatim pomoćnica u Kongresu, te je ušla u administraciju predsjednika Jimmyja Cartera radeći za Zbigniewa Brzezinskog, koji je bio Carterov savjetnik za nacionalnu bezbjednost.

Albright je preuzela kormilo State Departmenta nakon Hladnog rata u kome su se SAD pojavile kao jedina supersila, vodeći ključne rasprave sa svjetskim čelnicima o kontroli naoružanja, trgovini, terorizmu i budućnosti NATO-a. Od kad je Margaret Thatcher vladala Britanijom, nijedna žena nije imala takav položaj globalnog uticaja.

Njena porodica ju je opisala kao “neumorna pobornica demokratije i ljudskih prava”, koju je predsjednik Barack Obama 2012. godine odlikovao najvećim civilnim odlikovanjem u zemlji, Predsjedničkom medaljom slobode.

Shinzo Abe

Shinzo Abe, japanski premijer s najdužim stažem, umro je 8. jula u dobi od 67 godina nakon što je upucan tokom kampanje u gradu Nara.

Abe je opisan kao jedna od najuticajnijih političkih ličnosti u Japanu posljednjih decenija. Zapamćen je po tome što je revitalizovao ekonomiju zemlje svojom formulom “Abenomics” i svojim kontroverznim stavom da je Japan nepravedno osuđen zbog njegove brutalne prošlosti. Dugi niz godina radio je i kao savjetnik sadašnjem japanskom premijeru Fumiu Kishidi.

Olivia Newton-John

“Tvoj od trenutka kad sam te vidio i zauvijek”, napisao je John Travolta, kada je saznao da je Olivia Newton-John, njegova partnerica u hit filmu iz 1978. godine “Briljantin”, preminula u svom domu u južnoj Kaliforniji 8. avgusta u dobi od 73 godine.

Olivia Newton-John rođena je u Britaniji a odrasla u Australiji, gdje je počela nastupati kao dijete, osnovavši svoju prvu grupu sastavljenu isključivo od djevojčica u dobi od 14 godina. Kao djevojčica, učestvovala je u brojnim televizijskim emisijama. Snimila je svoj prvi singl, “Till You Say You’ll Be Mine,” 1966. godine, ali je njena karijera doživjela boom nakon što se preselila u Sjedinjene Američke Države početkom 1970.ih, gdje je imala svoj prvi hit s pjesmom Boba Dylana, “If Not For You”.

Između 1973. i 1983. godine, Newton-John je bila među najpopularnijim svjetskim zvjezdama. Imala je 14 “Top 10” singlova u SAD-u, osvojila je četiri Grammyja i glumila u “Briljantinu”. Duet Travolta-Newton-John, “You’re the One That I Want”, bila je jedna od najpopularnijih pjesama tog doba i prodata je u više od 15 miliona primjeraka.

Nakon prve od tri dijagnoze raka 1992. godine, takođe je postala istaknuta aktivistica za borbu protiv raka dojke.

Mihail Gorbačov

Mihail Gorbačov, posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza i čovjek koji je odigrao ključnu ulogu u padu Željezne zavjese, preminuo je 30. avgusta u 91. godini “nakon teške i duge bolesti”, izvijestile su ruske novinske agencije.

Gorbačov je postao sinonim za pokrete restrukturisanja i otvorenosti, uvodeći Rusiju u pluralističku politiku, liberalizirajući ekonomiju i značajno poboljšavajući diplomatske veze zemlje sa Zapadom.

Njegova odluka da ne mobilizuje sovjetsku vojsku nakon pada Berlinskog zida 1989. godine smatrana je ključnom za očuvanje hladnoratovskog mira. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1990. godine za njegovu ulogu u okončanju Hladnog rata i za igranje “vodeće uloge” u redefinisanju odnosa između Istoka i Zapada. Iako su ga na Zapadu cijenili zbog tih nastojanja, Gorbačov je bio puno manje popularan kod kuće, gdje su ga mnogi krivili za ono što su smatrali nesretnim raspadom Sovjetskog Saveza.

Kraljica Elizabeta II

Elizabeta II., kraljica Ujedinjenog Kraljevstva i Commonwealtha, preminula je 8. septembra u dvorcu Balmoral u Škotskoj u 96. godini života.

Imala je samo 25 godina kada joj je otac umro, te je ona, kao najstarije dijete, postala kraljica Elizabeta II 6. februara 1952. godine. Od tada do kraja svoje vladavine, kraljica Elizabeta ll posjetila je 117 zemalja u službenom svojstvu, susrevši se sa 113 lidera, te imenovala 15 britanskih premijera. Za vrijeme njene vladavine, promijenilo se 14 američkih i 10 francuskih predsjednika.

Elizabeta je 2015. godine postala najdugovječniji britanski monarh u istoriji nakon što je oborila rekord svoje praprabake Victorije, koja je bila na tronu 63 godine. U februaru je Britanija proslavila njenih 70 godina na tronu platinastim jubilejem.

Njena smrt potresla je Britaniju, a proglašena je 10. dnevna žalost za vrijeme koje su hiljade ljudi iz cijeloga svijeta pohrlile u London odati joj počast.

Jean-Luc Godard

Jean-Luc Godard, jedan od najuticajnijih režisera 20. vijeka i najznačajniji predstavnik Francuskog novog talasa, preminuo je u svom domu u Rolleu u Švicarskoj 13. septembra u 91. godini života. Francusko-švicarski režiser nije umro prirodnom smrću, već se odlučio na eutanaziju ili potpomognuto samoubistvo, koja je obavljena u Švicarskoj, gdje je to u nekim okolnostima legalno.

Godard je živio boemskim životom i počeo pisati scenarije i filmske kritike, te se sprijateljio s budućim velikim rediteljima, kao što su André Bazin, François Truffaut, Éric Rohmer i Claude Chabrol.

Godard, jedan od suosnivača francuskog novog filmskog talasa, kasnije je snimio i “Prezir” s Brigitte Bardot i “Pierrot le Fou” s Belmondom, koji se oba smatraju remek-djelima francuske kinematografije.

Coolio

Coolio, jedno od najvećih imena hip-hopa 1990,ih, preminuo je od srčanog udara u Los Angelesu 28. septembra u dobi od 59 godina.

Coolioov uspon do slave započeo je kao član rap grupe WC i Maad Circle, ali 1994. godine odlučio je krenuti solo i izdao je svoj debitantski album, “It Takes a Thief”. Njegova uvodna pjesma, “Fantastic Voyage”, dobila je velike pohvale kritičara. Godinu dana kasnije, objavio je “Gangsta’s Paradise” pjesmu za film “Dangerous Minds” u kome glavnu ulogu igra Michelle Pfeiffer, koja će postati jedna od najuspješnijih rap pjesama svih vremena, sedmicama je bila na vrhu lista u nekoliko zemalja. Godine 1996. Coolio je dobio nagradu Grammy za najbolju solo rap izvedbu. Ukupno je bio nominovan za Grammy šest puta tokom svoje karijere.

Jerry Lee Lewis

“Ovaj čovjek ne svira rock ‘n’ roll. On je rock ‘n’ roll!”, jednom je rekao Bruce Springsteen o Jerryju Lee Lewisu, koji je preminuo prirodnom smrću u državi Mississippi 28. oktobra u dobi od 87 godina.

Rođen 29. septembra 1935. godine u Ferridayu, Louisiana, Lewis je počeo svirati klavir u dobi od sedam godina, održavši svoj prvi javni koncert prije nego što je došao u tinejdžerske godine.

Sa svojim nevjerovatnim talentom i nezaustavljivom energijom, Lewis se brzo proslavio uspješnim hitovima, kao što su “Great Balls of Fire” i “Whole Lotta Shakin’ Goin’ On”, očaravajući publiku sviranjem klavira jednako kao i svojim pjevanjem. Njegovi nastupi, koji su često uključivali sviranje klavira dok je stajao i udaranje po tipkama šakama ili potpeticama, takođe su mu donijeli reputaciju rock buntovnika. Na jednom je nastupu čak zapalio svoj klavir. Tokom karijere, osvojio je četiri nagrade Grammy, uključujući onu za životno djelo, te je primljen u Kuću slavnih rock and rolla.

Pele

Brazilska fudbalska legenda Pele, punim imenom Edson Arantes do Nascimento, preminuo je 29. decembra u bolnici Albert Einstein u Sao Paulu, u 83. godini. Bio je jedan od najboljih fudbalera svih vremena.

Rođen je 23. oktobra 1940. godine u mjestu Três Corações i odrastao je u siromaštvu, kao i većina brazilskih fudbalera. Sa 16 godina debitovao je za prvu ekipu Santosa i već na prvoj utakmici postigao je pogodak, nakon čega ga je selektor Silvio Pirila pozvao na utakmicu protiv Argentine u Rio de Janeiru. Pelé je odmah osvojio navijače pogotkom i atraktivnim potezima.

Svojom koordinacijom pokreta i brzinom je odskakao od prosjeka; pretrčao bi 100 metara za 11 sekundi, skakao je 650 cm u dalj i 180 cm u vis. U karijeri je postigao više od 1.200 pogodaka, iako su u tu brojku uračunate i prijateljske utakmice, kao i golovi postignuti na služenju vojnoga roka. U ligaškim takmičenjima postigao je ukupno 589 golova u 605 odigranih utakmica. Trostruki je svjetski prvak s Brazilom.

Vivienne Westwood

Britanska dizajnerica Vivienne Westwood, jedno od najvećih imena britanske mode poznata po buntovništvu i izazivanju autoriteta, umrla je 29. decembra u dobi od 81 godine.

“Umrla je mirno i okružena svojom porodicom u Londonu”, objavila je njena modna kuća u saopštenju.

Karijera Vivienne Westwood bila je obilježena buntovništvom i političkim angažmanom. Bila je poznata kao velika aktivistica i na modne je piste donijela stvari koje je ona smatrala važnim, poput borbe protiv klimatskih promjena, zagađenja ili podrške osnivaču WikiLeaksa Julianu Assangeu. Protestne majice s porukama ili transparente nosili su njeni modeli na pistama.

Westwood je izgradila ime na kontroverznom punk i novom stilu 70.tih godina prošlog vijeka.

(Fena)

(NovaSloboda.ba)